Kabanica je Gogoljeva novela ija je pria vrlo jednostavna. Jadni mali inovnik donosi veliku odluku.

Odluuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova ivota. Prvu no kada je obue, otmu mu je u jednoj mranoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Ovo je sve to se tie osnovne zamisli, ali naravno prava pria (kao i uvijek kod Gogolja) lei u stilu, unutranjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inae, proeto otunim humorom, a njezin fantastini zavretak daje cjeloj, ve na realistikim temeljima izgraenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.

Akakije Akakijevi Bamakin bio je ne posebno upadljivi inovnik "nizak, pomalo koziav, pomalo crvenokos, pomalo ak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom elom iznad ela, naboran s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uope nije vodio rauna odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobranaste boje. Ovratnik mu bijae vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije bio osobito dugaak, virio iz ovratnika i doimao se neobino dugaak. I uvijek bi mu se neto prilijepilo za odoru, a na eiru vjeito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slino smee." Njegova najvea radost bila je prepisivanje, on je ivio cijelim svojim srcem za svoja slova (Malo je kazati da je sluio revno - ne, on je sluio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je priviao neki njegov svijet, arolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio uitak. Neka slova volio je vie od drugih, a kad bi dola na red topio bi se od radosti: i smijuckao se i namigivao i micao usnama tako da se je inilo da mu na licu moe proitati svako slovo to ga ispisuje. -> groteskno). Iako je imao mogunost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. ("U svemu je vidio svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuka naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar primijetio bi da nije nasred retka nego nasred ulice. im bi se vratio kui sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu i i pojeo komadi govedine s lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim to bi mu Bog poslao u tom trenu." -> groteskno).

Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom eli pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipinog inovniia zaljubljenog u svoj posao. Jednog dana otkrivi da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojau Petroviu. Ovaj nakon ne ba dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne moe popraviti i savjetuje mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, inovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako je nabaviti? "Mislio je Akakije Akakijevi, mislio, i zakljuio da e morati smanjiti svoje uobiajne trokove, barem na godinu dana: odrei se aja uveer, ne paliti svijeu, a kako ba bude morao neto raditi, otii e gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijeu; kad bude hodao ulicama, morat e gaziti to lake i opreznije po kaldrmi i kamenim ploama, tako rei na prstima da ne bi prerano iznosio potplate; morat e to rjee davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat e svaki put, kad se vrati kui svui i obui samo polu pamuni haljetak, vrlo star koji ak i samo vrijeme tedi ("Istini za volju, isprva mu je bilo malo

teko naviknuti se na takva ogranienja, ali onda se ve nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se ak da naveer nita ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajui se u duhu od vjeite misli na buduu kabanicu. Od tada kao da mu je sav ivot nekako posao puniji, kao da se oenio, kao da je jo neka druga osoba uz nj, kao da vie nije sam, ve kao da je neka draga ivotna druica pristala da s njim kroi ivotnom stazom, a ta druica nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa vrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako ivahniji, ak i vrstog karaktera kao ovjek koji je ve postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlunost, jednom rijeju sve one kolebjive i neodredene karakterne crte."). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije - Akakijevi, ivanje i navlaenje injela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konano obukao kabanicu "kroio je u najsveanije raspoloenje", obuzela ga je radost i srea tako da i nije primjeivao kako bi dolazio do ureda ve se je jednostavno tamo naao. Uslijedili su dani potpune sree. Ali jednom dok se je vraao sa zabave kod pomonika predstojnika odjela, u jednoj mranoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (Akakije Akakijevi osjetio je kako svlae s njega kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i nita vie ne otuje."). Iako se je alio naelniku policije nita nije postigao i onako uniten odluio se je obratiti visokoj linosti ("Uostalom, ovaj se trsio uzdii na visinu svoga poloaja i mnogim drugim sredstvima, a to su: uveo je obiaj da ga nii inovnici doekuju ve na stubitu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doi ravno k njemu nego da sve ide najstroim redom; koleki registrator najavljivao bi neiji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj nain najava napokon stizala do njega. Kako je sve ve u naoj svetoj Rusiji zaraeno oponaanjem svaki izigrava i oponaa svoga efa. Tako priaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za efa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je "slubenim nadletvom" i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u "slubeno nadletvo" jedva mogao stati pisai stol. Manire i navode visoke linosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odvie sloene. Temelj njegova sustava bijae strogost. "Strogost, strogost i strogost" govorio je obino i pri posljednjoj rijei obino gledao vrlo znaajno u lice onoga kome se obraao. Za to dodue i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak inovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako ivjelo u dolinom strahu: im bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i ekali ga u stavu pozor sve dok ef ne proe kroz sobu. Njegov uobiajeni razgovor s podreenima odlikovao se strogou i sastojao se tako rei od tri reenice: "Kako se usudujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno tko stoji pred vama?"-> hijerarhija birokratskog aparata) Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i moemo ak rei poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vruicu i zahvaljujui petrogradskom podneblju ubrzo umro.

Pria ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Petrogradu se je proirio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku

inovnika i krade kabanice. I taj je duh ivio sve dok jedne veeri nije skinu injel sa viske linosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.

Jedna od najvanijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). ovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijevia, u stvari je ovjek koji je njemu ukrao ogrta. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujui injenici da on nema ogrta, a andar, upadajui u najneobiniji paradoks ove prie, misli daje duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, ovjek koji je ukrao injel.

I tu je kraj pripovijesti o jednom malom inovniku koji je cijeli svoj ivot posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina ivotna radost, jedino to ga je inilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smijean, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjeanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragina.