Historiografija

O historiografiji iz Prokrustove postelje

(Kako se i zato kali(o) bogumilski mit)

Sluaj akademika Muhameda Filipovia bizaran je sluaj balkanskoga intelektualca u slubi politiko-hegemonijalne propagande. Uznemirujue je to da je osim iznimki izbrojivih na prste jedne ruke bogumilski mit u bonjakim intelektualnim krugovima javno ili preutno stekao status dogme i da kao takav nepristupaan znanstvenoj kontraargumentaciji pogubno utjee na ionako viestruko nagrienu bosanskohercegovaku drutvenu koheziju. Tako bogumilski mit u rukama neodgovornih pojedinaca postaje razorno sredstvo kojim se narod nastoji homogenizirati i drati na okupu, da se ne bi vidjelo da je car ve odavno gol, da bi se skrenula panja sa goruih drutvenih problema. Tako lana povijest proizvodi lairanu (izopaenu) stvarnost
Dubravko Lovrenovi

26 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

ez obzira, meutim, na razliku koja postoji izmeu narodnog, npr. tip grkog mita, i nacionalnog, npr. tip kosovskog mita, a koja moe da bude razlog vrlo znaajnih distinkcija u etici i povijesnoj funkciji umjetnosti, kod Bosne se radi o neem sasvim drugom. Bosna, naime, nema svoga mita i svoje mitologije. Nacionalni mit u Bosni nije bio mogu jer, naprosto, nema bosanske nacije. Ali istovremeno nema ni narodnog bosanskog mita. Bosanac, naime, sebe i svoju povijest ne doivljava uope mitski. Svi pokuaji da se stvori takav mit, npr. viestruki pokuaji da se stvori bogumilski mit, ostali su bez rezultata. Mitologija u Bosni nije bila mogua Otuda, mislim da je razlog to Bosna nema svoje mitologije jednostavno u samoj strukturi bosanskog ivota i duha, koji je graen tako da ne doputa egzaltaciju, da

uvijek ostaje svjestan granica svijeta i ovjeka. Meutim, postavlja se pitanje da li otsustvo mita znai ujedno i nemogunost bosanske poetske ideje i bosanske poezije. Mislim da ne znai. Jedan povijesni duh ne mora da se izraava u mitskoj supstanci, ako uspijeva da se svagda aktualno ostvaruje i planira u ivotu. (Muhamed FILIPOVI, Bosanski duh u knjievnosti ta je to?, u: ivot, asopis za knjievnost i kulturu, broj 3, Sarajevo, mart, 1967, 9-10) U tekstu o bonjakoj recepciji bosanskog srednjovjekovlja, genezi bogumilskoga mita i njegovim suvremenim politikim implikacijama ukazao sam na neznanstveni pristup u interpretaciji te historijske epohe, posebno Crkve bosanske, skrenuvi panju na injenicu da je ovaj ratom razbueni interes za srednji vijek svoje predstavnike na-

Historiografija

ao uglavnom meu amaterima.1 To je tek jedan od razloga tekih interpretacijskih promaaja, ideolokih zastranjenja i suvremene politike zlouporabe ovog historijskog mita s ciljem da se izmeu srednjovjekovne (kranske) i osmanske (islamske) Bosne uspostavi idealni kontinuitet politike, vjerske i kulturoloke naravi, odnosno da se Bonjake promovira u temeljni narod kako cijele povijesti tako i dananje drave Bosne i Hercegovine. Poput velikosrpskih i velikohrvatskih mitologema bogumilski mit razorno utjee na razvoj ionako zakrljale politike kulture u BiH, drei budnim najpogubniji od svih strahova strah od dominacije jednih nad drugima. U naznaenom tekstu potvrdilo se pravilo da u razvoju svakog politikog mita postoje usponi i padovi koji u prvom redu zavise od zbivanja na politikoj pozornici obiljeenih krizom legitimiteta te afektivnom i moralnom prazninom. U takvim okolnostima jaa potreba za pribjeitem, ideja o Spasitelju. Mitovi se rasplamsavaju i dostiu svoje vrhunce u trenucima ubrzavanja drutvenih i ekonomskih promjena, u trenucima naruenih ravnotea.2 Reaktualizacija bogumilskoga mita odraava povijesni fenomen da je modernizacija balkanskih zemalja zapoela sa stvaranjem nacionalnih drava u XIX. stoljeu ali tako da ona nije uslijedila kao posljedica dugotrajnih kontinuiranih procesa, nego se radilo o naglom pokuaju nadilaenja pa i ponitenja starog, tako da je politika kao osnovni faktor razvoja zadobila dominantnu ulogu nad drutvom. Zato se moglo desiti da se nacionalizam pojavi daleko prije poetaka irenja masovne pismenosti.3 Meu autorima koji su posebno nakon rata (1992-95) predano razraivali i u javnost plasirali bogumilski mit, najelokventnije formulirajui bonjaku historijsko-politiku mitologiju4, osoba iji se utjecaj u bosanskohercegovakoj javnosti ne moe potcijeniti, nalazi se i akademik Muhamed Filipovi od urednika Centralnog dnevnika TV Hayat proglaen jednim od najpametnijih Bosanaca.5
1 Dubravko LOVRENOVI, Bonjaka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (Geneza bogumilskog mita i njegove suvremene politike implikacije), u: Zenike sveske, asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, broj 2, Opa biblioteka Zenica, Zenica, decembar 2005, 241290. 2 Raul IRARDE, Politiki mitovi i mitologije, Biblioteka XX vek, br. 107, Beograd, 2000, 98, 103. 109, 152. Prevela s francuskog Ana A. Jovanovi. Naslov originala: Raoul Girardet, Mythes et mythologies politiques, Ed. du Seuil, 1986. 3 O tome vidi: Dubravka STOJANOVI, Nekoliko osobina procesa modernizacije u Srbiji poetkom 20. veka, u: Dijalog povjesniara-istoriara, 2, Peuh 19. 21. studenoga 1999, Priredili: Hans Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000, 135-136. i dalje. 4 Sreko M. DAJA, Politika zbilja i povijesna percepcija Karaulina razdoblja bosansko-hercegovake povijesti, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi. Udruga aka i prijatelja Franjevake klasine gimnazije Visoko podrunica za Njemaku. Priredio: Jozo Dambo, Mnchen, 2005, 94, nap. 7. 5 O eskapadama dvojice Filipovia Nenada i Muhameda vidi instruktivne tekstove: eljko IVANKOVI, Do konsocijacije preko demitologizacije, u: Status Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja, broj 9, Mostar, proljee 2006, 101; Marko VEOVI, Genije ope prakse, u: Start Magazin Bosne i Hercegovine, br. 193, Sarajevo, 2. V. 2006, 46-47.

Budui da u tekstu objavljenom u Zenikim sveskama Filipovieve postavke nisam izloio provjeri inim to ovdje, uvjeren da jedino kritiki znanstveni diskurs moe pridonijeti stvaranju demokratskog ozraaja u BiH i modernizaciji njezina politikog ivota s konsenzusom a ne rekonkvistom kao sredinjim pojmom. Danas se u BiH oituje kako su nakon sloma komunizma odjednom oivjeli stari nacionalni mitovi suprotstavljeni jedni drugima, isto tako karakteristika moderne povijesti da se mit koristi kao sredstvo u bespotednoj politikoj borbi.6 Cijeli taj sklop okolnosti sve kontradikcija do kontradikcije proizvodi specifinu politiku osjeajnost kojoj odgovara osoben nain tumaenja prolosti.7 Ve na samome poetku suoen sam s jednim limitirajuim faktorom jer moje ocjene ni izdaleka nee pratiti pohvale izreene na raun Filipovievog bavljenja filozofijom povodom sedamdeset godina ivota i pedeset godina intelektualnog rada.8 Ta dihotomija uzrokovana je izmeu ostaloga i time to Filipovieve interpretacije bosanskohercegovake povijesti srednjovjekovlja posebno tada nisu bile predmetom kritikih opservacija. U meuvremenu je Filipovievo bavljenje ovom temom prvi put stavljeno pod kritiku lupu, to mu ba i nije priskrbilo laskave ocjene.9 Barem dio odgovora na pitanje zato je to tako krije se u injenici da je s ambicijom povjesniara Filipovi poeo nastupati tek po zavretku rata, to potvruje i jedna njegova ocjena izreena u ratnom Sarajevu novembra 1994.10 Nakon to se izmeu 1997. i 2006. pojavilo nekoliko njegovih studija historiografskog karaktera11, ne moe se rei da je bosanskohercegovaka uma pseudohistoriografskih teorija umanjena i za jedno jedino drvo. Naprotiv, prije e biti da Filipovieve eskapade prizivaju misao koju je dvadesetih godina prologa stoljea u Sarajevu izrekao Stjepan Radi: Predsjednik vlade nazivlje [BiH] srpskom neka mu bude to veselje neka je Srbi zovu samo srpskom, a mi emo uzvratiti da je samo hrvatska, a muslimani e kazati da je samo muslimanska.12 ivimo, izgleda, u jednom konzerviranom, nepominom, vremenu.

6 Kristijan fon KROKO, O nemakim mitovima Retrospektiva i perspektiva, Svetovi, Novi Sad, 2001, 6. Naslov izvornika: Christian Graf fon Krockow, Von Deutschen Mythen, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1995. 7 R. IRARDE, nav. dj., 112. 8 O tome vidi: Misao i djelo akademika Muhameda Filipovia, u: Zbornik radova, Avicena, Sarajevo, 1999. 9 O tome dalje u tekstu. 10 ovjek je duan da se najozbiljnije odnosi prema onome to se zna. Mi moramo omoguiti naim historiografima da proue historiju, da zaista rijee itav niz enigmatinih pitanja koja u naoj historiji postoje, da raskre tu umu psudohistoriografskih teorija koja se odnose na Bosnu, od onih da je Bosna hrvatska, srpska. Dijalog o bosanskom duhu. Konsultativni razgovor (Sarajevo, novembar 1994), Urednik Sadudin Musabegovi, Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996, 52. 11 Vidi popis literature. 12 Tomislav IEK, Politiki ivot u Jajcu izmeu dva rata (1918-1941), u: Jajce 1396-1996. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija u povodu 600. obljetnice spomena imena grada Jajca, Jajce, 2002, 222-223.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 27

Historiografija

Pogreno polazite za pogrean zakljuak

Osnovna premisa s kojom Filipovi kree u revalorizaciju kulturne povijesti Bosne i Hercegovine i to potpuno pogrena premisa koja moe jedino zavesti na stramputicu njegova je prituba na komunistiki reim koji je, kako tvrdi, sustavno sprijeavao afirmaciju bosanske duhovnosti i zato komunistika vladavina nikada nije mogla da dovede do kraja ni jedan projekat koji se odnosio na povijesnu potvrdu njenog [Bosne i Hercegovine] identiteta, bilo da se je radilo o politikoj, dravnoj, ili kulturnoj i duhovnoj strani tog identiteta. 13 Tako Filipovi ve na samome poetku, traei alibi na pogrean nain i na pogrenoj adresi, upada u makaze kvaziznanstvenih stereotipa, razvijajui ideju o zavjeri komunistikog reima koji je stavljao mnoge prepreke istraivanjima stvaranja svih vrsta i oblika koje dokumentira postojanje Bosne kao drave i njenog naroda kao dravnog i kulturnog inioca. U tada vladajuoj srpsko-hrvatskoj shemi interpretacije svih fenomena kulture i duhovnosti nije, naravno, bilo mjesta za njen bonjaki dio i komponentu, pa kada bi neko i pokuao to da unese u opu riznicu nae kulturne i duhovne tradicije, bilo je to uvijek vezano za kulturne i politike skandale koji su pasivizirali sve ozbiljne znanstvenike Kako je bilo mogue i pretpostaviti da e oni, koji su godinama i desetljeima tvrdili kako je Bosna i Hercegovina duhovna pustinja, terra deserta, tamni vilajet, te da je to bilo pogotovo u vrijeme vladavine Osmanlija, dopustiti da se razvije jedan projekt istraivanja koji bi dokazao da je duhovni ivot u Bosni bio veoma intenzivan, posebno u vrijeme duhovne vladavine Crkve bosanske ili u vrijeme intenzivnog razvoja islamske duhovnosti u njojZbog potpune zaputenosti i gotovo neprijateljskog stava zvaninih politikih i dravnih, ali i akademskih krugova, prema istraivanjima nae duhovne tradicije uope, a posebno onih koja su fokusirala duhovno naslijee Bonjaka, moralo se postupiti tako da se programi, planovi, intencije i zadaci na neki nain skrivaju i pokrivaju opim naznakama i definicijama. 14 Ako Filipovi eli nai opravdanje za vlastitu znanstvenu pasivnost to donekle moe biti jo i razumljivo ali ne i prihvatljivo jer konkretni i neumoljivi pokazatelji govore sasvim drukije nude u najmanju ruku diferenciranu sliku satkanu od nijansi. Iz te slike je vidljivo da se nacionalno pitanje Muslimana u Jugoslaviji rijeavalo sporo i uz jake otpore posebno srpskih i makedonskih komunista, ali se ipak rjeavalo i na koncu rijeilo priznanjem njihove nacionalne posebnosti. Kada je od konca ezdesetih godina XX. st. poeo poputati partijski pritisak i kada je zapoeo proces unutranje partijske pluralizacije, BiH je ula u jednu novu epohu povijesnog razvoja koji je u potpunosti pro13 Muhamed FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 16. 14 M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija, 16-17, 22.

mijenio njezinu civilizacijsku sliku, u kojoj su svoje mjesto uskoro nali moderni asfaltni putevi, visoke kole i fakulteti, brojne biblioteke, Akademija nauka i umjetnosti, Sarajevska televizija Filipovi zaboravlja i veliki istraivako-izdavaki projekt ediciju Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine koji je snano afirmirao i kulturnu batinu Muslimana. Zaboravlja i djela brojnih knjievnih stvaralaca poput Maka Dizdara, Mee Selimovia, Midhata Begia, na likovne umjetnike Ismeta Mujezinovia, Afana Ramia, Ismara Mujezinovia, na skulptore, filmske umjetnike koji su prije svega afirmirali umjetnost samu a zatim i naciju kojoj su pripadali.15 to tek kazati za djelatnike Orijentalnog instituta iz Sarajeva i Akademije nauka i umjetnosti BiH koji su nam u nasljee ostavili nepreglednu galeriju historiografskih djela na kojima danas moemo pouzdano nastaviti graditi nae znanstvene spoznaje, ili su imena Hamdije Kreevljakovia, Hazima abanovia, Nedima Filipovia, Adema Handia, Avde Sueske dokaz za one ozbiljne znanstvenike koji su se pasivizirali i ekali postkomunistiki raj da bi sa svojim djelima izili u javnost. O Crkvi bosanskoj, koju Filipovi preesto pretvara u ope mjesto svojih tlapnji, upravo je nakon II. svjetskog rata napisana nepregledna bibliografija djela, te ne vrijedi danas (osim kada su u pitanju neupueni) zaobilizati jednu takvu markantnu injenicu. Tako i Filipovieve knjige o historiji bosanske duhovnosti, ambiciozno zamiljene kao revizije zabluda i preocjenjivanje krivih vrijednosti, vode u jo dublje zablude, ostavljajui iza sebe nerijeenim najvaniji zadatak nae historiografije: protumaiti svu traginost naih vlastitih raskola i uzajamnih negacija.16 Kao uzor jo i danas intelektualno svje ostaje Jovan Skerli koji je na prijelazu iz XIX. u XX. stoljee dao izvanredan tipoloki prikaz srpskih mitolokih sazvea.17

Dobro polazite za pogrean zakljuak

Filipovi ambiciozno polazi od potrebe kritike revalorizacije izvora i literature o srednjovjekovnoj Bosni, ali se ve na prvom koraku zapleo u kontradikcije i faktografske nepreciznosti: Ipak, sve to nije ni iz daleka moglo da pokrije ogromnu prazninu u prouavanju, publikovanju i tumaenju najbitnijih izvora za povijest Bosne, a pogotovo nije moglo da otkloni mnotvo raznih namjernih i nenamjernih lai, obmana, neistina, te dezinformacija, netonosti i nepotpunosti koje je historiografija, kakva je bila do sada u zemljama bive Jugoslavije, proizvela. 18
15 Usp. Ivan LOVRENOVI, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Durieux, Zagreb, 1998, 167-175. i dalje. 16 Miroslav KRLEA, 99 varijacija lexicographica (eseji i zapisi), Biblioteka XX vek, br. 10, Duga, Beograd, 1972, 74. 17 Ivan OLOVI, Politika simbola. Ogledi o politikoj antropologiji, Biblioteka XX vek, br. 110, Beograd, 2000, 125-155. 18 Muhamed FILIPOVI, Bosna i Hercegovina najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice, Compact Publishing House, Sarajevo, 1997, 9.

2 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija je, dao je jezgrovit odgovor na postavljeno pitanje: Ipak, pokazalo se da je teorija koja je bila vie od jednog stoljea openito prihvaena, identifikacija Crkve bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih elja.22 Dobro upuen u samu bit problema, ne podlijeui bilo kakvim apriornim nacionalnim shemama ili trulim kompromisima, Malcolm je naglasio da je suvremena znanost udruena sa zdravim razumom iznijela niz prigovora bogumilskoj teoriji. Jedan od tih prigovora odnosi se na steke, jer poistovjeivati sve steke kao takve s bogumilstvom znailo bi zamijeniti jedan misterij drugim misterijem nepostojeih katolikih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika. S druge strane, ako su steci svojstveni bogumilstvu, udno je to nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim podrujima bogumilske djelatnosti Malo-pomalo je bogumilska teorija o stecima demontirana i odbaena.23 Sada se od tih odbaenih i demontiranih teorija, kao od sekundarnih sirovina, pod svaku cijenu nastoje sklopiti unitarne teze o temeljnim i netemeljnim narodima. Cijela se povijest pretvara u permanentnu kataklizmu, a svi mi u glinene golubove izloene paraznanstvenim zalutalim mecima. Mnogo prije Malcolma svoje je na povijesnim izvorima fundirane postavke o Crkvi bosanskoj koje drastino odudaraju od Filipovievih iznio ameriki profesor John V. A. Fine.24 Raspravljajui o srednjovjekovnim i osmanskim korijenima suvremenog bosanskog drutva, isti je autor ponovio svoje odranije poznate stavove protiv bogumilskog karaktera Crkve bosanske: Domai izvori o crkvi [bosanskoj] bosanski i dalmatinski, posebno bogata dokumentacija iz katolikog Dubrovnika ne sugeriraju to. Oni pokazuju da je Bosanska crkva, za razliku od Bogumila i zapadnih neo-maniheja, prihvatala svemoguega Boga, Trojstvo, crkvene graevine, kri, kult svetaca, vjersku umjetnost i najmanje dio Staroga Zavjeta. Vrijedno je ponoviti da su dualistiki Bogumili odbijali sve te pojedinosti. to vie, srdani odnosi koje ovi izvori oslikavaju izmeu bosanskih sveenika i pravoslavnih i katolikih duhovnika i slubenika (ukljuujui one iz Dubrovnika i Ugarske) ne bi se mogli desiti da su ovi Bosanci bili maniheji.25 Raunajui s tim da je u nekim pitanjima i sama jo uvijek bila pod utjecajem starije nacionalno-romantiarske historiografije, protiv bogumilstva Crkve bosanske eksplicitno se izjasnila

Krajnje je upitno kako Filipovi moe prstom upirati na ogromnu prazninu u prouavanju, publikovanju i tumaenju najbitnijih izvora za povijest Bosne a da prethodno tokom pola stoljea akademske karijere nije objavio niti jedan znanstveni rad zasnovan na analizi ve postojeih i dobro poznatih izvora? Jedino tako je mogua usporedba izmeu srpskonacionalistiki inspirirane Istorije Bosne, koju je napisao Sima irkovi, i Povijesti Bosne koju je, kao prilog utemeljenju kritike povijesti, napisala Nada Klai.19 Ugledni srpski medijevalist, akademik Sima irkovi, za svakog boljeg i objektivnijeg poznavaoca historiografije bio je i ostao nesporni znanstveni autoritet, intelektualac suptilnih manira, daleko od svakog nacionalizma pa i srpskog, znanstvenik svjetske reputacije koji svoje priloge o srednjovjekovnoj Bosni ispisuje ve vie od pola stoljea, bez kojih bi naa znanja o toj povijesnoj epohi bila neusporedivo oskudnija. Knjiga Nade Klai Srednjovjekovna Bosna (a ne Povijest Bosne) pak, uza sve svoje dobre strane, kontroverzna je studija koju jedino diletanti romantine (i)li nacionalistike inspiracije mogu uzimati kao vrhunsko mjerilo historiografskih ostvarenja. Nada Klai cijeli je svoj respektabilni znanstveni opus izgradila bavei se hrvatskim srednjovjekovljem i zato su joj se prilikom ovog izleta u bosansko srednjovjekovlje potkrale neuobiajene greke.20 U svemu tome treba raunati s time da joj je zdravlje u to vrijeme ve bilo ozbiljno narueno, i da se njezin ivot nakon pojave knjige uskoro ugasio. Indikativna je, kako kod Filipovia tako i kod drugih koji nastoje legitimirati unitarnu politiku opciju, lakoa s kojom zaobilaze recentnu historiografiju inozemnu posebno koja je tezu o bogumilstvu srednjovjekovne Bosne odavno uinila znanstveno deplasiranom. Jedno od takvih imena svakako je Noel Malcolm uza sve primjedbe koje joj se mogu izrei, autor uspjene (istovremeno i jedine) sinteze cjelokupne bosanskohercegovake povijesti koji je upozorio: Ni oko jedne teme u bosanskoj povijesti nisu se toliko koplja lomila koliko oko izmatike Crkve bosanske u srednjem vijeku. Ni dan-danas se ne moe o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i suvremeni mitovi i ideologije kojima je ona posluila, ili koje je ona proizvela A nacionalna heretika (ili navodno heretika) crkva budi u historiara poseban osjeaj identifikacije s njom; za mnoge povjesniare Bosne ovaj osebujni bosanski fenomen lei u samom srcu bonjake nacionalnosti. Nije udo to su se oni koji su pisali o toj temi s vremena na vrijeme ponaali kao da je u pitanju neto vanije od puke znanstvenike objektivnosti.21 Ovaj autor kojemu, nadamo se, Filipovi nee spoitnuti velikosrpske ili velikohrvatske preokupaci19 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 10. 20 Jo uvijek se ivo sjeam da je koncem osamdesetih godina prologa stoljea rukopis Nade Klai stigao na recenziju Marku unjiu, profesoru na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Temeljit i akribian kakv je ve bio, profesor unji detaljno je proitao i recenzirao rukopis te ga s kritikim opaskama vratio autorici. Uskoro se pojavila i knjiga, ali s imenima drugih recenzenata, dakle bez recenzije profesora unjia. 21 Noel MALCOLM, Povijest Bosne kratki pregled, Erazmus GildaNovi Liber-Dani, Zagreb-Sarajevo, 1995, 37. Naslov izvornika: Noel Mal-

colm, Bosnia A Short History, Macmillan, London, 1994. Preveo: Zlatko Crnkovi. 22 N. MALCOLM, nav. dj., 39. 23 N. MALCOLM, nav. dj., 41. 24 John. V. A. FINE, The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries, East European Monographs, No. X, East European Quarterly, New York and London, 1975. 25 John V. A. FINE, The Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society, u: The Muslims of Bosnia-Herzegovina. Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Edited by Mark Pinson with a foreword by Roy P. Mottahedeh, Harvard University Press Cambridge, Massachusetts, 1993, 8.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 2

Historiografija i Marian Wenzel26 autorica iznimno vrijedne monografije o ukrasnim motivima na stecima.27 kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine.31 Ovi primjeri pokazuju kako se mit transformira u ideologiju zatvoreni, autoritarno formuliran sustav ideja, vrijednosti, uvjerenja i predodbi.32 Kalemljenje srednjovjekovnih sa najnovijim povijesnim dogaajima Filipovi je razradio do paroksizma svodei povijesni problem stradanja Bonjaka, pa i u najnovijem ratu, na pojam kranskoga unilateralizma s Katolikom crkvom i papinstvom kao stoernim pojmovima zla: Ugarska je vodila nekoliko krstakih pohoda na Bosnu, uglavnom na temelju zahtjeva poglavara Katolike crkve, tj. rimskih papa Svi ovi ugarski napadi i intervencije izazivali su duboke poremeaje u ivotu Bosne. Zemlja je bila izloena stalnim pljakama, dok je stanovnitvo podvrgavano progonima i nasiljima svih vrsta Masovno odvoenje naroda u ropstvo i prodaja robova u Splitu i Dubrovniku, pljaka i nasilje svih vrsta i nesmiljeno ubijanje Bonjana, zbog toga to su navodni jeretici, toliko nas podsjea na ono to se zadnjih godina zbivalo u Bosni, a to su sadanjim Bonjacima inili srpski i hrvatski agresori, da se paralela ini apsolutnom. Tada su u pitanju bili neomaniheji, a sada su predmet progona postali muslimani. U oba sluaja se radilo o nekoj vrsti kranskog unilateralizma. 33 Filipo vi promovira Crkvu bosansku u nosioca ideje Bosne, ali ne nudi objanjenje to je ta ideja u stvarnosti znaila i to je bio njezin sadraj. Ono to on nudi da je Bosna smatrana, kako od strane ortodoksnih, tako i od strane katolikih krugova, kao drava utemeljena na idejama i praksi Crkve bosanske34 nedostatno je jer te ideje i ta praksa ne objanjavaju bit srednjovjekovne bosanske drave ije su feudalne institucije formirane pod snanim zapadnim, u neto manjoj mjeri istonim utjecajima, pri tome ne gubei od vlastite izvornosti.35 Osim to je zastarjela i to boluje od predrasuda, ova kvazihistoriografska rekonstrukcija gubi iz vida to da je Crkva bosanska iako jurisdikcijski odvojena od Rima i Carigrada kao velikih crkvenih centara pripadala kranskoj tradiciji, odnosno da nije predstavljala opoziciju kranstvu kao vjeri, nego etabliranim (slubenim) crkvama, prvenstveno Rimu. Dovoljno je pogledati iluminirane kodekse Crkve bosanske iz XIV. i XV. stoljea Evanelje tepije Batala, Kopitarovo evanelje, Vrutoko etveroevanelje, Nikoljsko evanelje, ajniko etveroevanelje, Hvalov zbornik, Hrvojev misal, Mletaki zbornik, Radoslavov zbornik pa se u to osvjedoiti.36 Politika se opozicija to Filipovi takoer gubi iz vida u pravilu imenovala
31 Enver IMAMOVI, Osamsto godina Kulina bana, Osloboenje, 5. IV. 2003 Pregled, 11. 32 Mirjana GROSS, Vijek i djelovanje Franje Rakoga, Novi Liber, Zagreb, 2004, 489. 33 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 25, 66. 34 M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija, 58. 35 Vidi odgovarajuu literaturu sadranu u popisu na kraju teksta. 36 O tome vidi: Mara HARISIJADIS, Iluminacija rukopisa bosanskog porekla u srednjem veku, u: Glas, CCCLIV, Srpska Akademija Nauka i Umetnosti, Odeljenje istorijskih nauka, knjiga 6, Beograd, 1988, 91-135.

Kranski unilateralizam kao iskonsko zlo

Druga metoda kojom se koriste pristalice bogumilskoga mita ogleda se u selektivnom pristupu pojedinim historiografskim djelima iz kojih, kao iz knjige Nade Klai, trgaju citate koji, tako okljatreni i dekontekstualizirani, nasilno podupiru njihovo stajalite. Da je akademik Filipovi paljivo proitao ovu knjigu i da je razumio ono o emu Klaieva pie a pie izmeu ostaloga o ideolokoj dimenziji kriarskih ratova voenih iz Ugarske protiv Bosne, tj. kako se u XIV. st. politiki protivnici pretvaraju u heretike28 ne bi mu se desilo da otru ideoloku retoriku izvora zasnovanu na konfesionalnoj razlici prihvati zdravo za gotovo, te na toj osnovi izgradi potpuno pogrenu sliku o vjerskim odnosima u srednjovjekovnoj Bosni. Filipoviev diletantizam pomijean sa vrelim postratnim patriotizmom odraava u bonjakoj historiografiji i publicistici rairenu arhainu nacional-romantiarsku tezu o sustavnom progonu bosanskih heretika u reiji papinstva i Ugarske, koju su pojedinici poput Adila Zulfikarpaia daljnjom deformacijom povijesnih injenica dodatno radikalizirali, tvrdei da je Bosna bila poznata po tome to je stotinama godina pod udarom kriarskih ratova pokretanih iz Evrope branila svoju vjeru.29 Drugi autor ponavlja isti stereotip kada kae da je mona Crkva protiv krstjana otpravljala lovce heretika.30 Svoju reputaciju autora najekstremnijih teza, na ovom je pitanju potvrdio Enver Imamovi: Zato dogaaj iz 1203. godine na Bilinu polju za bonjaki narod ima isto znaenje i teinu
26 Za ono to moemo nazvati bogumilskom povijeu Bosne sada se otkriva da je u velikoj mjeri bila zamisao Janosa von Asbotha, slubenika u ranoj austrougarskoj administraciji i lana maarskoga parlamenta, te njegova poznatijega kolege Benjamina Kllaya koji je upravljao Bosnom od 1882. do 1903 Rendjeo vidi stvaranje lane povijesti kao rezultat spoznaje austrougarskih vlasti da e za ono to su smatrali nunim odvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije biti potrebna neka vrsta ideoloke podrke. Marian WENZEL, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, u: Erazmus, 15, Zagreb, 1996, 64. S engleskoga: M. Lovrenovi. 27 Marian WENZEL, Ukrasni motivi na stecima, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea, Sarajevo, 1965. 28 Nada KLAI, Srednjovjekovna Bosna. Politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Grafiki Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989, 288. i na vie drugih mjesta. 29 Ta srednjovjekovna bogumilska Bosna vodila je permanentni rat s Vatikanom, koji ju je napadao posredstvom Ugarske, tada najvee vojne sile u Evropi. Ugarska je bila ruka i ma Rima, koji je bio odluio da na svaki nain uniti bogumilstvo u Bosni. esto smo imali po tri krstake vojne na teritoriju Bosne u jednom stoljeu. Okovana Bosna. Razgovor: Adil Zulfikarpai, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Ivo Banac. Moderator razgovora: Mladen Maloa. Tekst priredio: Vlado Pavlini, Bonjaki Institut, Zrich, 1995, 19, 21. i na vie drugih mjesta. Usp. Mustafa SPAHI, Povijest islama, El-Hidaja, Sarajevo, 1996, 559. 30 Rusmir MAHMUTEHAJI, Slovo iza slova: pjesnitvo Maka Dizdara, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998, 155.

260 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

heretinom, to znai da je politiki moral srednjovjekovne epohe bio povezan sa konfesionalnim oprekama. To nije sporno ali je sporno to da se kod pojedinaca jo i danas politiki moral zasniva na srednjovjekovnim konfesionalnim oprekama. Ovakvim autistikim nastupom kreira se i njeguje postratna kulturoloka paradigma vrijednosni sustav natiman jedino za proizvodnju osjeaja omraze, ugroenosti, prijetnje, podozrenja i sumnje. Mobiliziraju se drevne predrasude, sve snage se koriste za stvaranje neprijatelja jer je prijeko potreban u njegovu spasonosnom znaaju i znaenju. Borba protiv neprijatelja pribavlja osjeaj vlastite vanosti, tako nestaje osjeaj nemoi, tako odjednom izranja vrsto tlo pod nogama. Tu je najvanije biti protiv neega, u konanoj liniji nije ni vano protiv ega, jer neprijatelj postaje opravdanjem vlastite egzistencije. Utirui put u nesreu mit o neprijatelju preobraava se u politiki mit o zavjerenikoj i zakletoj zajednici protiv koje smisla ima jedino bespotedna borba. Neprijatelj tako postaje utemeljiteljem nae politike egzistencije.37 Najtea mentalna posljedica ovog rasprostranjenog i duboko ukorijenjenog mita ogleda se u epskom kultu stradalnitva jednoj potpuno novoj dimenziji bonjake historije koja je na povrinu isplivala s ratom koji se sada kao crvena nit provlai kroz cijelu prolost, u emu se glavna odgovornost za tragediju bogumilsku i bonjaku dovedene u istu ravan na lea svaljuje kranskoj Europi.38 Ovaj kult stradalnitva kao smisao cijele bonjake povijesti jedan je autor formulirao na sljedei nain: Povijesni smisao stradanja bosanskih muslimana Bonjaka jeste u odbrani bosanskohercegovake dravne posebnosti i islamskog identiteta naroda.39 Pored mita o neprijatelju, smrt se takoer uzdie u podruje mitskog: Mit o neprijatelju i smrti moe u svojim poecima da se doima nekako nastrano i gotovo bezazleno: kao nastranost proistekla iz naunikih kabineta ili kao neko neobino romantiarsko zanesenjatvo Ali on sve blie i blie vodi do ponora. Njegova poslednja re glasi: unitenje.40 Kao pogubna posljedica bogumilizacije i etatizacije bosanskog srednjovjekovlja, kod Bonjaka se stvara sve snaniji osjeaj eurofobije i kulturnoga izolacionizma. Novija istraivanja ovaj ideologem o kriarsko-inkvizitorskom pritisku na Bosnu ine deplasiranim, postavljajui akcent u odnosima izmeu Bosne i Ugarske na pitanje bosanske krune i njezina legitimiteta na jednoj, odnosno na problem bosanske biskupije kao sredinjeg pojma u odnosima Rimske kurije i Ugarske kada je o Bosni rije na drugoj strani.41
37 fon KROKO, nav. dj. 32-35, 40. 38 O tome dalje u tekstu. 39 Esad HEIMOVI, Vrijeme Mehmeda Handia i nae vrijeme, u: Zbornik radova sa znanstvenih skupova o Hadi Mehmedu Handiu, ElHidaje Udruenje uleme BiH, Sarajevo, 1996, 111. 40 fon KROKO, nav. dj. 45, 111. 41 Usp. Dubravko LOVRENOVI, Bosanski rusag i sveta kruna bosanska, u: Bosna franciscana, br. 19, Sarajevo, 2003, 79-106; Sreko M. DAJA,

Pogreno je takoer pojam kriarskoga rata svoditi samo na odnose izmeu slubene Crkve i heretika jer su se kriarski ratovi, i to u daleko rasprostranjenijoj formi, vodili izmeu krana, u emu srednjovjekovna Bosna nije bila iznimka.42 Filipovi, osim toga, pravi i sljedei faktografski promaaj kada tvrdi da je zvanina katolika hijerarhija (Biskup Vrhbosanski i biskupija) otila u izgnanstvo, a to se dogodilo jo 1463. godine, tj. nakon osmanskih osvajanja Bosne.43 Sjedite bosanske katolike biskupije dobro je poznato premjeteno je iz Bosne u akovo sredinom XIII. stoljea, a Crkva bosanska sa svojim poglavarom djedom (episkopom) tada se javila kao njezina supstitucija.44 Uza sve to kod Filipovia se i ne jednom javlja problem poznavanja elementarne faktografije, kao u sluaju kada glasovito maarsko crkveno sredite Ostrogon smjeta u Austriju!

Mit o uljezima Mit o temeljnom narodu

Napajajui se idejom apriorne negacije nacionalnog srpstva i hrvatstva u BiH zastupajui nimalo bezazlenu tezu o historijskoj tetnosti srpskog i hrvatskog nacionalnog izbora izvodei ideju bonjakog stradalnitva jo od srednjeg vijeka u emu su, kako kae, presudnu ulogu odigrali tadanji centri Katolike i Pravoslavne crkve te njima podlone drave, Filipovi dalje razrauje unitarnu sliku prolosti: to je, meutim, izbor srpstva i hrvatstva odista donio svim stanovnicima Bosne dobro smo iskusili tokom zadnjih stotinu pedeset godina. O tome sam neto rekao jo 1966. godine u poznatom eseju Bosanski duh u knjievnosti ta je to? Tada sam upozorio da je razarajui faktor unutarnjeg jedinstva, harmonije i specifinosti multikulturne duhovne i svake druge situacije u Bosni bila nacionalna propaganda koja je koristila, posebno, knjievnost kao instrument nacionalizacije ljudi i time razarala stoljeima tkano fino i delikatno tkivo bosanskog zajednitva, izraenog u multilateralizmu i onom specifinom kulturnom kosmopolisu kakav je postojao u Bosni jo od prvih vremena njenog nastanka, a koji je bio tako uporno napadan i negiran, ak tretiran i orujem, u akcijama koje su dolazile iz tadanjih centara Katolike i Pravoslavne cr-

Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, u: Juki, br. 15, Sarajevo, 1985, 81-102. 42 O tome opirno: N. HOUSLEY, Crusading and Warfare in Medieval and Renaissance Europe, Ashgate, Variorum, Aldershot-Burlington USASingapore-Sydney, 2001. 43 Muhamed FILIPOVI, Konzulska vremena Kako je ideja slobode i jednakosti ljudi dola u Bosnu, u: Francuski konzulat u Bosni 1806-2006 i travnika hronika Ive Andria. Zbornik radova povodom dvjestagodinjice otvaranja Generalnog konzulata Francuske u Travniku, Ambasada Francuske u Bosni i Hercegovini, Odjel za kulturnu i naunu saradnju, Posebna izdanja, Tom 1, Travnik 12 maj 2006, 102. 44 Izmeu ostalih o tome: Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975, 177-209.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 261

Historiografija nu dravnopravnu kao i politiku neovisnost. Stoga su oni kima ili sol zemlje Bosne Zbog toga se sa mnogo razloga moe rei da e oni, kao najbrojniji i za zemlju Bosnu najtjenje povezani njeni stanovnici, ponovo da se oporave i obnove svoj uticaj na cjelokupni njen ivot. Oni su Bosnu i sada odbranili i to im daje pravo da odluujue utiu na njenu sudbinu.51 Mitovi o neprijatelju i smrti povezani su sa inom utemeljenja i ostvarenja nacionalne drave.52 Ovim apsolutom prolosti stvara se sakralizirana sadanjost, mobilizirajua poruka za mase. Posjedujui mo reverzibilnosti, mit djeluje i prema prolosti i prema budunosti.53 Poistovjeivanje srednjovjekovne bosanske dravnosti s Bonjacima te osmanskim politikim i kulturnim nasljeem u korijenu je netono, budui da su duhovne veze s bosanskim srednjovjekovljem, pa i sa tadanjom dravnom tradicijom, u osmanskom periodu njegovali i ouvali jedino bosanski franjevci.54 Nema, naime, u muslimanskoj pisanoj i usmenoj tradiciji u Bosni bilo kakvih referenci na bosansku dravu i bosansko kraljevstvo.55 Ova po sebi razumljiva i lako provjeriva injenica ne bi se smjela, kako to ini Zulfikarpai, izjednaavati s hrvatskim nacionalizmom.56 To posebno postaje tetno kada se kao alternativa nudi rigidno mitologizirana bonjaka dravotvornost, iji korijeni navodno seu u bosanski srednji vijek.57 Pri tome se gubi iz vida da srednjovjekovni ljudi sebe primarno nisu doivljavali kao podanike ili graane neke drave, nego prije svega kao lanove nekog stalea primjerice sveenstva i aristokratije ili neke korporacije.58 Srednjovjekovna dravotvornost osim toga bez obzira na to tko su bili njezini stvarni li navodni nosioci u dananjim okolnostima liberalne demokracije malo ili nimalo vrijedi. Pojava moderne drave podudarila se s raspadom srednjovjekovnog socijalnog i ekonomskog sustava zasnovanog
51 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 30, 45. 52 fon KROKO, nav. dj., 157. 53 R. GIRARDE, nav. dj., 112, 120. 54 O tome vidi: Stjepan LOVRI, Bosanska srednjovjekovna dravnost u tradiciji Bosne Srebrene, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anela Zvizdovia, Sarajevo-Fojnica, 2000, 275-283. 55 O tome vidi: Aia SOFTI, Usmene predaje Bonjaka, BKZ Preporod, Sarajevo, 2002. 56 Povijest franjevakog reda u Bosni morala bi se oistiti od nacionalistikih natruha koji njih prikazuju kao iskljuive nosioce bosanske dravnosti, bosanskoga identiteta. To je pretjerano. Jednako kao srpski, tako i hrvatski nacionalizam eli dokazati svoje pravo na Bosnu, pa se tvrdi kako su bosanski franjevci ondje bili jedini branitelji hrvatstva. Okovana Bosna, 42. 57 Nije ta tradicija ponovno stvorena u 18. i 19. stoljeu, nego je neprekinuto ivjela. Mi imamo pisaca na arapskom i na turskome jeziku iz 16. stoljea , koji se u svojim izvjetajima Turcima pozivaju na Bosansko kraljevstvo. Jer, na kraju krajeva, ti Hercegovii, sinovi i direktni potomci kraljeva i plemia bosanskih, postali su veliko plemstvo na turskome dvoru. Oni nisu mogli a da ne gaje svoju familijarnu tradiciju i da se ne ponose i odravaju svijest o svome visokom podrijetlu. Tako je ta dravnost bosanska bila isto tako iva u muslimanskom elementu kao to je bila i u katolikom. Okovana Bosna, 40. 58 Marvin PERI, Intelektualna istorija Evrope, Clio, Beograd, 2000, 132. Naslov originala: Marvin Perry, An Intellectual History of Modern Europe, 1993. Preveo sa engleskog ore Krivokapi.

kve i njoj podlonih drava.45 Te podlone drave bile su, kako to vidi Filipovi, Raka, Zeta i Hrvatska a one su opet bile usmjerene protiv Bosne jer je ona svagda bila politiki samostalna.46 Filipovi aktualne politike animozitete prenosi u daleku prolost tako da na sceni ostaje jedna vjeno okotala slika povijesti: na jednoj strani MI pravedni, naivni, ugroeni, na drugoj pak ONI podli, nedostojni, koji nam rade o glavi. Na koncu se ovaj konstruirani, pseudopovijesni svijet ideja, zakonomjerno pretae u politiki ivot koji u drutvenom tkivu proizvodi kancerogene posljedice. Jedan od Filipovievih problema je i taj to je on preko svake zdrave mjere fasciniran vlastitom nacijom i to u drugim nacijama vidi samo izvor opasnosti. Tako se metodom diskvalifikacije stvara negativni stereotip o protivniku i pozitivni stereotip o sebi samome.47 Pojmovi neprijatelj i drugi pretvaraju se u sinonime, to je opa osobina junoslavenskih nacionalizama u njihovoj meusobnoj ovisnosti. Historijsko iskustvo pokazuje da su stereotipi mnogo vie sredstvo za postizanje odreenih politikih ciljeva, nego stvarno uvjerenje onih koji ih iznose. Predrasuda na kojoj se gradi stereotip miljenje je bez prosuivanja sljedstveno tome nacionalni duh nastao na negativnom stereotipu bez stvarne je samosvijesti.48 Raskorak s razumom u koji stereotip zakonomjerno vodi moe se izbjei ima li se na umu misao njemakog etnologa Klausa Rotha: Nije dakle problematino postojanje stereotipa, mitova i identiteta, nego to kako se s njima postupa.49 Alternativa ovoj nepokretnoj i ubitano monotonoj arkadiji koju zastupa Filipovi provjereni je pristup sine ira et studio koji pokazuje da je transformacija bosanskih katolika u nacionalne Hrvate transformacija naroda u naciju bio dug(oroan) proces, osim s unutarbosanskim organski povezan s politikim i kulturnim strujanjima u susjednoj Hrvatskoj ali i u irem okruenju.50 I dalje Filipovi: Oni [Bonjaci] stoga predstavljaju najbitniji dio stanovnika Bosne, u smislu davanja njenoj egzistenciji osobitosti i individualnosti, koja je bitna za nje45 Muhamed FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 13. 46 Muhamed FILIPOVI, Pitanje odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini 1992-1996. godine, Sarajevo, 2002, 88. 47 Usp. Jozo DAMBO, Stoljee fra Grge Martia. Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene, u: Zbornik radova znanstvenog skupa: Fra Grgo Marti i njegovo doba, Zaviajni klub Posuje Zagreb, Zagreb, 1996, 52-53. 48 Olivera MILOSAVLJEVI, Stereotipi o drugima kao opravdanje (argument) nacionalizma. Primer: srpski intelektualci o Hrvatima, u: Dijalog povjesniara istoriara, 1, Peuh 20. 22. studenoga 1998, Priredili: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagrab, 2000, 23-34. 49 Jozo DAMBO, Maledicta Ethnica. O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji, u: Zbornik u ast dr. fra Ignacija Gavrana, Udruga aka franjevake klasine gimnazije Visoko, Zagreb, 1999, 119. 50 O tome sa popratnom literaturom vidi: Petar KORUNI, Fra Grgo Marti i hrvatski nacionalni pokret, u: Zbornik radova znanstvenog skupa: Fra Grgo Marti i njegovo doba, Zaviajni klub Posuje Zagreb, Zagreb, 1996, 57-78.

262 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

na tradiciji, hijerarhiji i imovini59, tako da se pozivanje na srednjovjekovnu dravotvornost kao na vrhunski povijesni argument ne moe oznaiti drukije nego anakronizmom. Zamislimo, naime, da se dananji europski politiari u svojim programima pozivaju na srednjovjekovne dinastije i vjerske interpretacije politikog ivota! Filipovi, meutim, uporno i rado koketira s pojmom srednjovjekovne bosanske drave i dravnosti, naglaavajui navodnu slijepu odanost bosanske vlastele centralnim institucijama.60 Ostavljajui po strani okolnost da se Filipovi na poetku XXI. stoljea referira na osionu srednjovjekovnu bosansku vlastelu kao mjerilo odnosa prema dravi i centralnim institucijama, i na ovom se primjeru oituje da on drugima u pravilu zamjera upravo ono to i sam ini. Slaba je utjeha to to je i njemaka nacionalna drava, prizivajui u sjeanje staru carsku veliinu Friedricha Barbarosse, nastojala izgraditi povijesni temelj kojeg nije bilo.61 Zabrinjavajue je da Filipovi plasira jednu takvu pogubnu tezu o historijskoj krivnji jednih i historijskoj nevinosti drugih, o temeljnosti jednih a marginalnosti drugih naroda, jer bi morao znati kakvim su nesagledivim posljedicama, prije svih masovnim zloinima, u prolosti urodile ovakve zloudne ideologijske slike povijesti. Pri svemu tome on previa okolnost da su procesi nacionalne samoidentifikacije bosanskih pravoslavaca i katolika zapoeli jo prije ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, te da ih ni tada nije bilo mogue zaustaviti i vratiti natrag.62 Previa i to da je osmanski reim zabranjivao srpsko i hrvatsko ime u Bosni i Hercegovini.63 Kontraproduktivno je prokazivanje srpstva i hrvatstva kao tetnih, umjetnih i uvoznih povijesnih kategorija, odnosno insistiranje na potrebi povratka zajednikoj bosanskoj naciji, jer su tu mogunost u samome startu potkresali upravo oni koji su istrajavali na diskriminatorskim po-

litikim i socijalnim odnosima u osmanskoj Bosni.64 Otuda ne treba uditi to su kod bosanskohercegovakih katolika druge politike i nacionalne opcije najprije ilirizam i jugoslavenstvo, zatim konano hrvatstvo odnijele prevagu nad idejom integralne bosanske nacije koju je zastupao bosanski franjevac Antun Kneevi. Dakako, Kneevievo bonjatvo i bosanstvo ureeno je prosvjetiteljskom aureolom, ono zagovara ideju narodnog jedinstva za pravoslavne, katolike i muslimane, odnosno ideju reafirmacije srednjovjekovne bosanske dravnosti na principima ravnopravnosti.65 Kneeviu se ne moe prigovoriti za nacionalizam kao politiko naelo koje zastupa ideju o istovjetnosti politike i nacionalne jedinice.66 Kneevieva percepcija Bosne i bonjatva, za razliku od Filipovieve, moe izdrati i najstrou provjeru demokratskih ideala, to znai politikoloko, povijesno, socioloko i antropoloko vrednovanje jer polazi od tri osnovna ideala: od ideala slobode, jednakosti i bratstva.67 Njegujui na ovakav autistian nain misao o vlastitoj povijesnoj veliini i izabranosti, unitarno raspoloeni Bonjaci poput Filipovia izravno potiu Hrvate i Srbe na secesionizam koji je u spletu povijesnih okolnosti ve kodiran u njihovom nacionalnom identitetu. U istom pravcu vodi sve ee i sve tvrdoglavije opetovana ideja jedan ovjek jedan glas, kao formula za razrijeenje aktualne politike krize i stanja beznaa. U sadanjim okolnostima pogreno je igrati na mimikriju ovoga tipa, jer su je diskreditirali rat i poslijeratni razvoj, te je unaprijed itljiva i kao takva neprihvatljiva. Dananja BiH preesto i gotovo u pravilu jednostrano usporeena sa vicarskom daleko je ispod one politike kulture i zrelosti koja krasi graane ove zemlje smjetene izmeu njemakog, francuskog i talijanskog prostora. Osim toga, vicarska drava i njezin suvremeni politiki sustav rezultat su dugotrajnog evolutivnog procesa u kojemu je jo 1874, nakon mnogih ustavnih reformi, donesen Ustav kojim je suverenitet podijeljen izmeu savezne drave i kantona.68 U Bosni i Hercegovini jo uvijek se na postulatima politikoga ivota XIX. st. vodi teka rovovska borba izmeu domaih politikih, intelektualnih i vjerskih pseudoelita, u kojoj kao konana rtva strada ideja politikoga bosanstva kao platforme za trostruku politiku lojalnost dravi Bosni i Hercegovini.69 Na
64 S. M. DAJA, Politika zbilja i povijesna percepcija Karaulina razdoblja bosansko-hercegovake povijesti, 96. 65 Slavko KOVAI, Spisateljska djelatnost fra Antuna Knaevia, u: Juki, br. 2, Zbornik radova, Sarajevo, 1972, 121-137. 66 Usp. Ivo RENDI MIOEVI, Etnopsihologija i nacije u Iliriku, u: u: Dijalog povjesniara istoriara, 1, Peuh 20.-22. studenoga 1998, Priredili: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000, 93. 67 Dubravka STOJANOVI, Istorijski problemi demokratizacije: primer Srbije, u: Historiografski vidici, I, Uredila: Sonja Dujmovi, Forum Bosnae, br. 32, Sarajevo, 2005, 88. 68 Boo EPI, Suvremeni politiki sustavi. Drugo dopunjeno izdanje, Logos, Split, 2000, 179-184. 69 Sreko M. DAJA, Sudbina neukih i malih ne izgleda ruiasto, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi. Udruga aka i prijatelja Franjevake klasine gimnazije Visoko podrunica za Njemaku. Priredio: Jozo Dambo, Mnchen, 2005, 157.
Status, broj 10, jesen 2006.

59 M. PERI, nav. dj., 135. 60 Pokrajinski vlastodrci i feudalni monici, kao npr. Hrvoje Vuki Hrvatini ili Sandalj Hrani Kosaa, znali su veoma dobro da samo u okvirima bosanske feudalne drave i uz odreeni odnos prema njenim centralnim institucijama, kakve su bili ban ili kralj Bosne i sabor, odnosno Stanak sve Bosne, njihova vlast ima smisla, dri se i moe da opstane. Stoga oni nisu nikada pokuavali da iziu iz okvira te Bosne i branili su njeno jedinstvo i poredak, koji je u njoj vladao Naime, ovi su moni regionalni gospodari bili snana prepreka bilo kakvoj akciji koja je dolazila izvan Bosne i imala za cilj da Bosnu dovede u ovisnost od stranih feudalnih gospodara ili hrvatskih banova, ili srpskih i ugarskih kraljeva o tome imamo brojne dokaze u ratovima koje su upravo ovi pokrajinski vlastelini vodili za Bosnu, a protiv intervencija i nastojanja stranih vladara da prodru i da se zadre u Bosni. Muhamed FILIPOVI, Bosna i Hercegovina u okovima nacionalizma. Uloga nacionalnih ideja, nacionalnih politikih ideologija i politika u dravnom i ustavnopravnom razvoju Bosne i Hercegovine tokom XX stoljea, Sarajevo, 2003, 150. 61 fon KROKO, nav. dj., 93-95. 62 Ivan LOVRENOVI, Unutarnja zemlja, 137. 63 Sreko M. DAJA, Bosna i Bonjaci u hrvatskom politikom diskursu, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi, Udruga aka i prijatelja Franjevake klasine gimnazije Visoko podrunica za Njemaku, Priredio: Jozo Dambo, Mnchen, 2005, 83.

| 263

Historiografija

pitanju odnosa prema politici, odnosno prema politikoj istini, testira svoju vjerodostojnost suvremeni intelektualac podvrgavajui kritici postojei poredak ili, pak, branei ga i sluei mu.70 Kod nas je na cijeni izgradnja strategijske paradigme sraunate evokacije folklorne matrice koja legitimira ideju uzorne povijesti u smislu njezina posveivanja koje jami uzajamno sporazumijevanje u okviru grupe.71 To objanjava da su umjesto potrage za modernim politikim modelom mitologizatori prednost dali izgradnji politikog okvira koji umjesto suradnje i komplementarnosti namee dominaciju i asimilaciju. Nije jasno je li Filipovi svjestan golemoga intelektualnoga rizika koji kao marksistiki filozof preuzima kada se eli ogledati na polju historiografije gdje se, dijelei lekcije o znanstvenoj ozbiljnosti, kree uglavnom unutar neinventivnih kompilatorskih postupaka, daleko od izvorne grae i relevantne literature pisane na domaim i stranim jezicima, bez kojih su komparativni uvidi u bosanskohercegovaku povijest unaprijed osueni na neuspjeh. Zato je njegova knjiga Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija ocijenjena kao nakladniki promaaj i kao znanstveno neozbiljna.72

suvinih strasti. Nije, naime, niti moe biti osnovni kriterij kvalitete znanstvenog teksta afirmiranost autora, nego je to u prvome redu tekst kao takav, odnosno njegova argumentacija. Ime autora u principu se moe zanemariti, to ne znai da od afirmiranog imena neemo oekivati vie nego od onoga koje to nije. Zato u ovome sluaju Lavi ne govori u prilog Filipoviu (bez obzira koliko se trudio, istovremeno nastojei ostati neutralan), jer se ispostavlja bjelodanim da argumentacija anonimnog i sasvim nepoznatog autora i malog igraa daleko nadmauje pretpostavljeni znanstveni autoritet jednoga akademika. Znai li to da bi za kritiku Filipovievih stavova najprije trebalo ispuniti uvjete nekog javnog natjeaja? Ne znam pri tome jesam li ja prema Lavievim kriterijima dovoljno poznat i priznat da bih stekao licencu za kritiki osvrt na Filipoviev tekst? Bez obzira na odgovor ja sam preuzeo stanoviti rizik svjestan da mogu proi poput Perie koji je s nokta optuen za jedan projektiran i planski, donekle nemut i nedorastao, dijelom ogranien nevidljivim presupozicijama i arheolokim preciznostima, pokuaj da se napravi kritiki osvrt na djelo Muhameda Filipovia Historija bosanske duhovnosti. Nije, dakle, kako bi to htio Lavi, glavni ton Periinog teksta redukcionistiki par excellence, bespredmetno je Periu omalovaavati jer toboe nije naviknut da ita neto to je napisano filozofskim stilom, budui da je ovaj nepoznati gospodin Filipoviu odrao pravu lekciju iz elementarne faktografije, historijske metodologije i logike, gotovo na svakoj stranici knjige ukazujui na njezine katastrofalne promaaje. Proziran je zato Laviev pokuaj da sve prikae kao plod Periine zle namjere da tiho provue sadraj nekoliko hipoteza kao da se radi o nesumnjivim istinama i da pri tome neprimjerenim vokabularom devalvira autora. Peria i to je puna istina ne provlai nikakve hipoteze budui da on, za razliku od Filipovia, suvereno vlada materijom o kojoj raspravlja. Ova se nesumnjiva injenica ne moe sakriti nikakvim smokvinim listom navodnoga filozofskoga stila. U korijenu je pogrena Lavieva ocjena da Filipovi pokazuje da postoji i da se moe znanstveno prezentirati povijest bosanske duhovnosti, budui da je upravo on svojim nainom i svojim stilom takvoj mogunosti (koju ni Peria ne dovodi u pitanje) krila podrezao ve u samome startu. Lavi je u pravu kada tvrdi da se ne moe misliti dio ili element cjeline bez principa konteksta, problem je meutim u tome to je Filipoviev pokuaj reprezentativan ba za takav oskudni nain promiljanja lienog konteksta i neophodnih paralelnih uvida. Napokon kljuni je problem u tome to je za Filipovia pojam bosanske duhovnosti svodiv samo na bonjako-muslimansku komponentu bosanskohercegovake pluralne povijesne scene. Ovakvom manipuliranju s prolou iz koje se crpe aktualni politiki argumenti podlegao je i sam Lavi kada se nekritiki, u duhu pseudo-znanstvene nacional-romantiarske magle XIX. stoljea, ushieno poziva na heretiku

O kritici i kritizerstvu
Na Periinu znanstveno utemeljenu kritiku Filipovievog volebnog pokuaja da sintetski predstavi povijest bosanske duhovnosti u prethistoriji, osvrnuo se dr. Senadin Lavi sa Fakulteta politikih nauka u Sarajevu. Kaimo odmah: krajnje proizvoljno i neuvjerljivo, sa stajalita moderne historijske znanosti (medijevalistike posebno) promaeno i rigidno, nacionalno pristrano, do neke mjere naivno i uproeno, u pojedinim dijelovima prizemno i selektivno. Istina je i to: uz nastojanje da se svemu priskrbi akademska razina i znanstvena vjerodostojnost. U dananjim okolnostima galopirajue drutvene erozije gdje cilj (i ne samo u politici) opravdava svako sredstvo, Laviev pokuaj da Periu diskreditira kao njemu anonimnog i sasvim nepoznatog autora i malog igraa u startu vie govori o njemu nego o Perii.73 Moja je prednost u tome to osobno ne poznajem nijednoga od njih dvojice, tako da svoje prosudbe ve i zbog toga mogu donositi bez
70 Sreko M. DAJA, Politiki profil fra Grge Martia, u: Zbornik radova znanstvenog skupa: Fra Grgo Marti i njegovo doba, Zaviajni klub Posuje Zagreb, Zagreb, 1996, 33. 71 Ivo ANI, Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995 godine, Durieux, Zagreb, 1998, 15. 72 Vidi informativan i zaokruen kritiki prikaz: Darko PERIA, Muhamed Filipovi, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija. Biblioteka Izdanci, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 390 stranica, 14 slika, u: Bosna franciscana, br. 22, Sarajevo, 2005, 267-287. 73 Senadin LAVI, Apriorne konstrukcije o izvornosti i heretike dekonstrukcije, u: Godinjak BZK Preporod, Godina V, Sarajevo, 2005, 35, 38.

26 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

prolost srednjovjekovne Bosne, izjednaavajui vjerske pojmove koji se nikako ne mogu dovesti u istu ravan.74 Bez obzira koliko mekano intoniran, Laviev naknadno konstruirani heretiki nacionalizam hrani se istim duhom apriornog ideologiziranja kojim je proet redakcijski predgovor Zbornika radova Bosna i Hercegovina i Svijet objavljenog u Sarajevu 1996. godine.75 Sekte su, naime, a Crkva bosanska je kranska sekta alternativna biskupija sredinom XIII. st. u akovo dislociranom kaptolu katolike biskupije, jurisdikcijski neovisna o Rimu i Carigradu oduvijek postavljale stroije dogmatske zahtijeve nego tzv. etablirane vjerske zajednice. Zato je Crkva bosanska bila znatno dogmatskija od Katolike crkve koja se njome aktivno bavila, te je pogreno tvrditi da je imala neto nedogmatsko. Time se Lavi pridruio onim bonjakim mitologizatorima kojima poznavanje crkvene povijesti heretika terminologija, crkveno-politika tektonika europskog srednjovjekovlja, dogmatika, politiki karakter hereze i meukonfesionalne opreke nije jaa strana. Lavi se tako ukljuio u raspravu zapoetu u drugoj polovici XIX. stoljea kada je u historiografiji postavljeno pitanje: ija je (srednjovjekovna) Bosna? Odgovor koji on daje, ako i jest sofisticirano zamagljen, ne razlikuje ga bitno od srpskih i hrvatskih mitologizatora i njihovih oskudnih promiljanja o pitanjima kulture i kontinuiteta u povijesti. Tu od pomoi ne moe biti filozofski stil, jer kritiara neizbjeno zadesi efekt bumeranga. Mitologizatori su fascinirani kontinuitetom kao da kontinuitet nije neto vie od pukog trajanja i manje od progresivnog razvoja, jer se on ne zasniva na samodopadljivom mnijenju da je itav povijesni tok bio svrhovit i da je vodio ka naoj suvremenoj osrednjosti kao svom cilju i ostvarenju.76 Potreba za kontinuitetom pod svaku cijenu ukazuje na strah za identitet kao da identitet nije prije svega osobno vlasnitvo kojim se slobodno raspolae, te se u njega moe i dodavati i oduzimati u krajnjoj liniji moe se i promijeniti. Ako i namee restrikcije, identitet nije naa krvna grupa s kojom se raamo i nosimo je cijeli ivot: identitet je podruje ljudske kreacije. Ako na ovom pitanju Lavi iskazuje sve slabosti vlastite pozicije, tankog i pogrenog historijskog znanja koje bi pod hitno trebalo modernizirati, onda se na sljedeem primje74 Bosanski heretici su vaan element heretike i slobodarske Evrope s arijancima, manihejcima, gnosticima, albigenzima, valdeanima, katarima, patarenima, husitima, bogumilima itd., kao onima koji su imali neto svoje (vlastiti otklon), autohtono, originalno, specifino, nekanonsko, emancipatorsko, nedogmatsko S. LAVI, nav. dj., 42. 75 Prolost, kao i sadanjost zemlje Bosne u biti je patnika, poevi od krstakih pohoda protiv Crkve bosanske, do najnovijih dana. Historiografska znanost jo nije dala cjelovit sud o ugarskom zlu nanijetom ovoj zemlji u srednjem vijeku. 76 Karl LWITH, Svjetska povijest i dogaanje spasa, August Cesarec Zagreb Svjetlost, Sarajevo, 1990, 49. Naslov izvornika: Karl Lwith, Weltgeschichte und Heilsgeschehen. Die theologischen Voraussetzungen der Geschichtsphilosophie, Verlag W. Kohlhammer, 1953. Prijevod: Mario Vuki.

ru ogleda njegova selektivna metoda. Spominjui negiranja bonjakog identiteta novijega datuma koja dolaze iz Hrvatske on s punim pravom ukazuje na jednu opskurnu pojavu, meutim problem je u tome to Filipovi to isto i jo upornije ini kada je u pitanju hrvatski i srpski identitet u Bosni i Hercegovini, a to Laviu nije povod za zabrinutost. Zato je sljedei citat iz Lavievog teksta primjenljiv ponajprije na Filipovia: Svaki partikularni pristup razumijevanju Bosne, meutim, ima problema s falsificiranjem njenog sadraja bez obzira da li je on religijski, dogmatiki, nacionalni, plemensko-regionalni ili provincijalni. Filipoviev pristup kolski je primjer partikularnog, ostraenog pristupa. Laviev pokuaj da delegitimira Bosnu kao mjesto jedne istine promaen je budui da o jednom povijesnom subjektu ne moe postojati vie od jedne povijesne istine. Ako i priznaje razliita stajalita, pluralizam te vrste historiografska metoda ne poznaje. Apsolutna se objektivnost u historiografiji, istina, ne moe postii, ali se ne moe zauzeti ni neutralan stav prema predmetu istraivanja, odnosno preporuljivo je nastojanje da se stvari osmotre sa stajalita aktera povijesti.77 U tom postupku od pomoi je Braudelov koncept historije kao fenomena dugog trajanja koji sm postavlja sve velike probleme dananjih i nekadanjih drutvenih struktura kao jedini nain govora koji povezuje istoriju sa sadanjou i pretvara je u nedeljivu celinu.78 Ovdje se kao primarno postavlja pitanje mjesta historiografije u drutvu na jednoj, odnosno problem usitnjavanja historije na drugoj strani. Dodue i Peria odstupa od znanstvenih postulata kada govori o Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu i bosanskim vladarima koji su bili u vazalnom odnosu prema ugarsko-hrvatskim kraljevima. U povijesnim izvorima ne posto ji dravni subjekt imenovan Ugarsko-hrvatskim-Kraljevstvom to znai da se radi o neologizmu jer se dravni subjektivitet temeljio na svetoj kruni ugarskoj, dok je vazalstvo predstavljalo isuvie fluidnu kategoriju da bi se njome vjerodostojno mogao opisati kompleksan odnos izmeu dvaju neovisnih politikih subjekata, u ovom sluaju Ugarske i Bosne.79 U red slinih pogreaka ide i tvrdnja da bosanski vladari od bana Kulina do kralja Stjepana Tomaevia nikada nisu bili pripadnici Crkve bosanske ve su jasno isticali svoju pripadnost Katolikoj crkvi. Bosanski su vladari ve od bana Ninoslava, zatim mnogo naglaenije od Stjepana II. Kotromania, bili izloeni konfesionalnim dilemama, to znai da su pehlivanili izmeu Katolike crkve i Crkve bosanske (izmeu dvaju kranskih konfe77 I. OLOVI, nav. dj., 134. 78 Fernand BRAUDEL, Spisi o istoriji, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1992, 7. Naslov originala: Fernand Braudel, Escrits sur lHistoire, Flammarion, Paris, 1969. Preveli: Branko Jeli, Ivanka Pavlovi, Ksenija Jovanovi. 79 Dubravko LOVRENOVI, Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 321. i dalje.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 26

Historiografija

sija) sa svim posljedicama politike i sociopsiholoke naravi koje su proizlazile iz takvoga nezahvalnoga poloaja.80 Drugim rijeima: bosanski su Kotromanii bili izloeni drami dvostrukog konfesionalnog identiteta i to mnogo prije od drugih europskih vladara koji su se nali u procijepu izmeu katolianstva i protestantizma. Groteskno je, nekorektno takoer, s Lavieve strane prstom upirati u Stjepana Bua i njegovu knjigu Problemi etnogeneze Hrvata objavljenu davne 1970. godine s primordijalistikom tezom o Hrvatima od stoljea sedmog, a pri tome itatelje Preporodovog Godinjaka ne informirati o cijeloj plejadi hrvatskih znanstvenika poput Nade Klai, Tomislava Raukara, Ive Goldsteina, Nevena Budaka, Sreka M. Daje, Luke akovia, Ive Banca, Mirjane Gross, Petra Korunia koji su o tome problemu pisali bez aprioristikih konstrukcija XIX. stoljea. Naivno je meutim Lavievo uvjerenje, pri emu samo ponavlja greku staru stotinu i vie godina, da e za rastui bonjaki nacionalizam pokrie nai u hrvatskom nacionalizmu i to selektivnim pristupom informacijama koje podastire Preporodovom itateljstvu. Zato se u principu postavlja problem kredibilnosti njegove tvrdnje da je naa budunost pluralistika graanska Bosna i Hercegovina, jer ona po zlu automatizmu priziva asocijaciju o temeljnim i narodima koji to nisu. Problem je, naime, u tome to bi se 92. godine u to jo i moglo povjerovati, ali se u meuvremenu pokazalo da ortopraksija i ortodoksija ne govore istim jezikom i ne idu istim putem. U ovom se trenutku (na alost i jo zadugo) u rjeavanju naih nagomilanih problema ne vrijedi pozivati na princip liberalne demokracije jedan ovjek jedan glas (ako Lavi misli na to), jer ga je ortopraksija eliminirala kao krinku iza koje se skrivaju planovi koji nisu u dosluhu s demokracijom. Lavievo nastojanje da diskreditira Sreka Daju i Mirjanu Kasapovi kao navodne autore aprioristikih hipoteza vjerske provenijencije takoer otkriva izvorie njegova nesnalaenja i lutanja du historiografskih transverzala Bosne i Hercegovine ali i ire. Upitno je to da Laviu smetaju Dajine i Kasapovikine teze koje mogu izdrati i najstrou znanstvenu kritiku, a ne smetaju mu Filipoviev rigidni unitarizam i raskone neznanstvene improvizacije. I sama mogunost konsocijacijskog ureenja Bosne i Hercegovine koju zastupa renomirana politologinja i sociologinja, profesorica na zagrebakom Fakultetu politikih znanosti (a ne naa Vareanka!) Mirjana Kasapovi, u odreenim je intelektualnim krugovima naila na zid odbijanja. Ideja koju nudi Kasapovika, forma demokratske vladavine koja ne pretpostavlja zajedniku kulturu81, neu80 O tome vidi: Dubravko LOVRENOVI, Krist i donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola), u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005, 193-237. 81 Mirjana KASAPOVI, Bosna i Hercegovina podijeljeno drutvo i nestabilna drava, Politika kultura, Zagreb, 2005. Usp. komentar: Nela RU-

sporedivo je ozbiljnija i produktivnija od ideologijskih floskula o pluralistikoj graanskoj Bosni i Hercegovini. U startu je jasno da se o formiranju zajednikog nacionalnog dravljanstva i laikom doivljaju institucija na razini BiH danas moe govoriti jedino kao o dalekom, utopijskom cilju, jer naom realnou dominiraju tri disparatne etnokonfesionalne drutvene komponente, osim toga u meuvremenu manje-vie teritorijalizirane. O ostalom treba diskutirati, jer potrebu formulacije novih naela u cilju harmonizacije rastuih napetosti duboko ukorijenjenih u povijesti nitko dobronamjeran ne moe dovesti u pitanje. To e meutim teko ii na temelju argumentacije koju nudi Lavi jer ona otkriva vie nego skromnu razinu upuenosti u povijesne procese dugoga trajanja koji su oblikovali dananju Bosnu i Hercegovinu: U novokomponiranim konstrukcijama se zaboravlja da su dananji bosanski franjevci stoljeima bili veliki uvari Bosne i bosanstva da su tek odnedavno bosanski Hrvati pristali na zov homogenizacije, da su i oni izdali neku tradiciju, neko ime, neko znanje, neko pamenje. Iako razina ovoga filozofskog stila i njegova ofenzivna ambicija da arbitrira u historiografiji ovjeka liava i one najelementarnije obveze da prodiskutira sa razliitim miljenjem, ipak se moe primjetiti da se Lavi i ovdje kree unutar skuenih i neinventivnih mitologizatorskih stereotipa, jer je jedino tako mogue franjevce proglasiti velikim uvarima Bosne i bosanstva kao da su Bosna i bosanstvo bogomdane sakralne kategorije a franjevci njihovi (od koga postavljeni i za to ovlateni?) patroni i uvari. Kao bogumilski i ovaj je mit proizvod naknadne i sumnjive potrebe za retuiranjem povijesti. Svodei pak kroatizaciju bosanskohercegovakih katolika na zov homogenizacije, Lavi ponovno demonstrira svoje oskudno povijesno znanje, preuzimajui na sebe ulogu glasnogovornika etnokonfesionalnih nacija iz kojih izbija sva stoljetna muka rubne historije refleksa imperijalnih sueljavanja i krvavog prekrajanja balkanske povijesne pozornice u reiji europskih sila. Pad u ovaj etnokonfesionalni stereotip autor je mogao izbjei da je konsultirao barem neku iz niza studija koje se bave nastankom nacionalnih identiteta na tlu BiH u XIX. stoljeu.82 Laviev koncept nacije zasnovan je kojega li paradoksa na ravnomjerno rasporeenoj povijesnoj krivnji zbog promjene (nacionalno-vjerskog) identiteta, kao da su suvremenici a po njemu oni to jesu odgovorni za dogaaje u kojima nisu sudjelovali. Ovaj zgreni stav dramatino ukazuje na postkolonijalnu dimenziju naeg aktualnog povijesnog trenutka, na nemo artikulacije vlastitosti izvan okvira epskih klieja o izdaji vjere pradjedovske. Alternativa je sadrana u razradi koncepta nacije koji govori o prelasku vjernosti prema osoBI, Konsocijacijska BiH kao nunost, u: DANI Bosanskohercegovaki News Magazin, br. 469, Sarajevo, 9. VI. 2006, 61. 82 Izmeu brojnih ostalih vidi: Sonja MIKOVI, Hrvatsko vienje Bosne u XIX stoljeu /do 1875/, u: Bosna i Hercegovina i svijet, Institut za istoriju, Sarajevo, 1996, 135-141; Ivan LOVRENOVI, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002.

266 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

bi, prema vladaru (ast), na vjernost prema naciji (patriotizam), konceptu koji je rodio ideju o domovini.83 Ideju isuvie esto zlorabljenu da bi se mogao zanemariti cijeli sustav obmana koji je taj pojam potpuno diskreditirao. Za Lavia bi po svemu sudei bilo daleko bolje da se nije upustio u obranu Muhameda Filipovia, pogotovo bi bilo bolje da se nije doticao bosanskog srednjovjekovlja i Tvrtka I. Kotromania iju dravu zasnovanu na feudalnoj rebeliji i kraljevskoj diktaturi (Krlea bi rekao na kriminalnoj i hajdukoj mjeavini feudalne anarhije84) kroz romantiarsku dioptriju vidi kao monu dravu pluralizma i jedinstva raznolikosti iz koje je dolazila mo. Ni u jednom sluaju autor nije pridonio da se aktualne predstave izmijene ili barem korigiraju, a da se postojea znanja unaprijede. Naprotiv, Lavieva reakcija potvrda je aktualnosti onih utjenih mitova koji se danas (istina s razliitim motivima) jo uvijek njeguju u BiH a to su: mit o bogumilima, mit o trajnom miru i harmoniji u Bosni ili mit o Titu.85 Zato je ovdje, barem u lapidarnoj formi, bilo nuno podvui razliku izmeu prolosti koja je predmet nacionalne romantike i politikih kalkulacija na jednoj i povijesti kojom se bavi kritika historijska znanost na drugoj strani.

Po svemu se ini da akademik nije do kraja probavio injenicu da je vrijeme dominacije jednih nad drugima nepovratno prolo i da se o smislenoj budunosti BiH moe govoriti jedino u kontekstu ljudskih prava, punoga meusobnoga uvaavanja i priznanja u klimi demokratskog ozraja i naelno jednakog poloaja pred zakonom. Ideje koje zastupa Filipovi prije bi odgovarale sirovoj konfesionalnoj klimi XVIII. i XIX. stoljea sa bosanskim begovatom kao jedinim nosiocem politikih prava, u ije je ime Safvet-beg Baagi i uveo bogumilski mit u bonjako-muslimansko samopredstavljanje, nego poetku XXI. st. kada javnim diskursom, barem u visoko razvijenome svijetu, dominiraju liberalna demokracija i kult ljudskih prava, ponegdje istina dovedeni do apsurda. Ma koliko se na pojedinim mjestima trudio ostati u okviru nekih opeprihvaenih znanstvenih postulata, Filipovi na kraju ipak zavrava u unitarizmu, sanjajui o jedinstvenoj bosanskoj naciji kojoj su vrijeme i okolnosti ve odavno rekli historijsko ne.89 Samo po sebi to ne bio bio problem da do koncepta bosanske nacije Filipovi ne dolazi uz prethodnu besprimjernu negaciju nebonjakih nacionalnih kategorija. Mitologiji koja stoji u slubi legitimiranja tzv. povijesnih prava ali i u funkciji proizvodnje kolektivnih omraza priklanja se Filipovi kada dananjoj historiografiji u Hrvatskoj i kod Hrvata uope priiva nacionalistike tendencije kao glavni sadraj.90 Ova paualna, niim dokaziva ocjena neodriva je, jer stanje historiografije (i publicistike) u Hrvatskoj i kod Hrvata openito govori da je u odnosu na srpsku i bonjaku historiografiju hrvatska najdalje uznapredovala na putu vlastite emancipacije od nacionalistikih naplavina, posebno u kritici velikohrvatskih svojatanja Bosne i Hercegovine.91 Ne moe zato biti dileme oko toga zna li to akademik Filipovi ili ne, ostaje jedino dilema zato zaobilazi takvu markantnu injenicu. Ovakav stav o tuoj krivnji otro proturjei duhu europejstva koji verbalno zagovara isti autor, jer miljenje koje sebi prisvaja atribut europskog ne bi smjelo bjeati od stavljanja samoga sebe pod znak pitanja. Zagovaranje arhetipskih historijskih predodbi u slubi nacionalne homogenizacije daleko je od principa revolucije i drutvene pravinosti kao europskih

Nastavak o uljezima i temeljnom narodu

Identian je sluaj s Filipovievim pokuajem da predstavi najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice vezane za Bosnu i Hercegovinu. Od svega to je autor u ovoj knjizi razoaravajui niske prepisivako-kompilatorske razine predstavio, a iji bi naslov zahtijevao timski rad strunjaka najmanje pet razliitih znanstvenih disciplina, panje vrijedna je samo njegova ambicija da Bosnu i Hercegovinu oslika pouzdano izabranim i jednostavno prikazanim injenicama.86 Toj ambiciji, na alost, ni priblino nije udovoljeno, tako da je autor ponudio tek nacionalistiki i amaterski intonirano tivo.87 Samo tako je mogue objasniti kaos apodiktinih tvrdnji, uproene predstave, navjerojatne kombinacije, teko sastavljive i proturjene pojmove, beskrajne proizvoljnosti, oigledne neistine, ogromna neznanja, pojednostavljene sugestije, naivna povezivanja nepovezivog sa narodom i prolou kao sredinjim pojmovima.88

83 F. BRAUDEL, Spisi o istoriji, 40. 84 M. KRLEA, nav. dj., 65. 85 N. MALCOLM, nav. dj., XXV. 86 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 5. 87 O kritici pojedinih Filipovievih ocjena iznesenih u ovoj knjizi vidi dalje u tekstu. 88 Usp. Andrej MITROVI, Prevlast nerazuma. Segment o istorijskom nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba (pokuaj ireg tumaenja konkretnim povodom), u: Dijalog povjesniara istoriara, 2, Peuh 19.21. studenoga 1999, Priredili: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000, 65, 67.

89 Stoga se upravo u toj injenici, u injenici dravnog jedinstva i djelovanja drave na njeno stanovnitvo, i krije mogunost da se svi njeni graani sa njom identificiraju i kao njeni graani postanu jedna, jedinstvena bosanska nacija. M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 30. 90 Sve to se javljalo i nastajalo u Bosni u ivotu njenih katolika, prije pojave hrvatskog nacionalnog pokreta, zaboravljano je, negirano ili sasvim potcijenjivano i preocjenjivano, a ponekad i namjerno krivo identificirano, tj. sve je minimizirano i u kvantitetu pojava i u kvalitetu duhovne produkcije tog vremena ili je tim pojavama mijenjan karakter i identitet, tj. one su falsificirane. Takav stav u velikoj mjeri je karakteristian i za dananju kulturnu historiografiju u Hrvatskoj i kod Hrvata uope. M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, 8. 91 Iz niza takvih tekstova, od kojih Filipoviu neki moda i nisu bili dostupni, izdvojit u dva vlastita koji su mu sigurno bili pristupani: Dubravko LOVRENOVI, Pred gorgonskim licem svehrvatstva, u: Forum Bosnae, 1-2, Sarajevo, 1998, 47-76; Isti, Bosanski mitovi, u: Erazmvus asopis za kulturu demokracije, br. 18, Zagreb, 1996, 27-31.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 267

Historiografija

vrijednosti.92 Dok Filipovi svojom povrnou pretendira na definiranje cjelokupne povijesne i suvremene prakse, nakon II. svjetskog rata veliku popularnost stekle su historijske komedije meu ostalima s nekim srednjovjekovnim likovima poput kralja Artura u glavnoj ulozi nagovijestivi pristup nove globalne kulture.93 Obarajui nacionalistike postavke pojedinih srpskih i hrvatskih historiara o srpskom, odnosno hrvatskom karakteru bosanskog srednjovjekovlja, publicisti poput Filipovia i sami zavravaju u nacionalistikoj aporiji, jer na pitanje ija je Bosna? kao odgovor nude samo obratnu stranu iste medalje: dakle, umjesto srpska ili hrvatska, prema Filipoviu srednjovjekovna je Bosna bonjaka.94 Tako se uz istu argumentaciju samo razliitog nacionalnog predznaka, osobito aktiviranjem bogumilskoga mita, vri ujednaavanje sa (veliko)srpskom i (veliko)hrvatskom slikom povijesti odnosno, uspostavljujui povijesni kontinuitet sa srednjim vijekom, osigurava se isti rang i ista vrijednost vlastite povijesti.95 Zato i opravdana kritika velikodravnih projekata (u ovom sluaju hrvatskog nacionalnog predznaka) gubi

smisao96, budui da se Filipovi i sam slui istom izopaenom logikom.97 Da to nije tako ne bi mu se desio teko oprostivi lapsus sa Dobrijem Bonjanima originalnim bosanskim stanovnitvom kako ih on zamilja. Meutim sintagma dobri Bonjani ne pojavljuje se primarno kao etnika kategorija, nego u svom najirem znaenju uvijek kao socijalna i etika kategorija. Taj pojam nikada ne oznaava tadanji cjelokupni bosanski etnos, nego samo sloj slobodnjaka, odnosno plemstva u drutvenoj feudalnoj piramidi.98 Ostaje pitanje kako se autor uope mogao upustiti u raspravu ove vrste a da prethodno nije raistio sa znaenjem osnovnih pojmova, odnosno da nacionalnost i etnikum nisu bile identine kategorije, tj. da nacionalnost nije predstavljala ab ovo etnike grupe.99 Nastojei kroz tu mutnu dioptriju uspostaviti idealni kontinuitet izmeu srednjovjekovne i osmanske Bosne, lakonski eliminirajui Srbe i Hrvate iz starijeg razdoblja bosanske povijesti, zaklanjajui se iza terminologije nacionalnih integracija s kraja XIX. stoljea, Filipovi ponovno zavrava u rigidnom nacionalizmu pandanu srbiziranju i kroatiziranju bosanskog srednjovjekovlja. O emu se radi, je li primarno rije o tome da Filipovi po vokaciji nije medijevalist pa mu se potkradaju lapsusi ove vrste, je li to bi bilo jo poraznije rije o nepoznavanju problema kakav je terminologija historijskih izvora, ili je u pitanju takva povijesna rekonstrukcija koja eli opravdati unaprijed postavljene politike ciljeve najbolje e znati sam autor. Oito je da metodologija historiografskog istraivanja Filipoviu nije jaa strana, usprkos tome to su historiari odavno na istu s tim da je upravo metodologija osnovna poluga za izlazak njihove discipline iz krize.100
96 Ovdje treba kazati neto o stalnim nastojanjima pseudohistoriografa, raznih nacionalnih ideologa i zastupnika ahistorijskih teorija Te teorije se danas plasiraju kao stvar utvrenih spoznaja i utemeljenih istina, tako da ulaze ak i u leksikone (najnoviji Leksikon Hrvata u Bosni i Hercegovini izdan u Mostaru, koji nalazi Hrvate na tlu Bosne ve od VII stoljea i na temelju toga uspostavlja njihova prava na njenu teritoriju). Takve teorije spadaju u najkonzervativnije i politiki direktno inspirirane pokuaje nacionalno-romantiarske historiografije da nasilno i na temelju mitologijskih dokaza rjeava pitanje karaktera nekog tla i identiteta nekog naroda. M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina u okovima nacionalizma, 147-148. 97 Ti pokuaji su samo obina nacionalna propaganda i nemaju nikakve veze sa ozbiljnom znanou. Svako projiciranje sadanjih stanja i nacionalnih situacija iz XIX stoljea u dalju prolost ne moe izdrati kritiku i mora biti kvalificirano samo kao nacionalna i politika propaganda Ona je izraz kasne i ve definitivno historijski neuspjele akcije hrvatskog nacionalizma da prisvoji Bosnu i Hercegovinu i da u njoj uspostavi nekakva hrvatska historijska i dravna prava. Ozbiljna historiografija je ve rijeila to pitanje utvrdivi da na teritoriji Bosne nema nikakvih historijskih Hrvata, pogotovo u VII stoljeu, i da su sve to puste tlapnje izlapjele nacionalno-romantiarske ideologije. M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina u okovima nacionalizma, 148. 98 Sreko M. DAJA, Dobri Bonjani i boni homines, u: Dijalog, asopis za filozofska i drutvena pitanja, 1-2, Sarajevo, 2006, 105-130. Usp. Dubravko LOVRENOVI, Na ishoditu srednjovjekovne bosanske etnopolitogeneze, u: Bosna franciscana, br. 9, Sarajevo, 1998, 85-125. 99 Jen SZCS, Nationalitt und Nationalbewusstsein im Mittelalter. Versuch einer einheitlichen Begriffssprache, II. Teil, u: Acta Historica Academiae Scientiarum Hungaricae, XVIII/1-2, Budapest, 1972, 245. 100 Mirjana GROSS, Historijska znanost razvoj, oblik, smjerovi, Sveuilite u Zagrebu Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1976, 209.

92 Usp. Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990, 291, 342. Naslov izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987. Prijevod: Lj. Matkovi, N. Desnica erjavi, V. Crnkovi, S. Ravli. 93 Henryk SAMSONOWICZ, The Origin of Poland, or Images of our own Beginnings, u: Acta Poloniae Historica, 81, Polska Akademia Nauk, 2000, 22. 94 Stoga, ako bi se, naime, priznalo da je u Bosni duhovni ivot postojao i ak bio intenzivan i da je ostvario odreene visoke umjetnike i kulturne rezultate, da se izrazio i u odreenoj svijesti o svojoj bosanskoj dravi, tada ne bi bilo mogue tvrditi da u Bosni nema nikakvog autohtonog bosanskog stanovnitva i da u njoj ne ive Bosanci ili Bonjaci, nego samo Hrvati i Srbi, te da oni nisu legitimni nasljednici nekadanjih Bonjana. Ako se to ima u vidu, onda je jasno da kad bi bilo priznavano postojanje bosanske drave i njenog originalnog bosanskog stanovnitva, njenih Dobrijeh Bonjana, tada ne bi bila mogua teza da u Bosni odvajkada ive samo Srbi i Hrvati, a da drugog nekog stanovnitva nije nikada ni bilo Istina je, meutim, obratna. U klasinoj Bosni je bilo odista teko nai znakove postojanja nekog posebnog srpskog ili hrvatskog nacionalnog duhovnog, kulturnog ili politikog ivota, izuzimajui posebni religijski kontekst duhovnosti katolika i pravoslavaca u Bosni, to je svakom promatrau i istraivau etnikih prilika u Bosni jasno da je ovim prostorima dominirao izrazito bosanski i bonjaki duhovni kontekst. To se moe tvrditi za prilike prije 1463. godine (kontekst Crkve bosanske i Bonjana), ali podjednako i za one uspostavljene nakon nastanka osmanlijske vlasti, sve do sredine XIX. stoljea. M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, 10-11. 95 Sreko M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804. S njemakog preveo Ladislav Z. Fii. Autorizirao i nadopunio autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. ZIRAL Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj. 105, Biblioteka STEAK, knj. 4, Mostar, 1999, 15. (Naslov izvornika: Konfesionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina Voremanzipatorische Phase 1463-1804, R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 1984.)

26 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

Sintagme o jedinstvenoj, graanskoj i normalnoj evropskoj dravi s neskrivenom tenjom politike unifikacije i unitarizacije raaju kontraefektom, isto kao i teza o fantazmagorinoj Pradavnoj Bosni koja bi u sadanjim okolnostima trebala posluiti kao obrazac za izgradnju opeprihvatljivog politikog modela. Obrazlaganja ove teze poduhvatio se upravo akademik Filipovi pokazujui pri tome temeljno nerazumijevanje povijesnih struktura dva entiteta Bosne i Europe iji su se putevi 1463. god. razdvojili, da bi se danas, sa golemim zaostatkom u povijesnom gradivu, Bosna i Hercegovina ponovno nala u situaciji da nastavi graditi svoj europski put. Filipovi, meutim, vri zamjenu teza i Bosnu proglaava urmodelom i pramodelom Europe.101 Nema, na alost, u povijesti Bosne i Hercegovine od vremena srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, preko paaluka u okviru Osmanskoga Carstva, corpusa separatuma u sastavu Austro-Ugarske, Prve Jugoslavije, Pavelieve NDH te, konano, Druge Jugoslavije u sukcesivnom smjenjivanju feudalnih, teokratskih i ideologijskih reima takvoga politikog modela ija bi renesansa ponudila izlaz iz aktualne slijepe ulice. Primjerenije bi bilo da se sadanji povijesni trenutak BiH shvati kao svojevrsna nulta toka s koje bi se bez oraha u depovima moglo krenuti u potragu za takvim politikim ureenjem koje bi ponudilo odgovor barem na neka gorua pitanja bez ijeg se rjeavanja ne moe zamisliti izgradnja stabilne drave i prosperitetnoga drutva.102 Kada bi slijedili Filipovieve teze danas bi se nalazili u zavidnoj situaciji da Europi postavljamo uvjete za prijem u Bosnu i Hercegovinu! Sustavno prisvajajui bosansku srednjovjekovnu povijest, bonjaki se nacionalizam pribliio primordijalistikim etnikim zahtijevima za vlasnitvom nad prolou i pravima na njezinu upotrebu za sadanje ciljeve.103 U pravu je zato Adil Zulfikarpai kada kae da je bonjaki nacionalizam postao balkanska nacionalistika ideologija, ravna velikosrpskom ili velikohrvatskom nacionalizmu i koja e biti partner za podjelu Bosne.104 Za historijsku znanost je vano, a za razvoj nae politike kulture moglo bi biti plodno, razmiljanje predsjednika maarske vlade gro101 Jedna je istina tu bitna, a to je da bosansko drutvo i Bosna kao drava, kao drutvo i kao duhovno-kulturna zajednica, nije modelirana na nain kako se to dogodilo sa ostalim europskim zemljama. Ona nije nikada postala ni vjerski ni nacionalno ni kulturno unilateralna i ona je ono to bi se moglo rei urmodel i pramodel Europe kakva ona eli da bude, a to je Europa slobodnih naroda, jezika, kultura i slobodnog duha uope. Mnoge su okolnosti i nerazumijevanja, pa i ona koja su godinama, da ne kaemo stoljeima, zraila i iz Europe, ometala konanu konstituciju jedne takve bosanske drave u Europi, posebno nameui nam i forsirajui u naoj politici i kulturi razne nacionalne politike i kulturne koncepte, koji u Bosni nisu nikada mogli funkcionirati bez nasilja nad njom i nad njenim dijelovima, a osobito prema onim stanovnicima koji nisu ulazili u trenutno vaei kontekst nacionalne politike. M. FILIPOVI, Konzulska vremena Kako je ideja slobode i jednakosti ljudi dola u Bosnu, 105. 102 Ivan LOVRENOVI, Tlapnje o Ur-Bosni, u: Feral Tribune, br. 1077, Split, 12. svibnja 2006, 28-29. 103 M. KASAPOVI, nav. dj., 171. 104 Okovana Bosna, 35. Kada je o Zulfikarpaiu rije primjetna je dihotomija izmeu njegovih ocjena vezanih za bosansko srednjovjekovlje koje ne prelaze granicu amaterizma i diletantizma i njegovih pogleda na suvremenu bonjaku politiku koju u pravilu izlae kritikim opservacijama.

fa Istvana Tisze iz 1915. god. o tome kako rijeiti politiki status BiH.105 Stvaranjem stalno rastuega ozraja sumnje i netrpeljivosti prema Zapadu Bonjake se mentalno vraa u predmoderno doba kada se njihova historijska svijest konstituirala na tezi o islamskom antemuraleu prema Europi.106 Hrabri da meu bonjakom intelektualnom elitom stav Muhameda Filipovia nije zadobio apsolutno povjerenje, o emu svjedoi izjava Nedada Latia Osloboenju sroena nakon demonstracija u Sarajevu povodom objavljivanja karikatura poslanika Muhameda.107 Danas na znaaju dobiva nain razmiljanja Samira Khalila Samira koji promovira veliki projekat za sve Arape da isplivaju iz njihove narazvijenosti u emu zaziva pomo svih ljudi dobre volje bez obzira da li su muslimani, jevreji, krani, ili pak agnostici.108 Ovo bi mogao biti putokaz u razvijanju kransko-islamskog ekumenizma u Bosni i Hercegovini. Bogumiliziranje Crkve bosanske priziva jedan obiaj rasprostranjen kod starih Grka. U drevna vremena dva bi prijatelja na rastanku prelomili crijep, tap, prsten ili ploicu te bi svaki uzeo po jedan ulomak ime bi meusobno ali i meu svojim obiteljima (zajednicama) sklopili savez koji se potvrivao spajanjem dvaju ulomaka. Svaki put prilikom kasnijih susreta a mogle su do tada protei godine pa i decenije spajanjem dvaju ulomaka omoguavalo se prepoznavanje, prihvaanje i zatita.109 Dananji bonjaki mitomani ponaaju se tako kao da je prilikom rastanka s Crkvom bosanskom 1463. ba njihovim precima, a time posredno i njima samima, u ruke predan ulomak koji spajanjem s drugim ulomkom omoguava prepoznavanje. Stvarno stanje injenica tome ne govori u prilog, kao to ni druga dva naroda Srbi i Hrvati takoer ne mogu pretendirati na to da u rukama dre taj mitski ulomak koji im omoguava prepoznavanje Crkve bosanske kao svoje.
105 U Bosni i Hercegovini e se moi uvesti izvjestan oblik autonomnog ivota samo nakon duih vremenskih prolaznih pauza, za koje vrijeme treba u njoj da postoji vrsta, i od svih domaih okolnosti neometana jaka i stroga dravna uprava. vrstog sam uvjerenja da e se tek poslije dugog vremena sprovoenja vrste i konzekventne dravne uprave osloboene od ustavnih vlasti i njihovih imitacija u Bosni i Hercegovini, postepeno stvarati potrebni privredni, kulturni i politiki preduslovi neophodni za dravno-ustavni ivot. Luka AKOVI, Poloaj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama rjeenja jugoslovenskog pitanja 1914-1918, Univerzal, Tuzla, 1981, 73. 106 Izgleda nam da je jedan dio europskog mnijenja nasjeo na ovu genocidnu propagandu i da je sauestvovao u pokuaju znatne redukcije muslimanskog stanovnitva Bosne, putem njihovog sistematskog raseljavanja po gotovo cijelom globusu. Sve je to bilo pokriveno platem navodne pomoi tom ugroenom narodu. M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 24. 107 Prvo, bosanski muslimani ive u Evropi kao izbjeglice! Nisu punopravni graani, ali ne zato to su muslimani no to su izbjegli. I svako ispoljavanje animoziteta prema islamu i muslimanima njih najdirektnije pogaa. Stoga se mora voditi o rauna o naim izbjeglicama u Evropi. Asaf BEIROVI, Organizator se izvinio zbog paljenja zastava, u: Osloboenje, Sarajevo, petak 10. II. 2006, 4-5. 108 Samir Khalil SAMIR, S. J., Znaaj rane arapsko-kranske misli za muslimansko-kransko razumijevanje, u: Bosna franciscana, br. 19, Sarajevo, 2003, 217. S engleskoga preveo: Nevad KATHERAN 109 Miro JELEEVI, Zemlja simbola, u: Svjetlo rijei, broj 272, Sarajevo, studeni 2005, 6-7.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 26

Historiografija Za razumijevanje Crkve bosanske pogotovo za istinsko suivljavanje i identificiranje s njome potrebni su iri duhovni i intelektualni horizonti nego to su to etnokonfesionalne tlapnje.

zabrane njihova ponovnog podizanja bili su dio prakse i operativnih modaliteta diskriminacije pred kojima danas zato i u ime kojih ciljeva? ne vrijedi zatvarati oi. O tome sasvim rjeito govori kanun-nama bosanskog sandaka iz 1516. prvi zakonski utemeljen progon krana (ponajprije katolika) na ovom podruju: Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjernikog vremena. Neka se takve novopodignute crkve dadu poruiti; a oni nevjernici i popovi koji, boravei u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjernike zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne tekim tjelesnim kaznama (siyaset). Neka se porue krstovi koji su postavljeni na putevima i neka se ne doputa da ih ubudue postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnom kaznom oni koji to urade. A onaj kadija u ijem se kadiluku to dogodi pa to ne zabrani i ne sprijei, to e biti razlog da se svrgne. 115 Ovakav zakonski akt, ponovljen 1530. za bosanski sandak, 1539. za bosanski, hercegovaki i zvorniki sandak te 1542. za bosanski sandak116, rezultat je porasta vjerskog fanatizma pod sultanom Selimom I. Surovim (1512-1520), koji je bio neprijateljski nastrojen prema kranstvu i kranima zahtijevajui da se nasilno preobrate u islam. Rastui utjecaj fundamentalizma povezuje se s turskim osvajanjem arapskih zemalja (1516-1517) i ruenjem Mamelukog sunitskog carstva u Egiptu i Siriji s glavnim gradom Kairom kao vjerskim takmacem Istanbula. Vjerski fanatizam doveo je do nemira u drutvu, produbio jaz izmeu mileta i potkopao osnove osmanskog drutva.117 Cjelovita ocjena vjerskih odnosa u Osmanskome carstvu ne moe se, meutim, svesti na vjerski fanatizam. U vrijeme osmanske opasnosti za Njemako carstvo (1533-1546) protestanti su se uspjeli osloboditi pritiska katolik Habsburgovaca, a sredinom XVI st. u Osmanlijama su vidjeli svoju nadu jer su na njihovim teritorijima slobodno prakticirali svoju vjeru.118 Osim to iznosi tvrdnje suprotne faktinom stanju, zapada akademik Filipovi u formalnu logiku kontradikciju kada kae da se uz veliku dozu nasilja prekid neomanihejske tradicije odigrao prije dolaska Osmanlija, da je ova akcija [eliminacije Crkve bosanske] dvaju zadnjih bosanskih kra115 Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovaki, zvorniki, kliki, crnogorski i skadarski sandak (priredio: Hazim ABANOVI), Zakonski spomenici, sv. 1, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1957, 31. Usp. Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1967, 157. 116 Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovaki, zvorniki, kliki, crnogorski i skadarski sandak (Priredili: Branislav UREV i Hazim ABANOVI) 43, 56, 66. 117 Dimitri KICIKIS, Osmanlijsko carstvo, Plato XX vek, Beograd, 1999, 85, 88, 89. Prevela s francuskog: Suzana Mateji. Naslov originala: Dimitri KITSIKIS, L Empire ottoman, Presses Universitaires de France, Paris, 1985. 118 Historija osmanske drave i civilizacije. Priredio: Ekmeleddin Ihsanolu, Orijentalni institut u Sarajevu Ircica Istanbul, Sarajevo, 2004, 42-43. Naslov originala: Osmanli Devleti ve Medeniyeti Tarihi I/ II, Istanbul, 1994.

Mit o kontinuitetu izmeu srednjovjekovne i osmanske Bosne

Budui da je liena minimalne znanstvene osnove promaena je Filipovieva teza da dolazak Osmanlija u Bosnu nije prekinuo, niti sprijeio duhovni ivot i razvoj duhovnosti bilo koje provenijencije, koji je ranije u Bosni postojao, kako su to eljele dokazati nacionalna srpska i hrvatska historiografija.110 Iste je znanstvene vrijednosti tvrdnja da je uspostavom osmanskoga politikoga poretka zasnovanog na islamskim naelima promoviran kulturni multilateralizam, odnosno da se taj poredak prirodno naslonio na srednjovjekovni.111 Ne moe se utvrditi na kojim pokazateljima Filipovi zasniva svoje predodbe jer se ne slui povijesnim izvorima, ali ono to je poznato i provjerivo govori da je franjevaki red osmansko osvojenje 1463. doekao sa 43 samostana i glavnije naseobine u srednjovjekovnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini112, a da se prije uspostave redovite crkvene hijerarhije 1881. na tom podruju nalazilo 10 franjevakih samostana. Uz to treba znati da je carsko odobrenje za izgradnju etiri nova samostana (u Guoj Gori, Petrievcu, Tolisi i Plehanu) i pet crkava u Bosnu stiglo tek 1853. godine.113 Iako sedam stoljea trajanja Osmanskoga carstva dokazuje postojanje principa uinkovite tolerancije (K. Akasheh), naknadne konstrukcije u cilju glorifikacije osmanske eophe ne daju se suobraziti sa historijskom istinom da su muslimani u rukama imali politiku vlast te bili socijalno privilegirani, to znai da su nemuslimani predstavljali socijalno-juridiki inferiornu drutvenu skupinu. Godine 1570. obavljen prvi popis stanovnitva u Osmanskom carstvu registrirao je samo 8% kranskog stanovnitva.114 Progoni na vjerskoj osnovi, ruenje kranskih vjerskih objekata i
110 M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, 16. 111 Sretna okolnost za Bosnu je injenica to je ona i tada rekatolicizirana, dakle, kada je onaj neomanihejski element eliminiran, to je to kratko trajalo. Onda je doao islam koji je donio novi civilizacijsko-kulturni tip, koji je implicitno nosio multilateralizam To je bilo vano a ne pitanje da li si ti ove ili one religije. Taj duh koji je islam nosio sa sobom, potpuno je koincidirao sa onim prethodnim duhom bosanskim; on je ustvari njegova kontinuacija. Dijalog o bosanskom duhu, 46. 112 Sreko M. DAJA, Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije, u: Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, HKD Napredak, Sarajevo, 1993, 5354. 113 Luka AKOVI, Politike organizacije bosanskohercegovakih katolika Hrvata. (I. dio: Do otvaranja Sabora 1910.), Globus, Zagreb, 1985, 13, 69. 114 Khaled AKASHEH, Poloaj krana u zemljama s muslimanskom veinom. Sluaj arapskih zemalja na srednjem Istoku, u: Vrhbosnensia, IX/1, asopis za teoloka i meureligijska pitanja, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo, 2005, 38.

270 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

ljeva bila potaknuta i pomagana izvana, tj. iz tadanjeg kranskog svijeta, te da su bosanski kraljevi nasiljem nad pripadnicima Crkve bosanske znatno doprinijeli buduoj tunoj sudbini svoje zemlje.119 Postavlja se, naime, pitanje: Ako su Osmanlije ve toliko bili odani vjerskome pluralizmu i toleranciji Filipovi bi rekao: multilateralnosti zato onda bosanskim krstjanima (tj. u njegovoj interpretaciji bogumilima) nisu omoguili egzistenciju pod svojom vlau? Ako je Crkva bosanska, kako tvrdi Filipovi, bila eliminirana tokom vladavine dvaju posljednjih bosanskih kraljeva, zato je Osmanlije nisu ponovno uspostavili i tako, ovaj put bez katolikog pritiska, omoguili njezin nesmetan razvoj? Zato na takvoj soluciji nisu insistirali sami vjernici Crkve bosanske, ako su Osmanlije doekali kao oslobodioce od dotadanjeg vjerskoga terora? Na ovim pitanjima pada Filipovieva klimava teza da su prevjereni pripadnici stare Crkve lake i bre prihvatili islam, umjesto do tada im nametnute vjere pogotovo to je ta nova vjera pokazivala toleranciju i odnos potovanja prema svim zateenim drugim vjerama.120 Poznati povijesni izvori kranske i osmanske (islamske) provenijencije o osmanskom osvojenju Bosne 1463. ne govore u prilog Filipovievoj tezi121, naprotiv oni biljee da su i pripadnici Crkve bosanske, poput Gosta Radina i 50-60 njegovih sljedbenika, bjeali ispred Osmanlija i utoite najprije nali u Dubrovniku, odakle su se marta 1466. nastojali prebaciti na mletaki teritorij.122 Odnedavno se zna da je svoje posljednje poivalite Gost Radin poetkom 1467. godine naao u franjevakoj crkvi sv. Nikole u Stonu.123 Ni osmanski izvori, kako je to svojedobno ustanovio Nedim Filipovi, ne govore o odluujuoj ulozi tzv. bogumilske komponente u procesu islamizacije.124 Na istom su tragu John V. A. Fine125 i Colin Heywood.126 Osmanske katastarske knjige u Bosni za XV. i XVI. stoljee zabiljeile su manje od 700 pojedinaca s vjerskom oznakom kristian127, to u usporedbi s drugim konfesijama predstavlja zanemarljivu manjinu. Biljeka iz jajakoga sidila (1692-1694), prema kojoj je od fetha (osvojenja) Bosne do vremena kada je nastao

ovaj dokument Jajce gorilo tri puta128, predstavlja jasnu demarkacionu liniju izmeu srednjovjekovnog i osmanskog razdoblja bosanske povijesti. Razumljivo je da pruanje podrke kontinuitetu srednjovjekovne bosanske dravnosti iz osmanske perspektive nije bilo ni mogue ni poeljno, jer su Osmanlije unitile bosansku vladajuu dinastiju, krupno plemstvo i sve ono to je moglo oivjeti politiku tradiciju129, kao to je otkrie Amerike nakon 1492. bilo praeno brutalnou panjolskih osvajaa prema autohtonom stanovnitvu koje je vrlo brzo decimirano.130 Stav slian Osmanlijama zauzeo je ugarski kralj Matija Korvin, koji je sustavnim mjerama spreavao obnavljanje bosanske dinastike dravnosti.131 Politiku, vjersku, kulturoloku i institucionalnu cezuru izmeu srednjovjekovne i osmanske Bosne uoio je i Filipovi uz tvrdnju da su Muslimani bili privilegirani samo kao politiki narod, tj. narod koji sudjeluje u upravi zemljom.132 Pitanje je samo o kojoj bi drugoj vrsti privilegiranosti uope moglo biti govora? Upravo oko toga se i vrti ova rasprava, jer pravo politikog naroda Filipovi prisvaja iskljuivo za Bonjake. Jedan od problema s Filipoviem je taj to on izjednaava pojmove dravna vjera i dravotvoran narod i to taj konzervativni feudalni drutveni poredak jo uvijek smatra legitimnim. Dananje okolnosti opeaene ovim tipom razmiljanja govore da je BiH jo uvijek poslije osmanska u svojoj strukturi i drutvu, ali se ponovno pojavila kao drava nakon 530. godina.133 U pravu je zato Urs Altermatt kada kae da pravi uzrok konflikta na Balkanu lei u tome to jo nije uspio prelazak od propalog otomanskog poretka bez teritorijalnog mileta sa kvazidravnom autonomijom na zapadni sistem nacionalnih drava sa vrstim teritorijalnim granicama.134 Jednostrano politiko prosvjetiteljstvo junoslavenskih nacionalizama, koji su na taj nain nastojali prevladati olovnu osmansku konfesionalnu batinu, pokazalo se pogrenim.135 Monoloki i konfliktni karakter obje Jugoslavije taj je proces ne samo odgodio nego ga je dodatno optereenog i uslonjenog negativnim iskustvima vratio na njegov sami poetak: u vrijeme Berlinskoga kongresa 1878. godine.136
128 iro TRUHELKA, Pabirci iz jednog jajakog sidila, u: Glasnik Zemaljskog Muzeja, XXX, Sarajevo, 1918, 158. 129 Usp. A. SOFTI, nav. dj., 224. 130 Walter ZLLNER, Spanien. Kulturgeschichte im Prisma, PrismaVerlag, Leipzig, 1988, 99-100. 131 O tome vidi: D. LOVRENOVI, Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, 363-393. 132 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 77. 133 C. HEYWOOD, nav. dj., 26. 134 Urs ALTERMATT, Etnonacionalizam u Evropi. Svjetionik Sarajevo, Je, Sarajevo, 1997, 83. S njemakog preveo i pogovor napisao: Gajo Sekuli. Naslov originala: Das Fanal von Sarajevo. Ethnonationalismus in Europa, Verlag Neue Zrcher Zeitung, Zrich, 1996. 135 S. M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 223. 136 O tome vidi: Sreko M. DAJA, Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo rijei, Sarajevo-Zagreb, 2004, 291. Naslov izvornika: Die Politische Realitt des
Status, broj 10, jesen 2006.

119 M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, 16. 120 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 80. 121 Sreko M. DAJA, Ideoloki i politoloki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine, u: Christiana Croatica Periodica, X/18, Zagreb, 1986. 122 O tome vidi: Marko UNJI, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, u: Godinjak Drutva istoriara BiH, 11, Sarajevo, 1961, 265-268. 123 Josip SOPTA, Gost Radin (Radivoj) Butkovi i njegov grob, u: Hercegovina, br. 6-7 (14-15), Mostar 2000/2001, 49-60. 124 Nedim FILIPOVI, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Teanj, Teanj, 2005. 125 J. V. A. FINE, The Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society, 11-12. 126 Colin HEYWOOD, Bosnia under Ottoman Rule, 1463-1800, u: The Muslims of Bosnia-Herzegovina. Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Edited by Mark Pinson with a foreword by Roy P. Mottahedeh, Harvard University Press Cambridge, Massachusetts, 1993, 39. 127 N. MALCOLM, nav. dj., 55-56.

| 271

Historiografija

Izmeu eurofilije i eurofobije

Ignorirajui ove neumoljive injenice, kreirajui historijske odnose na eljama i pretpostavkama, Filipovi tvrdi da je prva faza europeizacije i modernizacije, prije svega naina miljenja i djelovanja, a onda i ukupnog javnog ivota u Bosni i Hercegovini, bila dovrena ve s periodom ustanaka srpskih seljaka u Hercegovini i Bosanskoj krajini, do kojih je dolo 1875. godine.137 Nastojei ideju europeizacije i modernizacije legitimirati najprije na razini cijele BiH, zatim i u njezinoj bonjakoj komponenti, isti autor smatra historijski opravdanim bonjako prihvatanje islama i europske civilizacije.138 Ovaj optimizam akademika Filipovia o dometima procesa europeiziranja javnog ivota u Bosni i Hercegovini pred sami kraj osmanske uprave ni iz daleka ne dijeli svjedok toga vremena, mladi francuski istraiva Massieu de Clerval autor obimnog izvjetaja s putovanja po Bosni 1855. godine. Ostavljajui po strani njegove neskrivene simpatije za zemlju kroz koju je samo proputovao, Clerval precizno i neumoljivo zakljuuje da je Bosna morala ostati najnepokretnija zemlja Evrope i potpuno tua prema svakom intelektualnom pokretu dodajui da je Bosna jo uvijek slobodno polje za sve poduhvate.139 S mnogo vie optimizma ne nastupa ni Aleksandar F. Giljferding, ruski historiar, slavjanofilski ideolog a od 1857. carski konzul u Bosni i Hercegovini, autor iznimno vrijednih putopisnih zabiljeki o ovoj zemlji. Zanemari li se pretjerana sklonost za srbiziranjem bosanske povijesti, ostaju njegova otroumna zapaanja o zemlji i ljudima te njihovim dobrim i manje dobrim stranama: Nije, naime, bilo zajednikog narodnog i dravnog patriotizma. I stvarno, duh separatizma i nesuglasica dostigao je u srpskom narodu ogromne razmjere. Meu stanovnicima pojedinanih srpskih podruja postoji neshvatljiva za ruskog ovjeka mrnja i zavist U Bosni su, pak, ovo nepostojanje i oskudica drutvenog osjeanja i duha vjerovatno izrazitiji nego u drugim srpskim pokrajinama i uslijedili su kao posljedica nesretnog razvoja sistema kmetovstva ili farmerstva Ali smjelo predskazujem, ako ih zbog bilo kakvih okolnosti, u daljoj ili blioj budunosti ne podri i ne organizuje ija snaga sa strane, Bosanci, preputeni sami sebi, nee se nikad osloboditi svoje dananje apatije, niti e moi uestvovati u aktivnosti sloJugoslawismus (1918-1991) mit besonderer Bercksichtigung BosnienHerzegowinas, R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 2002. 137 M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, 8. 138 Uvjereni smo, pri tome, da su nai preci, koji su se nali pred jo jednom sudbonosnom odlukom kakva je bila i ona odluka kad su odluivali da prihvate islam i uvedu nas u jedan novi i bogatiji svijet, u civilizacijsko-kulturne prostore koje je islam stvorio i nadahnuo, donijeli ispravnu odluku a i onda kad su, odluivi da se Bosna modernizira i da na narod Bonjaci prihvati europsku civilizaciju, naravno, uz uvjet ouvanja sopstvene vjere i duhovno-kulturne tradicije islama, uinili dobar i pametan potez. M. FILIPOVI, Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, 19. 139 Massieu de CLERVAL, Putovanje u Bosnu 1855, u: Forum Bosnae, br. 5, Sarajevo, 1999, 295, 323.

venskih naroda. Takvo predvianje temeljim prije svega na tome to su Bosanci podijeljeni na tri neprijateljski raspoloene vjeroispovijesti, koje onemoguuju svako zajedniko djelovanje u ovoj zemlji.140 Engleski arheolog Arthur J. Evans u samo je predveerje ustanka 1875. godine proputovao Bosnom i Hercegovinom te kao oevidac ostavio vjerodostojne biljeke o vremenu i ljudima. Umjesto bilo kakvog komentara dovoljno e biti osloniti se na njegova lucidna zapaanja o tadanjim ivotnim uvjetima, bosanskome konfesionalizmu i goruoj potrebi da se u reiji europskih drava na ruevinama osmanskoga feudalnog poretka otpone sa europeizacijom Bosne i Hercegovine i tako nadvlada olovno historijsko nasljee. Nesumnjiva vrijednost njegovih zabiljeki ogleda se u tome to se on ne ustruava stvari prikazati u njihovome izvornome obliku i stanju pa i onom najnepovoljnijemu, ali isto tako istaknuti to kakve bi one trebale biti: Trenutno je od drugostepene vanosti pitanje konanog oblika bosanske uprave pri ogromnoj potrebi da se uspostavi red u toj nesrenoj zemlji Tek kad hriansko stanovnitvo Bosne bude osloboeno otvorenog groba, kad pljakake i fanatine bande budu razoruane i kada se preostalim izbjeglicama omogui povratak onamo gdje su nekad bile njihove kue, tad e tek biti vrijeme za vlade civilizovane Evrope da posvete svoju energiju osiguranju potrebnih reformi i uspostavi dravne administracije na zdravoj osnovi. Iako je politiki materijal u Bosni disharmonian, iako su jednako fanatini i hriani i muslimani, ipak sam siguran da tamo, u toj nesrenoj zemlji, postoje elementi koji bi se, uz pametno rukovoenje, mogli uskladiti. Nepodnoljive su bile nepravde prema ugnjetavanim hrianima u Bosni i ja sam sav svoj uas naspram sadanje tiranije pokazao ovom knjigom, i to sa dovoljnim naglaavanjem Neka Evropa garantuje muslimanskoj manjini Bosne slobodno ispovijedanje religije i potpunu jednakost pred zakonom. Time e borba za pomirenje biti upola izvojevana Teina ropskog nasljea ne moe biti odbaena za jedan dan i veina hrianskog stanovnitva jo je jako zaostala i ponizna pred upravom svojih nasljednih gospodara. Istina je da su bosanski muslimani u manjini, ali se pri tom ne smije zaboraviti da su hriani razdijeljeni na dvije sekte, pravoslavnu i katoliku, i uzajamno se vie mrze nego to mrze muslimane U svakom sluaju je apsolutno potreban evropski nadzor radi osiguranja i uvoenja reformi.141 S vie optimizma o stanju duha u postosmanskoj Bosni i Hercegovini ne zrae ni memoarske zabiljeke austrougar140 Aleksandar F. GILJFERDING, Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, Veselin Maslea, Biblioteka Kulturno nasljee, Sarajevo, 1972, 374-375. 141 Artur D. EVANS, Pjeke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875, Ispravljeno i popunjeno drugo izdanje, Veselin Maslea, Sarajevo, 1973, 66-67. Naslov originala: Arthur J. Evans, Through Bosnia and the Herzegovina on Foot during the Insurrection, August and September 1875, Longmans, Green, and Co, London, 1877.

272 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija skog dravnika Leona Biliskog (1846-1923), od veljae 1912. upravitelja ovih anektiranih zemalja, koji je kao umjereni reformator bio zaduen upravo za ubrzavanje procesa modernizacije bosanskohercegovakog drutva: S ovakvom organizacijom provoditi politiku narodnog progresa i europske kulture u, povijesno gledano, starom narodu, ali koji je civilizacijski bio mlad, za mene je, s mojom narodnom svijeu i politiko-administrativnim iskustvom to bila posve neprivlana stvar. Znao sam da je stoljetna nesrea iskvarila ovdanje stanovnitvo, koje je bilo jezino jednolitno, ali vjerski i politiki podijeljeno na tri naroda: srpski, hrvatski i muslimanski.142 Iako se cjelokupna bosanskohercegovaka stvarnost ubrzano mijenjala i modernizirala, nitko realan nije mogao oekivati europeiziranje njezinih okotalih feudalnih struktura preko noi. Da to nije bilo mogue potvruje izmeu ostaloga neuspjeh uvoenja nacionalnog bonjatva propagiranog od lider tadanje muslimanske inteligencije, odnosno stvaranje bosanske nacije u reiji Benjamina Kllaya, jer kod bosanskih muslimana nije bilo mogue potisnuti tursku dravnu ideju i njihovu emotivnu sraslost s osmanskim tradicijama.143 O tome je poetkom XX. stoljea autentino svjedoanstvo ostavio Stjepan Radi svestrano obrazovan politiar: Bosansko-hercegovaki muslimani nai su ljudi po krvi i po jeziku, t. j. pravi pravcati Slaveni. I ne samo po krvi i po jeziku, nego i po svojoj udi i po svom potenju. Ali ti su nai ljudi tako zaneeni za Carigrad i za turskoga sultana i to ne samo kao za svoga kalifa, kao za svoju vjersku glavu, nego i kao za svoga cara i gospodara, te druge politike misli ni nemaju. Putujui Bosnom i Hercegovinom, i razgovarajui s tim naim dobrim i vriednim svietom, ja sam uo svagdje samo jedan upit: Kad si toliko svieta vidio, ded, kai nam, jesi li vidio i naega cara.144 Zato je razumljivo da je ulazak Austro-Ugarske u BiH na muslimane djelovao kao psiholoki ok i da su oni ustrajavali u nepovjerenju prema zapadnoj civilizaciji sve do kraja XIX. st. pa i kasnije.145 Sliku Bosne i Hercegovine kao zemlje Orijenta koja je na prijelomu iz XIX. u XX. stoljee nastala i tradirala se na podruju njemakog govora i jezika snano je determinirao turski sindrom Zapada, istina vie u estetskom nego u politikom ili ideolokom smislu. U skladu s ovim predodbama prijelaz preko rijeke Save jo je 1912. vaio kao prijelaz iz evropske Austrije u orijentalnu Austriju.146 Kada se sve ovo zna, ak i da su bosanskohercegovaki Srbi i Hrvati njegovali onu vrstu lojalnosti prema Istanbulu kao muslimani, sama od sebe pala bi Filipovieva teza o kulturolokoj homogenosti bosanskoga puanstva zrelog jo u XVIII. st. za transformaciju u dravu modernoga tipa.147 Duboko ukorijenjene konfesionalne opreke i konzervativna duhovna egocentrinost obiljeja su tadanjeg bosanskohercegovakog drutva o emu je svoja zapaanja ostavio i visoki asnik austrijske vojske Karl von Geabek: Ozbiljni i plemeniti musliman moda se u sebi osjeao jo uvijek kao da je zapravo on gospodar zemlje koju je prihvatio kao samo privremeno mu oduzetu; lukavi i fleksibilni grko-orijentalni tzv. Srbin drao je sebe za budueg gospodara zemlje, moda potajno nadajui se da e se ostvariti velikosrpski san.148 Istina Filipovi je u pravu kada istie da se tadanji ljudi nisu dijelili po domovini, pitanje je samo kome je ta ista domovina bila mati a kome maeha.149 Muhameda Filipovia koji se u svojoj europejskoj euforiji poziva na etnike i vjerske kategorije, preko svake doputene mjere koristei fantomsku sintagmu mi, demantira i to to se dananja Europska unija ne oslanja na neku zajedniku etniku zajednicu porijekla ve na politiku kulturu ljudskih prava, pravne drave i demokratije.150 Sve i kada bi bilo mogue dokazati neiju europsku genetsku liniju kako to nastoji Filipovi za Bonjake151 to se danas pokazuje deplasiranim, kao to je irelevantno proskribirati srednjovjekovnu zapadnu Europu na temelju njezinoga kranskoga unilateralizma uz promoviranje Bosne u neku vrstu proto Europe.152 Dajui i dalje oduka ovim spekula146 Jozo DAMBO, Bosna i Hercegovina u njemakim tekstovima. Imagoloka skica, u: Forum Bosnae, br. 18, Sarajevo, 2002, 149-198. 147 shvatanje koje je u Bosni i Hercegovini bilo tradicionalno, da se mi Bosanci dijelimo po vjeri ali se ne dijelimo po domovini i po jeziku, da smo mi jedan svijet, jedan narod, javilo se tada veoma snano Svi su tada Bonjaci i nema drugih, samo su jedni pravoslavci, jedni katolici, a jedni muslimani i Jevreji Proitajte sjajne, briljantne radove rahmetli Avde Sueske, pa ete vidjeti kako je to jedna ve evropski artikulirana sredina, sposobna kao bilo koja sredina u Evropi 18. stoljea, da se transformira u jednu modernu socijalnu dravu sa graanstvom i drugim vodeim slojevima. Muhamed FILIPOVI, Bosna i Evropa. Interview Nezavisnoj televiziji 99, Izdavaka kua Alef , Sarajevo, 2003, 40-41. 148 J. DAMBO, Bosna i Hercegovina u njemakim tekstovima, 177. 149 U kritici Filipovievih stavova iznesenih u ovoj knjiici kao ozbiljan kontraargument ne moe se prihvatiti autorova ocjena o tome da je za sadraj njegovih interviewa odgovoran novinar, a ne prije svih on sam jer bi uvaeni akademik morao znati da svaki interview podlijee autorizaciji: I ne moe neko na osnovu injenice da sam ja navodno izjavio neto u nekom intervjuu, a svaki ovjek, a pogotovo ozbiljniji novinar, zna da intervju objavljuje novinar a ne ja i da je pitanje autentinosti onoga to je objavljeno veoma sloeno i delikatno, da bi se na temelju tog neije miljenje identificiralo, kritiziralo i da bi se ocjenjivao ovjek i njegovo miljenje. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 70-71. 150 U. ALTERMATT, Etnonacionalizam u Evropi, 122. 151 Mi smo genetski u Evropi i niko nam ne moe porei da imamo istu genetsku liniju kao bilo koji Nijemac, Francuz, Englez ili bilo ko drugi u Evropi, samo to smo istovremeno i muslimani. Dijalog o bosanskom duhu, 46. 152 Od vremena cara Konstantina i njegovog Edikta o toleranciji, kada je kranstvo bilo priznato i izjednaeno sa rimskim Panteonom, vladala
Status, broj 10, jesen 2006.

142 Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Biliskog, Edicija Memoari, knjiga 1, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004, 47. Prijevod s poljskog: Zdravka Zlodi. Naslov originala: Wspomnienia i dokumenty Tom I 1846-1914, Warszawa, 1924. 143 Usp. L. AKOVI, Politike organizacije bosanskohercegovakih katolika Hrvata, 151, 155. 144 Stjepan RADI, ivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (pretisak), Zagreb, 1908, 54-55. 145 Sreko M. DAJA, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, Ziral, knjiga 152, Biblioteka Steak, knjiga 7, Mostar-Zagreb, 2002, 156. Naslov izvornika: Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (18781918). R. Oldenbourg, Mnchen, 1994. S njemakoga preveli: M. Cipra i M. Lonar.

| 273

Historiografija Iste je naravi volebni pokuaj da se obiaj tetoviranja vee za navodno nasilno katoliziranje sljedbenika Crkve bosanske158, premda se zna da se ovaj predslavenski (ilirski) relikt, ba kao dio obiajnosti bosanskih katolika, ustalio u epohi osmanske vladavine.159 Osim meu katolicima u srednjoj Bosni (o emu je svoja zapaanja dvadesetih godina XX. st. ostavila engleska putnica i balkanologinja Edith Durham), obiaj se tetoviranja ustalio jo kod katolika i muslimana na sjeveru Albanije.160 U tom se zaaranom krugu nevjeto sroenih konstrukata Filipovi vrti i onda kada tvrdi da se katolika pismenost intenzivno razvila tek od kraja XVI. stoljea, kada su nastali brojni ortodoksni manastiri i katoliki samostani u Bosni.161 Bilo bi besmisleno, kontraproduktivno ak, ovoj fantomskoj slici povijesti sueliti rezultate nekoliko generacija historiara, jer je ovdje u pitanju apriorizam na djelu.162 Pored toga to mu je osnovno polazite pogreno, autor ostaje duan razjasniti sadraj pojma Europe koji je kroz povijest mijenjao znaenja zadravajui mitoloke, kulturoloke i zemljopisne odrednice kao primarne, rodivi na koncu vie modernih Evropa.163 Kao manje-vie ustaljen pojam Europa se pojavljuje tek od XVII, a definitivno s epohom prosvjetiteljstva od polovice XVIII. stoljea, nakon to su velika geografska otkria i Reformacija iz korijena izmijenili tradicionalne predstave Svijeta, rodivi pojam gospodarskog imperijalizma koji je definitivno pokopao ideju o jednom europskom Svetom carstvu. Dravni interesi postali su trgovako-imperijalistiki interesi, na mjesto arhainih europskih monarhija dole su nove nacionalne drave.164 Dok se europska kultura razvijala u pravcu sinteze, sublimirajui raznorodna kulturna dostignua meu kojima i ona islamske civilizacije, tako da se usprkos svih njezinih povremenih padova nijedna civilizacija nije toliko pribliila principu zbiljnosti kao zapadnjaka165, politika se povijest Europe odvijala unutar osjetljivih kategorija prodikaciju pripadnika Crkve bosanske sa svih teritorija na kojima je imao mo i uticaj. Tada je, uz pomo reda franjevaca uspio da nasilno katolicizira veinu stanovnitva srednje i sjeverozapadne Bosne, dok su strojnici Crkve bosanske i mnogi njihovi sljedbenici pobjegli na prostore Huma Glavni je cilj ovog oajnikog i svakako za Bosnu katastrofalnog poteza Stjepana Tomaa bio da se osigura i dobije pomo od zapadnih zemalja u eventualnom sukobu sa Osmanlijama Bosna je tada prvi puta i sa traginim posljedicama postala i sama zemlja unilateralizma i netolerancije u pitanjima vjere, to joj se ubrzo osvetilo. M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 73. 158 M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 54. 159 iro TRUHELKA, Tetoviranje kod katolika u Bosni i Hercegovini, u: Napredak Hrvatski narodni kalendar za prijestupnu 1992. godinu, Sarajevo, 1991, 233-249. 160 N. MALCOLM, nav. dj., 6. 161 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 82. 162 Usp. Radomir KONSTANTINOVI, Filosofija palanke, Trei program, Prosveta, Beograd, 1969, 28-29, 62. 163 Usp. Hiam DAIT, Evropa i islam. II dopunjeno izdanje, Starjeinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1989, 22. Prevod s francuskog: Sabina Berberovi. Naslov originala: L urope et L Islam, Edition du Seuil, 1978. 164 D. LOVRENOVI, Srednjovjekovna Europa, 289, 295, 301. 165 Josef H. LUDIN, Izmeu svemoi i bespomoi. O zapadnjakom i istonjakom nainu miljenja, u: Juki, br. 24-25, Sarajevo-Samobor, 1994/95, 117.

cijama Filipovi samo njemu znanu Bosnu i Hercegovinu proglaava slikom prvobitnog raja za ljude, raja koji je izgubljen, i u nekom smislu je iva prolost Evrope, ona koju Evropa nanovo otkriva u ideji multikulturalizma i multilateralizma uope.153 Prema Filipoviu proizlazi da bi cijeli Svijet jo uvijek ivio u neoskvrnjenoj djevianskoj srei, da se nije pojavilo unilateralno kranstvo kao remetilaki faktor. I vie je nego razoaravajue pri svemu tome da je jedan akademik pobrkao pojmove kranske i antike Europe, vjerskog i etnikog, unilateralizma i kranskog univerzalizma.154 Povijesna stvarnost koju Filipovi reducira na ovaku osiromaenu i okljatrenu razinu govorila je drukijim jezikom, nesvodivim na improvizaciju u ijoj pozadini lei princip negativne selekcije injenica, nita manje njihova temeljnog nerazumijevanja.155 Filipovia u njegovim prosudbama snano motivira osjeaj odanosti vlastitoj vjeri i naciji, to se meutim ne moe izmiriti s historiografijom kao znanou koja ima precizno utvrene kriterije i postupke. Filipoviev povratak srednjem vijeku beskrajno je udaljen od one osjeajnosti s kojom se od kraja epohe europskog prosvjetiteljstva zagovarao povratak srednjem vijeku i njegovim uzvienim vrijednostima te zajednikim moralnim imperativima vitetvu, kraljevima-muenicima i kranstvu. Ovo nastojanje za vraanjem toka historije i obnavljanjem srednjovjekovnih kulturnih vrijednosti bilo je skopano i sa milju o ponovnoj uspostavi starog politikog poretka sa ujedinjenim prijestoljem i oltarom, sa kraljem i narodom podijeljenim na stalee, sa starim oblicima odanosti.156 Filipovieva nostalgija za bosanskim srednjovjekovljem nema nita zajedniko s ovim sustavom vrijednosti nego je, naprotiv, njihova ista negacija. Svoj problem s Europom i kranstvom, katolianstvom posebno, Filipovi demonstrira i onda kada nestanak Crkve bosanske nastoji objasniti kao rezultat suradnje tadanjeg bosanskog kralja Tomaa, ugarskog dvora, franjevaca i katolikih zemalja Europe157 to je ista izmiljotina.
je u Bosni, ba kao i u cijeloj tadanjoj Europi pod upravom Rima, atmosfera vjerske tolerancije i multilateralizma. To je bila ona prvobitna Europa, utemeljena na multilateralizmu, koja je, moemo danas rei, jedino u Bosni nekako preivjela pred naletima vjerskog unilateralizma koji se raa na zapadu Europe. Naime, padom Rima i doseljavanjem tzv. Barbara na prostore Rimskog carstva, te njihovom kristijanizacijom u naredna tri stoljea, u Europi se bila ostvarena unilateralizacija na temeljima kranstva, koje je postalo nova zvanina i dravna religija. M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 20. 153 Muhamed FILIPOVI, Deset predavanja o ideji Europe, Biblioteka evropske studije, Pravni Centar Fond otvoreno drutvo BiH, Sarajevo, 2000, 65. 154 M. FILIPOVI, Deset predavanja o ideji Europe, 70-71. 155 Usp. Dubravko LOVRENOVI, Srednjovjekovna Europa. Definiranje pojmova, utvrivanje sadraja, omeivanje prostora, u: Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, 27, Zagreb, 1994, 289-302. 156 R. IRARDE, Politiki mitovi i mitologije, 114-115, 128-129. 157 Ovaj bosanski kralj se tijesno povezao sa ugarskim dvorom i pokuao osigurati podrku katolikih zemalja Europe tako to je osigurao era-

27 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

blematinog jedinstva. Jedinstvu Evrope rezimira Braudel kultura kae da, ekonomija zamalo da, dok se, naprotiv, politika uzdrava od odgovora.166 To na slikovit nain potvruje Francesco Nitti, ministar-predsjednik kraljevine Italije, autor zapaene knjige o politikoj povijesti Europe u vrijeme i neposredno nakon I. svjetskog rata.167 Oni koji poput Filipovia Europu optuuju za antiislamsko dranje previaju ove povijesne zakonomjernosti, prisilni sustav izgraen u davnim stoljeima (F. Braudel), prema kojima je Europa dugo ivjela pod dvostrukim pritiskom borbe izmeu Habsburgovaca i Turaka na jednoj, odnosno izmeu Habsburgovaca i Francuske na drugoj strani.168 Istina je da su se Zapadna Europa i Osmansko carstvo stoljeima meusobno gloili i odbijali, kao to je istina da se ime Europa dramatino pojavilo nakon bitke kod Poitiersa 732, koju je jedan panjolski ljetopisac iz sredine VIII. st. opisao kao trijumf Europljana (Europeenses) nad Arapima. Ta pobjeda, meutim, nije pridonijela da ideja europskog politikog jedinstva nadvlada suparnitvo izmeu Istoka i Zapada. Pojava kae Lopez koja nije bila samo srednjovjekovna!169 Visoku cijenu politike razjedinjenosti Europe plaala su i plaaju rubna drutva poput bosanskohercegovakog smjetena u tzv. prijelaznoj zoni europske kulture, izloenoj istovremenim utjecajima Istoka i Zapada, pogodnoj za stvaranje kulturnopovijesnih mjeavina i iaenih paradigmi.170 Nezahvalna povijesna sudbina rubnog fenomena nije mogla zaobii ni Bonjake, koji na skali besmislenog stradalnitva u ime tuih interesa ne mogu pretendirati na privilegirani status vjene rtve tzv. kranske Europe, kako se to od izbijanja rata u BiH 1992. sustavno nastoji prikazati. Prema tim shvaanjima Bosna je u povijesti egzistirala kao neka vrsta beskonfliktnoga rajskog otoka, proto Europa koja bi to jo uvijek bila da zlo nije dolo sa Zapada.171 Taj se idealni ivotni model, u ovoj povije166 F. BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, 354-355. i dalje. 167 Sada trpe svi narodi Evrope, makar u raznoj mjeri, od jednog stanja ekonomske depresije i od jednog stanja politike uzrujanosti. Uskrsnule su hiljadugodinje mrnje, za koje se je mislilo, da su ugasnule, i starodrevne zavade, koje su nam se priinjale zaboravljenima; ali su k tome jo nikle u sjeni nasilnog duha nove forme pohlepe i lakomosti, za koje smo mislili, da su bile obiljeje drevnih generacija i primitivne civilizacije. Francesco NITTI, Evropa bez mira, Zagreb, 1922, VII. Preveo dozvolom autora po drugom talijanskom izdanju prof. K. M. Schnautz. 168 Jean-Baptiste DUROSELLE, Europa Eine Geschichte seiner Vlker, Bertelsmann Lexikon Verlag, Gtersloh/Mnchen, 1990, 194. 169 Roberto LOPEZ, Roenje Europe. Stoljea V XIV, kolska knjiga, Zagreb, 1978, 92. Naslov izvornika: La nascita dell Europa. Secoli V XIV, Edizione italiana riveduta e ampliata. 170 O tome detaljnije: D. LOVRENOVI, Na ishoditu srednjovjekovne bosanske etno-politogeneze, 85-89. 171 Oni [Europljani] sada nalaze formulu meusobnog skladnog ivota, meusobnog saivljavanja, onu koju smo mi imali odvajkada, i to mnogo razvijeniju i kompletniju. A njima se niko u njihovu historiju i odnose nije mijeao kao oni nama Da nije bilo zapadne prozelitske katolike akcije, ovdje ne bi bilo borbe izmeu muslimana i katolika, da nije bilo ruske akcije ne bi bilo borbe izmeu muslimana i pravoslavaca, nije bilo razloga za to, jer je ovo bio jedan multilateralan svijet utemeljen na toleranciji i suivotu. Mi stoljeima ivimo zajedno, bez sukoba i meusobnog istrebljivanja. Istrjebljivanje je za nas bio zapadni nauk. Bila su soci-

snoj interpretaciji star 8000 godina, otro suprotstavlja Europi172, ali se zatim sama Bosna ukazuje kao jedina autentina multilateralna zajednica na tlu Europe, ija se unilateralizacija odvijala pod platom njezine kristijanizacije.173

I vie je nego vidljivo da Filipovi ima problem s vrijednosnim kategorijama: dok govori o prodoru Osmanlija na Balkan i u Europu to je za njega legitimno, kada je pak u pitanju obrnuti proces izgon Osmanlija s okupiranih podruja to je ve druga pria. Zaboravljajui na svoj negativistiki stav prema Europi, Filipovi tumai da je ideja slobode u onom smislu kako se ta sloboda razumijevala u europskim zemljama i unutar tadanjih kulturnih i uope duhovnih prilika u Europi u Bosnu dola upravo iz one Europe koja je rodila Francusku buroasku revoluciju.174 Utjecaj Francuske revolucije u bosanskom sluaju nije bio, niti je mogao biti od presudnog znaaja, jer je nedostajala graanska klasa koja bi ideju politike slobode ozakonila u praksi, koja bi sruila osmanski feudalni poredak zasnovan na diskriminaciji i uvela kategoriju ope jednakosti pred zakonom. Filipovi samoga sebe predstavlja kao recidiv tog poretka i zato kada kae da su bosanski muslimani, dananji Bonjaci, jasno dali do znanja da ne sanjaju i ne smatraju vie realnim oslanjanje na propadajue Osmansko carstvo i da trae svoje mjesto u europskom drutvu, te [da] su sami izvrili modernizaciju i europeizaciju svih bitnih institucija svog vjerskog i drutvenog ivota175 to jest optimistino, pitanje je samo koliko i realno. Povijest reduciranja srednjovjekovnog stabla bosanskog katolianstva na sobnu biljku u osmansko-turskoj epohi ne podupire Filipovievu tezu o Bonjacima kao glavnoj rtvi kranske Europe. Ta agonijska povijest tihog ali stalnog autsajderskog iezavanja na tankoj crti izmeu suprotstavljenih vojno-politikih blokova, izravna je posljedica
jalna protivrjeja, postojali su socijalni sukobi, ali nije bilo nacionalnih i etnikih sukoba. Jednostavno, ljudi se i nisu prepoznavali etniki, nego su se prije svega vjerski prepoznavali. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 50. 172 Taj model, koji je izuzetno kvalitetan model ivota i koji ima historiju dugu osam hiljada godina, jer to nije juer nastalo, taj model grada i model ivota je nastao u istonom Mediteranu, gdje je nastao na svijet, nastao je u Uru, u Damasku, u najstarijem gradu na svijetu za koji se smatra da je star osam hiljada godina, nastao je tada kad su drugdje po Evropi bauljali neolitski ljudi i divljaci. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 60. 173 Bosna i Hercegovina, odnosno njeni vodei drutveni slojevi, je ve negdje od banjalukog rata, znai od 1737. godine pa nadalje, bila svjesna da na neki nain ostaje istureni dio Osmanskog carstva, dio koji je izloen velikim opasnostima koje dolaze iz Evrope, odnosno iz regije iz koje je voena jedna agresivna politika prema Osmanskom carstvu, voena je politika istjerivanja Osmanlija sa Balkana i Evrope i politika unilateralizacije cijelog tog prostora, zapravo politika njegove kristijanizacije. Nije sutina tog problema bila u tome da se eliminira Osmansko carstvo kao vojna i politika sila, nego je sutina bila da je ta politika bila praena primjenom klasinog principa ija vladavina toga i religija. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 35, 37-38. 174 M. FILIPOVI, Konzulska vremena Kako je ideja slobode i jednakosti ljudi dola u Bosnu, 102. 175 M. FILIPOVI, Konzulska vremena Kako je ideja slobode i jednakosti ljudi dola u Bosnu, 105.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 27

Historiografija

politike povijesti vodeih drava Zapadne Europe koje su na Balkanu, posebno u epohi rijeavanja Istonog pitanja, testirale tradicionalnu ravnoteu sila. Ako bi prihvatili Filipovievu ocjenu da se Europa konstituirala na antiislamskom principu, onda bi bosanski katolici (Hrvati), pripadajui istoj duhovnoj porodici, vjerojatno ponijeli epitet mezimeta Europe. Da tako nije pregrt je dokaza poput Spomenice bosanskih katolika datirane u Sutjesci 1. V. 1838. kojom se austrijskog cara Ferdinanda moli za pokroviteljstvo zbog nasilja kojem su kao u srcu naobraene Europe roeni svakodnevno izloeni, budui da su sa svih strana opkoljeni najneobraenijim narodima.176 Tragedija bosanskoga katolitva jedine kulturno-civilizacijske sastavnice koja je u osmanskom razdoblju konstantno zadrala aktivan odnos prema zapadnoeuropskoj kulturi odigravala se za sve to vrijeme pred oima te iste Europe. Toj jo uvijek nenapisanoj povijesti stradalnitva u grotlu velike historije svoj doprinos dao je visoki predstavnik Meunarodne zajednice u BiH Wolfgang Petritsch kada je 2002. godine sproveo ustavne promjene kojima je u cijeloj BiH kako se kae u Prijedlogu Biskupske konferencije BiH za drutveno pravno ureenje BiH pogoran pravni poloaj Hrvata kao jednog od konstitutivnih naroda.177 Kada bi slijedili Filipoviev kriterij tu bi Europu bezuvjetno morali proglasiti antikranskom, antikatolikom i antihrvatskom, ali bi se u tom sluaju zapleli u kontradikciju o Europi kao nekoj humanitarnoj instituciji zaduenoj za uspostavu svjetske pravde. Paradoksalno je to da je stotinu godina prije Filipovia na odnos prema Zapadu i zapadnim vrijednostima to tanina vjerno definirao Jovan Skerli.178 Skerli je, zapravo, a ne Filipovi na suvremenik.

Problem je u tome to je BiH predstavljala prije objekt nego subjekt svjetske povijesti i to se ta obeshrabrujua injenica danas ne moe sakriti niti umanjiti fabriciranjem nacionalistikog patriotizma. Osnovna optuba doba prosvjetiteljstva protiv religije bila je da religija truje ljudski razum. U dvadesetom veku trebalo bi optuiti istoriju za isti zloin. Pokolenja bivaju zaraena u kolskom dobu predmetom koji se zove istorija. kolski udbenici i razne vrste knjiga o istoriji uinili su sve da se ozakone iracionalne akcije, mrnja, osveta, nasilje, sila i oseanje superiornosti u odnosu na prolost179 Put do produktivnog pristupa a to (naizgled paradoksalno) znai razvijanje svijesti o vlastitoj vanosti na temelju vlastite marginalnosti vodi preko Kantovog imperativa istinoljubivosti ili istinosnosti.180 Druga sredstva o kojima govori i ovaj tekst ne izlaze iz okvira reakcionarne demagogije. Sljedei problem s kojeg pojedinci poput Filipovia sklanjaju pogled ostajui odani udobnim predodbama i rashodovanim ideologijama, ogleda se u tome to je povijesni razvoj oblikovao razliite politike i kulturoloke identitete na tlu BiH. Ispostavlja se, naime, da Bonjaci, Hrvati i Srbi koji ive u Bosni i Hercegovini nisu na jednak nain Bosanci. Oni su to, zapravo, na potpuno suprotstavljene naine, koji korijene u duhovnoj i kulturnoj izolaciji izmeu krana i nekrana, takoer izmeu katolika i pravoslavnih ne samo u osmanskoj Bosni nego i na cijelom junoslavenskom prostoru. Tokom rata u BiH 1992-1995. bosanskohercegovaki Muslimani preoblikovali su bosanstvo u nacionalno bonjatvo, to je bilo praeno (i jo je uvijek) cijelim spektrom neznanstvenih tumaenja povijesti.181 Kao rezultat rata i medijske manipulacije primjetno je stalno udaljavanje Bonjaka, Hrvata i Srba od politikog bosanstva. U dananjim kritinim okolnostima u stanju permanentne krize zavrava se konstituiranje bosanskohercegovakih nacija, koje su se u meuvremenu manje-vie i teritorijalizirale.

176 Integralni tekst Spomenice zastraujui katalog zloina poinjenih nad bosanskim katolicima koju potpisuje fra Rafo Barii vidi u: Julijan JELENI, Kultura i bosanski franjevci, II svezak, Fototip izdanja iz 1915, Svjetlost, Sarajevo, 1990, 150-162. Priredio i predgovor napisao: Marko Karamati. 177 Ostavljajui po strani injenicu da priopenje Biskupske konferencije BiH zasluuje poseban komentar, prije svega u kontekstu goleme odgovornosti koju crkvena hijerarhija nosi u procesu izgradnje politike kulture kod bosanskohercegovakih Hrvata, porazna ocjena o tetnosti Petritschevih mjera teko se moe dovesti u pitanje: Prema Daytonskom sporazumu, Hrvati su u FBiH, barem naelno, bili ravnopravni jer su u najviim tijelima vlasti bili jednakopravno zastupljeni kao i Bonjaci. Petritschevim ustavnim promjenama uvodi se klju prema kojemu primjerice Vladu RSa ini 9 Srba, 5 Bonjaka i 3 Hrvata. Dakle, taj entitet ostaje u rukama Srba jer mogu demokratski nadglasati Hrvate i Bonjake zajedno. Tu poloaj Hrvata nije promijenjen u odnosu na odredbe Daytona. Meutim, njihov poloaj posve se mijenja u Federaciji BiH, jer Vladu FBiH formira 9 Bonjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina i time FBiH prelazi u ruke Bonjaka. Bosna i Hercegovina Izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili budua lanica EU, u: Svjetlo rijei, broj 278, Sarajevo, prosinac 2005, 68-69. 178 Kod nas ima puno ljudi pie Skerli 1902. koji deklamuju protivu trulog Zapada, i koji s ushienjem govore o nekoj srpskoj i slovenskoj kulturi. Oni su od trulog Zapada primili i odelo, i navike, i ustanove, i apetite, ali ne ono to Zapad ini tako velikim, u emu je on doista veliki uitelj: oseanje linog dostojanstva, slobodu, inicijativu, onaj vedri, preduzimljivi, trezveni duh koji je stvorio svu civilizaciju i za nas ima samo jedan lek: otvoriti irom vrata Zapadu i njegovim idejama, Zapadu koji misli, koji dela, koji stvara, koji ivi punim i intenzivnim ivotom, jedinim dostojnim da se nazove ljudskim ivotom. I. OLOVI, nav. dj., 129-130.

Filipovi o islamu i muslimanima u Europi

Dananje pitanje islama u Europi idui tragom knjige Evropa i islam Hichema Djaita moe se razumjeti prvenstveno (ali ne i iskljuivo) kao pitanje politike lojalnosti muslimana zapadnim dravama u kojima ve decenijama ive i rade. Djait se pita je li bitka kod Lepanta 1571. izmeu Venecije i Osmanskoga carstva bila borba sila ili religija, dok se u izgonu muslimana iz panjolske koncem XV.
179 Agnes HELER, Teorija istorije, Rad, Beograd, 1984, 81. Naslov originala Agnes HELLER, A Theory of History. Prevela Zora Minderovi. 180 Jacques DERRIDA, Povijest lai, Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996, 25. Preveo Ugo Vlaisavljevi. 181 Usp. Sreko M. DAJA, Knjievnost bosanskih franjevaca i bosanstvo, u: Jajce 1396-1996. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija u povodu 600. obljetnice spomena imena grada Jajca, Jajce, 2002, 256-257.

276 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

st. u jednom od najveih pokreta za identitet u historiji vie radilo o problemu politike lojalnosti a manje o konfrontaciji civilizacija.182 Upravo s pitanjem politike lojalnosti Austro-Ugarskoj suoili su se bosanski muslimani nakon 1878. i tu je dilemu njih oko ezdeset tisua u dva iseljenika vala (1883-1908 i 1909-1911) prema vladinoj statistici rijeilo iseljavanjem u Tursku.183 Taj broj ipak je bio znatno vei, jer slubenim statistikama nisu bili obuhvaeni svi emigranti.184 Slijedei fetvu da muslimani ne bi trebali ivjeti u zemlji koja nije islamska i u kojoj ne predstavljaju vodei element, dio muslimana tada se opredijelio za naputanje Bosne i Hercegovine.185 Tadanje kao i dananje pitanje muslimana u zapadnoj Europi prije svega jest: mogu li oni biti politiki lojalni dravi u kojoj ne ine veinu? Ne smije se previdjeti ni osjeaj vjerske superiornosti muslimana u odnosu na krane, slino idovskome osjeaju prema muslimanima u vrijeme pojave islama.186 Iskuenje tehnoloke modernizacije osim toga nikad se nije nudilo tako kao danas, te se od muslimana vie ne trai da se pozapadnjae, ve da se moderniziraju.187 To su samo neki od razloga koji ine deplasiranom Filipovievu optubu na raun Europe kao ekskluzivno kranskoga prostora, koji nije spreman priznati dravno-pravni subjektivitet muslimanskim zajednicama na svojem teritoriju.188 Europski se razvitak, meutim, nije kretao prema afirmaciji etnikih i vjerskih skupina nego od slobod k slobodi, dakle prema uspostavi liberalne ustavne drave sa njezinim zajamenim slobodama.189 Islamski svijet razvijao je drugi koncept politikih odnosa sa dominantnom ulogom muslimana, tako da se dananji poloaj muslimana u zapadnome svijetu ni izdaleka ne moe mjeriti s esto pogibeljnim poloajem krana u zemljama s muslimanskom veinom. U zemljama srednjeg Istoka broj se krana od 1914. godine sa 24% smanjio na 6,3% koliko on iznosi sada, to rjeito govori o stanju njihove pravne inferiornosti i socijalne nevolje.190 Tu se radi o autohtonom starosjedilakom stanovnitvu, dok
182 H. DAIT, nav. dj., 23. 183 Tomislav KRALJAI, Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine nakon aneksije, u: Nauni skup posveen 80. godinjici aneksije Bosne i Hercegovine, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga XCIX, Odjeljenje drutvenih nauka, knjiga, 29, Sarajevo, 1991, 285-301. 184 N. MALCOLM, nav. dj., 191. 185 M. FILIPOVI, Bosna i Hercegovina, 28, 95. 186 Usp. H. DAIT, nav. dj., 15. 187 Nedad KURTO, Arhitektura Bosne i Hercegovine. Razvoj bosanskoga stila, Sarajevo Publishing Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1998, 152. i dalje. 188 Ono to Evropi jo uvijek smeta je da ona ne moe podnijeti muslimane unutar Evrope kao politiki i dravni subjekt i kao nosioce suverenosti. Evropa moe tolerirati muslimane unutar svog prostora, npr. u Francuskoj imate velike muslimanske zajednice, imate ih u Engleskoj, imate u Njemakoj. Oni su tu tolerirani, ali oni nisu u tim zemljama, bez obzira na svoj broj i na trajanje njihovog boravka tamo i na doprinos kojeg su dali tim dravama, politiki i dravno-pravni subjekti unutar evropske zajednice. Evropa je jo uvijek u sjeni stare karlistike ideje o Evropi kao ekskluzivnom kranskom prostoru rezerviranom za dominirajuu ulogu kranstva. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 44. 189 Usp. F. BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, 278, 288-289. i dalje. 190 O tome vidi: K. AKASHEH, nav. dj., 35-55.

je proces useljavanja muslimana u zemlje zapadne Europe zapoeo tek ezdesetih godina XX. st. i to preteno iz zemalja bez demokratskih tradicija zapadnoga tipa.191 Bezuspjeno nastojei balansirati izmeu vlastitih ekstrema, izmeu neshvatljivih kontradikcija, Filipovi zamjera Europi to u najnovijim zbivanjima nije podrala politiku opciju u kojoj bi Bosnom i Hercegovinom dominirali muslimani.192 Od tri historijski isprobana modela odnosa izmeu razliitih zajednica, a to su koegzistencija, asimilacija i dominacija Filipoviu, iako se formalno zalae za prvi, nisu strana ni ostala dva. Potpuno drukiji pristup nudi Vlado Gotovac koji kae da je Balkan za Europu rubni dogaaj i njezino je jedino pitanje kako taj pomahnitali rub smiriti raunajui pri tome da za rjeenje naeg sluaja saveznici ne ele izgubiti nijednog svog vojnika. Ne moe se ukratko reeno od Europe traiti rtva bez uzvrata.193 Upravo na tu soluciju dosta naivno uzimajui u obzir njegovo golemo iskustvo tipuje akademik Filipovi kada Europi priiva odgovornost za neuspjeh pokreta Huseina kapetana Gradaevia 1831/32.194 U tadanjoj fazi rjeavanja Istonog pitanja, sa suprotstavljenim interesima izmeu vodeih europskih sila ukljuujui Rusiju, nitko nije mogao oekivati na tu kartu nije igrao ni sam Gradaevi da e se neka od njih uplesti u njegovu pobunu protiv sultana. Pokret u znaajnijem obimu nije uspio pridobiti domae kransko stanovnitvo to mu i nije bio cilj ako se ne raunaju prisilne mobilizacije tako da je promaena Filipovieva ocjena o pretpostavljenim povijesnim dometima ove lokalne pobune koja u svom programu nije imala izmjenu dotadanje socijalne i politike strukture emu su teili moderni nacionalni pokreti, nego, naprotiv, da se u Bosni konzervira stari socijalni i politiki poredak.195 Reducirajui pojmove Europe i europejstva na iskonski neprijateljski odnos izmeu kranstva i islama, Filipovi re191 O poloaju muslimana na Zapadu iz perspektive jednoga imama vidi: Ishak ALEEVI, Iskustvo muslimana u evropskim zemljama, u: Vrhbosnensia, IX/1, asopis za teoloka i meureligijska pitanja, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo, 2005, 57-68. 192 Znam lino, i sam sam se osvjedoio tokom svoje diplomatske aktivnosti u toku zadnjeg rata, da su sve solucije imale prednost osim one da se sauva Bosna i Hercegovina, ukoliko bi ona bila pod politikim vostvom muslimanskih elemenata koji su u njoj sainjavali gotovo polovinu stanovnitva 1992. godine. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 44. 193 Okovana Bosna, 151-152. 194 Da je tada Bosna i Hercegovina osvojila autonomiju mi bismo danas imali normalan politiki i dravni razvoj na tlu svoje drave i ne bismo proli kroz sve ono to nam se dogodilo tokom XIX i XX stoljea, a ije tragove imamo i danas. Istina, taj pokret je, osim to je imao hendikep zbog takvog ponaanja bosanskih prvaka, imao i tu slabost to nije bio priznat i pomognut od Evrope. Evropa je pomagala sve do tada nastale antiosmanske pokrete, ali samo one koji su bili istovremeno i antimuslimanski. Poto ovaj bosanski pokret za autonomiju pod vodstvom Gradaevia nije bio antimuslimanski, naprotiv bio je predvoen od muslimana, oni nisu nas podrali i to je, takoer, iskustvo koje govori o prirodi evropske politike, barem one koja je do sada dolazila do izraza u odnosu prema nama. M. FILIPOVI, Bosna i Evropa, 43. 195 S. M. DAJA, Politika zbilja i povijesna percepcija Karaulina razdoblja bosansko-hercegovake povijesti, 94, 95.
Status, broj 10, jesen 2006.

| 277

Historiografija aktivira afektivnu osnovu mita o islamskom antemuraleu prema Zapadu, koji je bonjakom povijesnom svijeu dominirao u vrijeme osmansko-turske vlasti u Bosni i Hercegovini. Ovo rastue turkofilstvo i bogumilstvo vraaju danas Bonjake u predmoderno vrijeme njihove tradicionalne privrenosti Osmanskom carstvu, u socio-politike okolnosti koje su prethodile pokuaju modernizacije s politikim i kulturnim prikljuenjem Zapadu uz ouvanje svoje religiozno-duhovne specifinosti.196 Zato i ovako sroene ocjene europejstva pate od pojmovne nejasnoe i manjka uvjerljivosti. Jo dramatinije to e isplivati na povrinu suelimo li ove maglovite, gruboj historijskoj stvarnosti duboko suprotstavljene iskaze, s visokim kriterijima europejstva to ih je postavio Karl Raimund Popper, meu kojima dominira pitanje osobne i politike slobode.197 Tu e postati kristalno jasno da jedan od tih kriterija vodeu ulogu intelektualnih elita u osvajanju politikih sloboda bosanskohercegovako drutvo nikad nije ispunilo, nego da su upravo te (pseudo)elite najodgovornije za to to ivimo u atmosferi degeneriranog srednjovjekovlja. Pred onim dijelom bonjake elite koji zagovara konzervativnu restauraciju sa unitarnom slikom povijesti i iz nje izvedenom tezom o politikoj hegemoniji, stoji jedna jedina alternativa: modernizacija sa pluralnom politikom kulturom to izmeu ostalog podrazumijeva odustajanje od maksimalistikih politikih ciljeva napajanih ideolokim slikama povijesti.198 Tragino je i paradoksalno u isto vrijeme to da dananja unitarno-dravotvorna bonjaka inteligencija po svim svojim kapacitetima i autorskoj emancipiranosti zaostaje cijelu vjenost iza mladih muslimanskih intelektualaca poput Hasana Kikia, Safeta Krupia, Skendera Kulenovia i drugih koji su u Zagrebu 1937. pokrenuli asopis Putokaz.199

Ako se na jednoj strani naa nacionalna inteligencija snano politizirala isijavajui egzistencijalni strah za zajednicu, njegujui i otkrivajui narodnu individualnost, savreno se uklapajui u profil inteligencije istono-centralne Europe kako ju je jo 1946. vidio Istvan Bib200, jo je jasnije da se sa ovakvim historijskim balastom ona ne moe pribliiti ni predvorju Zapada gdje je dravotvorna angairanost inteligencije nezamisliva. U samoj svojoj sri antieuropska, neslobodna za akciju u korist slobode drugoga, naa nam dravotvorna inteligencija na drugoj strani nudi groteskne bajke o svojemu i naemu europejstvu. uvati se od dogmatike vlastitog svijeta, vlastite tradicije i kulture, znai biti otvoren prema drugom201 recept je za izgradnju opega pa i naega, bosanskoga europejstva. Jedino na toj osnovi moe se razviti konstruktivno iskustvo drugoga, koje pretee nad iznuenom tolerancijom, kako je to bilo u vrijeme kriarskih ratova, kada je mnogo kriara u Europi i u Palestini (u dodiru sa islamskim svijetom) bilo kulturno preobraeno.202 Tada je, nakon Prvog kriarskog rata, iz nove domovine u Palestini, pisao jedan od njegovih sudionika: Bili smo zapadnjaci, a evo smo postali istonjaci. Dojueranji Talijan ili Francuz, na drugom tlu, postao je Galilejac ili Palestinac. ovjek iz Remsa ili artra pretvorio se u Sirijca ili graanina Antiohije. Mi smo ve zaboravili naa rodna mjesta Uroenik kao i kolon postali su poliglote i povjerenje zbliava i najudaljenije rase. Obistinila se rije iz Svetog pisma: Lav i vo e jesti iz istih jasala.203 Umjesto plitke ideologije o antiislamskoj sutini Europe trebalo bi upravo danas, u vrijeme rastue konfrontacije islamskoga Istoka i Zapada, kada na povrinu lako isplivaju drevni atavizmi, na svjetlo dana iznositi one primjere kulturnoga sinkretizma izmeu krana i muslimana koji e, barem privremeno, ublaiti patologiju aktualnog trenutka i umanjiti opasnost od idiotizacije i nametnutih imperativa. U suprotnom, umjesto smislenog pogleda na prolost kao duhovne riznice za nova nadahnua, cijela se povijest pretvara u ludnicu za radikalizaciju zla. Trebalo bi, osim toga, imati na umu da je u trima monoteistikim vjerama postojao ideal drutvene pravde ali da idovi, krani i muslimani esto nisu ivjeli sukladno tom idealu, nego su Boga transformirali u Boga status quo.204 Kranstvo i islam bili su istovremeno i politike realnosti, zato su gotovo u pravilu krani bili diskriminirani u islamski ustrojenim dravama, dok je to bio sluaj s muslimanima u dravama s kranskom veinom. Problem je

196 O tome vidi instruktivan rad: Ibrahim KEMURA, Proces ukljuivanja Bonjaka u zapadnoevropske civilizacijske tokove, u: Bosna i Hercegovina i Svijet, Institut za istoriju, Sarajevo, 1996, 155. i dalje. 197 Ali to znai da je puna sloboda misli nemogua bez politike slobode. A politika sloboda postaje time preduvjetom pune, slobodne uporabe uma svakog pojedinog ovjeka Vjerujemo u demokraciju, ali ne tako jer u demokraciji vlada narod. Vjerujemo u demokraciju kao u jedini oblik vladavine koji je spojiv s politikom opozicijom i zato s politikom slobodom. Karl Raimund POPPER, U to vjeruje Zapad ?, u: Juki, br. 24-25, Sarajevo-Samobor, 1994/95, 98, 110. (S njemakog preveo: Fra Mile Babi) 198 Jedan primjer modernizacije u austrougarskom razdoblju opisuje iro TRUHELKA u svojoj knjizi Uspomene jednog pionira, Zagreb, 19421992, 29. Naime, on spominje sluaj majke sarajevskog odvjetnika dr. Halidbega Hrasnice koja je ostavi rano udovicom svoja tri sina sama odvela u netom osnovanu gimnaziju, da ih upie u doba, kada su muslimani zazirali od europske civilizacije i svoju, za gimnaziju doraslu, djecu krili pred bamuktarima, da ih ne upiu u gimnaziju. Danas se, naravno, ne postavlja pitanje hoe li ili nee Bonjaci ii u gimnaziju, nego se pred bonjaku intelektualnu i politiku elitu postavlja zahtijev naputanja rigidnih obrazaca politike manipulacije povezane s viktimizacijom i uvoenja modernih oblika politike kulture s konsenzusom a ne etniko-vjerskom veinom kao centralnim pojmom. 199 I. LOVRENOVI, Unutarnja zemlja, 155.

200 Usp. Damir AGII, Tri knjige o Europi, u: Erazmus asopis za kulturu demokracije, 18, Zagreb, 1996, 87. 201 Abdulah AREVI, Tuna atropologija, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998, 131. 202 Ammiel ALCALAY, Nakon idova i Arapa: povratak, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998, 99. 203 Marko UNJI, Hrestomatija izvora za optu istoriju srednjeg vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1980, 173. 204 Karen ARMSTRONG, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998. Naslov originala: Karen Armstrong, A History of God. S engleskog preveo: Dragan Vukovi.

27 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

u tome to je svako politiko rjeenje dugo vremena bilo, negdje i ostalo, religiozne naravi.205 Srozati odnos Istoka i Zapada na razinu idejnog prosjakog tapa kako to ini Filipovi znai odrei se i one najminimalnije intelektualne kreativnosti i vitalnosti, znai zamiriti pred kolosalnom injenicom da istoni i zapadni duh nisu dva iskonski protivna svijeta nego su izraz jedne ovjeje svijesti na raznim stepenima razvoja, s ubrzanim ili usporenim tempom.206 Znai to, pored svega ostalog, smiljeno poricanje cijelih hijerarhija pojmova, meusobnih uvjetovanosti, negacija i potvrivanja, stoljetnih pulsiranja ljudi, roba i ideja, u plimama i osekama historijskoga toka s objema stranama u ulozi i uitelja i uenika.207 *** * Muslimanski historiari i publicisti (Muhamed Hadijahi, Smail Bali i Adil Zulfikarpai) njegovali su u vrijeme Druge Jugoslavije tezu o etnikom i kulturnom kontinuitetu izmeu bogumilstva i bosanskih Muslimana, kao i tezu o kontinuitetu izmeu srednjovjekovne bosanske drave i bosanskog ejaleta u okviru Osmanskog carstva (Avdo Sueska i Mustafa Imamovi).208 Drei se marksistike sheme povijesnog razvitka, tezu o prijelazu bogumila na islam elaborirao je krajem ezdesetih godina XX. stoljea Salim eri.209 Meu navedenim imenima, kako se moe vidjeti iz citata na samome poetku ovoga teksta, nije zapaeno ime Muhameda Filipovia, naprotiv on se 1967. godine o bogumilstvu u srednjovjekovnoj Bosni izriito izjasnio kao o mitu. to se u meuvremenu dogodilo te je akademik Filipovi postao jedan od gorljivih zagovornika bogumilskoga mita i teze o Bonjacima kao temeljnom narodu Bosne i Hercegovine? Osobno tipujem na promjenu politikih okolnosti u kojima su stari, do tada prigueni apetiti, ponovno izbili na vidjelo. Za razliku od navedenih povjesniara koji su se slijepo drali prastarih ablona i ideolokih matrica, demonstrirao je Enver Redi 1961. godine drugi, intelektualno hrabriji, put da bi prikazao etniku, vjersku i kulturoloku individualnost bosanskih muslimana, pri emu mu nije zasmetalo istaknuti jednostavne povijesne istine: da je na jednoj strani islamizacija maksimalno uslonila odnose u Bosni i Her205 Usp. K. ARMSTRONG, nav. dj., 160. 206 Tin UJEVI, Istok i Zapad, u: Zapisi Ispit savjesti i drugi zapisi. Politiki spisi. Feljtoni. Putopisi. Pisma, Odabrana djela Tina Ujevia, knjiga trea, August Cesarec Slovo Ljubve, 1979, 178. 207 O tome uz cijelo obilje informacija na preko 900 strani-

cegovini i da je bila povezana sa odreenim ekonomskodrutvenim privilegijama, odnosno, na drugoj strani kao rezultat takvih okolnosti, duhovnu povezanost muslimana s Turcima i drugim islamskim narodima.210 U razdoblju izmeu dva svjetska rata, obiljeenom dominacijom politikoga monolita u formi Saveza Komunista Jugoslavije, u svojim opravdanim nastojanjima vezanim za nacionalnu emancipaciju muslimana, tadanji bosanskomuslimanski politiari primjerice: Avdo Humo, Demal Bijedi, Hamdija Pozderac i Hamdija emerli nisu se pozivali na bogumilstvo kao protokomponentu te nacionalne posebnosti.211 Ni Muhamed Filipovi, inae politiki angairana osoba, nije se u to vrijeme isticao drukijim stavovima, naprotiv on je ak eksplicitno tvrdio da je konstrukcija o bogumilstvu povijesni mit. To znai da je kao potencijalni politiki kapital bogumilstvo u ovom razdoblju ostalo izvan Filipovievog vidokruga, ekajui da ponovno bude otkriveno u ratu 1992-95, a nakon rata pretvoreno u temelj jedne pogubne antibosanske i antidravne, ne manje antisrpske i antihrvatske ideologije. Na taj se nain Filipovi svrstao u red kreatora nove bonjake nacionalne dinamike, novoga (do juer nepoznatog) ekskluzivnog nacionalnog svjetonazora koji vjerski identitet i kulturalnu pripadnost islamu pod svaku cijenu nastoji nametnuti kao istoznanu odrednicu za pojam jedine dravotvorne nacije. Svojim shvaanjima Filipovi reprezentira jednu pogubnu drutvenu pojavu koja u odreenim bonjakim krugovima zadobiva sve vie pristalica, naime da je bonjaki nacionalizam ve u samome startu legitiman i da ga se ne moe dovoditi pod znak pitanja. Sudei prema Filipoviu ovaj e nas tip nacionalizma poput sjenke i nekog historijskog uroka pratiti do zgorenja svijeta, ukazujui na uznemirujuu slinost sa onom slikom koju je o nama jo 1855. stvorio De Clerval: ta treba odista uraditi da bi ova nesretna zemlja mogla ivjeti, da bi uivala u dobrobitima civilizacije bez opasnosti po Tursku? Po mom sudu, jednu
210 Islamizacija, svakako, predstavlja onaj istorijski faktor koji je odluno doprineo da su se odnosi u Bosni i Hercegovini komplikovali vie nego u ma kojoj drugoj jugoslovenskoj zemlji. Prvo, islamizacija je muslimana u Bosni i Hercegovini obezbeivala drutvene i ekonomske privilegije Drugo, ona [domaa feudalna klasa] je bila provodnik uticaja turske i orijentalne kulture meu muslimanima; ona je muslimane Bosne i Hercegovine duhovno spajala sa islamskim svijetom, prije svega sa najmonijom islamskom dravom Turskom. Na taj nain, duhovno povezani sa Turcima i drugim islamskim narodima, muslimani Bosne i Hercegovine su se svojim duhovnim ivotom veoma duboko odvajali od hrianskog stanovnitva. Na toj osnovi u irokim masama muslimana Bosne i Hercegovine razvila se i dugo odravala svijest o njihovoj zajednikoj i nedjeljivoj sudbini sa sudbinom Turaka, njihova turska svijest, kojom su oni manifestovali svoju privrenost istovremeno islamu i Turcima. Tako su se socijalne suprotnosti: feudalac kmet, manifestovale kao vjerske suprotnosti: musliman hrianin; odnosno socijalne i vjerske suprotnosti u Bosni i Hercegovini su se podudarale. Enver REDI, Drutveno-istorijski aspekt nacionalnog opredjeljivanja Muslimana Bosne i Hercegovine, u: O nacionaliziranju Muslimana. 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Priredio: Alija Isakovi, Globus, Zagreb, 1990, 153-154. 211 O tome vidi u: O nacionaliziranju Muslimana. 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Priredio: Alija Isakovi, Globus, Zagreb, 1990, 165-170, 179-182, 219-226, 240-242, 351-354.
Status, broj 10, jesen 2006.

ca: EUROPA und der ORIENT (800-1900), Hrsg. von Gereon Sievernich and Hendrik Budde, Bertelsmann Lexikon Verlag, Gtersloh/Mnchen, 1989.

208 Sreko M. DAJA, Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, 270. 209 Salim ERI, Muslimani srpsko-hrvatskog jezika, Sarajevo, 1968, 116. i dalje.

| 27

Historiografija

jedinu stvar; bez sumnje teku ali nikako nemoguu: ozbiljno zbliavanje, istinsko pomirenje muslimana i krana razvojem zajednikih interesa i osjeanja. 212 Drugim rijei ma, potreban je, kae De Clerval, za taj slavenski bosanski narod jedan jai pokreta od vjerskih razdora, [i] smjesta njegovo ujedinjenje postaje svren in. 213

Umjesto zakljuka: 1967-2006.

Nema boljeg polja za istraivanje fenomena nae duhovne specifinosti od fenomena Crkve bosanske i takozvanog naeg bogumilstva, odnosno patarenstva, od onog to je izraeno u fenomenu naeg bosanskog krstjanstva, a koje je dominiralo naim duhovnim ivotom kojih etiri stotine godina i ostavilo vidnog traga u naoj svijesti, u naoj tradiciji i vjerojatno ostavilo tragove i u naoj psihologiji, karakteru, nainu reagiranja na pojave koje nas okruuju, u nainu doivljavanja nae sudbine i zbivanja oko nas i u opim odlikama nae duhovnosti uope. Dakle, ovdje emo nastojati da istraimo fenomen Crkve bosanske kao nosioca onog skupa osobina i duhovnih modela miljenja i djelovanja koji bi mogli da budu izvor nae duhovne i svake druge specifinosti, odnosno posebnosti naeg bivanja u svijetu u kojem ivimo, od tada pa do danas. Ta specifinost se izraava jo i u injenici aberacije naeg naina vjerovanja i miljenja u odnosu na osnovnu i tada i sada vladajuu matricu miljenja i osjeanja, a to je matrica kranske duhovnosti. (Muhamed FILIPOVI, Povijest duhovnog ivota na tlu Bosne i Hercegovine od ulaska Ilira u historiju do propasti prve bosanske drave, Svjetlost, Sarajevo, 2006, 211. Koncem juna 2006. kada je ovaj tekst trebao biti predan u tisak, pojavila se Filipovieva knjiga koja istrauje duhovni ivot Ilira i srednjovjekovne Bosne. Ve zbog samog bombastinog naslova, jer povezuje dva povijesna razdoblja koja uza sve meusobne veze kulturoloke naravi u osnovi ipak predstavljaju strogo odvojene povijesne epohe, od ove se knjige moglo oekivati do sada nevieno, te sam zato i odgodio predaju teksta redakciji Statusa. Nastojao sam potisnuti svoj ve formiran dojam o Filipovievom bavljenju bosanskim srednjovjekovljem, i ovoj njegovoj knjizi pristupiti sa nulte toke. Ta me energija, meutim, brzo izdala jer se itanje Filipovieve knjige pretvorilo u pravu torturu ne samo zbog pretencioznosti autora i njegove povrnosti, nego i zbog njegova neizgraenoga stila pisanja koji esto izaziva nedoumice u pogledu osnovnog znaenja pojedinih reenica. Ova Filipovieva knjiga u osnovi predstavlja interpretaciju interpretiranog, odnosno pregled miljenja selektivno odabranih autora domaih i stranih preteno o problemu Crkve bosanske, tako da o najavljenom duhovnom ivotu na tlu BiH
212 M. de CLERVAL, Putovanje u Bosnu 1855, 317. 213 M. de CLERVAL, nav. dj., 317.

od ulaska Ilira u historiju do propasti prve bosanske drave ima vrlo malo, a i to prezentirano na krajnje problematian nain. Filipovi cijelo vrijeme pretura po sekundarnoj literaturi esto kao po nekom starom gvou historiografije pri tome stvarajui privid da se bavi izvorima, ali je iz njegova postupka vie nego vidljivo da on filoloki i metodoloki ni minimalno nije osposobljen za njihovo itanje i interpretaciju sukladno metodolokim postulatima suvremene medijevalistike. Tako se Filipovi neprestano nalazi na tankome rubu paradoksa, ne jednoj strani zaklanjajui se iza vlastite fraze da njegovo djelo ne predstavlja istraivaki rad214, na drugoj pak pozivajui se na potrebu izuavanja povijesnih izvora.215 Pri svemu tome njegov diletantizam lako prelazi u tragikominu aroganciju, jer se ne ustruava dijeliti lekcije ni povjesniarima kojima po strunosti nije ni do koljena. Takav je sluaj sa amerikim medijevalistom Johnom V. A. Fineom autorom jedne od najreferentnijih studija o Crkvi bosanskoj koga Filipovi s nokta dezavuira zbog navodne neakribinosti jer se njegovi znanstveno fundirani zakljuci ne mogu pomiriti sa drevnim stereotipima o dvopoelnitvu Crkve bosanske216 arhainoj tezi na kojoj Filipovi gradi svoja Potemkinova sela o duhovnom ivotu na tlu BiH, odnosno o Crkvi bosanskoj kao nekom nepresunom kozmikom rezervoaru iz kojega se i dan-danas napaja naa duhovna i svaka druga specifinost. ija to naa, Filipovi ostaje duan odgovoriti itatelju od prve do posljednje stranice. Ako pri tome misli na bosanskohercegovake Hrvate-katolike onda sasvim sigurno nije na pravom putu, sa Srbima-pravoslavnim jo i manje, ako pak misli na Bonjake-muslimane duan je objasniti kako se identitet jednog naroda islamske vjeroispovijesti jo uvijek moe konstituirati na vjerskim postulatima kranske sekte, koja je netragom nestala prije vie od 500 godina. Ovakav ignorantski odnos prema jednom dokazanom znanstvenom autoritetu i njegovom djelu ne samo da
214 Nije cilj ovog teksta da dokazuje ili opovrgava ni jednu od do sada formuliranih teza o porijeklu, karakteru, uenju i odnosima u Crkvi bosanskoj, budui da ovo nije istraivaki rad, nego da ukae na glavna mjesta i argumente koji su u raspravi o ovoj crkvi izneseni u zadnjih stotinu i pedeset i vie godina. M. FILIPOVI, Povijest duhovnog ivota na tlu Bosne i Hercegovine od ulaska Ilira u historiju do propasti prve bosanske drave, 349. 215 Sr dananje historiografije je u njenim metodama. A sr metoda je u njihovom odnosu prema historijskim izvorima. U tom smislu je pitanje izvora bitno za konstituciju naune slike svake nauke pa i historiografije, a meu njima i ove nae. M. FILIPOVI, nav. dj., 265. 216 Jedan od novijih znakova tog interesa je i djelo amerikog naunika Johna V. A. Fine, Jr. pod naslovom The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries, East European Quarterly, New York and London, 1975. Bez obzira na injenicu da je ovo djelo u nekom smislu lieno one akribinosti karakteristine za klasine historiografske i literarno-historijske europske naune studije XIX i XX vijeka, jer je gomilanje injenica i literature jedino to bi trebalo da dokae akribiju pisca, ono zasluuje nau panju, jer pokazuje kako se moe gledati na problem koji za nas jo uvijek nije sasvim spoljanji nego su uz njega vezane mnoge stvari koje i danas figuriraju u naoj svijesti, pa i u nauci, kao element izgradnje ideoloke i politike svijesti naih ljudi. M. FILIPOVI, nav. dj., 313.

20 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija Na stranu to to oivljavanje etno-genetskih teorija pripada najopskurnijim stranicama suvremene povijesti, arsenal prizemnih sredstava kojima se Filipovi obilato slui da bi poto-poto stvorio onakvu sliku povijesti koja apsolutno odgovara njegovu unaprijed formiranom imperativu time nije iscrpljen. Izmeu brojnih primjera izdvojit u samo nekoliko, koji zorno ilustriraju ovu znanstveno i etiki krajnje dubioznu disciplinu. Prvi se tie Crkve bosanske ije iluminirane rukopise nastale u njezinim skriptorijima spise Novoga i dijelom Staroga Zavjeta Filipovi proglaava originalnim izrazom bosanske duhovnosti, kao da istovrsna knjievna produkcija nije opeatila cijeli europski srednjovjekovni prostor ijim je organskim dijelom kondenzirajui u sebi razliite umjetnike i duhovne izraze istone i zapadne provenijencije bila i Crkva bosanska. U pozadini jedne ovakve rigidne ocjene krije se ili elementarna neupuenost u problem o kojem se raspravlja ili bezona manipulacija. Karikaturalna su uistinu ovakva i slina nastojanja da se Crkvi bosanskoj oduzme njezina kranska sadrina i da ju se proglasi antikranskim mutantom koji je svoju teologiju zasnivao na radikalno dualistikom poimanju svijeta. Taj famozni dualizam, uostalom, nije bio iskljuen ni iz onih etabliranih crkava. Lopez bi rekao: Kroz itav srednji vijek tee izrazito dualistiki tok.222 Ovakva uska gledita ne vode rauna o oiglednoj civilizacijskoj i kulturolokoj konvergenciji [europskog srednjovjekovnog prostora], o tome da su moralne, vjerske i kulturne vrijednosti, pravila rata, ljubavi, ivota i smrti posvuda jednaka, od jednoga do drugog lena, bez obzira na njihove razmirice, pobune i sukobe i da zato uistinu postoji jedno jedino kranstvo (Bloch) i ono to moemo nazvati vitekom civilizacijom. 223 Uzalud je, meutim, Filipoviu objanjavati da je srednjovjekovna Bosna predstavljala dio tog i takvog svijeta, iz kojega je nasilno istrgnuta osmanskom invazijom 1463. godine. Uzalud je to objanjavati jer Filipovi uporno i kontinuirano vri distorziju povijesnih injenica uvjeravajui itatelje da je za Katoliku crkvu osmansko osvajanje Bosne bilo u tom smislu pozitivna injenica. Ona je zadrala pravo, da u formi pastoralne akcije franjevaca, odri svoju poziciju misionara kranske vjere u Bosni i uvara vjerskih i ostalih interesa katolikog ivlja a njen najvei protivnik, kako je ona mislila, a to je Crkva bosanska, je bila definitivno unitena i nestala je sa historijske pozornice.224 Kao da ivi na koncu XIX. stoljea, Filipovi iz retorte nacionalromantiarske historiografije stalno vadi deplasirane pseudoznanstvene teze. Jedno je sigurno: Filipovi potvruje da bez Turaka bilo da ih se smatra metaforom zla, bilo da im se podie spomenik pojedinci nau povijest teko mogu
222 R. LOPEZ, nav. dj., 144. 223 F. BRADUDEL, Civilizacije kroz povijest, 275, 278. 224 M. FILIPOVI, nav. dj., 214.
Status, broj 10, jesen 2006.

je lien elementarne etinosti, nego itatelju svjesno baca prainu u oi drei na ivotu pradavne strahove i povijesne utvare kao element izgradnje ideoloke i politike svijesti naih ljudi. Malo e bolje rei nimalo tim naim ljudima pomoi Filipovieve fikcije sa dualizmom Crkve bosanske, kao to e im jo manje pomoi oivljavanje fantazmagorija na temelju kojih Filipovi nastoji uspostaviti kontinuitet izmeu Ilira i dananjih stanovnika Bosne i Hercegovine, pri tom se pozivajui i na posebne vrste sireva koji se prave samo na naem prostoru217 kao na jedan od relikata toga navodnog kontinuiteta. Filipovieva fascinacija Ilirima (koja kod pojedinih autora prerasta u tezu o izravnoj etno-genetskoj vezi Bonjaka sa ovim drevnim narodom), takoer sadri elemente ovog primordijalnog zahtjeva, dodue donekle zamaskirane. Pri tome se Filipovi poziva na njihovu ulogu tranzicionog subjekta, koji je ovaj prostor preveo iz epohe prethistorije u historijsku epohu, da bi kasnije bila uspostavljena veza izmeu ilirstva i slovinstva.218 Sve skupa to mu ne smeta da devalvira politiku ideju ilirstva iji su nosioci u BiH XIX. stoljea bili istaknuti franjevci poput Martina Nedia prvog Ilira Bosne i da toj ideji narodnog jedinstva odmah suprotstavi ideju bogumilstva.219 Koristi li se sustav logikog izvoenja zakljuaka (prema kojemu A nije jednako B), ostat emo bez odgovora na pitanje kako se ovaj Filipoviev stav moe pomiriti s ranije iznesenim uvjerenjem o etno-genetskoj vezi suvremenog bosanskohercegovakog puanstva s Ilirima.220 Filipovi ne pree ni od toga da tu ilirsku bajku prikae kao jednu od glavnih magistrala u naoj kulturno-duhovnoj produkciji i ideologiji naeg identiteta.221 Kod Filipovia se uistinu i radi o razvijanju ideologije identiteta .

217 M. FILIPOVI, nav. dj., 166. 218 M. FILIPOVI, nav. dj., 166, 170. 219 Pokazalo se da ilirizam, kao politika ideja, nema mnogo veze sa jezikim i duhovnim identitetom nae veoma razuene i raznovrsne jezike i usmene narodne tradicije, a posebno crkvene knjievnosti i njenog jezika, te da nije mogue ilirizam i ilirsku dravnu tradiciju tretirati kao osnovu postojanja prvobitne drave i vjere svih naih naroda. Vjerske razlike i dravni, historijski i kulturno-historijski konteksti u koje ih te razlike uvode ostajali su i nadalje zasebni, tako da je traenje zajednike duhovne osnove u pojavi bogomilstva, umjesto u ilirstvu, mogue postalo jedan od tragova koje je slijedila emancipatorska misao u drugoj polovini XIX vijeka u nas. M. FILIPOVI, nav. dj., 215-216. 220 Na kraju ovog naeg prikaza bilo je nuno pokuati odgovoriti na pitanje ta je to jo uvijek ilirsko u nama, dananjim stanovnicima Bosne i Hercegovine, ne samo kroz ostatke njihove kulture, obiaja i posebno toponomastike itd., nego i kroz problem etnogeneze naeg stanovnitva, tj. postojanja ilirskog genetikog nasljea u naem dananjem stanovnitvu, njegovim obiajima i kulturi, s obzirom na eventualnu ulogu ilirskog elementa u tim procesima, ne samo u smislu historijske geneze nego i izvjesnog mitoloko-ideologijskog iliristikog sloja nae novije kulture, koji ne moe biti negiran, a posebno ta je to to su nam iliriska povijest i duh, iz faze njene multilateralnosti nastale u doba Kasne antike, ostavili kao duhovno naslijee i zavjet, odnosno, kakva je i da li je mogua veza dananjeg multilateralizma u Bosni i Hercegovini i nekadanjeg kasnoantikog multikulturalizma i multireligioziteta koji je vladao u Iliricumu. M. FILIPOVI, nav. dj., 174. 221 M. FILIPOVI, nav. dj. 174.

| 21

Historiografija zamisliti. Sudbina je to malih, zaturenih naroda, ija se inteligencija nije uspjela duhovno emancipirati od sociopsiholokih recidiva kolonijalnih vladavina. Sljedei primjer vodi do Gosta Radina glasovitog dostojanstvenika Crkve bosanske za kojeg Filipovi tvrdi sljedee: Vaan dokument, koji govori o Crkvi bosanskoj je i poznata i veoma mnogo diskutirana Oporuka Gosta Radina Butkovia, jednog od strojnika te crkve, koja je nastala 1466. godine u Dubrovniku. Ovaj dokument se protivi tvrdnjama Katolike crkve da je Crkva bosanska odbijala zaklinjanje i krst kao znak Radin trai od Dubrovnika azil (5. I. 1466. godine) za, kako se izrazio sebe i pedeset ili ezdeset osoba svojega zakona i svoje sekte a na to je primoran zbog progona kojem su on i sljedbenici njegove crkve izloeni od strane vladara Kraljevine Bosne Ovaj dokument potvruje dvije stvari: prva je postojanje otrog progona pripadnika Crkve bosanske od strane kralja Bosne; dok je druga da postoji posebni postupak i uzusi ivota lanova Crkve kojoj je i Radin pripadao i da se u toj Crkvi ljudi tretiraju na dva naina.225 Umjesto autor odanih bogumilskome mitu koji su tvrdili da je Crkva bosanska odbijala prisegu i znak kria Filipovi to imputira Katolikoj crkvi, u ovoj nebuloznoj konstrukciji umjesto u Veneciji Gost Radin azil trai u Dubrovniku, umjesto ispred Osmanlija ovaj velikodostojnik Crkve bosanske bjei od progona u reiji bosanskoga kralja koji se do toga vremena posjeen na zapovijed sultana Mehmeda II. Osvajaa u Jajcu juna 1463. ve ohladio u grobu. Historia est magistra vitae. Pojavu Crkve bosanske Filipovi iz sredine XIII. maioniarski premjeta u poetak VI. stoljea: Bosanska crkva, ili kako se u najranijim latinskim dokumentima navodi, Ecclesia Bosnensis, potvrena je prilikom iskopavanja nalaza kod mjesta Bistuae, dananje Bugojno. Ti nalazi omoguavaju nam povezivanje tvrdnje da je osniva te crkve i utemeljitelj prve biskupije na tlu Bosne bio biskup Andrije, o emu se italac detaljno moe informirati iz odgovarajueg lanka Veljka Pakvalina objavljenog u asopisu Wissenschaftliche Mitteilungen I-IX i X, a ocjena da se tu radi o prvobitnoj Crkvi bosanskoj, ili Ecclesiae Bosnensis, odnosi se na Andrijin stav datiran u dokumentima sa sabora u Solinu od 15. 06. 530. godine, kada je vjerovatno bila i osnovana prva biskupija na teritoriji Bosne. Da li je to bio zaetak Crkve bosanske, o kojoj se ovdje radi i koja e biti proglaena heretikom, ostaje da se istrai.226 Ostavljajui po strani tee materijalne, gramatike i stilske greke ovdje se kao i u prethodnom sluaju radi o deformaciji historijske faktografije, odnosno njezinoj degradaciji na status pomonog sredstva u rukama akademika Filipovia. Istina, autor se na kraju zaklanja iza jedne reenice koja cijelu konstrukciju vraa u polje znanstvenog istraivanja, to je meutim od sekundarnog znaaja jer dolazi tek nakon to je glavni zakljuak ve izveden. Prema
225 M. FILIPOVI, nav. dj., 257-258. 226 M. FILIPOVI, nav. dj., 262-263.

ovoj matrici Filipovi postupa i na mnogim drugim mjestima, kada umjesto dobro poznate faktografije plasira vlastite konstrukcije. To potvruje sljedei primjer, a on se odnosi na Filipovievu interpretaciju bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika (steaka): Izvjesno je, naime, da ti spomenici svakako nisu i to u najveem broju, u duhu crkvenog uenja Katolike ili Pravoslavne crkve. Ako ti spomenici nisu provieni krstovima kao glavnim simbolima koji obiljeavaju pripadnost mrtvih jednom odreenom uenju o putu spasa, ako oni nisu smjeteni u posebno odabranim i osveenim mjestima ukopavanja grobljima i ako na tim spomenicima moemo nai ukrase, motive ili znake koji su religijski neutralni ili su ak u sukladnosti sa uenjima Crkve bosanske, pored toga to oni u cjelini odgovaraju izvjesnim tezama o karakteru te Crkve, prije svega, stavu izraenom u tekstu uvene abjuracije da e bosanski krstjani sebi ustrojiti groblja kao posveena mjesta za kopanje mrtvih po vjerskom zakonu pravovjerne crkve, tada bi mogli da ih smatramo jednim od vanih i originalnih domaih izvora za saznanja o utjecaju uenja Crkve bosanske na odnos bosanskog ovjeka prema smrti i pokopu.227 Sve ove navrat-nanos sroene eskapade svjetlosnim su godinama udaljene od stvarnog stanja injenica koje o stecima uza sve nepoznanice koje ih i dalje prate govore kao o nadgrobnicima koji pripadaju kranskoj interpretaciji smrti bilo da se pod njima nalaze katolici, pravoslavni ili bosanski krstjani, s kriem kao najrasprostranjenijim simbolom na njima. Zadnju sumnju o tome da je to tako otklanjaju sauvani natpisi sa steaka koji govore o vjeri u zagrobni ivot i uskrsnuu poslije stranoga sudita.228 Postavlja se nezaobilazno pitanje: odakle ta potreba za falsificiranjem povijesti, odakle ta slijepa odanost izmiljotini, osobito kada se zna da nita tako kao la ili poluistina nije u stanju zatrovati ljudske odnose. Oni od Filipovievih itatelja koji ga ozbiljno shvate osueni su na status njegovih talaca. Ovo su, dakako, samo neki od bisera akademika Filipovia, dok bi za nabrajanje svih materijalnih i tiskarskih pogreaka, stilskih rogobatnosti, oevidnih neistina i poluistina, dvosmislenih i besmislenih tvrdnji, neodrivih interpretacija i zavodljivih kombinacija bilo potrebno napisati novu knjigu. Da je za recenzente svoje knjige Filipovi uzeo povjesniare, a to u ovom sluaju znai: antikoga arheologa, medijevalista i crkvenoga povjesniara, njegova bi knjiga sigurno bila poteena veine tekih promaaja kojima inae obiluje. Ne treba iskljuiti mogunost da knjiga ne bi bila ni objavljena. Bilo kako bilo jedan imalo rigorozniji re227 M. FILIPOVI, nav. dj., 253. 228 Dubravko LOVRENOVI, Bosansko-humski mramorovi steci, u: Bosna franciscana, 7, Sarajevo, 1997, 124-127. Usp. Leon PETROVI, Krani bosanske crkve (Krstiani crkve bosnske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, Drugo izdanje, Svjetlo rijei-Ziral, Sarajevo-Mostar, 1999, 159.

22 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

cenzentski postupak preivjela bi jedino Filipovieva bibliografska nabrajanja, ali tek nakon to bi se iz njih odstranile tiskarske i materijalne greke. Sluaj akademika Muhameda Filipovia bizaran je sluaj balkanskoga intelektualca u slubi politiko-hegemonijalne propagande. Uznemirujue je to da je osim iznimki izbrojivih na prste jedne ruke bogumilski mit u bonjakim intelektualnim krugovima javno ili preutno stekao status dogme i da kao takav nepristupaan znanstvenoj kontraargumentaciji pogubno utjee na ionako viestruko nagrienu bosanskohercegovaku drutvenu koheziju. Tako bogumilski mit u rukama neodgovornih pojedinaca postaje razorno sredstvo kojim se narod nastoji homogenizirati i drati na okupu, da se ne bi vidjelo da je car ve odavno gol, da bi se skrenula panja sa goruih drutvenih problema. Tako lana povijest proizvodi lairanu (izopaenu) stvarnost.

i beskonano povrativo. Mit ima za cilj uvjeriti sadanje ljude da su neto vano prolo (uz to netono prolo), skrenuti im pogled sa sadanjeg jadnog stanja. Ljudima se namee isprazno zadovoljstvo zbog (lane) slave predaka, sugerira im se odreena nadvrijednost koju oni nalaze u pojmu starosti kao najvanijoj odlici prolosti, poziv na stara prava iskljuiva je tvrdnja nacionalizma o hiljadugodinjim tenjama.230 Umjesto novoga naina gledanja, prije svega gledanja u sebe iznutra, primjerenog novim povijesnim okolnostima ijeg utjecaja nije ostao poteen ni jedan od starih pojmova, nudi se arlatanska lakoa postojanja, daleko od toga da i priblino korespondira sa stvarnom povijeu i stvarnim mogunostima. Umjesto promjene paradigme kao cjelovite konstelacije uvjerenja, vrijednosti i naina postupanja itd., koje dijele lanovi stanovite zajednice231, na cijeni dobiva populistika publicistika koja poput poplave preotima teren kritikoj historijskoj znanosti, kao to sve jasnije obrise dobiva postojanje paralelnih drutava, dok borba za bolju prolost poprima najopskurnije oblike. A historiografija, kae Agnes Heller, poinje govoriti tek onda kada se jedna tragedija zavri i svi protagonisti odu sa scene. Jer bunar nae prolosti zaista je dubok, naa odgovornost zaista je ogromna Moemo iveti potenim ivotom zato da ne pokuamo?232 Doc. dr. Dubravko Lovrenovi je povjesniar medijavelist, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

*** * Filipovieva povijesna rekonstrukcija rezultat je uranjanja u sveto vrijeme poetaka i to ritualom reaktualizacije mita tj. svete pripovijesti o nastanku, povratkom u daleko vrijeme, gdje ovjek postaje suvremenikom nastanka, dijelei prisutnost bogova i heroja. Ovom svojevrsnom maioniarskom operacijom on spoznaje izvor stvari, monu i zanosnu snagu prvotnih dogaaja, kojih se neprestano prisjea i koje ponovno oivljava.229 Time se akademik Filipovi predstavlja kao zagovornik mitske svijesti arhajskih, domorodakih kultura, u kojima matematiko-logina spoznaja ne igra ni priblino tako vanu ulogu kao ona visoko emocionalna. U mitskoj svijesti vrijeme nije apstrakcija ono se podudara sa samom egzistencijom niti je bilo, niti e biti, ve uvijek jeste kruno
229 Mircea ELIADE, Mit i zbilja, Matica Hrvatska, Zagreb, 1970, 14.

230 A. MITROVI, nav. dj., 69. 231 Hans KNG, to se razumijeva pod promjenom paradigmi?, u: Juki, 15, Sarajevo, 1985, 30. S njemakog preveo: Fra Stjepan Duvnjak. 232 A. HELLER, nav. dj. 444.

IZVORI: - Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovaki, zvorniki, kliki, crnogorski i skadarski sandak (priredili: Hazim ABANOVI, Branislav UREV i Hazim ABANOVI), Zakonski spomenici, sv. 1, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1957. - Marko UNJI, Hrestomatija izvora za optu istoriju srednjeg vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1980. LITERATURA: - Damir AGII, Tri knjige o Europi, u: Erazmus asopis za kulturu demokracije, 18, Zagreb, 1996. - Khaled AKASHEH, Poloaj krana u zemljama s muslimanskom veinom. Sluaj arapskih zemalja na srednjem Istoku, u: Vrhbosnensia, IX/1, asopis za teoloka i meureligijska pitanja, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo, 2005.

- Ammiel ALCALAY, Nakon idova i Arapa: povratak, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998. - Ishak ALEEVI, Iskustvo muslimana u evropskim zemljama, u: Vrhbosnensia, IX/1, asopis za teoloka i meureligijska pitanja, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo, 2005. - Urs ALTERMATT, Etnonacionalizam u Evropi. Svjetionik Sarajevo, Je, Sarajevo, 1997. Sa njemakog preveo i pogovor napisao: Gajo Sekuli. Naslov originala: Das Fanal von Sarajevo. Ethnonationalismus in Europa, Verlag Neue Zrcher Zeitung, Zrich, 1996. - Karen ARMSTRONG, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998. Naslov originala: Karen Armstrong, A History of God. S engleskog preveo: Dragan Vukovi.

Status, broj 10, jesen 2006.

| 23

Historiografija
- Asaf BEIROVI, Organizator se izvinio zbog paljenja zastava, u: Osloboenje, Sarajevo, petak 10. II. 2006. - Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Biliskog, Edicija Memoari, knjiga 1, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004. Prijevod s poljskog: Zdravka Zlodi. Naslov originala: Wspomnienia i dokumenty Tom I 1846-1914, Warszawa, 1924. - Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990. Naslov izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987. Prijevod: Lj. Matkovi, N. Desnica erjavi, V. Crnkovi, S. Ravli. ______ Spisi o istoriji, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1992. Naslov originala: Fernand Braudel, Escrits sur lHistoire, Flammarion, Paris, 1969. Preveli: Branko Jeli, Ivanka Pavlovi, Ksenija Jovanovi. - Massieu de CLERVAL, Putovanje u Bosnu 1855, u: Forum Bosnae, br. 5. Sarajevo, 1999. - Salim ERI, Muslimani srpsko-hrvatskog jezika, Sarajevo, 1968. - Jacques DERRIDA, Povijest lai, Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996. Preveo Ugo Vlaisavljevi. - Dijalog o bosanskom duhu. Konsultativni razgovor (Sarajevo, novembar 1994), Urednik Sadudin Musabegovi, Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996. - Jean-Baptiste DUROSELLE, Europa Eine Geschichte seiner Vlker, Bertelsmann Lexikon Verlag, Gtersloh/Mnchen, 1990. - Luka AKOVI, Poloaj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama rjeenja jugoslovenskog pitanja 1914-1918, Univerzal, Tuzla, 1981. ______ Politike organizacije bosanskohercegovakih katolika Hrvata. (I. dio: Do otvaranja Sabora 1910.), Globus, Zagreb, 1985. - Hiam DAIT, Evropa i islam. II dopunjeno izdanje, Starjeinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1989. Prevod s francuskog: Sabina Berberovi. Naslov originala: L urope et L Islam, Edition du Seuil, 1978. - Sreko M. DAJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, u: Juki, br. 15, Sarajevo, 1985. ______ Ideoloki i politoloki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine, u: Christiana Croatica Periodica, X/18, Zagreb, 1986. ______ Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije, u: Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, HKD Napredak, Sarajevo, 1993. ______ Politiki profil fra Grge Martia, u: Zbornik radova znanstvenog skupa: Fra Grgo Marti i njegovo doba, Zaviajni klub Posuje Zagreb, Zagreb, 1996. ______ Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804. S njemakog preveo Ladislav Z. Fii. Autorizirao i nadopunio autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. ZIRAL Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj. 105, Biblioteka STEAK, knj. 4, Mostar, 1999. (Naslov izvornika: Konfesionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina Voremanzipatorische Phase 1463-1804, R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 1984.) ______ Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (18781918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, Ziral, knjiga 152, Biblioteka Steak, knjiga 7, Mostar-Zagreb, 2002. Naslov izvornika: Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918). R. Oldenbourg, Mnchen, 1994. S njemakoga preveli: M. Cipra i M. Lonar. ______ Knjievnost bosanskih franjevaca i bosanstvo, u: Jajce 1396-1996. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija u povodu 600. obljetnice spomena imena grada Jajca, Jajce, 2002. ______ Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo rijei, Sarajevo-Zagreb, 2004. Naslov izvornika: Die Politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991) mit besonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas, R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 2002.) ______ Bosna i Bonjaci u hrvatskom politikom diskursu, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi, Udruga aka i prijatelja Franjevake klasine gimnazije Visoko podrunica za Njemaku, Priredio: Jozo Dambo, Mnchen, 2005. ______ Politika zbilja i povijesna percepcija Karaulina razdoblja bosansko-hercegovake povijesti, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi. Udruga aka i prijatelja Franjevake klasine gimnazije Visoko podrunica za Njemaku. Priredio: Jozo Dambo, Mnchen, 2005. ______ Sudbina neukih i malih ne izgleda ruiasto, u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi. Udruga aka i prijatelja Franjevake klasine gimnazije Visoko podrunica za Njemaku. Priredio: Jozo Dambo, Mnchen, 2005. ______ Dobri Bonjani i boni homines, u: Dijalog, asopis za filozofska i drutvena pitanja, 1-2, Sarajevo, 2006. - Jozo DAMBO, Stoljee fra Grge Martia. Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene, u: Zbornik radova znanstvenog skupa: Fra Grgo Marti i njegovo doba, Zaviajni klub Posuje Zagreb, Zagreb, 1996. ______ Maledicta Ethnica. O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji, u: Zbornik u ast dr. fra Ignacija Gavrana, Udruga aka franjevake klasine gimnazije Visoko, Zagreb, 1999. ______ Bosna i Hercegovina u njemakim tekstovima. Imagoloka skica, u: Forum Bosnae, br. 18, Sarajevo, 2002. - EUROPA und der ORIENT (800-1900), Hrsg. von Gereon Sievernich and Hendrik Budde, Bertelsmann Lexikon Verlag, Gtersloh/Mnchen, 1989. - Mircea ELIADE, Mit i zbilja, Matica Hrvatska, Zagreb, 1970. - Artur D. EVANS, Pjeke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875, Ispravljeno i popunjeno drugo izdanje, Veselin Maslea, Sarajevo, 1973. Naslov originala: Arthur J. Evans, Through Bosnia and the Herzegovina on Foot during the Insurrection, August and September 1875, Longmans, Green, and Co, London, 1877. - Muhamed FILIPOVI, Bosanski duh u knjievnosti ta je to?, u: ivot, asopis za knjievnost i kulturu, broj 3, Sarajevo, mart, 1967. ______ Bosna i Hercegovina najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice, Compact Publishing House, Sarajevo, 1997. ______ Deset predavanja o ideji Europe, Biblioteka evropske studije, Pravni Centar Fond otvoreno drutvo BiH, Sarajevo, 2000. ______ Pitanje odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini 1992.1996. godine, Sarajevo, 2002. ______ Bosna i Hercegovina u okovima nacionalizma. Uloga nacionalnih ideja, nacionalnih politikih ideologija i politika u dravnom i ustavnopravnom razvoju Bosne i Hercegovine tokom XX stoljea, Sarajevo, 2003. ______ Bosna i Evropa. Interview Nezavisnoj televiziji 99, Izdavaka kua Alef , Sarajevo, 2003. ______ Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija, Svjetlost, Sarajevo, 2004. ______ Historija bosanske duhovnosti. Epoha modernizacije, Svjetlost, Sarajevo, 2004. ______ Konzulska vremena Kako je ideja slobode i jednakosti ljudi dola u Bosnu, u: Francuski konzulat u Bosni 1806-2006 i travnika hronika Ive Andria. Zbornik radova povodom dvjestagodinjice otvaranja Generalnog konzulata Francuske u Travniku, Ambasada Francuske u Bosni i Hercegovini, Odjel za kulturnu i naunu saradnju, Posebna izdanja, Tom 1, Travnik 12 maj 2006.

2 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija
______ Povijest duhovnog ivota na tlu Bosne i Hercegovine od ulaska Ilira u historiju do propasti prve bosanske drave, Svjetlost, Sarajevo, 2006. - Nedim FILIPOVI, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Teanj, Teanj, 2005. - Aleksandar F. GILJFERDING, Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, Veselin Maslea, Biblioteka Kulturno nasljee, Sarajevo, 1972. - Johon V. A. FINE, The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries, East European Monographs, No. X, East European Quarterly, New York and London, 1975. ______ The Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society, u: The Muslims of Bosnia-Herzegovina. Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Edited by Mark Pinson with a foreword by Roy P. Mottahedeh, Harvard University Press Cambridge, Massachusetts, 1993. - Mirjana GROSS, Historijska znanost razvoj, oblik, smjerovi, Sveuilite u Zagrebu Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1976. ______ Vijek i djelovanje Franje Rakoga, Novi Liber, Zagreb, 2004. - Esad HEIMOVI, Vrijeme Mehmeda Handia i nae vrijeme, u: Zbornik radova sa znanstvenih skupova o Hadi Mehmedu Handiu, El-Hidaje Udruenje uleme BiH, Sarajevo, 1996. - Agnes HELER, Teorija istorije, Rad, Beograd, 1984. Naslov originala: Agnes HELLER, A Theory of History. Prevela Zora Minderovi. - Historija osmanske drave i civilizacije. Priredio: Ekmeleddin Ihsanolu, Orijentalni institut u Sarajevu Ircica Istanbul, Sarajevo, 2004. Naslov originala: Osmanli Devleti ve Medeniyeti Tarihi I/II, Istanbul, 1994. - Norman HOUSLEY, Crusading and Warfare in Medieval and Renaissance Europe, Ashgate, Variorum, Aldershot-Burlington USA-Singapore-Sydney, 2001. - Enver IMAMOVI, Osamsto godina Kulina bana, Osloboenje, 5. IV. 2003 Pregled, 11. - Tomislav IEK, Politiki ivot u Jajcu izmeu dva rata (19181941), u: Jajce 1396-1996. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija u povodu 600. obljetnice spomena imena grada Jajca, Jajce, 2002. - eljko IVANKOVI, Do konsocijacije preko demitologizacije, u: Status Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja, broj 9, Mostar, proljee 2006. - Miro JELEEVI, Zemlja simbola, u: Svjetlo rijei, broj 272, Sarajevo, studeni 2005. - Julijan JELENI, Kultura i bosanski franjevci, II svezak, Fototip izdanja iz 1915, Svjetlost, Sarajevo, 1990. Priredio i predgovor napisao: Marko Karamati. - Mirjana KASAPOVI, Bosna i Hercegovina podijeljeno drutvo i nestabilna drava, Politika kultura, Zagreb, 2005. - Ibrahim KEMURA, Proces ukljuivanja Bonjaka u zapadnoevropske civilizacijske tokove, u: Bosna i Hercegovina i Svijet, Institut za istoriju, Sarajevo, 1996. - Dimitri KICIKIS, Osmanlijsko carstvo, Plato XX vek, Beograd, 1999. Prevela s francuskog: Suzana Mateji. Naslov originala: Dimitri KITSIKIS, L Empire ottoman, Presses Universitaires de France, Paris, 1985. - Nada KLAI, Srednjovjekovna Bosna. Politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Grafiki Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989. - Radomir KONSTANTINOVI, Filosofija palanke, Trei program, Prosveta, Beograd, 1969. - Petar KORUNI, Fra Grgo Marti i hrvatski nacionalni pokret, u: Zbornik radova znanstvenog skupa: Fra Grgo Marti i njegovo doba, Zaviajni klub Posuje Zagreb, Zagreb, 1996. - Slavko KOVAI, Spisateljska djelatnost fra Antuna Knaevia, u: Juki, br. 2, Zbornik radova, Sarajevo, 1972. - Tomislav KRALJAI, Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine nakon aneksije, u: Nauni skup posveen 80. godinjici aneksije Bosne i Hercegovine, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga XCIX, Odjeljenje drutvenih nauka, knjiga, 29, Sarajevo, 1991. - Miroslav KRLEA, 99 varijacija lexicographica (eseji i zapisi), Biblioteka XX vek, br. 10, Duga, Beograd, 1972. - Kristijan fon KROKO, O nemakim mitovima Retrospektiva i perspektiva, Svetovi, Novi Sad, 2001, 6. Naslov izvornika: Christian Graf fon Krockow, Von Deutschen Mythen, Deutscher Taschenbuch Verlag, Mnchen, 1995. - Nedad KURTO, Arhitektura Bosne i Hercegovine. Razvoj bosanskoga stila, Sarajevo Publishing Meunarodni centar za mir, Sarajevo, 1998. - Hans KNG, to se razumijeva pod promjenom paradigmi?, u: Juki, 15, Sarajevo, 1985. Preveo s njemakoga Stjepan Duvnjak. - Senadin LAVI, Apriorne konstrukcije o izvornosti i heretike dekonstrukcije, u: Godinjak BZK Preporod, Godina V, Sarajevo, 2005. - Roberto LOPEZ, Roenje Europe. Stoljea V XIV, kolska knjiga, Zagreb, 1978, 92. Naslov izvornika: La nascita dell Europa. Secoli V XIV, Edizione italiana riveduta e ampliata. - Ivan LOVRENOVI, Unutarnja zemlja, Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Durieux, Zagreb, 1998. ______ Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002. ______ Tlapnje o Ur-Bosni, u: Feral Tribune, br. 1077, Split, 12. svibnja 2006. - Dubravko LOVRENOVI, Srednjovjekovna Europa. Definiranje pojmova, utvrivanje sadraja, omeivanje prostora, u: Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, 27, Zagreb, 1994. ______ Bosanski mitovi, u: Erazmvus asopis za kulturu demokracije, br. 18, Zagreb, 1996. ______ Bosansko-humski mramorovi steci, u: Bosna franciscana, 7, Sarajevo, 1997. ______ Pred gorgonskim licem svehrvatstva, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998. ______ Na ishoditu srednjovjekovne bosanske etno-politogeneze, u: Bosna franciscana, br. 9, Sarajevo, 1998. ______ Bosanski rusag i sveta kruna bosanska, u: Bosna franciscana, br. 19, Sarajevo, 2003. ______ Krist i donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola), u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005. ______ Bonjaka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (Geneza bogumilskog mita i njegove suvremene politike implikacije), u: Zenike sveske, asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, broj 2, Opa biblioteka Zenica, Zenica, decembar 2005. ______ Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006. - Stjepan LOVRI, Bosanska srednjovjekovna dravnost u tradiciji Bosne Srebrene, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anela Zvizdovia, Sarajevo-Fojnica, 2000.

Status, broj 10, jesen 2006.

| 2

Historiografija
- Karl LWITH, Svjetska povijest i dogaanje spasa, August Cesarec Zagreb Svjetlost, Sarajevo, 1990. Naslov izvornika: Karl Lwith, Weltgeschichte und Heilsgeschehen. Die theologischen Voraussetzungen der Geschichtsphilosophie, Verlag W. Kohlhammer, 1953. Prijevod: Mario Vuki. - Josef H. LUDIN, Izmeu svemoi i bespomoi. O zapadnjakom i istonjakom nainu miljenja, u: Juki, br. 24-25, Sarajevo-Samobor, 1994/95. - Rusmir MAHMUTEHAJI, Slovo iza slova: pjesnitvo Maka Dizdara, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998. - Noel MALCOLM, Povijest Bosne kratki pregled, Erazmus Gilda-Novi Liber-Dani, Zagreb-Sarajevo, 1995. Naslov izvornika: Noel Malcolm, Bosnia A Short History, Macmillan, London, 1994. Preveo: Zlatko Crnkovi. - Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1967. - Olivera MILOSAVLJEVI, Stereotipi o drugima kao opravdanje (argument) nacionalizma. Primer: srpski intelektualci o Hrvatima, u: Dijalog povjesniara istoriara, 1, Peuh 20.-22. studenoga 1998, Priredili: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000. - Misao i djelo akademika Muhameda Filipovia, u: Zbornik radova, Avicena, Sarajevo, 1999. - Andrej MITROVI, Prevlast nerazuma. Segment o istorijskom nerazumu u duhovnim prilikama kriznog doba (pokuaj ireg tumaenja konkretnim povodom), u: Dijalog povjesniara istoriara, 2, Peuh 19.-21. studenoga 1999, Priredili: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000. - Sonja MIKOVI, Hrvatsko vienje Bosne u XIX stoljeu /do 1875/, u: Bosna i Hercegovina i svijet, Institut za istoriju, Sarajevo, 1996. - Francesco NITTI, Evropa bez mira, Zagreb, 1922. Preveo dozvolom autora po drugom talijanskom izdanju prof. K. M. Schnautz. - O nacionaliziranju Muslimana. 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Priredio: Alija Isakovi, Globus, Zagreb, 1990. - Okovana Bosna. Razgovor: Adil Zulfikarpai, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Ivo Banac. Moderator razgovora: Mladen Maloa. Tekst priredio: Vlado Pavlini, Bonjaki Institut, Zrich, 1995, - Marvin PERI, Intelektualna istorija Evrope, Clio, Beograd, 2000. Naslov originala: Marvin Perry, An Intellectual History of Modern Europe, 1993. Preveo sa engleskog ore Krivokapi. - Darko PERIA, Muhamed Filipovi, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija. Biblioteka Izdanci, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 390 stranica, 14 slika, u: Bosna franciscana, br. 22, Sarajevo, 2005. - Leon PETROVI, Krani bosanske crkve (Krstiani crkve bosnske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, Drugo izdanje, Svjetlo rijei-Ziral, Sarajevo-Mostar, 1999. - Karl Raimund POPPER, U to vjeruje Zapad?, u: Juki, br. 2425, Sarajevo-Samobor, 1994/95. (S njemakog preveo: Fra Mile Babi) - Stjepan RADI, ivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (pretisak), Zagreb, 1908. - Enver REDI, Drutveno-istorijski aspekt nacionalnog opredjeljivanja Muslimana Bosne i Hercegovine, u: O nacionaliziranju Muslimana. 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Priredio: Alija Isakovi, Globus, Zagreb, 1990. - Ivo RENDI MIOEVI, Etnopsihologija i nacije u Iliriku, u: Dijalog povjesniara istoriara, 1, Peuh 20.-22. studenoga 1998, Priredili: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000. - Nela RUBI, Konsocijacijska BiH kao nunost, u: DANI Bosanskohercegovaki New Magazin, br. 469, Sarajevo, 9. VI. 2006. - Samir Khalil SAMIR, S. J., Znaaj rane arapsko-kranske misli za muslimansko-kransko razumijevanje, u: Bosna franciscana, br. 19, Sarajevo, 2003. S engleskoga preveo: Nevad Katheran - Henryk SAMSONOWICZ, The Origin of Poland, or Images of our own Beginnings, u: Acta Poloniae Historica, 81, Polska Akademia Nauk, 2000. - Aia SOFTI, Usmene predaje Bonjaka, BKZ Preporod, Sarajevo, 2002. - Josip SOPTA, Gost Radin (Radivoj) Butkovi i njegov grob, u: Hercegovina, br. 6-7 (14-15), Mostar 2000/2001. - Dubravka STOJANOVI, Nekoliko osobina procesa modernizacije u Srbiji poetkom 20. veka, u: Dijalog povjesniara-istoriara, 2, Peuh 19. 21. studenoga 1999, Priredili: Hans Georg Fleck i Igor Graovac, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000. ______ Istorijski problemi demokratizacije: primer Srbije, u: Historiografski vidici, I, Uredila: Sonja Dujmovi, Forum Bosnae, br. 32, Sarajevo, 2005. - Jen SZCS, Nationalitt und Nationalbewusstsein im Mittelalter. Versuch einer einheitlichen Begriffssprache, II. Teil, u: Acta Historica Academiae Scientiarum Hungaricae, XVIII/1-2, Budapest, 1972. - Svjetlo rijei, broj 278, Sarajevo, prosinac 2005. - Abdulah AREVI, Tuna atropologija, u: Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo, 1998. - Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975. - Marko UNJI, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, u: Godinjak Drutva istoriara BiH, 11, Sarajevo, 1961. - iro TRUHELKA, Pabirci iz jednog jajakog sidila, u: Glasnik Zemaljskog Muzeja, XXX, Sarajevo, 1918. ______ Tetoviranje kod katolika u Bosni i Hercegovini, u: Napredak Hrvatski narodni kalendar za prijestupnu 1992. godinu, Sarajevo, 1991. ______ Uspomene jednog pionira, Zagreb, 1942-1992. - Tin UJEVI, Istok i Zapad, u: Zapisi Ispit savjesti i drugi zapisi. Politiki spisi. Feljtoni. Putopisi. Pisma, Odabrana djela Tina Ujevia, knjiga trea, August Cesarec Slovo Ljubve, 1979. - Marko VEOVI, Genije ope prakse, u: Start Magazin Bosne i Hercegovine, br. 193, Sarajevo, 2. V. 2006. - Walter ZLLNER, Spanien. Kulturgeschichte im Prisma, Prisma-Verlag, Leipzig, 1988. - Marian WENZEL, Ukrasni motivi na stecima, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea, Sarajevo, 1965. ______ Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erazmus, 15, Zagreb, 1996, S engleskoga: M. Lovrenovi. - Ivo ANI, Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995 godine, Durieux, Zagreb, 1998. - Boo EPI, Suvremeni politiki sustavi. Drugo dopunjeno izdanje, Logos, Split, 2000. - Raul IRARDE, Politiki mitovi i mitologije, Biblioteka XX vek, 107, Beograd, 2000. Prevela s francuskog Ana A. Jovanovi. Naslov originala: Raoul Girardet, Mythes et mythologies politiques, Ed. du Seuil, 1986.

26 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Poezija