Johan Valentin Andreae

ALKEMIJSKO VJENANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA

Sadraj: PRVI DAN .................................................................................................................3 DRUGI DAN .......................................................................................................... 10 TREI DAN............................................................................................................ 21 ETVRTI DAN ...................................................................................................... 38 PETI DAN............................................................................................................... 49 ESTI DAN ............................................................................................................ 57 SEDMI DAN........................................................................................................... 68

ALKEMIJSKO VJENANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA

PRVI DAN
Veer uoi Uskrsa sjedio sam sm za svojim stolom. Ba sam se, kako bijah navikao, obratio svome Tvorcu kroz poniznu molitvu i meditaciju nad mnogim velikim misterijima koje mi Otac Svjetla u svojoj velianstvenosti preobilno pokaza, kad u srcu osjetih elju da uz moje dragocjeno uskrnje janje pripremim i ist, beskvasni kruh. No iznenada udari tako straan vjetar da pomislih kako e se cijela planina u kojoj je moja mala koliba bila isklesana, sruiti pod naletima te siline. Ali ni ova, kao ni njoj sline avolove smicalice, nisu me mogle iznenaditi - ja se uzdah u svoje srce i ustrajah u meditaciji - sve dok me netko ne potapa po ramenu, to nikako nisam oekivao. Uplaih se tako silno, da se ne smjedoh ni okrenuti; ipak, zadrah onoliko vedrine koliko to ljudska slabost u jednoj takvoj situaciji moe dopustiti. Netko me je, meutim, i dalje uporno vukao za kaput. Ja se okrenuh i - ugledah divan enski lik. Njena azurna haljina, draesno posuta zlatnim zvijezdama, naliila je na nebeski svod. U desnoj ruci je drala trubu od istog zlata. Ime ugravirano na trubi mogao sam proitati, ali ga ne smijem otkriti. U lijevoj ruci je nosila debeo sveanj pisama napisanih na razliitim jezicima. Njih je, to sam kasnije saznao, trebao isporuiti po razliitim zemljama. Takoer je imala i velika, lijepa krila, proarana paunovim okcima, pomou kojih se mogla podii i letjeti, bre od orla. Na njoj se jo tota moglo primijetiti; ali ona zakratko osta tako, a ja bijah sav preplavljen strahom i uenjem, te ne zapazih nita vie. Jer, im sam se okrenuo, ona pone zagledati meu svoja pisma, pa izvadi jedno malo koje mi, s puno potovanja, poloi na stol. Zatim me bez rijei napusti. Dok se uzdizala uvis, puhnula je u svoju lijepu trubu tako snano da eho stade odzvanjati kroz planine i ja jo itavih etvrt sata nisam mogao uti ni vlastite rijei. Ja, bijedni stvor, zaista nisam znao to mi je initi povodom ovog neoekivanog dogaaja. Zato padoh niice i pomolih se Tvorcu da mi ne da da iskusim ita to bi moglo ugroziti moje vjeno spasenje. Nakon toga se okrenuh pismu, drhtei od straha. Ispostavi se da je bilo tako teko da tee ne bi moglo biti ni da je od istog zlata. im ga paljivije osmotrih, vidjeh da je zapeaeno malim peatom na kome je, vrlo tanano, bio ugraviran kri s natpisom IN HOE SIGNO VINCES (U ovom e znaku pobijediti). Kako spazih ovaj znak, tako se ohrabrih. Jer dobro znam da avolu on nije mio i da ga nikad ne bi upotrijebio. Tako, dakle, otvorih pismo. Unutra je bila pjesma, napisana zlatnim slovima na
3

plavoj podlozi: Danas, danas, danas je dan za kraljevsku svadbu odabran. Stremi li joj i ti po svom roenju, radosno, prema Bojem odreenju? Ako je tako, kreni k planini, gdje stoje tri hrama u svoj veliini, i gledaj udo kad se obistini. Cilja se dri! U svjetlu stoj! Al' ako nisi dovoljno ist, vjenanje e tebi nanijeti bol. Teko greniku kad bude vagan, taj e na mjerenju biti prelagan. Ispod je pisalo: SPONSUS ET SPONSA (mladoenja i mlada). Kad proitah pismo, uini mi se da u se onesvijestiti. Kosa mi se bila sva nakostrijeila i probijao me hladan znoj. Jer, iako sam razumio da je ovo upravo ono vjenanje koje mi je jo prije sedam godina pretkazano u jednoj viziji i koje sam s velikom enjom tako dugo oekivao, i mada sam briljivim raunanjem i preraunavanjem poloaja mojih planeta potvrdio njenu vjerodostojnost, ipak nisam oekivao takve tekoe i opasnosti u vezi s njom. Dok sam prije zamiljao kako u se radosno pojaviti na vjenanju kao dobrodoao i potovan gost, sad uvidjeh da sam preputen boanskom provienju - a ono mi je, bar u ovom sluaju, izgledalo vrlo neizvjesno. to sam se due preispitivao,, to sam sve vie iznalazio (a tako je ak i sada) da u mome umu, kada su tajne stvari u pitanju, vladaju samo strano neznanje i sljepilo; tovie, da sam potpuno nesposoban shvatiti ak i oigledne, svakodnevne stvari. O kako sam, u stvari, slabo dorastao svojoj sudbinskoj predodreenosti da dopirem do tajni prirode i tumaim ih! Pogotovo to je priroda, po mome miljenju, bilo gdje mogla nai mnogo korisnijeg uenika kome bi povjerila svoje dragocjeno, mada privremeno i prolazno blago. Otkrio sam, takoer, i da se moje tijelo, moje naizgled pristojno ponaanje i moja ljubav prema blinjima nisu kako valja ni proistili ni izbistrili. to je najgore, u meni su se jo uvijek javljali tjelesni nagoni, traei visoke poasti i ovosvjetske krasote, umjesto da se usmjere k dobrobiti mojih blinjih. Razmiljanja o tome kako bih za kratko vrijeme uveao linu korist, podigao impresivne zgrade, stekao ime besmrtno u ovom svijetu, neprestano su se rojila, kao i jo mnoge druge sline primisli potekle iz mesa. Ipak, tajanstvene rijei o
4

tri hrama, koje nisam mogao objasniti ma koliko o njima mislio, djelomino su me upozorile. Moda ih ak ni sad ne bih mogao rastumaiti, da mi se njihovo znaenje nije otkrilo na udesan nain. Lelujajui izmeu nade i straha, preispitujui se iznova i iznova a ipak ne nalazei u sebi nita doli slabosti i nemoi, nesposoban pomoi sebi na bilo koji nain, ali upozoren pozivnicom koju sam ve spomenuo, pribjegoh mojoj najintimnijoj i najsigurnijoj navici molitvi prije spavanja. Molio sam se prema Bojem zakonu, iskreno i sa arom, ne bi li mom anelu uvaru bilo doputeno da se pojavi i podui me u mojoj nedoumici, kao to je to ve inio. I, to se zaista i dogodi. Umolih Boga, na svoje dobro, te mi pomo stie u vidu dobronamjernog, ozbiljnog i prijateljskog savjeta. Tek to zaspah, uini mi se kao da, okovan tekim lancima, leim zatvoren u mranoj kuli, zajedno s jo nebrojenim mnotvom ljudi. Tu ne bjee ni najslabijeg traka svjetla. Sve je vrvjelo od naih nagomilanih tijela, kao u konici, to je jo pogoravalo ionako bijedno stanje svakog od nas. Iako ni ja niti itko drugi nita nismo mogli vidjeti u crnilu koje se inilo gusto kao mastilo, uo sam kako neki pokuavaju da se popnu na vrh ove gomile, kao da su njihovi okovi i lisice za trunku laki. No, osim toga, nitko nije imao neku veu prednost nad drugima, jer smo bili sve sama bijeda i jad. Poto sam, kao i ostali, dugo vrijeme proveo u ovom jadnom stanju (oni su se za to vrijeme neprestano ruili, nazivajui jedni druge slijepcima i sunjima), na kraju zauh zvuk mnogih truba. Zaue se, takoer, i talambasi, u koje je netko tako vjeto udarao da ak i mi u naem jadu osjetismo radost i osvjeenje. Poklopac tamnice se podie i neto malo svjetla nas obasja. Trebalo nas je vidjeti, kako smo se svi u tom trenutku uskomeali! Puzali smo jedni po drugima, a kada bi netko i uzmogao da se uspne, ostali bi ga opet povukli nadolje. Ukratko, svi su eljeli da budu na vrhu. Pa i ja, takoer, nisam oklijevao, ve sam se borio da se, usprkos tekim lancima, oslobodim ostalih, drei se za kamen do koga sam uspio stii. I tu su me, meutim, esto napadali, a ja sam se branio i rukama i nogama, to sam bolje znao i umio. Nitko nije ni pomiljao to drugo, ve da emo se sad sigurno svi osloboditi. Ipak, sve se odigralo znatno drugaije. Poto su se gospoda koja su nas promatrala kroz otvor na vrhu zabavila gledajui nae puzanje i batrganje, jedan starac kose bijele kao snijeg naredi nam da se utiamo. Samo to ga posluasmo, on pone govoriti, koliko se sjeam, sljedee rijei: Da nisi, bijedni ljudski rode, cijenio sebe tako silno, bio bi, milou majke moje, voljen i darovan izobilno.
5

Al' poto sluati nisi htio, sam si sebe zatoio bolno, i ropske noi postao dio. Ipak, sva ta poinjena zla, zaboravit e moja draga mati, da bi njenih najboljih darova sila, u svjetlu opet mogla ivjeti i sjati. No to je ono to rijetko biva, da ljudska grjenost jo veom slavom dragocjenu njenu dobrotu ovjenava. U ast ovog praznika, mi emo slavlje spremiti, ona e slavu svoju uveati i dobro djelo izvriti: konopac ona e spustiti i tko ga vrsto zgrabi, u slobodu e brzo stupiti. im on zavri svoj govor, jedna stara gospa naredi slugama da sedam puta sputaju konopac u tamnicu, pa da izvuku sve koji budu mogli visjeti na njemu. Neka mi Bog dozvoli da opiem pandemonij koji tad nastade meu nama! Jer svi su se eljeli doepati konopca i pri tom su gurali druge. Ipak, poslije sedam minuta, malim zvonom je dat znak i izvukli su etiri osobe. Ja se konopcu nikako nisam mogao pribliiti, jer sam imao zlu sreu da se, to ve spomenuh, popnem na kamen koji je strio iz zida tamnice, te mi nije polazilo za rukom dohvatiti ue koje se sputalo kroz sredinu. Konopac je sputen i po drugi put. Ali poto su mnogima okovi bili teki a ruke slabe, nisu se uspijevali odrati, ve su u padu povlaili za sobom mnoge koji bi moda i ostali visjeti. Da, mnoge su ak namjerno povukli oni koji se sami nisu mogli domoi ueta. Eto, tako mi, ak i u naoj velikoj bijedi, zavidjesmo jedni drugima. Najvie sam, ipak, alio one koji su bili tako teki da su im se ruke otkinule od tijela, pa se vie nisu mogli penjati. Zbog svega ovoga, sve do petog pokuaja izvueno je samo nekoliko ljudi. Jer im bi se zauo znak, sluge bi tako brzo povukle ue, da bi se svi uglavnom ispreturali jedni preko drugih. Na to veina, ukljuujui i mene, izgubi svaku nadu u spas, te se obratismo Bogu da se smiluje i; ako je mogue, izbavi nas iz tamnice. I poslije toga se on zaista saali na neke od nas. Kad se ue sputalo po esti put, neki se okaie. Dok se njihalo, moda Bojom voljom, ono proe i pored mene. Brzo ga ugrabih; uhvatih se vie
6

od svih ostalih te se tako, na kraju i van svih oekivanja, izbavih iz tamnice. Bio sam tako sretan da sam ranu koju mi je na glavi napravio jedan otar kamen dok su me izvlaili osjetio tek kad sam, zajedno s ostalim osloboenima, pomagao pri sedmom i posljednjem izvlaenju, ba kao to su i moji prethodnici inili svaki put. Uslijed napora, krv je tekla po mojoj odjei a da ja to, eto, u svojoj radosti, nisam ni primijetio. Poto je ue i po sedmi put sputeno, veina zarobljenika je izvuena i stara gospa ih je prihvatila. Zamolila je svog vremenog sina da preostalim zatoenicima objavi njenu odluku, koja me je zaprepastila. Nakon kraeg razmiljanja, on im se obrati sljedeim rijeima1: Moja draga djeco, ovdje okupljena, to je nekad davno odlueno, uraeno je sada i dovreno. I to moja mati, u svojoj milosti, za utjehu dade vaim prijateljima, vi nemojte zavidjeti, niti tugovati. Vrijeme e radosti zapoeti sada, gdje e svi jednaki biti, ni bogati, niti bijedni. Tko mnoge zadatke nosi, znat e da od njega se mnogo i trai; Tko je s povjerenjem primljen, to povjerenje mora dokazati i graevinu svoju uzdignuti. Zato utiajte lament svoj: jo par dana ekanja nee nanijeti ni tetu ni bol. Kad im on izgovori ove rijei, poklopac tamnice se ponovo spusti i zakljua, pa se nanovo zau zvuk truba i bubnjeva. To, ipak, nije moglo nadjaati gorke jadikovke zatvorenika iz tamnice, koje su se tako uzdizale iznad sve ostale buke da mi suze potekoe niz lice. Ubrzo zatim, stara gospa i njen sin sjedoe na ve pripremljene stolice, te naredie da se prebroje osloboeni. Kada je ula i na tablici zlatne boje napisala
U originalu su sve pjesme rimovane i to prema formuli AABB ili ABABCC, u skladu sa zahtjevima baroka. Meutim, obzirom da one ne posjeduju neku umjetniku vrijednost, a poto se ovdje radi o prijevodu "iz druge ruke", prevodilac je smatrao da u prevoenju ne treba insistirati na ouvanju rime, ve da treba to vjernije prenijeti poruku ovih pjesama tj. sauvati njihovu funkciju. Prim. prev.
1

na broj, eljela je uti i naa imena, a jedan pa ih je zapisao. Poto je po redu pogledala svakog od nas, uzdahnula je i rekla svom sinu, tako da sam to jasno mogao uti: "Oh, kako alim one jadnike u tamnici! Kad bi Bog samo dozvolio da ih sve izvedem." Na to joj sin odgovori: "Majko, to je Boja odluka. Njemu se ne moemo protiviti. Kad bismo svi bili gospodari i gazde, imali sva dobra i sjedili za stolom, tko bi nam sluio jelo?" Majka neko vrijeme oduti, pa ree: "Oslobodite sada ove ljude njihovih okova." To odmah bi uinjeno. Ja sam bio meu posljednjima. I, mada sam uglavnom inio to i drugi, nisam se mogao suzdrati, ve se poklonih staroj gospi i zahvalih se Bogu koji, djelujui preko nje, bjee pun milosti i kao otac me izvede iz tame na svjetlost. Ostali su slijedili moj primjer, pa se i gospa pokloni, takoer. Na kraju je svatko dobio novac za put i po jedan zlatnik za uspomenu. Na jednoj strani novia je bilo ugravirano sunce koje se budi, a na drugoj strani su, koliko se sjeam, bila tri slova: D.L.S.2 Potom nam je svima doputeno da odemo kako bismo nastavili na rad, uz opomenu da sluimo blinjima na najveu slavu Gospodnju i da utimo o stvarima koje su nam povjerene. Mi tako i obeasmo, pa krenusmo, svatko svojim putem. Uslijed rana od lisica, ja nisam mogao dobro hodati, ve sam hramao na obije noge. Stara gospa to odmah primijeti. Nasmije se, pa ree: "Sine moj, ne esti se zbog svoje mane, nego neka te svagda sjeti na tvoju slabost, te zahvali Gospodu to ti je dozvolio ak i u ovom svijetu i usprkos tvom nesavrenom stanju da sudjeluje u tako velikoj svjetlosti. Meni za ljubav, sauvaj te rane." Zvuk truba se zatim ponovo zau i to me tako tre da sam se probudio. Tek tad sam uvidio kako je to bio samo san. Ipak, sve mi se tako duboko urezalo u svijest, da me je i sada nastavljalo zaokupljati i inilo mi se kao da jo uvijek osjeam rane na stopalima. Kako god to bilo mogue, shvatio sam da mi je Bog dozvolio da prisustvujem tom misterioznom svadbenom slavlju. Zahvaljivao sam na tome Njegovoj boanskoj preuzvienosti svojim djetinjastim povjerenjem i molio Ga da me odri u mome potovanju, da svakodnevno ispunjava moje srce mudrou i uvidom i, na kraju, mada to nisam zasluio, da me milostivo vodi do eljenog cilja. Potom se pripremih za put. Obukoh svoju bijelu lanenu halju, pa se opasah trakom crvenom kao krv, koja mi je sezala preko ramena. U eir zatakoh etiri crvene rue, da bi me po tom obiljeju prepoznali u guvi. Opskrbih se kruhom,
Deus Lux Solis vel Deus Laus Semper- Bog je svjetlost sunca, ili: Bogu se stalno treba moliti. Prim. prev.
2

solju i vodom koje sam kasnije, po savjetu nekoga tko bi trebao znati te stvari, upotrijebio u odreenoj situaciji, u pravo vrijeme i na pravom mjestu i ne bez dobitka. Prije no to napustih svoju malu kolibu, ipak, i prije no to odjenuh vjenano odijelo, padoh na koljena i pomolih se Gospodu da me vodi do dobrog kraja, ma to se desilo. Takoer se pomolih pred Bojim likom da ako bi mi, Njegovom milou, ita bilo otkriveno, to ne upotrijebim za stjecanje slave i asti u ovom svijetu, ve samo da bih slavio Njegovo ime i u slubi mojim blinjima. Sa ovim naklonom i ispunjen nadom, radosno napustih svoju eliju.

DRUGI DAN
Kad sam napustio svoju eliju i kroio u umu, izgledalo mi je kao da su se i nebo i svi elementi dotjerali za ovo vjenanje. Ptice su pjevale slae no ikad, a mlada lanad skakutala je tako veselo da i moje staro srce stade poigravati od radosti, te me nagna da zapjevam iz sveg glasa: Raduj se i pjevaj, slatka mala ptico, i odaj hvalu svome Tvorcu, uzdigni pjesmu, bistru i istu, jer on, sm Bog, on te je stvorio! On je hranu tvoju pripremio, u pravo vrijeme ti je poslao; primi je zahvalno, kako i dolikuje: Zato bi bila neutjena, i pred Bogom oplakivala, to te pticolikom dao? to jo da poeli? Zar bi radije ovjek bila? O, uti, i budi zahvalna, jer Boji je zakon mudar i promiljen! Kako da se ja, jadni zemni crv, uzdam u borbu sa svojim Gospodom? Da na silu otmem i na buku dobijem pravu kraljevsku umjetnost? Protiv Boga se ne moe boriti! A ako, i pored svega, nee u dobru stajati, tad leti daleko odavde - idi, prihvati svoj usud. Ne gnjevi se to te On nije za cara predvidio! Moda si prezrela njegovo ime, navela da ti slavu preispita? Bog vidi kroz tajne tvog srca, njegove oi vide kroz najdublju tamu; On se ne moe prevariti! Pjevao sam tako puna srca da je cijela uma odzvanjala, a planine su ponavljale
10

moje posljednje rijei. Na kraju stigoh do divnog, zelenog vresita u koje zaoh, napustivi umu. Usred vresita stajala su tri lijepa zelena cedra, a njihove kronje pruale su krasnu hladovinu, koja je prosto nudila gostoprimstvo, i ja ga zahvalno prihvatih. Jer, mada jo nisam bio daleko odmakao, velika enja me brzo zamarala. Zato pourih prema drveu, da tu malo otpoinem. Ali, im se pribliih, mala poruka privrena na jedno drvo mi privue pogled. Proitah sljedee rijei, ispisane lijepim slovima: Hospes salue: si quid tibi forsitan gdje nuptis Regis auditum. Verba haec perpende. Quatuor viarum optionem per nos tibi sponsus offert, per quas omnes, modo non in devias delabaris, ad Regiam ejus aulam peruenire possis. Prima breuis est, sed periculosa, & quae te in varios scopulos deducet, ex quibus vix te expedire licebit. Altra longior, quae circumducet te, non abducet; plana ea est; & facilis, si te Magnetis auxilio, neque ad dextrvm, neque sinistrum abduci patieris. Tertia vere Regia est, quae per varias Regis nostri delicias & spectacula viam tibi reddet jucundam. Sed quod vix millesimo hactenus obligit. Per quartam nemini hominum licebit at Regiam peruenire, ut pote, quae consumens, et non nisi corporibus incorruptibilibus conveniens est. Elige nunc ex tribus quam velis, & in ea constans permane. Scito autem quamcunque ingnessus fueris: ab immutabili Fato tibi ita destinatum, nec nisi cum maximo vitae periculo regredi fas esse. Haec sunt quae te scivisse voluimus: sed hevs cave ignoms, quanto cum periculo te huic viae commiseris: nam si te vel minimi delicti contra Regis nostri leges nostri obnoxium: quaeso dum adhuc licet per aendam viam, qua accessisti: domum te confer quam citissime. ("Budi pozdravljen, goste! Ako si vijesti o kraljevskom vjenanju uo, razmisli o ovim rijeima - preko nas ti mladoenja nudi etiri puta. Svaki, na svoj nain, vodi do kraljevog dvorca, ali samo ako ne skrene na stranputicu. Prvi put je kratak, ali opasan. Pun je visokih stijena, koje se teko prelaze. Druga staza, iako dua jer vodi ukrug, nee te odvesti na stranputicu; ravna je i laka, samo ako, sluei se kompasom, pazi da ne skrene ni lijevo ni desno. Trei je put zaista kraljevski! Razne blagodati i carski sjaj e ti ovo putovanje uiniti ugodnim. Ali, samo jedan od tisuu e uspjeti sljedei ovu stazu. Nijednom smrtniku nije dozvoljeno da etvrtim putem stigne do cilja. Njegova snaga je razorna i samo je besprijekorno tijelo moe podnijeti. Dakle, izaberi jedan od tri puta i ne skrei s njega. Znaj- izbor ti je odredila nepromjenljiva sudbina; vratiti se ne moe, osim da ozbiljno ugrozi svoj ivot. Ovo smo eljeli da zna - krene li na put zanemarivi nae upozorenje, nai
11

e se usred velike opasnosti. Ako si makar i najmanje prekrio neki od kraljevskih zakona, vrati se dok jo moe i poi kui istim putem kojim si i doao!") im spazih ovu poruku, sva moja radost nestade i ja, koji sam tako veselo pjevao, sad stadoh gorko jecati. Iako sam pred sobom vidio sva tri puta i mada sam shvaao da mi zakon dozvoljava da izaberem jedan od njih, ipak sam se plaio da bih, ako krenem strmom i stjenovitom stazom, tu bijedno skonao. Ili da bih, izaberem li za svoj usud drugi put, mogao zalutati na stranputicama ili se izgubiti na neki drugi nain. Nisam se smio nadati ni da sam jedan od tisuu, onaj kome je namijenjen kraljevski put. Vidio sam i etvrtu stazu. Ali nju su skrivali vatra i dim, tako da se nisam usuivao ni da joj se pribliim. Razmiljao sam da li da se vratim ili da, ipak, izaberem neki od putova. Bio sam sasvim svjestan svoje nedostojnosti; onaj san, meutim, koji mi je poslat iz kule, hrabrio me je. Ipak, nisam se usuivao suvie vrsto pouzdati u njega. Tako sam dugo oklijevao nad svojim izborom, da me na kraju, od silnog zamora, obuzee glad i e. Izvadih kruh, pa odsjekoh nekoliko kriki. Vidjevi to, bijela golubica koju ranije nisam primijetio, slete s drveta na kome je stajala i, kao to je vjerojatno ve bila navikla initi, smjesti se mirno i s puno povjerenja tik do mene. Nisam imao nita protiv da podijelimo kruh, a ona je to spremno prihvatila. Njena ljepota me je dirnula. Ali pojavi se njen neprijatelj, crni gavran. On nije htio moj dio kruha, ve se odmah sjuri k njoj i njenom komadiu koje je ona, uzletjevi, pokuavala spasiti. Dok su tako letjeli prema podnevnom suncu, ja se najednom toliko naljutih i rastuih da, ne razmiljajui, poeh goniti drskog gavrana i, protivno svojoj volji, pretrah jednim od ona etiri puta skoro cijelu duinu livade, sve jurei za gavranom i pokuavajui spasiti golubicu. Kasno sam vidio da sam nesmotreno stupio na stazu s koje, osim pod prijetnjom velike kazne, vie nisam mogao skrenuti. Mada sam se s tim morao pomiriti, vrlo sam alio to sam svoju torbu i kruh ostavio kod drveta i to se nisam mogao vratiti po njih. Jer, im sam se okrenuo, tako jak vjetar mi puhnu u lice, da me skoro obori s nogu. Ali dok sam koraao naprijed, nisam osjeao ni daak. Iz ovoga sam lako mogao zakljuiti da bi me borba s vjetrom vjerojatno kotala ivota. Zato strpljivo ponijeh svoj kri pa nastavih put i, kad je ve tako moralo biti, odluih uiniti sve to je u mojoj moi da stignem prije mraka. Iako sam nailazio na mnoge stranputice, pomou kompasa sam uspijevao nai pravi put. Ni za korak nisam htio skrenuti od meridijana, ak ni kad bi staza postala tako neravna i neprohodna da bih ozbiljno posumnjao u svoj izbor. Sve vrijeme sam hodajui razmiljao o golubici i gavranu, ali nisam mogao otkriti njihovo znaenje. Konano, u daljini, na jednoj visokoj planini, ugledah velianstvenu kapiju i,
12

mada je bila daleko od puta, krenuh k njoj, jer je sunce ve uveliko klizilo niz planine, a netko drugo sklonite nigdje nisam mogao nai. Pripisivao sam to samom Bogu, jer me on je isto tako mogao navesti da nastavim stazom i zasjeniti moje oi sljepilom, pa da ne primijetim kapiju. Kao to ve rekoh, pourih k njoj i stigoh jo za dana, taman na vrijeme da je na miru promotrim. To je bila izuzetno fina i kraljevska kapija. Nad njom su bile izrezbarene mnoge divne slike i formule od kojih je svaka, kako sam kasnije saznao, imala svoje odreeno znaenje. Ispod friza je bio privren tit na kome je pisalo: Procul hine, procul ite proptani (Ne ulazi, ti koji si nedostojan) i jo neto to mi je najozbiljnije zabranjeno obznaniti. im stigoh do straareve kuice, pojavi se osoba u nebesko-plavom odijelu, koju pozdravih prijateljskim gestom. On mi uzvrati pozdrave, ali mi odmah zatrai pozivnicu. O, kako sam samo bio sretan to sam je imao uz sebe! Jer vrlo lako sam je mogao i zaboraviti, to se, kako mi straar ree, desilo drugim gostima. Brzo mu pruih pismo, a on ne samo to je izgledao zadovoljan zbog toga, ve mi ukaza i veliku ast, to me zaudi, rekavi: "Ui, brate moj, najdrai goste!" Zatim me upita za ime. Kad mu odgovorih da sam ja brat Rosenkreutz, on se istovremeno i iznenadi i obradova, te me upita: "Brate, da li bi se mogao mijenjati za jednu znaku?" Rekoh kako sa sobom imam vrlo malo toga, ali ako bi on naao ita po svom ukusu, neka to slobodno uzme. Kada me zatim zamoli za moju bocu za vodu i ja mu je dadoh, u zamjenu dobih zlatnu znaku na kojoj su bila samo dva slova: S.C.3 Jo me posavjetova da ga ne zaboravim, jer e mi to jednom biti na veliku korist. Upitao sam ga koliko je ljudi ulo prije mene i on mi odgovori. Na kraju mi jo, prijateljstva radi, dade zapeaeno pismo za uvara druge kapije. Budui da sam se zadrao kod prvog straara, no se je ve poela sputati. Sada je iznad kapije gorjela svjetiljka, tako da je svatko s puta mogao pohitati k njoj. Staza koja je s obije strane vodila do tvrave bila je ograena visokim zidinama, a pored nje su rasle najraznovrsnije voke. Na svakom treem drvetu du puta visjeli su fenjeri, koje je jedna lijepa gospa u nebo-plavoj odjei ve upalila pomou ogromne baklje. To je izgledalo tako uzvieno da se zadrah neto due nego to je ba bilo neophodno. Poto dobih sasvim dovoljne i korisne upute, prijateljski se oprostih od prvog vratara. Bijah rad saznati to stoji u pismu, ali sam suzdravao svoju radoznalost, jer ne bjee nijednog razloga zbog koga ne bih vjerovao vrataru. Tako nastavih putem, sve dok ne stigoh do druge kapije. Izgledala je skoro sasvim isto kao i
Sanctitate Constantia; Sponsus Charus; Spes Charitas - stalna posveenost, voljeni mladoenja; nada i ljubav. Prim prev.
3

13

prva, osim to su je krasile potpuno drukije slike s tajanstvenim znaenjima. Na tabli privrenoj na kapiju pisalo je: Date et dabitut vobis (Daj i dat e ti se). Kod ove kapije je leao straan lav s lancem oko vrata koji, im me spazi, ustade. Pokuavao me je napasti, sve dok se drugi vratar, koji je leao na mramornom kamenu, ne probudi. Ree mi da se ne plaim pa, drei lava iza sebe, uze pismo koje mu pruih sav se tresui. Kada ga proita, ree s najdubljim potovanjem: "Dobrodoao u ime Boga. Ti si ovjek koga ve dugo elim upoznati." U meuvremenu, i on izvadi znaku, pa me upita da li bih se mogao mijenjati za nju. Kako uza se nisam imao nita drugo do soli, ja mu je pruih, a on je prihvati sa zahvalnou. I na ovoj znaki su bila dva slova: S.M.4 Poeljeh popriati i s drugim vratarom. Ali zvono na tvravi poe zvoniti i on me posavjetova da smjesta pohitam, kako sav moj rad i trud ne bi bili uzaludni, jer e se svjetla poeti gasiti. Zato pooh u takvoj urbi da nisam stigao ni obratiti panju na vratara tako sam se bio uplaio, i to ne bez razloga. Jer, nisam mogao potrati dovoljno brzo. Ali me Gospa, kad je ve pogasila sva svjetla, uze pod ruku. Nikada ne bih pronaao put da mi ona nije osvjetljavala svojom bakljom. Tek to se provukoh, kapija se zatvori tako brzo da mi uhvati rubove kaputa. Morao sam ga tu i ostaviti jer ni ja niti oni koji su vikali sa mnom nismo mogli namoliti vratara da nam ponovno otvori. Rekao nam je kako je klju dao Gospi, a ona ga je ponijela sa sobom u vrt. Za to vrijeme sam se ponovo osvrnuo na kapiju. Bila je velianstvena, jo jedne takve sigurno nema na cijelom svijetu. Sa svake strane vrata nalazio se po jedan stup. Na jednom je stajala prijatna figura s natpisom CONGRATULOR (Radujem se s tobom). Figura na drugom stubu je tuno krila svoje lice. Pod njom je bila rije CONDOLEO (Patim s tobom). Ukratko, tu su bile sve tako nerazumljive i tajanstvene rijei i slike da ih ni najdovitljiviji ovjek na svijetu ne bi mogao protumaiti. Ako mi Bog dozvoli, uskoro u ih sve rasvijetliti i objasniti. Na ovoj kapiji sam ponovo morao kazati svoje ime. Ono je upisano u knjiicu od pergamenta pa je, zajedno s ostalim imenima, poslano mladoenji. Tek tada sam dobio pravu gostinsku znaku, koja je bila neto manja od prethodnih, ali zato mnogo tea. Na njoj su bila slova S.P.N.5 Dobio sam ak i novi par cipela, jer je pod tvrave bio poploen mramorom. Dozvoljeno mi je da staru obuu dam nekom od siromaha koji su tu stajali u grupicama na kapiji, ali samo onome na koga u tom trenutku bude red. Dadoh ih jednom starcu, pa me dva paa s bakljama odvedoe u jednu malu sobu. Rekoe mi da sjednem na klupu. Baklje zabie u dvije rupe na podu, pa me ostavie
Studio Merentis; Sal humor Sponso Mittendus; Sal Mineralis; Sal menstrualis uenje dostojno zasluge; tekua sol za mladoenju; sol oienja. Prim. prev. 5 Salus per naturam; Sponsi praesentandus naptiis - lijeenje prirodom; gost na mladoenjinom vjenanju. Prim. prev.
4

14

samog. Ubrzo potom zauh neku buku, ali nita nisam mogao vidjeti. Ispostavilo se da su to bili neki ljudi koji su me napali. Ali, kako nita nisam vidio, morao sam utjeti i trpjeti, ekajui da vidim to e mi uiniti. Ubrzo sam shvatio da su to neki brijai; zamolih ih da me ne dre tako vrsto, jer sam bio sasvim spreman uiniti to god zaele. Pustili su me i netko nevidljiv njeno obrija kosu s mog tjemena. Ali na elu, iznad uiju i na potiljku su mi ostavili moje duge, prosede lokne. Moram priznati da me je ovakav poetak skoro sasvim obeshrabrio - nita nisam mogao vidjeti, a oni su me drali tako vrsto da sam ve pomislio kako me sam Bog napustio zarad moje pretjerane smjelosti. Nevidljivi brijai su paljivo pokupili odsjeenu kosu i ponijeli je sa sobom. Potom su dva paa ponovo ula, od srca se smijui mome strahu. Ali nisu jo estito ni progovorili sa mnom kada zazvoni malo zvonce a to je, objasnie mi, bio znak da se ponovno svi okupimo. Pozvali su me da ih pratim, osvjetljavajui mi put koji je vodio kroz mnoge hodnike i vrata, pa preko zavojitih stepenica do prostrane dvorane. U sali se nalazilo mnotvo zvanica - careva, kraljeva, prineva i gospode, plemenitih i prostih, bogatih i siromanih, a uz njih jo i silni prevaranti i smutljivci kojima sam se vrlo udio, govorei sebi: "Eh, kakva si ti luda! Da se prihvati puta koji je traio toliko napora i zalaganja... A svi ovi tipovi koji su ti tako dobro poznati i koji ti nikad ne dadoe razloga da ih potuje, ve su ovdje. Oni su svi tu. A ti, s tvojim molitvama i zakletvama, jedva si dospio u posljednji sat!" Ovu, i jo mnoge druge misli koje sam pokuavao odagnati, aputao mi je sam avo. Za to vrijeme, jedan od mojih poznanika mi se obrati: "Dakle, brate Rosenkreutze, i ti si ovdje?" "Da, brao", odgovorih, "milost Boja je i meni pomogla." Na to mi se svi podsmjehnue, naavi da je smijena i sama pomisao kako bi Boja pomo bila potrebna u jednoj tako nevanoj prilici. Kada sam svakoga od njih upitao za put kojim su doli, veinom su odgovorili da su se morali verati po stijenju. Zatim se oglasie nekolike trube koje nismo mogli vidjeti, pozivajui nas za stol za koji se smjestismo sami. Uglavnom su svi sebe procjenjivali iznad drugih. Za mene i jo nekolicinu jadnika jedva ostade jedan krajiak na donjem djelu stola. Uoe dva paa. Jedan od njih tako lijepo izgovori molitvu, da mi srce poskoi od radosti. Meutim, neke budale obratie vrlo malo panje; smijali su se i namigivali jedan drugom, grizui svoje eire i inei jo mnoge nepriline radnje. Zatim je unijeto jelo i, mada nikoga nismo mogli vidjeti, sve je bilo ureeno tako po redu i elegantno, da mi je izgledalo kako svaki gost ima svog vlastitog slugu. Kad su zadovoljili glad i poto ih je vino razuzdalo, hvalisavci poee se
15

razmetati i uznositi. Jedni su dokazivali ovo, drugi ono, a najglasniji su bili ba najbjedniji glupaci. Jo uvijek mi je muka kad se sjetim o kakvim sam neprirodnim i nemoguim stvarima tad sluao. Na kraju vie nisu mogli ak ni ostati na svojim mjestima, ve su se, hulje, jedan tamo drugi ovamo, umijeale meu plemenitu gospodu. Hvalili su se djelima koja ni Samson ni Herkul, sa svom svojom snagom, nikad ne bi mogli ostvariti. Te jedan bi, kao, oslobodio Atlasa od njegovog tereta, te drugi bi izvukao troglavog Kerbera iz Pakla... Ukratko, svi su se buno kooperili, dok su pravi dostojanstvenici bili sasvim jednostavni, tako da ovi na kraju ak i povjerovae u vlastito truanje. Varalice zatim postadoe toliko drske da, iako bi se s vremena na vrijeme opekli po prstima, vie nisu uzmicali. Na primjer, im bi se netko pohvalio nekim umeem, i svi ostali bi poeljeli uiniti isto. Jedan je tvrdio da moe uti glazbu sfera, drugi je izjavio kako vidi Platonove ideje, dok je trei uspijevao prebrojati Demokritove atome. Bilo je tu i vie od nekoliko poznavalaca perpetuum mobila. Mnogi su, smatrao sam, posjedovali sasvim dobro razumijevanje stvari, ali su precjenjivali sebe. Na kraju se tu naao i ovjek koji nas je uvjeravao kako moe vidjeti nae posluitelje. Vjerojatno bi i nastavio sa svojim razmetanjem, da ga jedan od slugu ne tresnu po laljivim ustima tako da i on i nekolicina kraj njega zautjee kao mievi. Najvie me radovalo to su svi koje sam cijenio bili tihi i lijepo se ponaali: nisu govorili glasno, ve su uviali da su samo neznalice, da su misterije prirode tako velike, dok su oni sami tako mali. U tom meteu, skoro sam proklinjao dan koji me ovamo doveo, jer nisam mogao a da ne gledam s ljutnjom te bezone i plitke ljude za stolom. Ni ja, u svom skromnom uglu, nisam mogao ostati na miru, jer mi je jedan od tih hvalisavaca uvredljivo prigovarao da sam obina arena laa. U to vrijeme jo nisam shvaao da postoji jo jedna kapija koju treba proi, ve sam mislio kako u tokom cijelog vjenanja morati trpjeti te uvrede, prezir i ponienja, to nisam zasluio, ni od mladoenje, ni od mlade. Bolje bi uinili, smatrao sam tada, da su za svoju svadbu izabrali neku drugu budalu. Ba se na meni lijepo moglo vidjeti kako prostoduna srca mogu postati nestrpljiva uslijed nepravdi ovog svijeta! Ali sve je to spadalo u onu moju hromost, o kojoj sam, kao to ve spomenuh, sanjao. Buka je rasla sve vie; tu je bilo i onih koji su se hvalisali lanim i izmiljenim vizijama, priajui nam strane i neistinite snove. Pored mene je sjedio tih, dostojanstven gospodin, koji je s vremena na vrijeme govorio o vie nego izuzetnim stvarima. Na kraju, on ree: "Dakle, brate, kad bi se sad pojavio neko tko bi htio povesti ove tupoglavce na pravi put, da li bi ga itko uo?" "Sigurno ne", odgovorih. "Svijet je", ree on, "sada odluan prihvaati ono to je lano i ne eli uti one
16

koji mu ele dobro. Pogledaj, na primjer, onog koopernog glupana koji sa svojim besmislicama i budalastim mislima pokuava biti u centru panje. I kako samo ta osoba zadivljuje ljude stranim i tajanstvenim rijeima! Pa ipak, vjeruj mi da sada dolazi sat da varalice budu raskrinkane i da cijeli svijet sazna kakvi su to arlatani u stvari. Onda e se moda cijeniti ono to se sad ne potuje." Dok je on govorio, a buka postajala sve gora, najednom se u dvorani zau tako slatka i prefinjena glazba da u cijelom svom ivotu jo nikad ne uh takve. Svi su se smirili i obratili panju na ono to e doi. U tom izvoenju su uestvovali svi iani instrumenti koji se mogu zamisliti, a zvuali su tako skladno da se sasvim zanijeh i ostadoh sjediti potpuno nepomino; oni koji su sjedili pored mene, gledali su me sa zaprepatenjem. To je trajalo skoro pola sata, i za to vrijeme nitko ne progovori ni rije. Jer im bi neko otvorio usta, dobio bi neoekivan udarac, a da nije znao odakle. Poto nam nije bilo dozvoljeno da vidimo glazbenike, morao sam se radovati to smo bar mogli promatrati sve instrumente. Kroz pola sata glazba je neoekivano utihnula i vie se nita nije moglo ni vidjeti ni uti. Ubrzo se zau velika buka pred vratima - neko je tako svojski udarao u talambase, trube i svirale, kao da sm car Rima ulazi. Vrata se otvorie sama od sebe, a jeka truba postade tako jaka da je jedva izdrasmo. Za to vrijeme, ini mi se, u dvoranu su ule stotine malih svijea, marirajui u tako pravilnom poretku da smo svi bili zapanjeni. Zatim su ula ona dva paa koja sam ve spomenuo, nosei rasplamsale baklje. Osvjetljavali su put prelijepoj gospi na velianstvenom zlatnom prijestolu koji se sam pokretao. Meni se ini da je to bila ona ista gospa koja je palila i gasila svjetla na stazi i da su ovo bili oni isti njeni pomonici koji su prije stajali kraj drvea. Ali sada vie nije nosila nebo plavu haljinu, ve kao snijeg bijeli, sjajan ogrta posut istim zlatom tako blistav da smo se jedva usuivali pogledati ga. Oba paa bijahu obuena slino, mada neto jednostavnije. im stigoe do sredine odaje, Gospa side i sve male svjetiljke se poklonie pred njom. Mi ustadosmo s naih klupa, ali se nitko ne udalji od svog mjesta. Poto nam se poklonila, kao i mi njoj, te smo tako jedni drugima ukazali potovanje, ona medenim glasom poe govoriti: Kralj, moj milostivi gospodar, vie nije daleko od nas, ba kao ni njegova draesna nevjesta koja e mu se u slavi i vrlini pridruiti. Oni su, velikom radou proeti, promatrali va dolazak. Oni vam nude jednom zasvagda svoje blagoslove i svoju milost uz to.
17

Velika je elja u njihovim srcima da vam pravi uspjeh zapadne u udio tako da, u svemu to ovom sretnom slavlju predstoji, ne bude tuge ni trun. Tu se ponovo kurtoazno pokloni, zajedno sa svim malim svjeicama, pa nastavi: Pisma, koja su vam poslana da biste za vjenanje saznali, na ovo su putovanje pozvala samo one kojima su to jo davno osigurali Boji darovi u njihovim vlastitim biima i kod kojih se duboka duevna enja pokazala. Oni ne mogu vjerovati da bi se itko, pa ma koliko hrabar bio, ne potujui zakon i pravila usudio u ovu dvoranu stupiti, osim ukoliko se ve dugo nije pripremao za ovo slavlje, za ovo brano ujedinjenje. Zato vam oni govore o svojoj nadi da e sa svima vama biti dobro. To da su mnogi, mada koraaju kroz tamu, ve pripremljeni, vrlo ih raduje. Ipak, ima i onih, tvrdoglavih i grubih, koji ne mjere svoju nepodobnost, koji na silu kre sebi put k poloaju za koji uope nisu izabrani. I tako, za skitnice i depare meu njima, za hulje i krivotvorce koji, mada nemaju pozivnicu, ude da nam se pridrue u ovom slavlju sutra e, sredinom dana, biti postavljena vaga da izmjeri svakog od nas, pa e svatko tako ubrzo saznati to je kod kue za sobom ostavio. Ako sada meu vama ima onih koji sumnjaju u sebe neka poure sa svojim odlaskom,
18

jer ako se zadie na ovom mjestu, nee primiti nikakvu milost, ve samo sramotu i strogu kaznu. Ako vas pee savjest, ostanite ovdje do jutra. Sutra ete ponovo biti slobodni, ali se vie nikada neete smjeti vratiti. Neka sada oni koji su primili nauk dozvole svojim poslunim paevima da ih povedu u njihove sobe, u kojima e nai odmor i dovoljno sna ako od mjerenja oekuju poasti. Ali ako je drugaije, san im moda nee doi! Sve ostale koji ovdje ostaju zadesit e usud, dobar ili lo; jer onima koji streme previsokom cilju najbolje bi bilo da odlete daleko odavde. A sada, izlazimo nau nadu jednom zasvagda: Sve najbolje! im zavri svoj govor, Gospa se opet pokloni, pa se veselo vrati na prijestol. Trube nanovo zatrubie, ali ne nadjaae uzdahe mnogih meu nama. Svjeice su ispratile Gospu. Ipak, veina ih je ostala i pridruila nam se, po jedna za svakog od nas. Tako se zbunismo, da se teko moe opisati kakve melankoline misli i geste zavladae meu nama. Ipak, veina je odluila priekati mjerenje, nadajui se da e, i ako ne ispadne sve kako bi trebalo, moi otii na miru. I ja sam se uskoro odluio - savjest me je uvjerila u moje potpuno neznanje i bezvrijednost. Izabrao sam da se radije zadovoljim jelom koje sam ve pojeo, nego da riskiram i izloim se buduem ponienju sa svim njegovim opasnostima. Poto su svjeice odvele ostale goste u njihove sobe (kasnije sam saznao da je svatko imao svoju), ostade nas deset. Meu nama je bio i onaj ovjek s kojim sam razgovarao za veerom. Nae svijee nas, meutim, nisu napustile. Nakon otprilike jednog sata, uoe ona dva paa koja sam ve spominjao, nosei veliko klube konopca. Upitae nas jesmo li odluili da ostanemo tu. Poto s uzdahom potvrdismo, oni nas svezae, svakoga za drugo mjesto, pa odoe zajedno s naim svjeicama, ostavljajui nas jadnike u mrkloj tami. Mnogima od nas se oi napunie suzama - ni ja, takoer, nisam se mogao suzdrati. Mada nam razgovor ne bjee zabranjen, nismo mogli nai rijei da izrazimo bol i tugu. Konopci su bili napravljeni tako udno da ih nitko nije mogao ni presjei ni skinuti s nogu. injenica da e mnogi koji sada mirno
19

spavaju sutradan doivjeti veliko ponienje, dok emo mi nau drskost platiti za samo jednu no, nije me mogla utjeiti. Na kraju, shrvan tako tunim mislima, zaspah i usnih san. Mada ovaj san nema prevelikog znaaja, mislim da nee biti suvino ako ga ispriam. Sanjao sam da se nalazim na visokoj planini. Pred sobom sam vidio veliku, mirisnu dolinu. U njoj se okupilo mnotvo svijeta, a svatko je na glavi imao vrpcu kojom je bio privren za nebo. Neki su visjeli vie, neki nie, a bilo je i onih koji su jo uvijek stajali na zemlji. Kroz zrak je gore-dolje letio jedan starac sa karama u rukama. On je sjekao te niti, sat ovdje, sat ondje. ljudi koji su bili najblie zemlji pali bi bez mnogo buke. Ali kada bi se to desilo nekome tko je bio visoko, zemlja bi se zatresla. Neki su ak imali sreu da im nit bude vrlo elastina, pa bi stigli do zemlje prije no to pukne. Ovo tumbanje me je zabavljalo. Naroito sam se radovao kad bi neko tko je sebe visoko uzdizao, najednom pao tako sramno, da bi poveo za sobom i nekoliko svojih susjeda. Isto me tako veselilo i kad bi neko tko je bio blizu zemlje, uspio nestati tako tiho, da to ak ni njegova okolina ne bi primijetila. Kad sam bio na vrhuncu radosti, jedan od mojih drugara zarobljenika me unu i tako me, na moje veliko nezadovoljstvo, probudi. Poto sam razmislio o svom snu, povjerih ga svom bratu koji je leao do mene. On je bio prilino zadovoljan, nadajui se da bi u tome moglo biti neke pomoi. Tako u razgovoru provedosmo ostatak noi, eljno iekujui dan.

20

TREI DAN
im se radosni dan probudio, a svjetlo se sunce uzdiglo nad planinama da bi ponovo otpoelo svoj nebeski zadatak, moji suborci takoer se poee dizati i, malo-pomalo, pripremati se za ispit. Ulazili su u dvoranu jedan po jedan, elei nam dobro jutro i pitajui nas kako smo proveli no. Bilo je i onih koji su nam, poto su vidjeli konopce, prebacivali da smo kukavice koje se ne smiju se, kao to to oni ine, prepustiti dobru i zlu. Ali ostalima je srce ve bilo u petama i oni bijahu mnogo suzdraniji. Mi smo se ispriali zbog nae ludosti - sada smo se nadali da emo uskoro biti slobodni i da emo iz sveg tog ismijavanja izvui pouku. Oni to, naprotiv, jo nisu bili sasvim izbjegli. Moda najvea opasnost tek je bila pred njima. Kada su se svi konano okupili, trube i talambasi tako zatrubie da smo svi pomislili kako e se sad sigurno pojaviti mladoenja. Ali, vrlo smo se prevarili. To je ponovo bila ona gospa od juer, sada potpuno odjevena u crveno i opasana bijelim pojasom. Samo je na glavi imala zeleni lovorov vijenac, koji joj je vrlo lijepo stajao. Njenu pratnju sada nisu inile svjeice, ve 200 mukaraca obuenih, kao i ona, u crveno i bijelo. im je ustala sa svog prijestola, Gospa stade pravo pred nas, zarobljenike, pa nas pozdravi i ree: "To to su neki meu vama bili svjesni svog jadnog stanja, vrlo je milo mom gospodaru i on e vas zbog toga nagraditi." Kad me ugleda, nasmije se i ree: "to, zar se ni ti nisi usudio riskirati? A ja sam mislila da si se ti tako dobro pripremio!" Na ove rijei, oi mi se napunie suzama. Ona zatim naredi da nas oslobode, pa nas sve okupi na mjestu s koga se mogla vidjeti velika vaga. "Jer", ree, "moda ete jo svi vi proi bolje od ovih uobraenih tipova koji su jo uvijek slobodni." U meuvremenu, nasred dvorane je okaen uteg od istog zlata. Tu je bila i jedna mala ploa presvuena crvenim samtom, u kojoj se nalazilo sedam utega. Ispred svih je stajao jedan prilino veliki uteg; za njim su, zasebno, bila etiri mala utega; i, na kraju, takoer zasebno, stajala su jo dva utega. Svi oni su, u usporedbi sa svojom veliinom, bili tako teki, da u to nitko ne bi povjerovao niti bi itko razumio. Svaki naoruani ovjek nosio je po jedan jak konopac i goli ma. U skladu s brojem utega, oni su se rasporedili u sedam grupa i Gospa je odredila koja e grupa ii uz koji uteg. Zatim je ponovo sila s prijestola. Poto se najprije blago poklonila, pone govoriti:
21

Tko u slikarev atelje ue, pa iako nita o slikanju ne zna, govori i vlada se kao da zna, sramota i prezir bit e mu plaa. Tko silno eli umjetnik biti iako je usud drukije htio, pa kopira samo genija slijepo, sramota i prezir bit e mu plaa. Tko na vjenanje smjelo doe, a poziv nikad primio nije, pa se epuri u lijepom odijelu, sramota i prezir bit e mu plaa. Tko sada na tas nogom stupi i laki od svih utega bude, velikom brzinom poletjet e uvis i porugu svih upoznat e tada. im zavri svoj govor, Gospa naredi paevima da poredaju sve uesnike u red, pa da se ovi penju jedan po jedan. Poto se najprije naklonio Gospi, jedan od kraljeva poslua ovu zapovijed pa se, u svoj svojoj velianstvenosti, pope na tas. Zatim vode grupa postavie svoje utege na drugi tas i kralj ih, na ope iznenaenje, sve izdra. Ali, posljednji uteg bjee preteak za njega i on se, mada jedva, podie. inilo mi se da ga Gospa saalijeva, jer je molila svoje ljude da budu mirni. Ipak, dobrog kralja su vezali i isporuili ga estoj grupi. Zatim je istupio kralj koji je stao na tas dignute glave. Poto je pod ogrtaem drao veliku, debelu knjigu, umislio je da nipoto ne moe omanuti. Ali jedva da je izdrao trei uteg, kad se tas nemilosrdno podie. On se toliko uplaio, da je ak i svoju knjigu ispustio, a vojnici su se poeli smijati, pa su ga vezali i dodijelili treoj grupi. Slino je bilo i s jo nekim kraljevima - vojnici bi ih najprije podrugljivo ismijali, pa vezali. Zatim se pojavio jedan nii ovjek sa smeom, kovravom bradom. On, takoer, naini kurtoazan naklon, te se pope na tas. Ali on je tako postojano izdrao sve utege, da mi se ini kako bi izdrao i jo neke, samo da ih je bilo. Gospa odmah ustade. Pokloni mu se, zagrnu ga crvenim samtnim ogrtaem, urui mu jedan od mnogih lovorovih vijenaca sa svog sjedita, pa ga pozva da sjedne na stepenice njenog prijestola. Suvie bi trajalo da opisujem kako su zatim proli ostali carevi, kraljevi i
22

gospoda. Ali moram napomenuti da je samo nekolicina tih dostojanstvenika se uspjela odrati, mada su u mnogima, nasuprot mojim oekivanjima, pronaene razne potovanja dostojne vrline. Netko bi izdrao jedan uteg, neko drugi, bilo je i onih koji bi izdrali i tri, etiri ili pet utega, ali samo ih je nekoliko prolo cijeli test. Svakoga tko bi omanuo, vojnici su silno ismijavali. Test je primijenjen i na plemstvo i na uenjake i na sve ostale. Ponekad bi po jedan ili dvojica iz jedne grupe izdrali do kraja, ali najee to ne bi uspio nitko. Na kraju su na red doli i lani bogomoljci koji varaju ljude, kao i tvorci lapis spitalanficus-a6. Njih su na kantar stavljali tako ih ismijavajui da je ak i meni, usprkos svem mom bolu, pucao stomak od smijeha. Veina uope nije ni morala ekati presudu tribunala, ve bi ih udarcima i ibama odmah odveli meu zarobljenike, mada svakoga u njemu odgovarajuu grupu. Od onako velikog broja uesnika, ostalo ih je tako malo, da me je stid i da im spomenem broj. Ipak, i meu njima je bilo vrijednih osoba koje su, takoer, poaene purpurnom haljinom i lovorovim vijencem. Kada se testiranje zavrilo i kada nije ostao vie nitko osim nas jadnih, vezanih bijednika koji smo stajali sa strane, jedan od kapetana istupi, pa ree: "Potovana gospo, ako bi se to Vaem gospodstvu svidjelo, sada bismo i ovim jadnicima koji su spoznali svoje neznanje dozvolili da se popnu na tasove vage, bez ikakve kazne i samo probe radi. Moda se i meu njima nade neto dobro." Ja se najprije zbunih jer, u svoj mojoj nevolji, jedina mi utjeha bjee to to neu morati pretrpjeti sramotu i to me vaga nee odbaciti. Nimalo nisam sumnjao da bi mnogi od sadanjih zatvorenika vie voljeli da su i deset noi proveli s nama u dvorani. Ali poto se Gospa sloila s kapetanovim rijeima, tako je moralo biti, te nas oslobodie stega i pustie jednog po jednog na vagu. Iako je veina omanula, nitko im se nije ni smijao ni rugao, ve su samo svi mirno sklonjeni sa strane. Moj prijatelj je bio peti. On je neustraivo izdrao do kraja tako da mu svi, a naroito kapetan koji se zaloio za nas, poee aplaudirati, a Gospa mu ukaza uobiajeno potovanje. Za njim su sledila dvojica koji su odmah otpali: ja sam bio osmi. im sam, drhtei, stupio na tas, moj prijatelj koji je ve sjedio u purpurnoj odori, prijateljski me pogleda. ak mi se i Gospa malo nasmijeila. Poto sam izdrao sve utege, Gospa ree da me podignu na silu - trojica ljudi se okaie na drugi tas, ali ni to nije imalo nikakvog efekta. Na to jedan od paeva istupi i uzviknu: "To je on!", a ostali odgovorie: "Oslobodimo ga, onda", to Gospa i dopusti. Poto sam primio ve opisani ceremonijal, dozvoljeno mi je da oslobodim jednog od zatvorenika. Nisam morao mnogo razmiljati - odluio sam se za onog
6

Andreae se podsmijeva vjerovanju u navodni lijek koji lijei sve bolesti, to je zapravo imitacija alkemiarskog lapis philosophicusa, kamena filozofa (kamena mudraca).
23

prvog kralja, koga mi je sve vrijeme bilo ao. On je odmah osloboen pa nam se, primivi sve uobiajene poasti, pridruio. U meuvremenu, dok je mjeren posljednji kandidat, koji je bio prelagan, Gospa otkri moje rue (njih sam skinuo sa eira i drao ih u ruci) pa me, preko jednog paa, zamoli da joj ih pokaem, to rado i uinih. I tako se ovaj prvi dogaaj zavri u 10 sati izjutra. Trube, koje jo uvijek nismo mogli vidjeti, oglasie se ponovo. Sada su se vojnici morali povui sa zarobljenicima i priekati presudu. Sedam kapetana i mi bili smo porota; Gospa je, kao predsjedavajui, iznijela sluaj pred nas i zamolila da svatko izloi svoje miljenje o tome kako bi trebalo postupiti sa zarobljenicima. Prvi prijedlog je bio da se svi osude na smrt; zatim su sledili i drugi prijedlozi, sve jedan stroi od drugog, a svi u skladu s razlikom izmeu njihovog pravog stanja i onog koje se ovdje trai. Bilo je i onih koji su htjeli da ih zadre u zarobljenitvu. Ali ti prijedlozi nisu se dopali ni predsjedavajuem ni meni. Na kraju, kralj koga sam oslobodio, jo jedan monarh, moj prijatelj i ja smo rijeili problem: Najbolju gospodu je trebalo pustiti da mirno odu iz tvrave. Sa sljedeima bi se postupilo malo otrije - njih treba svui i poslati natrag bez odjee. Ostale treba tui konopcima i goniti psima. Oni koji su se, dan ranije, dobrovoljno predali, mogli bi otii bez ikakve kazne. I, na kraju, svi oni napuhani tipovi koji su se onako neprilino ponaali za veerom prethodnog dana, bili bi kanjeni i po tijelu i po dui, svatko prema svojoj zasluzi. Ovaj prijedlog se svidio Gospi i zadobio je veinu glasova. Zarobljenicima je ak dozvoljena i jo jedna veera, to im je odmah i reeno. Izvrenje kazne je odloeno do ponoi. Tako se suenje zavrilo. Gospa se sa svojim autantom vratila na svoje uobiajeno mjesto. Nas su stavili za eoni stol i zamolili nas da se zadovoljimo time dok sve ne bude pripremljeno, a kasnije e nas povesti do mlade i mladoenje. Nama je to sasvim bilo po volji. U meuvremenu su i zarobljenici dovedeni u dvoranu i svatko je dobio mjesto prema svom stanju. Nareeno im je da se ponaaju uljudnije nego prethodnog dana. Ali na tome uope nije trebalo insistirati, jer svi ve bijahu izgubili svoju oholost. Da budem iskren, mada ne bih elio povlaivati bilo kome, moram rei da su, ukratko govorei, ljudi iz najviih slojeva najbolje razumjeli kako se treba ponaati u tako neoekivanoj nesrei. Prema njima se ophodilo bez etiketiranja, ali s potovanjem. ak ni sada, oni nisu mogli vidjeti poslugu, ali mi jesmo, to me je vrlo zabavljalo. Iako smo mi imali mnogo vie sree, nismo se ponijeli, ve smo savjetovali ostale da se razvedre, jer stvari nee ispasti suvie loe. eljeli su od nas saznati ishod suenja, ali nama je bilo strogo zabranjeno o tome govoriti i nitko se nije usuivao ni zucnuti. Ipak, tjeili smo ih koliko god smo mogli, pijui s njima u nadi da e ih vino razveseliti. Na stol je bio pokriven crvenim samtom, a pehari za pie su nam bili od istog
24

srebra i zlata, to su drugi promatrali sa zaviu. Jo prije nego to smo seli, ula su dva paa nosei svakome od nas po jedan zlatan prsluk s ukrasom u obliku bijelog lava. Te prsluke nam je poslao mladoenja sa zahtjevom da ih nosimo za stolom, kako bismo mogli promatrati obiljeja reda kojim nas je njegovo velianstvo udostojalo i u koji e nas uskoro primiti uz prigodnu ceremoniju. Mi smo prihvatili ovu poast uz duboku pokornost, pa smo posluno obeali da emo uiniti to god Njegovom Visoanstvu bude milo. Uz to, jedan pa je imao i spisak po kome smo, u pravilnom poretku, smjeteni za sto. Koje je bilo moje mjesto nikada ne bih zatajio, da se ne plaim kako bih ispao suvie ponosan, to bi bilo protivno znaenju etvrtog utega. Poto je nae posluenje bilo zaista velianstveno, upitali smo jednog paa ne bismo li mali dio svega toga mogli dati i naim prijateljima i poznanicima. Kad nam je to bez ikakve dvojbe odobreno, svatko od nas je svojim prijateljima poslao gomilu hrane preko posluge. Kako oni nisu mogli vidjeti sluge, pa nisu znali ni odakle hrana dolazi, poelio sam i osobno odnijeti neto jednom od njih. Ali, im se podigoh, jedan sluga mi se isprijei na putu, rekavi da bi me elio prijateljski upozoriti - jer, da me je neki pa vidio, sve bi doprlo do kraljevih uiju, a to bi me skupo stajalo. Poto me nitko osim njega nije spazio, on me nee odati ali, dodao je jo, ubudue u morati bolje paziti na dostojanstvo Reda. Ove slugine rijei su me prosto zalijepile za mjesto, te me je dugo poslije toga bilo strah i pomaknuti se. Ipak, zahvalio sam mu na tom odanom upozorenju onoliko koliko sam to mogao tako smeten i uplaen. Ubrzo se ponovo zau lupa bubnjeva. Iz iskustva smo ve znali da oni najavljuju dolazak Gospe, pa smo se pripremili da je doekamo. Pojavila se sa svojom uobiajenom pratnjom, na svom visokom sjeditu. Pred njom su ila dva paa- jedan je nosio zlatni pehar, a drugi neki dokument na pergamentu. Poto je graciozno ustala, Gospa je uzela pehar iz paeve ruke. Objasnila nam je da u ast imena Njegovog Velianstva svatko treba otpiti po gutljaj. Na ovoju ae stajala je Fortuna, elegantno uraena u zlatu, s crvenom, lepravom zastavom u ruci. Zato sam pio s neto manje vedrine, jer mi je udljiva priroda sree ve bila suvie dobro poznata. Gospa je, kao i mi, bila zaogrnuta zlatnim prslukom s lavom, pa sam nagaao da bi ona mogla biti poglavar reda. Upitali smo je za njegovo ime, ali odgovorila je kako jo nije vrijeme da se ono otkrije, jer zatvorenici jo nisu osueni. Njihove oi, zbog toga, jo uvijek bijahu zatvorene i sve to se dosad nama deavalo njih je samo vrijealo i dosaivalo im, iako to ne bijae nita u poredbi s poastima koje su tek bile pred nama. Poto nam je to objasnila, Gospa je primila od drugog paa onu povelju, koja je imala dva dijela, te je,, proitala tekst koji je glasio otprilike ovako: (to se tie prve grupe), oni moraju priznati da su suvie olako povjerovali neistinitim knjigama, stekli previsoko miljenje, o sebi i tako doli u ovu tvravu
25

a da ih nitko nije pozvao. Najvie njih se ovdje, moda, pojavilo iz koristoljublja, kako bi kasnije ivjeli u veoj pompi i slavi. Dakle, oni su zaveli jedan drugog, zaglibljujui se meusobno u sramotu i la, i zbog toga zasluili ozbiljnu kaznu. Oni su to, uz veliko ponienje, ve uvidjeli i predali se. Potom su ostalima upuene sljedee stroge rijei: Da oni vrlo dobro znaju, da su sasvim svjesni da su objavljivali krivotvorene knjige, lane i pune izmiljotina, da su obmanjivali i varali druge, tako da su prokockali svoje kraljevsko dostojanstvo. Oni su odlino znali kakve su bezbone i varljive slike koristili, pa ak nisu potedjeli ni Sveto Trojstvo, ve su ga, naprotiv, koristili da bi svakog varali. Sada je kao dan jasno i kakvim su se praksama sluili kako bi zaveli pozvane goste, a neznalice progurali u prve redove. Isto se tako objelodanilo i da su se valjali po otvorenom bludu, razvratu, pohlepi i drugim neistoama, koje su sve protivne ve spomenutom kraljevskom redu. Ukratko, oni dobro znaju da su unizili kraljevsko dostojanstvo ak i meu prostim svijetom, te moraju priznati da su se pokazali kao varalice, nitkovi i lopue, koji zasluuju da se izbace iz viih krugova i strogo kazne. Lopue su se gnuale ovog priznanja, ali ne samo da im je Gospa priprijetila smrtnom kaznom, ve se i ona prva grupa bijesno okrenula protiv njih, optuujui ih za sve prevare koje su zbog njih iskusili. Tako lopue na kraju bijahu prisiljene spoznati svoju krivicu, kako bi izbjegli ono gore. Ipak, napomenuli su da ih ne bi trebalo tako nemilosrdno kriviti za sve to se desilo. Gospoda bijahu vrsto odluila ui u tvravu - za to su nudili velike svote novca - pa su svi upotrijebili razne trikove kako bi epali svoj dio i tako su stvari ispale ovakve kakvima ih sad vidimo. Ali budui da im naum nije uspio, smatrali su da ne zasluuju nimalo veu kaznu od gospode - ta oni su morali biti dovoljno inteligentni pa da shvate kako se nitko tko je siguran da moe ui ne bi s njima pentrao po zidovima uz tako velike tekoe, a zarad tako male dobiti! A to se tie knjiga koje su se tako dobro prodavale - pa, u toj prevari je morao sudjelovati svatko tko je elio opstati! Zato su se vatreno nadali da, ako je zaista donijeta pravedna presuda a to je obeano ne samo gospodi, ve i njihovim slugama koje su prenosile zahtjeve svojih gospodara - onda e se, svakako, ustrojiti kako oni nisu poinili nikakav zloin. Ovim i slinim rijeima pokuavali su se opravdati. Ali reeno im je da je njegovo kraljevsko visoanstvo odluilo kazniti sve i svakoga, mada ne podjednako strogo. Jer, iako je sve to su iznijeli donekle istinito, te zbog toga ni gospoda nee proi nekanjena, ipak, oni koji su se tako nadmeno predstavljali i zaveli vie neznalica, moda i protiv njihove volje, imaju dobre razloge da se pripreme za smrt - ba kao i oni koji su svojim lanim knjigama vrijeali Njegovo Visoanstvo, to se iz tih knjiga i spisa lako moe vidjeti. Na to mnogi meu njima poee zapomagati tako jadno, plakati, jaukati,
26

preklinjati i bacati se na koljena. Ali bez ikakvog uspjeha. Divio sam se Gospi kako je uspijevala ostati sasvim mirna, jer je njihova bijeda ak i nama natjerala suze na oi i podstaknula nae saaljenje, mada su oni veini nas zadali mnogo muka i nevolja. Gospa zatim otpusti svog paa, koji se ubrzo vrati sa svim onim oklopljenim vojnicima s mjerenja. Nareeno im je da priu zarobljenicima, i to u pravilnom poretku, tako da je svaki vojnik trebao stati uz jednog zarobljenika i zatim ga povesti u vrt. Zapanjilo me kako je svaki vojnik odmah i bez greke prepoznao svog ovjeka. Mojim jueranjim sudruzima je doputeno da nevezani izau u vrt i tamo prisustvuju izvrenju kazne. im su svi izali, Gospa je ustala sa svog prijestola. Zamolila nas je da se pridruimo ostalima sjedei na stepenicama njenog trona. Mi nismo oklijevali ni sata, ve odmah ostavismo sve to je bilo na stolu - osim pehara koji je Gospa povjerila svom pau - i istupismo u naim velianstvenim odorama. Prijestol se kretao sam - tako lagano, da nam se inilo da lebdimo. Kada smo stigli u vrt, svi smo sili. Vrt nije bio u pravom smislu te rijei lijep, ali meni se dopalo to je drvee posaeno u vrlo pravilnom poretku. Osim toga, tu je bila i krasna fontana, ukraena divnim figurama, natpisima i udnim znacima koje u, ako Bog da, sve spomenuti u sljedeoj knjizi. U vrtu je bila podignuta drvena pozornica, zastrta divno oslikanim tapiserijama. Imala je etiri galerije, sve jednu iznad druge. Prva je bila najvelianstvenija i zastrta taftanim zavjesama, tako da nismo mogli vidjeti to se krije iza njih. Druga je bila prazna i otkrivena. Ostale dvije su takoer bile pokrivene, i to crvenim i plavim taftom. im smo prili drvenoj konstrukciji gospa se pokloni do zemlje. To nas je prilino uzbunilo, jer smo lako mogli naslutiti da kralj i kraljica vie nisu daleko. Poto smo i mi pokazali isto potovanje, Gospa nas je pustila da se zavojitim stepenicama popnemo do druge galerije. Ona je sela na vrh, a mi ispod nje, istim redoslijedom kao i prije. Kako se samo kralj koga sam oslobodio sa zahvalnou ophodio prema meni i sada, a i prije, za stolom. To ne mogu opisati a da ne zvui kao kad zli jezici ogovaraju. Ali on je dobro mogao zamisliti kako bi jadan i usamljen bio da je morao odsluati presudu usred sveg onog ponienja, dok je sad, zahvaljujui meni, posjedovao tako visoko dostojanstvo i poloaj. U meuvremenu je naprijed istupila ona gospa koja mi je donijela pozivnicu i koju sve do sada nisam vidio. Najprije je puhnula u svoju trubu a zatim je, vrlo glasno, iznijela presudu. "Njegovo Kraljevsko Visoanstvo, moj plemeniti gospodar, od sveg bi srca volio da su svi prisutni ovdje okupljeni na poziv Njegovog Visoanstva i da su se pokazali kao dostojni, te da bi broj onih koji e uljepati njegovo svadbeno veselje bio mnogo vei. Ali, budui da je svemoguem Bogu drukije bilo po
27

volji, Njegovo Visoanstvo se nee buniti, ve se mora (iako ne prema vlastitoj naklonosti) osloniti na staro zakonodavstvo svog kraljevstva. No, kako bi se uroena blagost Njegovog Velianstva mogla svuda proslaviti; on je sa svojim veem i dravnim predstavnicima odluio da, onoliko koliko je to razumno, ublai uobiajenu kaznu. Prije svega, voljan je vama, gospodo i vladari, uruiti ne samo vae ivote, ve i slobodu, ljubazno i prijateljski vas molei da ne zamjerite to ne moete prisustvovati slavlju Njegovog Velianstva, ve da se sjetite kako vam je i bez toga svemogui Bog namijenio mnogo vie no to moete strpljivo i primjereno podnijeti, i da je njegova odluka da tako podijeli svoje darove za nas neshvatljiva. Ni va ugled, takoer, nee biti okrnjen, mada vas je Red odbacio, jer ne moemo raditi sve u isto vrijeme. to se tie injenice da su vas zavele lopue, oni, sa svoje strane, nee proi nekanjeni. tovie, Visoanstvo je odluilo sve vas opskrbiti s po jednim catalogus haereticorum (katalog heretikih dijela) ili index expurgatorius (spisak proienih tekstova), kako biste ubudue mogli bolje prosuivati i razlikovati dobro od zla. Njegovo Velianstvo namjerava proistiti svoju biblioteku i sve lane spise ponuditi Vulkanu, pa vam savjetuje da i vi uinite isto. On se nada da e se s vremenom sve zlo i prijevara iskorijeniti. Ipak, savjetuje vam da vie nikada ne pokuate tako lakomo i nesmotreno ui ovamo, inae e ona isprika kojim su se varalice pravdale biti uvaena, i to na vau tetu, i mnogi e vas ismijati i prezreti. I, na kraju, Njegovo Visoanstvo trai, a nada se da vi neete imati nita protiv, da kao zalogu njegovoj zemlji ostavite ovdje svoje zlatne lance ili ve to tko ima sa sobom, pa da nas napustite u prijatnom raspoloenju, uz pomo naeg sigurnog vodstva, ponovo da se naete kod svojih kua. Ostale, koji nisu izdrali prvi, trei i etvrti uteg, Njegovo visoanstvo nee tek tako otpustiti. Ipak, i oni mogu osjetiti njegovu dobrotu u zapovijed da budu svueni i poslati kui nagi. Oni koji su bili prelagani za drugi i peti uteg nee biti samo svueni, ve i obiljeeni s jednim ili vie igova, svatko u skladu sa svojom teinom. Prema onima koje je podigao tek esti ili sedmi uteg, bit e postupano znatno njenije." I, tako se to nastavljalo. Za svaku kombinaciju utega je odreena posebna kazna, ali predugo bi trajalo da ih sada sve spominjem. "Oni koji su se juer izdvojili slobodno i prema vlastitom nahoenju, napustit e ovo mjesto slobodno i bez kazne. I, na kraju, varalice koje nisu mogle izdrati nijedan uteg, bit e kanjene po tijelu i ivotu maem, biem, vodom i konopcima. Izvrenje ove kazne e svi promatrati, kako bi to posluilo za primjer ostalima."

28

Nakon ovoga, naa Gospa je prelomila svoj tap7. Ona druga, koja je itala presudu, puhnula je u trubu, pa se duboko poklonila onima iza zavjese. Ne mogu a da itaocima sad ne kaem neto i o broju zarobljenih. Njih sedam izdralo je jedan uteg; dvadeset jedan ovjek je izdrao dva utega; trideset pet tri; trideset pet - etiri; dvadeset jedan je izdrao. pet utega, a sedmorica est utega. Samo jedan je stigao do sedmog a da ga nije mogao podii, i to je bio onaj kralj koga sam oslobodio. Bilo je i mnogo onih koji su omanuli u potpunosti. Nekolicina je uspjela podii sve utege sa zemlje. Dok su stajali pred nama, sve sam ih paljivo prebrojao i upisao u tablicu. Interesantno je da meu onima koji su izdrali podjednak broj utega nije bilo ni dva ista. Jer, mada ih je trideset pet izdralo tri utega, kod jednog su to bili prvi, drugi i trei uteg, kod drugog - trei, etvrti i peti, kod treeg - peti, esti i sedmi i tako dalje, te meu 126 osoba nije bilo dvije s identinim rezultatom. Mogao bih kazati tonu mjeru svakog kandidata, ali mi je to zabranjeno. Ipak, nadam se da u to kasnije objaviti, s objanjenjima. Gospoda bijahu vrlo zadovoljni, jer se usred ovakvog strogog reda i discipline nisu smjeli nadati blagoj kazni. Zato su dali i vie nego to im je traeno. Odrekli su se svega to su imali sa sobom - lanaca, nakita, zlata, novca, svega - i otili uz naklon. Kraljevskim slugama je zabranjeno da im se na odlasku smiju. Ipak, neke aljivdije se nisu mogle uzdrati, jer zaista je bilo smijeno gledati ih kako se ure otii, ne osvrui se za sobom. Nekolicina je izrazila elju da im se obeani katalog poalje to prije, kako bi sa svojim knjigama postupili prema kraljevom savjetu, i to im je ponovo obeano. Na kapiji su svi primili po aicu oblivionis haustus-a (pie zaborava), kako se vie ne bi sjeali svoje nesree. Zatim su otili i oni koji su se sami prijavili i kojima je, zbog njihovog potenja, dozvoljeno da odu bez kazne, ali da nikad vie ne dou kao to su to ovaj put uinili. Ipak, ako bi doivjeli otkrivenje, i oni bi postali dobrodoli gosti. Za to vrijeme, ostale zarobljenike su svukli. Sa svakim je postupano u skladu s njegovom krivicom. Neki su otili kui goli,,ali neozlijeeni; druge su istjerali pomou malih satova i zvonia; trei su estoko izbievani. Ukratko, kazne su bile toliko raznovrsne, da sad ne bih mogao sve ih pobrojati. Na kraju su i oni posljednji stigli na red. Izvrenje njihove kazne je trajalo neto due, jer je trebalo vremena da bi se jedni povjeali, drugi obezglavili, trei pobacali u vodu i, uope, usmrtili na razne naine. Tokom ovog pogubljenja potekle su mi suze - i to ne zbog kazne, koju su one hulje svojim zlodjelima i te kako zasluile - ve uslijed misli koje me obuzee, o ljudskom sljepilu, u kome stalno ivimo i djelujemo, jo od prvog grijeha. I tako se vrt, do maloprije pun ljudi, sad skoro sasvim isprazni. Osim vojnika, tu ne ostade nitko vie.
7

Sudac prelamanjem svog tapa oznaava da je presuda donijeta i neopoziva.

29

Poto se sve zavrilo, zavlada tajac koji je trajao oko pet minuta. Zatim istupi divan, kao snijeg bijeli jednorog, sa zlatnom ogrlicom na kojoj bijahu ugravirana slova. On se priblii fontani, pa kleknu na prednje noge, kao da odaje potu lavu koji je tako nepomino stajao usred fontane da sam mislio od njega kako je neka kamena ili bronana skulptura. Lav odmah prelomi goli ma koji je drao u zubima. Komadii, ini mi se, potonue u fontani. Lav zatim stade rikati, sve dok se ne pojavi golubica - ona mu u kljunu donese maslinovu granicu, koju on odmah izjede i smiri se. Jednorog se radosno vrati na svoje mjesto. Onda nas Gospa povede s platforme niz stepenite i svi se ponovo poklonismo prema zavjesi. Sada smo trebali oprati ruke i glave u fontani i tu malo priekati dok se kralj ne vrati u svoje sobe kroz jednu pokrivenu galeriju. Zatim smo se ponovo vratili u onu odaju u kojoj smo i prije bili, ovaj put uz posebnu glazbu, pompu i prijatne razgovore. To je bilo oko etiri sata po podne. Da nam prekrati vrijeme, Gospa je svakome od nas dodijelila po jednog paa. Njih nije krasila samo bogata odjea, ve i izuzetno obrazovanje - tako su umjeno govorili o bilo kojoj temi, da smo mi imali dobrih razloga da se postidimo. Nareeno im je da nas provedu po tvravi, mada samo po odreenim mjestima, i da nam, ako je mogue, prekrate vrijeme u skladu s naim eljama. Gospa nas je za to vrijeme napustila, utjeivi nas obeanjem da e nam se pridruiti za veerom i da emo poslije toga slaviti ceremoniju suspensionsis ponderum (vjeanje utega). Zamolila nas je da strpljivo saekamo idui dan, kad e nas predstaviti kralju. Kada je otila, svatko se poeo zanimati onim to mu je najvie godilo. Neki su razgledali lijepe slike - kopirali su ih za sebe i razmatrali znaenja divnih likova; drugi su se osvjeavali jelom i piem. Ja sam traio od svog paa da mene i mog druga provede po tvravi, i zbog toga nikad neu zaaliti. Jer, uz mnoge divne starine, pokazana mi je i kraljevska grobnica, gdje sam nauio vie nego iz svih knjiga na svijetu. Tu se nalazio i velianstveni Feniks, o kome sam prije dvije godine izdao posebnu knjigu. Takoer namjeravam objaviti i podrobne rasprave o lavu, grifonu, sokolu i ostalim biima, kao i o napicima i natpisima, samo ako se moje pripovijedanje pokae kao korisno. alostilo me je to su moji sudruzi zanemarili pogledati sva ova blaga, ali mi je sinulo da je i to sigurno bila posebna Boja elja. Zahvaljujui svom pau, vrlo sam uivao. Paevi su svakoga od nas vodili ba onamo gdje bi mu, u skladu s njegovim raspoloenjem, najvie prijalo. Kako su kljuevi bili povjereni ba mom pau, mene je zadesila najvea srea - jer, mada je on sve pozvao u obilazak grobnica, ostali su mislili da je rije o najobinijim grobovima u crkvenom dvoritu i da e, ako se tu zaista ima to vidjeti, moi to pogledati i neki drugi put. Ti spomenici nee biti uskraeni ni mojim dragim uenicima, jer smo moj prijatelj i ja sve to nacrtali i prepisali.
30

Potom smo vidjeli lijepu biblioteku, onakvu kakva je bila prije reformacije. Iako mi se srce razigra kad god na nju pomislim, neu mnogo govoriti, jer e njen katalog uskoro biti objavljen. Na ulazu u ovu odaju stajala je velika knjiga, kakvu nikada ranije nisam vidio, u kojoj bijahu skicirane sve figure, sobe, ulazi, ali i natpisi, zagonetke i ostale sline stvari koje su se mogle vidjeti u tvravi. U vezi s tim sam dobio jedno obeanje, ali za sada u morati jo priekati, sve dok malo bolje ne upoznam svijet. U svakoj knjizi se nalazio portret autora. Ali mnoge meu njima bijahu predviene za spaljivanje, kako bi se uspomena na njih izbrisala ak i meu sasvim pravovjernim svijetom. Sve smo dobro pregledali. Tek to kroismo napolje, kad nam prie jedan drugi pa. On neto proapta naem pau, na to mu ovaj dade kljueve, a on ih odmah ponese sa sobom uz stepenice. Na pa bijae sasvim problijedio i, poto smo ga uporno zapitkivali, ree kako Njegovo Velianstvo nipoto ne dozvoljava razgledanje grobnica i biblioteke. Zato, ako nam je ivot mio, savjetovao nas je, bolje bi nam bilo da nikome nita ne govorimo, jer je on upravo porekao da smo ita od toga vidjeli. Nas dvojica bijasmo potpuno ustreptali i od radosti i od straha. Ipak, nitko nita nije otkrio i nikakvog ispitivanja na tu temu vie nije bilo. U tim odajama smo proveli tri sata. To vrijeme nikada neu zaaliti. Bilo je skoro sedam sati, ali jo nita nismo dobili za jelo. Ipak, zahvaljujui razgledanju u kome smo neizmjerno uivali, naa glad bijae sasvim snoljiva pod takvim uvjetima, rado bih gladovao cijelog ivota. Za to vrijeme smo vidjeli i udne fontane, lagume i razne umjetnike ateljee. Da sva naa umjetnika dijela okupimo zajedno, ne bi mogla nadii ono to smo tu vidjeli. Sobe su bile poredane u polukrug, tako da se svima pred oima stalno nalazio jedan dragocjeni sat, postavljen u sredite velianstvene male kule, i svatko se je mogao ravnati prema njemu i prema putanjama planeta koje su tu bile prikazane u punom sjaju. Sada jasno vidim u emu grijee nai umjetnici, ali nije moje da im o tome govorim. Na kraju stigoh u prostranu odaju, koju su drugi jo odavno posjetili. Nasred sobe se nalazio globus, promjera od otprilike trideset stopa. Skoro cijela jedna polulopta je bila pod zemljom, osim jednog malog dijela gdje su se nalazile stepenice. Dva ovjeka su lako mogla okretati ovaj globus pomou specijalnog mehanizma i to tako da se uvijek vidi samo ona polovina iznad horizonta. Iako sam odmah razumio da ovaj instrument mora imati neku posebnu primjenu, nikako nisam mogao dokuiti svrhu zlatnih prstenova koji su bili postavljeni na vie mjesta. Moj pa se na to nasmije, pa me posavjetova da ih paljivije osmotrim. Na kraju otkrih da je i moja rodna zemlja takoer obiljeena zlatom. Moj prijatelj potrai svoju zemlju, pa vidjesmo da je i s njom isti sluaj. Tako je bilo i sa zemljama svih koji su poloili test. Pa mi je onda ispriao kako je prethodnog dana stari Atlas, dvorski astronom, objanjavao Njegovom Velianstvu da
31

pozlaene toke tono odgovaraju rodnim zemljama svih pravih zvanica. I zato, im je vidio kako sam se podcijenio, a moja zemlja je bila oznaena zlatom, uvjerio je jednog kapetana da zamoli za doputenje da i mi stupimo na vagu, bez opasnosti od kazne, objasnivi mu da zemlja jednog od nas ima izrazito dobar znak. I sigurno da nije bez razloga meni dodijeljen ba on, pa s najveim ovlatenjima. Zbog toga sam sada jo zahvalniji i jo ponosniji to sam se rodio tu gdje jesam. Otkrio sam da je, pored prstena, na mojoj zemlji bilo i nekoliko lijepih linija, ali to ne govorim da bih se hvalisao i uzdizao. Na globusu sam vidio mnogo vie nego to elim otkriti. Neka svatko za sebe razmisli zato ne daju svi gradovi filozofe. Pa nas je zatim bukvalno uveo u globus, koji je bio konstruiran na sljedei nain: na djelu koji je predstavljao more i koji je, naravno, bio najvei, nalazila se tabla s tri ugravirane posvete i s imenom autora. Ta tabla se je mogla lagano podii, poslije ega se, preko jedne male daske, ulazilo u sredite globusa u kome su, na krunoj klupi, mogle sjediti etiri osobe. Tu se mogu promatrati zvijezde ak i po najjaem dnevnom svjetlu (mada se, u vrijeme o kome govorim, ve bilo smrklo). Zvijezde su mi izgledale kao najistiji rubini, koji sijaju tako divno, u tako pravilnim porecima i putanjama, da skoro nisam ni elio izai. Pa je to kasnije rekao Djevici, a ona me je esto zadirkivala zbog toga. Bilo je vrijeme za veeru, a ja sam toliko uivao u globusu da sam posljednji stigao za trpezu. Stoga nisam odugovlaio, ve sam odmah ponovo odjenuo moju odoru (koju sam prije toga odloio sa strane) i krenuo k stolu. No sluge su se ophodile prema meni s takvom potom, da od sramote ne smjeh podignuti pogled. Tako se desilo da uope nisam ni bio svjestan kako Gospa eka na mene. im je to shvatila, ona me uhvati za moju halju, pa me tako dovede do stola. Nepotrebno je, mislim, da jo govorim o muzici i o svim divnim ugoajima koji su pripremljeni, i to ne samo zato to je nemogue izraziti to kako valja, ve i zato to sam o svemu tome ve izvijestio onako kako sam znao i umio. Ukratko, tu ne bijae nieg do iste umjetnosti i ljepote. Poto smo do ponoi razgovarali o stvarima kojima smo se tog dana zanimali mada o biblioteci i spomenicima ne bijae ni spomena - vino nas razgali. Gospa onda ree: "Gospodo, jedna od mojih sestara i ja se ozbiljno razilazimo u miljenju oko jedne stvari. Naime, mi imamo orla u sobi; njegujemo ga briljivo, jer svaka od nas eli da mu ba ona bude najdraa. To je ve dalo povoda za mnoge svae. Jednog dana, odluile smo mu zajedno prii, pa prema kojoj pokae najvie prijateljstva, njen e i biti. Tako i uinismo. Ja sam, po obiaju, drala granicu lovora, ali moja sestra bijae praznih ruku. im nas ugleda, orao smjesta mojoj sestri dade granicu koju je nosio u kljunu; ali odmah zatim zatrai moju, i ja mu je dadoh. Sada se obije pitamo koja mu je od nas dvije draa. to da radim?"
32

Svima nam bijae vrlo drago zbog skromnog naina na koji je Gospa postavila svoje pitanje i bijasmo radi da ujemo odgovor. Poto su svi gledali u mene i oekivali da ponem, zbunih se, pa ne znadoh to bih drugo do da na pitanje odgovorim pitanjem. Zato rekoh: "Milostiva gospo, na Vae pitanje bi se lako moglo odgovoriti, samo kad i mene jedna stvar ne bi bunila. Imao sam dva drubenika koji su me obojica izuzetno voljeli. Kako su bili u nedoumici koji od njih dvojice mi je drai, odluie da mi neoekivano potre u susret, pa koga zagrlim bit e onaj koga najvie i volim. Tako i uinie. Meutim, jedan od njih nije mogao drati korak s onim drugim, pa zaosta sav u suzama, dok drugog zaueno prigrlih. Kada su mi objasnili svoje ponaanje, nita pametno nisam mogao smisliti, ve sam odloio svoju odluku sve dosad." Gospa razmisli, pa poto dobro uvide moju namjeru, ree: "Budimo, onda, oboje tihi i upitajmo druge za odgovor." Ali ja sam im ve dao ideju, i neko otpoe sljedeu priu: "U gradu u kome ivim, jedna deva bi osuena na smrt. Ipak, sudac se saali na nju, te objavi da e svakome tko to eli dozvoliti da se bori za nju. Ona je imala dva ljubavnika; jedan od njih se odmah pripremi za boj, pa stade ekati svog protivnika. Zatim se pojavi i onaj drugi. Bez obzira to je doao kasnije, i on se je odluio boriti i dobrovoljno se podvrgnuti mogunosti da bude pobijeen, kako bi spasio njen ivot. Tako se desilo da su obojica zatraila njenu ruku. Sada, gospodo, pitam vas: kome od njih dvojice ona pripada?" Gospa se vie nije mogla drati po strani, ve ree: "Mislila sam da u zadobiti puno informacija, a sada sam samu sebe uhvatila u zamku. Ipak, rado bih ula da li jo neko ima neki odgovor?" "Naravno", odgovori trei, "udnija avantura od one koja se meni desila jo nije ispriana. U mladosti sam volio potovanja dostojnu gospu. Kako bih svoju ljubav doveo do eljenog kraja, zatraio sam pomo od jedne stare sluavke, koja me na kraju dovede do nje. Ali, desilo se da su nas gospina braa zatekla kada smo sve troje bili zajedno. Bili su tako bijesni, da bi mi sigurno oduzeli ivot da ih ne umilostivih svojim estokim molbama. Na kraju me prisilie da obeam kako u se sa svakom od ovih gospa oeniti na po godinu dana. Sada vi meni, gospodo, recite - da li prvo da uzmem staru ili mladu?" Mi se od sveg srca nasmijasmo ovoj zagonetki, ali, mada su neki aputali meu sobom, nitko ne poeli odgovoriti. Onda etvrti otpoe svoju priu: "U jednom gradu ivi cijenjena gospa, koja svima bijae draga, a naroito jednom mladom plemiu. On joj je toliko dosaivao da mu ona na kraju obea kako e ga prihvatiti, pod uvjetom da je, usred hladne zime, odvede u osunani, rascvjetali ruinjak. Ako ne uspije, mora obeati da je vie nikada nee vidjeti. Plemi je putovao kroz sve zemlje, ne bi li naao nekog tko to moe izvesti, sve dok ne naie na jednog kepeca koji mu obea da e to uiniti, pod uvjetom da
33

mu plemi za uzvrat da polovinu svog imanja. Plemi pristade, a ovaj odra rije. Sada on pozva gospu u svoj vrt koji, nasuprot svim oekivanjima, bijae prijatno topao i sav u cvatu. Sjetivi se svog obeanja, gospa samo zamoli da se jo jednom vidi sa svojim muem kome, uz suze i uzdahe, ispripovijeda sve o svom jadnom stanju. Ali mu bijae sasvim uvjeren u njezinu nevjeru, pa je otposla natrag ljubavniku koji ju je za skupe pare zadobio. Muevljevo potenje, meutim, dirnulo je plemia; on pomisli kako bi bio grijeh dirnuti toliko neporonu enu, te je ponovo vrati kui, uz sve potovanje i ast njenom muu. Kepec, sa svoje strane, kad vide toliku velikodunost kod ove dvojice ljudi, ma koliko bijedan bio, ni sam nije elio biti gori od njih, pa vrati plemiu sva njegova dobra i ode svojim putem. Eto, gospodo, ja sada ne znam koja je od ovih osoba pokazala najveu velikodunost." Svi smo bili zanijemili. Ali tek to gospa izrazi elju da sljedei progovori, kad peti, bez oklijevanja, poe: "Gospodo, bit u kratak: ija je radost vea - onoga koji posjeduje ono to voli, ili onoga koji samo misli o tome?" "Onoga koji posjeduje", ree Gospa. "Ne", odgovorih ja, i tako zapoe debata, koja je trajala sve dok esti ne povika: "Gospodo, ja se trebam oeniti. Ne mogu izabrati izmeu djevice, udate ene i udove. Oslobodite me ove nedoumice, pa u vam pomoi da rijeite sve ostale probleme!" "To nije suvie teko", odgovori sedmi, "kada ovjek ima izbor. No kod mene stvari stoje sasvim drukije. U mladosti voljah lijepu i vrlu gospu, a i ona je voljela mene. Ali nismo se mogli uzeti, jer su se njeni prijatelji protivili. Tako se ona udade za drugog, ipak vrlo potenog i diskretnog ovjeka, koji se prema njoj ophodio s potovanjem i ljubavlju. Kada su joj doli poroajni bolovi, njezino stanje se tako pogoralo da su svi povjerovali kako je umrla, pa je sahranie uz mnogo pompe i alosti. Tada pomislih da, kad ve nije mogla biti moja dok je bila iva, mogu je zagrliti i poljubiti makar sad, mrtvu. Povedoh sa sobom slugu, koji po noi otkopa njen grob. Ali kad otvorih lijes i uzeh je u svoje naruje, osjetih njezino srce - shvatih da ono jo uvijek slabo kuca, a ti otkucaji su od moje toplote bivali sve jai i ja na kraju sa sigurnou uvidjeh da je jo iva. Tiho je odnijeh svojoj kui pa, poto ugrijah njezino promrzlo tijelo ljekovitom kupkom od trava, povjerih je svojoj majci, sve dok ona ne rodi divnog sina koga odmah, kao to sam to uinio i s njegovom majkom, povjerih brinoj njezi. Gospa se nala u velikom udu i ja joj, nakon dva dana, ispripovijedah sve to se desilo, te je zamolih da od sada pa nadalje ostane sa mnom kao moja ena. Ona primijeti, meutim, da bi to moglo nanijeti bol njenom muu, koji se prema njoj uvijek ophodio lijepo i asno. U svakom sluaju, ljubav ju je sada vezivala i za jednog i za drugog.
34

Nakon dva mjeseca, koja sam proveo na putu, pozvah njenog mua u goste pa ga, izmeu ostalog, upitah i da li bi je, kad bi se njegova preminula ena vratila, htio primiti natrag. On to potvrdi, duboko dirnut i sav u suzama. Onda mu dovedoh njegovu enu i sina i objasnih mu sve to se desilo, molei ga da da pristanak za brak koji sam namjeravao. Poslije duge rasprave, on nikako nije mogao opovrgnuti moje pravo, ve bi prisiljen ostaviti mi gospu. Ali rasprava i dalje traje oko sina." Ovdje ga Gospa prekide i ree: "udi me kako ste mogli obmanjivati ovjeka pogoenog tekim bolom". "Zar to tada nije bilo vano za mene?", odgovori on. O ovoj stvari se razvi diskusija meu nama, ali ipak veina potvrdi kako je ispravno postupio. "Ne", ree on. "Bez pogovora sam mu vratio i enu i sina. A sada mi recite, gospodo, to je vee: moja velikodunost, ili radost tog ovjeka?" Ove rijei toliko razveselie Gospu, da podie au u ast ove dvojice. Poslije toga su i drugi poeli priati prie, ali one su bile donekle zbrkane, tako da ih ne mogu sve prenijeti; ipak, sjeam se da je jedan rekao kako je prije nekoliko godina vidio fiziara koji je kupio zalihu drva i njome se grijao cijele cjelcate zime. Ali kad je opet dolo proljee, ponovo je prodao ista ta drva, tako da ih je koristio za dabe. "Tu je sigurno bila umijeana magija", rekla je Gospa. "Ali, vrijeme nam je isteklo." "Da", odgovorio je moj prijatelj, "a tko god nije u stanju rijeiti sve zagonetke, moe proslijediti poruku kome treba preko odgovarajueg glasnika. Mislim da to ne bi trebalo odbiti." Tada svi poee ustajati od stola, iskazujui rijei potovanja jedan drugome, puniji zadovoljstva i radosti nego prekomjerne hrane; moglo bi se samo poeljeti da se svi prijemi i slavlja ovako odravaju. Poto smo proetali par krugova po sali, Gospa nas upita da li bismo sad eljeli da ponemo s vjenanjem. "Da, plemenita i vrla gospo", odgovorio je neko od nas. Ona je onda otposlala paa, a u meuvremenu nastavila s nama razgovarati. Njezino ophoenje je postalo tako prisno da sam se usudio upitati je za ime. Gospa se nasmijeila na moju radoznalost, ali se nije dala nagovoriti tako lako. Odgovorila je: "Moje ime sadri pedeset pet, a ipak ima samo osam slova; tree je treina petog koja, kad se doda estom, daje broj iji je kvadratni korijen vei od treeg za prvo slovo i jednak je polovini etvrtog. Peto slovo jednako je sedmom, takoer i prvo slovo jednako posljednjem, a zajedno s drugim ine esto, koje sadri etiri vie nego tri puta tree. Eto, gospodine, recite mi sada kako se ja zovem?" Odgovor mi je djelovao poprilino zamreno, ali nisam odustao, ve rekoh: "Plemenita i vrla gospo, zar mi ne biste kazali samo jedno slovo?"
35

"Da", odgovori ona, "to bih mogla". "Koje je, onda, sedmo slovo?", upitao sam. Ona odgovori: "Broj ovdje prisutnih". Sa ovim sam bio zadovoljan, i lako sam otkrio koje je njezino ime8. Gospa je bila vrlo zadovoljna, te nas je uvjerila kako e nam se jo mnogo toga ovdje otkriti. U meuvremenu, neke gospe su se spremile i ule uz veliku ceremoniju. Dvojica mladia su ili pred njima kao luonoe; jedan je bio vedra lika, snenih oiju i prijatnog izgleda. Drugi je izgledao prilino naprasito i, kako sam kasnije uvidio, uvijek je sve moralo biti po njegovom. Za njima su stupile etiri gospe. Jedna je bila stidljivog lika, zagledana u pod, i ponaala se vrlo ponizno. Druga je takoer bila skromna, srameljiva gospa. Trea je, im je ula u sobu, izgledala kao da se neega plai, a kasnije sam saznao da je njoj uvijek neprijatno na suvie veselim mjestima. etvrta je nosila buketie kao izraz svoje ljubavi i velikodunosti. Poslije njih su dole dvije jo ljepe odjevene. One su nas uljudno pozdravile. Jedna je imala nebesko plavi ogrta, posut zlatnim zvijezdama. Druga je bila sva u zelenom, ukraenom crvenim i bijelim prugama. Na glavama su nosile tanane dijademe, koje su im odlino pristajale. Na kraju je dola gospa s krunom na glavi, koja je radije gledala u nebo nego u zemlju. Svi smo mislili da je to mlada, ali smo se grdno prevarili, mada je ona po slavi, bogatstvu i statusu daleko prevazilazila mladu i kasnije je rukovodila cijelim vjenanjem. Mi smo se poveli za primjerom koji nam je dala naa Gospa, te smo kleknuli na koljena pred vojvotkinjom9, iako se ona pokazala kao vrlo ponizna i blaga. Pruila je ruku svima nama, napomenuvi kako se ne trebamo uditi, jer je to najmanje to nam moe dati. A na nama je, naprotiv, samo da okrenemo svoje oi k Tvorcu i nauimo da spoznamo Njegovu svemo, te da nastavimo putem koji smo izabrali, koristei ovu milost u slavu Boga i za spas ovjekov. Njene su se rijei sasvim razlikovale od rijei nae Gospe, koja je jo uvijek bila prilino utljiva, i prodirale su mi kroz same kosti. "A ti si", rekla mi je, "primio vie nego ostali; gledaj, onda, da se bolje i odui". Ovaj savjet me je jako iznenadio. Kada smo vidjeli gospe s glazbom, pomislili smo da je proslava ve poela; ali, u stvari, jo nije bilo vrijeme za to, Utezi, koje sam ve spominjao, jo su stajali
Ovu zagonetku je rijeio G. W. von Leibniz (1646-1716). Gospa se zove Alkemija (ALCHIMIA), a numerika vrijednost brojeva je odreena na osnovu njihovog rednog broja u alfabetu, dakle A=1, B=2, C=3 i tako dalje. Andreae, koji je bio odlian matematiar, zakomplicirao je ovu zagonetku tako to iz reenice "posljednje i prvo slovo su takoer jednaki, i zajedno s drugim ine esto", na prvi pogled izgleda kao da treba zbrojiti zbir prvog i posljednjeg slova s drugim (1+1+12=14) dok, zapravo, treba zbrojiti samo jedno od ta dva jednaka slova (1+12=13) da bi se dobio toan rezultat. Reenica je tako sroena da namjerno navodi na stranputicu, mada, u stvari, dozvoljava oba znaenja. 9 Ovu istu gospu Andreae kasnije naziva "kraljica".
8

36

na istom mjestu. Kraljica (tada jo nisam znao tko je ona u stvari) je svakoj gospi naredila da uzme po jedan uteg; naoj Gospi je dala svoj, najvei i najtei, i zapovjedila nam da je pratimo. Naa sujeta bijae poprilino splasnula, jer sada sam dobro vidio kako se naa Gospa prema nama ophodila suvie milostivo i da nas i nisu cijenili ba onoliko koliko su neki bili spremi pomisliti. Dakle, pratili smo ih u redu, te nas dovedoe do prve sobe. Tu je naa Gospa objesila kraljiin uteg, a za to vrijeme je otpjevana divna duhovna himna. U toj odaji nije bilo nieg raskonog - samo mali, interesantni molitvenici koji su uvijek morali biti tu. U sredini je stajala propovjedaonica, vrlo zgodna za molitvu, i kraljica je kleala pred nju. Mi smo kleknuli oko nje, molei se za Gospom, koja je itala iz knjige: "Neka bi se predstojee vjenanje proslavilo u slavu Boga i na na spas". Zatim smo uli u sljedeu sobu, gdje je prva gospa takoer okaila svoj uteg. I tako se to nastavljalo, sve dok nismo zavrili cijelu ceremoniju. Kraljica je onda ponovo svima pruila ruku i otila sa svojim gospama. Naa predsjednica je ostala jo malo s nama, ali budui da je ve bilo dva sata izjutra, nije nas htjela due zadravati. Mada mi je izgledalo da joj je prijatno u naem drutvu, poeljela nam je laku no i miran odmor. I tako nas je, mada nevoljno, s prijateljskim pozdravima napustila. Nai paevi su dobro znali svoj posao i pokazali su nam nae sobe. Oni su ostali s nama, u drugom krevetu, tako da smo se, ako nam bilo to zatreba, mogli okoristiti njihovim uslugama. Moja soba (o drugima ne mogu govoriti) je bila kraljevski ukraena tapiserijama i slikama. Ali iznad svega sam uivao u mom pau, koji je tako poznavao umjetnost i tako izvanredno govorio o njoj, da je proveo sa mnom jo itav sat i bilo je ve pola etiri kad sam zaspao. To je zaista bila prva no da sam mogao mirno spavati, pa ipak mi je odmor stalno uznemirivao jedan teak san u kome sam se cijelu no muio oko nekih vrata koja nisam mogao otvoriti, ali sam na kraju ipak uspio. Tako mi je u ovim matarijama prolo vrijeme sve do dana, kad sam se probudio.

37

ETVRTI DAN
Leao sam u svom krevetu, lijeno promatrajui fine skulpture i slike u sobi, kad najednom zauh zvuk truba, kao da svadbena ceremonija ve poinje. Moj pa, sav van sebe od straha, izleti iz kreveta, vie mrtav nego iv. Moete misliti kako sam se osjeao kad mi je rekao da su svi ostali ve predstavljeni kralju! Nisam znao to bih drugo, ve stadoh neizmjerno jaukati i proklinjati svoju lijenost. Dok sam se oblaio, moj pa, koji se spremio mnogo prije mene, istra iz sobe da vidi kako stvari stoje. Ubrzo se, meutim, vratio, sa sretnom vijeu kako jo nita nisam propustio. Zapravo, preskoio sam samo doruak jer, zahvaljujui mojim poodmaklim godinama, nisu me htjeli buditi. Ali sada sam trebao poi s njim do fontane, gdje se veina ostalih ve okupila. Ovako utjeenom, duh mi se povratio, pa odjenuh svoju halju i krenuh za paem do fontane, u vrt o kojem sam ve govorio. Poto smo se svi ispozdravljali i kad me je prestala zafrkavati zbog mog dugog odmora, Gospa me je povela do fontane. Lav je sada, umjesto maa, imao veliku plou. Kada sam je bolje pogledao, shvatio sam da je skinuta sa starih spomenika i postavljena ovdje iz nekog posebnog razloga. Vrijeme je ve bilo djelomino izbrisalo ovaj natpis, koji u iznijeti ovdje kako bi svi mogli o njemu razmisliti10: HERMES PRINCEPS POST TOT ILLATA GENERI HUMANO DAMNA. DEI CONSILIO: ARTISQUE ADMINICULO, MEDICINA SALUBRIS FACTUR HEIC FLUO Bibat ex me qui potest: lavet, qui vult: turbet, qui audet: BIBITE FRATRES, ET VIVITE

Ovaj tekst je bio lak za razumijevanje i, budui da je zaista bio laki od svih drugih, priliilo mu je da ga ovdje postave.
Poto je toliko tete uinjeno nad ljudskom rasom, ja, Hermes Princeps, koji sam prvobitna fontana, teem ovdje kao lijek koji lijei, u skladu s boanskim zakonom i uz pomo umjetnosti. Tko moe, neka pije od mene; tko hoe, neka se opere u meni. Tko se usudi, neka me uskomea. Pijte, brao, i ivite.
10

38

Poto smo se oprali u fontani i svatko otpio po gutljaj iz pehara od istog zlata, trebali smo poi za Gospom u dvoranu te ponovo odjenuti nove odore, izatkane od zlatnih niti i ukraene cvjetnim vezom. Svima su dati i zlatni kaputi, s dragim kamenjem koje je imalo razliita djelovanja, to je zavisilo od aktivne snage svakog od njih. Preko svakog kaputa je visio teak, zlatan medaljon, na kome su bili prikazani Sunce i Mjesec u opoziciji. Na poleini je pisalo: Svjetlost mjeseca bit e kao svjetlost sunca, a svjetlost sunca bit e sedam puta jaa nego sada. Na prijanji nakit je stavljen u kovei i predat slugi. Potom nas je Djevica u redu izvela napolje, gdje su nas muziari ve ekali pred vratima, obueni u crveni samt obrubljen bijelim pletenicama. Zatim su otkljuana vrata koja nikad ranije nisam vidio otvorena i koja su vodila ka kraljevskom spiralnom stepenitu. Gospa je pola za muziarima i povela nas preko trista ezdeset pet stepenica. Tu bijahu sve same skupocjene i umjetnike tvorevine, i to smo dalje ili, sve je velianstvenija bivala ta krasota, sve dok na kraju, na vrhu, nismo stigli pod jednu oslikanu kupolu, gdje nas je ekalo est bogato okienih gospi. im su nas one utivo pozdravile, a i mi im uzvratili ljubaznost koliko god smo mogli, muziari su otposlati natrag niz stepenice i vrata su se za njima ponovo zatvorila. Zatim se oglasilo zvonce, da oznai ulazak gospe koja je svima donijela po jednu lovorovu granicu; naa Gospa, meutim, dobila je lovorov vijenac. U meuvremenu se digla zavjesa, i ja sam ugledao kralja i kraljicu kako sijede u svoj svojoj velianstvenosti. Da me ona kraljica od juer nije onako prijateljski upozorila, sigurno bih se potpuno izgubio i od tog neizrecivog sjaja pomislio da je Raj. Jer, ne samo da se cijela soba svjetlucala od zlata i dragog kamenja, ve su i kraljiine haljine tako blistale da nisam mogao gledati u nju. I, koliko god da mi je sve prije toga bilo lijepo, ove stvari ovdje su ih daleko nadmaivale i blistale nad svim kao zvijezde na nebu. U meuvremenu je ula i Gospa. Ostale gospe su nas uzele za ruke, svaka po jednog, i uz duboki naklon nas predstavile kralju. Potom je Gospa progovorila: "U ast vaih kraljevskih velianstava, o, najplemenitiji kralju i kraljice, ova gospoda ovdje su izloila opasnosti svoja tijela i ivote, tako da se vaa visoanstva mogu radovati; pogotovo to je veina njih u stanju uveati vae carstvo i imanje, to ete vidjeti kada ih ispitate. Sada ih pokorno predstavljam vaim velianstvima i ponizno molim da me oslobodite moje slube, kao i da uz najveu plemenitost primite od njih saopenje o mojim djelima i propustima." Izgovorivi ove rijei, ona spusti svoju granicu na tlo.
39

Sada je bilo prigodno da netko od nas neto kae ali, kako smo svi bili zanijemili, na kraju je istupio stari Atlas i progovorio u kraljevo ime: "Njihova kraljevska visoanstva vrlo se raduju vaem dolasku i ele da za sve bude osigurana njihova kraljevska milost. A to se tie vaeg staranja, plemenita Gospo, u potpunosti su zadovoljni i u skladu s tim e vam biti uruena i kraljevska nagrada. Ipak, njihova je namjera da jo i danas predvodite goste, pogotovo to nemaju nikakvog razloga da se na Vas poale." Na ovo je Gospa pokorno podigla svoju lovorovu granicu, a mi smo se povukli zajedno s naim gospama. Frontalni dio ove odaje je bio etverokutan, pet puta iri nego dui, a kod izlaza se nalazio veliki luk, kao porta, u kojoj su stajala tri velelijepa kraljevska prijestola poredana ukrug. Srednji je bio neto vii od druga dva. Na svakom prijestolu su sjedile po dvije osobe. Na prvom je bio jedan stari kralj s prosijedom bradom; njegova drubenica, meutim, bila je mlada i izuzetno lijepa. Na treem tronu je bio crni kralj srednjih godina, a pored njega jedna krhka, stara matrona koja nije imala krunu, ve je bila pokrivena velom. U sredini su sjedile dvije mlade osobe. Na glavama su nosile lovorove vijence, a nad njima je visjela velika i skupocjena kruna. Ipak, nisu mi izgledali tako vedro kao to sam mislio da e biti, ali, neka im bude. Iza njih, na jednoj lunoj klupi sjedili su starci. Nijedan od njih, to me je zaudilo, nije imao ma ili bilo kakvo oruje. Niti sam vidio bilo kakve druge tjelohranitelje, osim gospi koje su prethodnog dana bile s nama i koje su sada sjedile sa svake strane tog luka. Ovdje moram spomenuti i malog Kupidona, koji je letio tamo-ovamo po sobi, a ponajvie se vrtio i igrao oko velike krune. Ponekad bi sjeo izmeu dvoje zaljubljenih, smijeei im se i igrajui se svojim lukom. Neki put bi se, opet, ponaao kao da e ustrijeliti nekoga od nas. Ukratko, ovaj ugursuz je bio tako pun vragolija da nije tedio ak ni ptiice koje su u jatima leprale gore-dolje po sobi, ve ih je zadirkivao koliko god je mogao. Gospe su se, takoer, s njim zabavljale i, kad god bi ga uspjele uhvatiti, nije mu bilo lako osloboditi ih se. Tako je ovo malo spadalo unosilo puno razonode i veselja. Pred kraljevima i kraljicama se nalazio mali, ali vrlo okien oltar, na kome je leala knjiga uvijena u crni samt i neznatno ukraena zlatom. Pored nje je bila svjeica u svijenjaku od slonovae. Iako vrlo mala, postojano je gorjela i da Kupidon, zabave radi, nije pokatkad puhao u nju, mi moda ne bismo ni shvatili da je to vjena vatra. Odmah do svijenjaka bila je postavljena staklena kugla, prikaz nebeskog svoda, koja se, zahvaljujui nekom genijalnom izumu, okretala oko svoje ose. Tu se, takoer, nalazio i mali sat s klatnom, a na njemu je stajala tanana kristalna fontana iz koje je neprestano tekla bistra, kao krv crvena voda. I, na kraju, tu je jo bila i lubanja s jednom bijelom zmijom, dugakom toliko da bi joj, dok se
40

obavijala oko lubanje, rep ostao viriti iz jedne one duplje, a glava joj provirivala iz druge. Ona nije ni mogla proviriti a da je Kupidon malo ne zagolica. Mi smo se divili brzini kojom bi zmija na to opet mugnula unutra. Osim ovog oltara, tu su stajale i udne statue poredane du sobe, koje su se kretale kao da su ive i izgledale tako fantastino da to nikako ne mogu opisati. A kada smo naputali odaju, otpoelo je takvo divno pjevanje da nikako nisam mogao odrediti jesu li izvoai gospe koje su ostale unutra, ili same skulpture. To je bilo sve za sada i mi smo se, zadovoljni, povukli s naim gospama. Muziari su ve bili tu, da nas povedu niz spiralne stepenice. Vrata su za nama paljivo zakljuana i zakatanena. im smo ponovo uli u salu, jedna gospa je otpoela: "Pitam se, sestre, da li bi se ijedna od vas usudila izloiti opasnosti meu ovolikim ljudima?" "Sestro", odgovori joj naa poglavarica, "nijednog od njih se ne bojim tako kao ovog ovjeka", ree, pokazujui prstom na mene. Ove rijei me pogodie pravo u srce, jer sam shvatio da se ona podsmijeva mojim godinama. Zaista, i jesam bio najstariji od svih. Ipak, utjeila me je obeavi mi da e me ukoliko se budem lijepo ponaao prema njoj, lako osloboditi tog tereta. U meuvremenu je poslueno jelo i pored svakoga je sjela njegova gospa. One su znale kako prekratiti vrijeme ugodnim razgovorom, ali o onome to su priale, ne smijem govoriti. Uglavnom se tu govorilo o umjetnosti; shvatio sam da su bile dobro upoznate i s novom i sa starom. Ipak, cijelo vrijeme sam se pitao kako bih to ponovo mogao postati mlad, jer me je ovo pitanje iznenadilo. Gospa je to primijetila, pa ree: "Vidim ja to se deava s ovim mladiem. Kada bismo legle s njim veeras, sigurna sam da bi bio jo veseliji." Na ovo se svi poee smijati, a ja pocrvenjeh do uiju; ipak, nisam mogao a da se i sam ne nasmijem svom jadnom stanju. No tu bijae jedan koji je naumio ponovo me osramotiti pred Gospom, pa ree: "Nadam se da emo ne samo mi, ve i gospe, posvjedoiti u korist naeg brata, kako mu se naa Gospa Poglavarica obeala za drugu u postelji ove veeri." "Time bih bila vrlo zadovoljna", odgovori Gospa, "kad ne bih imala razloga plaiti se svojih sestara, kojima se nee svidjeti to izabrah najljepeg za sebe, bez njihovog pristanka." "Draga sestro", odmah otpoe druga, "vidimo da te tvoj visoki poloaj nije pogordio. Zato, ako nam dozvoli da ovu ovdje prisutnu gospodu rasporedimo meu sobom za drubenike u postelji, drage volje ti odobravamo tvoju povlasticu." Mi pustismo da to proe kao ala, pa nastavismo na razgovor. Ali Gospa nije mogla prestati sa alom, te opet poe: "Gospodo, kako bi bilo da ostavimo neka srea odlui tko s kim mora lei veeras?" "Pa", odgovorih, "ako drukije ne moe biti, takav prijedlog ne smijemo
41

odbiti". im je pala odluka da se to isproba poslije veere, svi odluismo da vie ne sjedimo, ve ustadosmo od stola i istupismo, svaki sa svojom gospom. "Ne", ree na to Gospa, "to ne ide tako. Hajdemo vidjeti kako e nas spariti srea". Potom se svi odvojismo. Razvila se diskusija o tome kako se cijela stvar treba izvesti, ali gotov plan je ve postojao. Jer, Gospa je odmah predloila da se pomijeamo i poredamo u krug. Onda e ona poeti brojati, poevi od sebe, pa e se svaki sedmi spojiti sa sljedeim sedmim, bez obzira da li je to ena ili mukarac. Mi nismo bili svjesni prijevare, te smo pristali. Iako smo mislili da smo se dobro izmijeali, gospe su se ipak rasporedile meu nama tako da je svaka znala svoje mjesto unaprijed. Gospa je poela brojati, i sedma poslije nje je bila takoer gospa; trea sedma je opet bila gospa i to se tako nastavljalo sve dok, na nae uenje, nisu ispale sve gospe, a da nijedan od nas nije izabran. Mi, bijednici, ostali smo tako stajati sami, i jo smo povrh svega morali trpjeti podsmjehe i priznati kako su nas lako izigrale. Jednom rijeju, da je itko vidio kako smo se poredali, prije bi oekivao da mu nebo padne na glavu, nego da itko od nas bude izabran11. Tako se ova ala zavrila, a mi smo morali pretrpjeti nestaluke naih gospi. Za to vrijeme nam se vratio i nestani Kupidon. Poslala su ga njihova kraljevska velianstva da nam u njihovo ime nazdravi iz zlatnog pehara i da istovremeno pozove nau Gospu kod kralja. Ipak, poto je izjavio da se ne moe zadravati kod nas, bilo je malo prilike za njegove vragoljaste izljeve ljubavi. Tako smo ga pustili da odleti natrag i ponese nae ponizne izraze zahvalnosti. U meuvremenu, noge mojih prijatelja su se zarazile veseljem, to je naim gospama bilo vrlo milo; pa su se svi ukljuili u ivahan ples. Ja sam radije sa zadovoljstvom promatrao, nego sudjelovao. Moji Merkurovci su imali tako vjete pokrete, da je izgledalo kako ovaj posao poznaju ve due vrijeme. Poslije nekoliko plesova, naa poglavarica se vratila. Objasnila nam je kako su se umjetnici i egrti ponudili da, njihovim kraljevskim velianstvima na zadovoljstvo i slavu, prije odlaska izvedu veselu komediju. A ako bi nam odgovaralo da i mi prisustvujemo i pridruimo se njihovim kraljevskim velianstvima u Kui Sunca, to bi im bilo milo i sa zadovoljstvom bi to odobrili. Mi smo se ponizno zahvalili na asti kojom su nas udostojali i ponudili smo nau skromnu slubu ne samo u ovome, ve i u svakoj drugoj stvari, to im je naa Gospa i prenijela. Ubrzo nam je dojavila kako njihova kraljevska velianstva trebamo doekati poredani po redu u galeriji u koju su nas uskoro i odveli. Ipak tu nismo dugo ostali, jer je kraljevska procesija ve bila spremna, mada bez ikakve muzike. Nepoznata kraljica, koja je juer bila s nama, ila je prva,
...MMMMMMMMMMMAMMMMMMMMMMM... Slovo oznaava gospe, a M gospodu. Gospa Alkemija je stala u sredinu. Bez obzira da li broji (poevi od sebe) u pravcu kazaljke na satu ili obrnuto, svaka sedma osoba je ena.
11

42

odjevena u bijeli saten i s malom, dragocjenom krunom na glavi. Nosila je samo maleno raspee napravljeno od jednog jedinog bisera, koje je tog istog dana visjelo izmeu kralja i njegove nevjeste. Za njom je ilo est gospi koje sam ve spomenuo, poredanih u dva reda. One su nosile kraljev nakit na malom oltaru. Za njima su ila tri kralja. Mladoenja je bio u sredini, odjeven u ist crni saten po talijanskoj modi. Nosio je mali, okrugli, crni eir, s malim, picastim, crnim perom, kojim nam je mahnuo kako bi pokazao svoju blagonaklonost. Mi smo se, kako su nas uputili, darovali i njemu i ostalima. Za kraljem su ile tri kraljice, od kojih su dvije bile bogato odjevene. Samo je trea bila sva u crnom, a Kupidon je nosio njen lep. Onda smo i mi dobili znak da ih slijedimo. Poslije nas su ile gospe, a na zaelju je bio stari Atlas. U ovom poretku je procesija prola kroz mnoge velianstvene koridore, sve do Kue Sunca, gdje se je trebala odrati komedija, odmah do kraljeve i kraljiine bogato ukraene platforme. Mi smo stajali s kraljeve desne strane, mada neto podalje, dok su gospe bile s njegove lijeve strane. Izuzetak su inile one gospe kojima je povjeren kraljevski nakit; njima je bilo namijenjeno posebno mjesto na vrhu. Ostale sluge su morale stajati dolje, meu stupovima, i da se time zadovolje. A sada, poto je u predstavi bilo mnotvo izuzetnih dijelova, neu oklijevati da je ukratko prepriam. Najprije se pojavio jedan vrlo stari kralj s nekoliko slugu. Pred njegov tron je donijet kovei, tek pronaen u rijeci. Kad su ga otvorili, ugledali su lijepu bebu, a pored nje nakit i pisamce pisano na pergamentu, adresirano na kralja. On je odmah otvorio pismo, no im ga je proitao, poeo je liti gorke suze. Objasnio je svojim slugama da je maurski kralj s velikom vojskom osvojio zemlju njegove tetke i masakrirao cijelu kraljevsku lozu, osim ovog djeteca. Budui da je kralj oduvijek elio sina oeniti kerkom svoje tetke, sada se zakleo na osvetu i vjeno neprijateljstvo prema Mauru i njegovim saveznicima. Zatim je naredio da se dijete njeno njeguje, pa je izdao zapovijedi da ponu pripreme za bitku protiv Maura. Ratne pripreme i kolovanje male djevojice koja je, im je malo stasala, povjerena na brigu jednom starom uitelju, predstavljaju cijeli prvi in, proet s mnogo finog humora. Tokom pauze je prireena borba izmeu lava i grifona, u kojoj je, to je i razumljivo, pobijedio lav. U drugom inu se pojavljuje Maur, crn i podmukao tip. Na svoju veliku muku, saznao je da je krvoprolie otkriveno, tovie, da je i djevojica vjeto spaena. Zato sada poinje smiljati kakvim bi ratnim lukavstvom pobijedio tako monog neprijatelja. U tome su mu svojim savjetima pomogle neke izbjeglice koje su zbog gladi prebjegle na njegovu stranu. I kada je, nasuprot svim oekivanjima, djevojka ponovo pala u njegove ake, on je odlui zadaviti vlastitim rukama, ali
43

ga u tome, na udesan nain, ometu njegove sluge. Tako se ovaj in zavrava velianstvenim Maurovim trijumfom. U treem inu je na Maura krenula velika vojska kojom je komandirao kralj, a predvodio je jedan stari vitez Valijant. On je napadao Maurovu zemlju sve dok, uz pomo velike sile, nije oslobodio djevojku iz kule u kojoj je bila zatoena i odjenuo je u novu odjeu. Zatim je podignuta velianstvena platforma na koju su smjestili djevojku. Tu se pojavilo dvanaest kraljevskih ambasadora kojima je ve spomenuti vitez uputio govor, istakavi kako je kralj, njegov milostivi gospodar, pored toga to je djevojku ve drugi put spasio od smrti i pruio joj kraljevsko obrazovanje - iako se ona nije uvijek ponijela kako bi trebalo - nju uz to jo i izabrao za suprugu mladom gospodinu njegovom sinu. On eli da se ove zaruke sada i ostvare, ukoliko bi se ona sloila da razmotri izvjesne uvjete koji se tiu njegovog velianstva. Vitez je zatim proitao neke vrlo primamljive uvjete koje bi, samo da nisu predugi, vrijedilo ovdje spomenuti. Ukratko, mlada dama je poloila svetu zakletvu da e ih se i ona pridravati i uljudno se zahvalila na tolikoj milosti. Onda su svi poeli pjevati u hvalu Boga, Kralja i mlade dame, pa su napustili pozornicu. Da nam vrijeme bre proe, u pauzi su uvedene etiri ivotinje proroka Danila, onakve kakvima ih je on u svojoj viziji vidio i potom opisao, a sve to je imalo odreeno znaenje. U etvrtom inu, mlada dama se vratila u svoje izgubljeno kraljevstvo. Ponovo je krunisana, a zatim su je, tako uparaenu, neko vrijeme vodili po trgu uz veliku radost. Potom su joj se predstavili razni ambasadori, ne samo da bi joj poeljeli uspjeha i blagostanja, ve i da podre njenu slavu. Ali ona nije mogla dugo sauvati svoje dostojanstvo, ve je ubrzo poela slati vragoljaste poglede i oijukati s ambasadorima, te je tako vrlo jasno pokazala svoj pravi karakter. Maur je ubrzo saznao za njezino ponaanje i nipoto nije htio propustiti takvu priliku. Budui da je njen nadzornik nije dovoljno dobro uvao, lako ju je uspio zaslijepiti velikim obeanjima, tako da je ona ubrzo izgubila povjerenje u kralja i tajno se podala Mauru koji je to, naravno, odmah iskoristio. Poto mu je dragovoljno ponovo dopala aka, on ju je zavaravao lijepim rijeima sve dok cijelo njezino kraljevstvo nije potpalo pod njegovu vlast. U treoj sceni ovog ina, on je naredio da je izvedu napolje, gdje su je najprije skinuli golu, a zatim je, na jednom drvenom gubilitu, vezali za stup, nemilosrdno izbievali i na kraju osudili na smrt. Ovo je bio tako tuan prizor da su mnogi zaplakali. Onako golu, bacili su je u tamnicu, da eka smrt od otrova. Meutim, otrov je nije ubio, ve je cijela postala gubava. Tako je ovaj in uglavnom bio tuan. Na pauzi je unijeta statua Nabukodonosora, ukraena raznim orujem po glavi, grudima, stomaku, kukovima i stopalima, ali o tome e jo biti rijei u sljedeim
44

objanjenjima. U petom inu, mladi kralj je saznao sve to se desilo izmeu njegove budue nevjeste i Maura. Kraljevi se kod svog oca zauzeo za nju, napominjui da je ne treba prepustiti sudbini. Ovaj zahtjev je prihvaen. Poslati su ambasadori da je utjee u bolesti i zarobljenitvu, ali i da je opomenu na njenu nesmotrenost. Meutim, ona nije htjela ni da uje za njih, ve je, naprotiv, pristala biti Maurova konkubina, to se uskoro i ostvarilo, i dojavljeno je kralju. Potom je na scenu stupila grupa dvorskih luda. Svaki je imao po jednu palicu, pomou kojih su za tren oka napravili globus, a zatim ga i rastavili, to je bila prijatna i zabavna fantazija. U estom inu je mladi kralj odluio izazvati Maura na boj. Iako je Maur pobijeen, svi su mislili da e umrijeti i kraljevi. Ipak, na kraju je doao k sebi, pa je oslobodio svoju nevjestu i poeo se pripremati za vjenanje, poto ju je prethodno povjerio svom posilnom i kapelanu. No ne samo da je onaj prvi djevojku zlobno izmuio, nego se i sveenik pokazao toliko zao i pokvaren, kao da je sve htio nadmaiti. im je to stiglo do kraljevievih uiju, brzo je poslao nekoga da stane na put sveenikovoj samovolji i da okiti mladu za vjenanje. Poslije ovog ina je unijet ogroman umjetni slon. Na njemu je stajala itava kula od muziara, to se svima vrlo dopalo. Na kraju se pojavio mladoenja, u takvom sjaju da se to ne da ni povjerovati. Ja sam bio zadivljen kako je to sve izvedeno. Mlada ga je doekala s istom pompom, a svi glumci povikali: Vivat Sponsus, Vivat Sponsa kako bi, na impresivan nain estitali i naem kralju i kraljici, to je njima (to sam dobro primijetio), vrlo godilo. Na kraju su svi glumci proetali nekoliko puta po sceni, pa poeli pjevati. Ovaj sretni sat donosi nam veliku radost sada, poto se na kralj vjenao. Zato, zapjevajmo, neka nae hvale zazvone njemu, kome je sve ovo posveeno. Dugo oekivana nevjesta ljepotica u zarukama mu obeana. Na kraju smo stekli za im smo stremili; blagoslovljen bio tko je predostroan!
45

Njeni roditelji dobri dadoe pristanak, iako se dugo za nju starahu. U asti rasti, da se tisue mogu uzdii iz tebe: iz krvi tvoje i njenog bia. Poslije ovoga, glumci su se povukli i predstava je zavrena uz radost i posebno odobravanje kraljeva i kraljica. Kako se veer pribliavalo, krenuli smo natrag u ve utvrenom poretku. Morali smo pratiti kraljeve i kraljice uz spiralno stepenite sve do ve spomenute sale u kojoj su bili spremni bogato natrpani stolovi. To mi je bilo prvi put da me pozovu za kraljev sto. Usred dvorane je postavljen mali oltar, na kome je lealo est kraljevskih obiljeja. Mladi kralj se prema nama ponaao vrlo ljubazno, ali nije mu uspijevalo da bude zaista veseo. Iako bi s vremena na vrijeme progovorio pokoju rije s nama, ipak je esto uzdisao, dok mu se mali Kupidon zbog toga rugao i izvodio svoje neslane tosove. Stari kraljevi i kraljice su bili vrlo ozbiljni, samo je ena jednog od njih pokazivala izuzetnu radost, ali zato - to nikako nisam mogao shvatiti. Za to vrijeme, kraljevi i kraljice su sjedili za prvim stolom; mi smo bili za drugim, a za trei su se smjestile neke od glavnih gospi. Ostale gospe i gospoda su morali sluiti. Sve se to obavljalo tako dostojanstveno i u takvoj mrtvoj tiini, da se ne usuujem ni puno priati o tome. Ali ne mogu a da ne spomenem kako su se prije objeda sve kraljevske osobe odjenule u snjenobijele, blistave odore i tako sele za sto. Nad stolom je visjela velika zlatna kruna ije bi drago kamenje, i bez ikakvog drugog svjetla, bilo dovoljno da osvijetli dvoranu. Zatim su sva svjetla upaljena vatrom s one male svjeice nad oltarom - ali zato, nisam ba sasvim znao. No primijetio sam da je mladi kralj esto slao hranu bijeloj zmiji na malom oltaru, to me je jako zainteresiralo. Mali Kupidon je praktino bio jedini krivac za svatko brbljanje na ovom banketu; nikoga nije mogao ostaviti na miru, a pogotovo ne mene - stalno je pravio neka udesa. Ipak, pravog veselja nije bilo i sve se tiho nastavljalo, tako da mi se neprestano inilo kako je neka opasnost neizbjena, pogotovo to nije bilo ni muzike. Ako bi nas itko ita pitao, trebali smo odgovoriti kratko i direktno, pa zautjeti. Ukratko, atmosfera je bila tako udna da me je znoj poeo golicati po cijelom tijelu - mislim da bi ak i osoba ogromne samokontrole tu izgubila hrabrost. Pred kraj veere, kralj je naredio da mu se da knjiga s malog oltara. Otvorio ju je, a jedan starac nas je opet upitao da li emo ostati vjerni kralju i u dobru i u zlu. Kada smo, drhtei, to potvrdili, tuno nam je zatraio da mu to damo i
46

napismeno, to nismo mogli odbiti. Osim toga, bilo je obavezno. Ustajali smo jedan po jedan i svojeruno potpisivali knjigu. Kada se to zavrilo, prinijeta je kristalna fontana s jednom vrlo lijepom kristalnom aom iz koje su sve kraljevske osobe, jedna za drugom, pile. Poslije je aa ponuena i nama, a potom i svima ostalima. To se zvalo Haustus Silentii (pie tiine). Zatim nam je svatko od kraljeva i kraljica pruio ruku. Izjavili su da ako sad ne budemo uz njih, vie ih nikada neemo moi vidjeti, to nam je natjeralo suze na oi. U taj tren se zaulo malo zvono, na to svi kraljevi i kraljice problijedjee, a mi skoro sasvim izgubismo hrabrost. Onda su skinuli bijele odore i obukli sasvim crne. Cijela dvorana je zastrta crnim samtom, pod takoer, a na pozornicu je sputena crna zavjesa. Poto su stolovi iznijeti, a svi posjedali ukrug na klupe, i poto smo se i mi odjenuli u crno, naa poglavarica, koja je bila izala, sada je ponovo ula. Donijela je est crnih marama od tafta, koje je vezala kraljevima i kraljicama oko oiju. Kad vie nisu mogli vidjeti, sluge su unijele est pokrivenih mrtvakih sanduka i spustile ih u dno dvorane, dok je na sredinu postavljeno nisko crno sjedalo. Na kraju je uao jedan kao ugljen crn ovjek, koji je nosio otru sjekiru. Najprije su do sjedita doveli crnog kralja - njegova glava je brzo odsjeena i zamotana u crnu krpu, a krv je sakupljena u zlatan pehar koji su, zajedno s njegovim tijelom, postavili u najblii lijes; sve pokrili i pomjerili u stranu. Tako je bilo i s ostalima; ja sam pomislio kako e na kraju doi red i na mene, ali nije. Jer, im je obezglavio sve kraljeve i kraljice, crni ovjek je izaao, a za njim i drugi, koji je i delatu pred samim vratima odsjekao glavu i vratio je nazad zajedno sa sjekirom, pa ih poloio u jedan mali lijes. Meni je sve ovo ba izgledalo kao prava krvava svadba, ali poto nisam shvaao to se dogodilo, morao sam primiriti misli dok ne saznam neto vie. Naa Gospa je primijetila da su neki meu nama postali sasvim maloduni i poeli jecati, pa nas je stala preklinjati da se smirimo. "Jer", rekla je, "ivoti ovih ljudi su sada u vaim rukama. Ako me budete sledili, njihova smrt e mnogima donijeti ivot." Svesrdno je zahtijevala da poemo na spavanje i ne muimo se vie oko ovoga, ve da budemo sigurni kako je uinjena pravda. Poeljela nam je laku no, izjavivi da e preko noi morati bdjeti nad mrtvima: Mi je posluasmo, te krenusmo za naim paevima u spavaonice. Moj pa je dugo razgovarao sa mnom o mnogo emu i toga se jo uvijek dobro sjeam, jer sam se divio njegovom poznavanju stvari. Ali njegova prava namjera je bila da me uspava, to sam na kraju i primijetio. Zato sam se pretvarao kako sam zaspao, mada mi san nije dolazio na oi i obezglavljene nikako nisam
47

mogao izbaciti iz svojih misli. Moja spavaonica je gledala na veliko jezero, tako da sam ga mogao lijepo osmotriti, pogotovo to se prozor nalazio tik do mog kreveta. Oko ponoi, tek to je otkucalo dvanaest, iznenada spazih veliku vatru na jezeru. Ispunjen strahom, brzo otvorih prozor da vidim to e se desiti. Ugledah kako se iz daleka pribliava sedam brodova, potpuno osvijetljenih. Iznad svakog od njih, na vrhu, lelujao je plamen koji se kretao tamo-ovamo, ponekad i sputao, tako da je bilo jasno kako su to duhovi obezglavljenih. Brodovi su njeno klizili prema obali, a na svakom je bio samo po jedan mornar. im su pristali, vidio sam da im naa Gospa prilazi s bakljom. Za njom su nosili est zatvorenih mrtvakih kovega i onaj kovei. Svaki su stavili na poseban brod. Ja sam onda probudio mog paa, koji mi je zbog toga bio vrlo zahvalan; jer budui da je cijeli dan jurcao goredolje, moglo mu se lako desiti i da sve prespava, iako je znao to e se desiti. im su sanduci stavljeni na brodove, sva svjetla su pogaena, a est plamenova su se zajedno vratili preko vode, tako da je u svakom brodu ostalo samo po jedno svjetlo za strau. Na obali je stajalo nekoliko stotina promatraa. Gospa je poslana natrag u zamak i, poto je paljivo namakla rezu za sobom, zakljuio sam kako se te noi vie nita nee desiti i da u morati ekati dan. Ponovo smo legli da otpoinemo. Od cijele moje druine, ja sam jedini imao sobu koja gleda na jezero i vidio sve ovo. Najednom sam osjetio straan umor, te, usred svih mojih razmiljanja i premiljanja, utonuh u san.

48

PETI DAN
No se zavrila i dan se tako urio zapoeti, da sam bre-bolje ustao iz kreveta, eljan saznati to se desilo i ne razmiljajui mnogo o tome jesam li dovoljno spavao. Kad sam se obukao i, kako je ve bio red, siao dolje, ispostavilo se da je prerano i nikoga drugog nisam naao u dvorani. Zato sam zamolio paa da me povede po zamku i pokae mi neto posebno. On je, kao i uvijek, bio voljan to mi uiniti, pa me smjesta povede niz neke stepenice u podrum, do velikih eljeznih vrata, na kojima su bila privrena velika bakarna slova. Pisalo je:12

Poto su vrata bila otvorena, moj pa me povede za ruku kroz mraan prolaz sve dok ne stigosmo do malih, pritvorenih vrata. Ona su, obavijestio me je, otkljuana prethodnog dana kako bi se izvadili sanduci i jo ih nisu zatvorili. im sam uao, opazio sam sve najvrednije stvari koje je priroda ikad stvorila. Jedinu svjetlost u toj podzemnoj odaji pruali su ogromni rubini - to je bilo kraljevo blago. Ipak, najvelianstvenije, najvanije to sam tu vidio, bila je grobnica postavljena u sredinu odaje, tako lijepa da sam se udio to je ne uvaju bolje. Ali pa mi je dao odgovor i na to pitanje, objasnivi mi da trebam zahvaliti svojim zvijezdama, jer samo zbog njih sada gledam stvari koje, osim kraljevih slugu, ljudsko oko jo vidjelo nije. Grobnica je bila pravokutna, a u sredini se nalazilo korito od uglaanog bakra. Sve ostalo je bilo od istog zlata i dragog kamenja. Usred korita je stajao aneo u ruci je drao nepoznato drvo, a voe s njega je stalno padalo u korito. Svaki put kada bi palo, pretvorilo bi se u vodu i oteklo u tri zlatne posudice postavljene odmah pored. Ovaj mali oltar su drale tri ivotinje: orao, bik i lav, postavljene na vrlo skupocjen postament. Upitao sam svog paa to bi to moglo znaiti. "Ovdje", odgovorio je, "lei sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude liila radosti, asti,
Ovdje lei sahranjena Venera, lijepa gospa, koja je mnoge velike ljude liila radosti, asti, milosti i sree.
12

49

milosti i sree". Poslije toga mi je pokazao bakarna vrata u podu i rekao:"Ovdje, ukoliko eli, moemo sii jo dublje". "Pratit u te svuda", odgovorio sam i krenuo niz stepenice. Tu je bilo sasvim mrano, ali pa je odmah otvorio kovei u kome se nalazila vjeno-plamtea svetiljica i zapalio jednu od mnogih tu poredanih baklji. Vrlo sam se uplaio i zabrinuo, te ga upitah da li je dozvoljeno to to inimo. Njegov odgovor je bio: "Sve dok kraljevska porodica jo uvijek spava, nemamo se ega plaiti". Sada sam ugledao velianstven, namjeten krevet, zastrt lijepim zavjesama. Pa povue jednu od njih. Tad ugledah gospu Veneru, potpuno nagu - jer pa je, takoer, podigao i njen pokriva - kako lei u takvoj ljepoti i ljupkosti da skoro sasvim izgubih glavu; ni sada ne znam je li to bilo kiparsko djelo, ili ljudsko tijelo koje tu mrtvo lei. Jer, ona je bila sasvim nepomina, a ja nisam smio dodirnuti je. Pa je ponovo pokri i spusti zavjesu, ali njen lik je i dalje lebdio pred mojim oima. No ubrzo iznad kreveta spazih plou na kojoj je pisalo13:

Upitao sam mog paa za ove rijei, ali on se nasmijao i rekao mi da u uskoro sigurno i to odgonetnuti. Zatim je ugasio baklju, pa smo se ponovo popeli uz stepenice. Ovaj put sam dobro pregledao vrata i otkrio da je u svakom oku gorjela po jedna mala svjetiljka od pirita, to prije nisam primijetio. Gorjele su tako sjajno da su vie liile na neke ukrase nego na svjetiljke. Ta toplota je poticala voe da se bre topi, ali drvo je i dalje davalo nove plodove. "A sada pouj", rekao mi je pa, "rijei koje sam uo da stari Atlas govori kralju: Kada se drvo potpuno istopi, gospa Venera e se probuditi i bie majka kralju." Dok je ovo govorio i, moda, ak namjeravao mi otkriti jo neto, uletio je mali Kupidon. Nae prisustvo kao da ga je zbunilo; ali, kad je vidio kako smo obojica premrli od straha, nije mogao zadrati smijeh i upitao me kakav me to duh doveo
13

Kada se voe s moga drveta potpuno istopi, probudit u se i bit u majka kraljica.
50

ovamo. Odgovorio sam mu, drhtei, kako sam se izgubio u zamku i sluajno dospio ovdje, gdje me je pa koji me posvuda traio na kraju pronaao, i kako se nadam da mi to nee uzeti za zlo. "U redu onda", ree Kupidon, "radoznali stare! Da si primijetio ova vrata, morao bi me gadno slagati. Morat u bolje paziti na njih", ree, pa stavi snaan zapon na bakrena vrata kroz koja smo ve silazili. " Kada se voe s mog drveta potpuno istopi, probudit u se i bit u majka kralju. Zahvaljivao sam Gospodu to me Kupidon nije naao ranije. Moj pa je bio jo sretniji, jer sam mu tako dobro pomogao. "Ipak", kazao je Kupidon, "ne mogu dozvoliti da proe nekanjeno, kad si nabasao tako blizu moje drage majke". Na te rijei, stavi vrh jedne od strelica u malu lampu, zagrije ga, pa me oari po ruci. Tada na to nisam obratio panju, ve sam se radovao to smo se tako lako izvukli, bez daljih posljedica. Za to vrijeme su i moji prijatelji ustali iz svojih kreveta i vratili se u dvoranu. Pridruio sam im se, pretvarajui se kako sam se tek probudio. Poto je sve paljivo zakljuao, i Kupidon je doao do nas. Morao sam mu pokazati ruku, na kojoj se jo uvijek vidjela kapljica krvi. Od srca se nasmijao, preklinjui ostale da me paze, jer se moji dani blie kraju. Svi smo se pitali kako moe biti tako veseo i nimalo pod utiskom tunih dogaaja od prethodnog dana. Ali, u njemu ne bijae ni trunka tuge. Naa poglavarica se u meuvremenu spremila za put. Sva u crnom samtu, jo uvijek je nosila svoju lovorovu granicu, ba kao i njene gospe. Kada je sve bilo spremno, Gospa nas je najprije pozvala na pie, a zatim nas zamolila da se pripremimo za sveanu povorku. Mi nismo gubili vremena, ve odmah krenusmo za njom iz dvorane u dvorite. Tu je stajalo est kovega, i moji prijatelji nisu ni mogli pomisliti nita drugo nego da u njima lei est kraljeva i kraljica. Ali ja sam prozreo tu predstavu, samo to nisam znao to e se dogoditi. Pored svakog sanduka je stajalo osam maskiranih mukaraca. im je poela glazba - a bila je tako turobna i tuna da me to zadivilo - oni su podigli sanduke, a mi smo ih, u redu, morali otpratiti u vrt. U njegovom centru je bila podignuta drvena zgrada s velianstvenom krunom na krovu, postavljenom na sedam stupova. Pod njom je bilo iskopano est grobova, a pored svakog se nalazio kamen. Ali u sredini je bio okrugao, izdubljen kamen, postavljen neto vie od ostalih. U te grobove su sputeni kovezi, tiho i uz mnoge ceremonije, kamenovi su postavljeni odozgo i sve je dobro zatvoreno. Mjesto u sredini je bilo za mali lijes. Tako su moji prijatelji prevareni - jer oni nisu mogli ni zamisliti nita drugo nego da se tu sad nalaze tijela pogubljenih. Povrh svega, tu je bila jo i velika zastava s naslikanim Feniksom, valjda da bi ih jo bolje zavela. Zaista sam imao prilike zahvaliti Bogu to sam prethodne noi vidio neto vie od sna!
51

Kada se ukop zavrio, Gospa je stala iznad sredinjeg kamena, pa je odrala kratak govor, podsjeajui nas da ostanemo vjerni naem zavjetu i da se ne alimo zbog tekoa koje nas oekuju, ve da pomognemo u obnovi upravo pokopanih kraljeva i kraljica kako bi oni opet oivjeli, i da bez odlaganja poemo s njom na put do kule na Olimpu, da bismo tamo pripravili lijekove, korisne i neophodne za ovu svrhu. Mi smo se odmah sloili s tim i krenuli za njom do obale, gdje je lealo sedam ve spomenutih brodova. Bili su potpuno prazni. Gospe su odmah privrstile svoje lovorove granice pa, poto su nas rasporedile po brodovima, naloile su nam da, u ime Boga, otponemo na put. Zatim su nas pratile pogledom sve dok nismo nestali s vidika. Potom su se vratile u zamak sa svim straarima. Svaki od naih brodova imao je poseban znak na velikoj zastavi. Pet brodova je imalo pet znakova corpora regularia,14 svaki po jedan. Moj amac, u kome je bila i Gospa, imao je sferu. Tako smo plovili u odreenom poretku, a svaki brod je imao samo po dva mornara. Naprijed je iao brod a u kome je, kako sam mislio, leao crnac.15 U njemu se nalazilo dvanaest muziara, koji su neumormo svirali. Njegov znak je bila piramida. Zatim su ili, usporedo, brodovi b, c i d u kojima smo se mi nalazili. Ja sam bio u brodu c. U sredini su bila dva izuzetno lijepa i bogato opremljena broda, e i f, ukraena lovorovim granicama, bez putnika. Njihove zastave su bile Sunce i Mjesec. Na repu se nalazio jedan brod. U njemu se nalazilo etrdeset gospi.16

Prema Pitagori, pet poliedara: tetraedar s 4 strane, heksaedar sa 6 strana, oktoedar s 8 strana, dodekaedar s 12 strana i ikosaedar sa 20 strana. 15 Za crnca je upotrijebljena rije Maor, Mavar, tako da je imenovan isto kao i crni zli kralj iz kazaline predstave. 16 Andreae prvo kae da je pet brodova na zastavama imalo poliedre, a zatim da su brodovi c, e i f imali sferu, sunce i mjesec, tako da onda preostaju samo etiri broda na kojima bi mogli biti ti poliedri. Meutim, brodovi su na shemi oznaeni znacima za planete. Johan Kepler je corpora regularia dovodio u vezu s odreenim planetima i koristio ih kao pomo pri prouavanju njihovih putanja. Oigledno je da ih i Andreae ovdje koristi kao obiljeja za pojedine planete i njihove putanje. Jedino ako tako shvatimo ovaj odjeljak, mogue je i da tri od sedam brodova imaju na zastavi sferu, sunce i mjesec, i da je istovremeno pet od sedam brodova obiljeeno Pitagorinim poliedrima.
14

52

Poto smo preplovili jezero, proli smo kroz tjesnac na otvoreno more gdje su nas sve sirene, nimfe i morske boginje oekivale, te nam odmah poslae u susret jednu morsku nimfu da nam urui njihove estitke i dar u ast vjenanja. To je bio skupocjeni, veliki biser, tako okrugao i bljetav da takav nikad ne bijae vien ni u naem ni u novom svijetu. Kada ga je gospa ljupko prihvatila, nimfa je zamoli da primi i njene prijateljice da neko vrijeme budu s nama; na to Gospa rado dade svoj pristanak. Naredila je da ona dva velika broda stanu u sredinu, a ostali da ih okrue u obliku pentagrama. Nimfe su se onda okupile ukrug i slatkim glasovima otpoele pjesmu: l. Nita nije bolje na zemlji od neusporedive, plemenite ljubavi u kojoj sva tuga brzo prolazi i mi postajemo kao Bog, koji je nad nama. Zato, slavimo Kralja, da cijelo more odzvanja. Sada emo pitati; ti odgovori. 2. to nas je u ivot dovelo? To je bila ljubav. to nas je u Milosti obnovilo? To je bila ljubav. to nam je roenje dalo? To je bila ljubav. Kako smo se izgubili na Zemlji? Bez ljubavi. 3. to nas vodi naprijed i nosi? To je ljubav. to nam pomae i tei nas? To je ljubav. to je to to dugujemo naim roditeljima? To je ljubav. to njima daje strpljenja? To je ljubav.
53

4. Kojom snagom pobjeujemo? Ljubavlju. Kako ljubav moemo otkriti? Ljubavlju. ime se dobra dijela stvaraju? Ljubavlju. Kako se dvoje sjedinjuje? Ljubavlju. 5. I zato, glasno emo pjevati, neka nae hvale zvone u ast ljubavi iskrene, da ljubav preobilna ispunjava naeg gospodina Kralja i njegovu drgu Kraljicu, ije su due naprijed otile, iako su im tijela viena. 6. Sve dok smo ivi, Bog e nam dati snagu da nas njegova ljubav vodi i u slubi udi, u plamenovima ljubavne vatre, da se dvoje ponovo spoje. 7. Tada e veliku tugu zamijeniti radost vjena, da postojana srea blagoslovi mnoga mlada srca. Kada su zavrile ovu pjesmu tako lijepih rijei i melodije, vie se nisam udio to je Odisej zapuio ui svojih suputnika, jer mi se tada inilo kao da sam najnesretniji ovjek na svijetu kad priroda nije i meni dala da budem tako ljupko bie. Ali Gospa je ubrzo naredila da se razapnu jedra, pa da poemo. Nimfe su se, takoer, povukle i rasprile po moru, poto su prethodno dobile dugu crvenu
54

vrpcu kao nagradu. Za sve to vrijeme osjeao sam kako je Kupidon poeo raditi u meni, a to teko da bi mi sluilo na ast. Poto moje lai nijednom itaocu ne bi koristile, neu dalje ulaziti u to. Ipak, sve je to bilo zbog one rane na glavi koju sam prvog dana primio u snu. Zato, neka svi ozbiljno shvate moje upozorenje: ne zadravajte se nepotrebno oko Venerine postelje, jer Kupidon to nipoto nee tolerirati! Poslije nekoliko sati, poto smo u prijateljskom razgovoru preli dobar dio puta, ugledali smo vrhove Olimpa, a Gospa je zapovjedila da se na dolazak najavi topovskom paljbom, to je i uinjeno. Ubrzo smo vidjeli kako se uzdigla bijela zastava i k nama klizi jedna mala lada, poslana da nas doeka. Kad nam se brodi pribliio; ugledali smo starca, uvara kule, s nekoliko straara obuenih u bijelo. Oni su nas ljubazno primili i poveli ka kuli, koja se nalazila na jednom potpuno etvrtastom otoku, opasanom tako debelim i jakim zidom da sam mu u presjeku odmjerio dvjesto ezdeset koraka. S druge strane zida su bili lijep travnjak i vrt u kojima je raslo udno i meni nepoznato voe. Poslije njih se dolazilo do unutranjeg zida oko kule. Sama kula je izgledala kao da je sazidana od sedam spojenih kula. Sredina je bila neto via, a sve ostale su u nju ulazile i preplitale se, inei sedam katova. Kada smo stigli do kapije kule, poveli su nas malo u stranu da bi, to sam shvatio, mogli unijeti kovege, a da mi nita ne primijetimo. Zaista, ostali jo uvijek nita nisu znali. im je to uinjeno, doveli su nas u najnii dio kule, koji je bio odista lijepo oslikan, ali teko da nam je mogao posluiti za zabavu. Jer, tu se nalazila samo laboratorija. Sada smo morali gnjeiti i prati trave, drago kamenje i druge stvari, ekstrahirati sok i esenciju, sipati ih u boice i slati na skladitenje. Naa Gospa je bila vrlo zauzeta, pa je nala dovoljno posla i za svakoga od nas. Na tom otoku smo morali raditi vrlo naporno, sve dok nismo sakupili sve to je bilo neophodno za obnovu obezglavljenih tijela. Za to vrijeme (to sam kasnije saznao), tri gospe su u prvoj sobi marljivo prale tijela. Kada smo na kraju skoro sasvim okonali pripreme, donijeto nam je samo malo bujona i pokoji gutljaj vina, te sam lako shvatio da tu nismo bili zabave radi. Jer, kada smo sasvim zavrili na dnevni posao, svatko je dobio samo prostirku na podu i time se morao zadovoljiti. to se mene tie, san me nije previe morio, pa sam izaao proetati po vrtu. Tako sam stigao i do zida i, budui da je mjesec sijao vrlo jasno, osjetio sam se smjelo i uspio se. Jedno vrijeme sam gledao preko mora, koje je sad bilo sasvim mirno. Pri tom sam imao dobru priliku da promatram zvijezde i njihove poloaje; primijetio sam da su se te noi desile takve konjunkcije planeta kakve se dugo nee ponovo vidjeti. Bilo je ba oko ponoi, gledao sam u more i uo da otkucava dvanaest, kad ugledah kako se izdaleka preko mora pribliava sedam plamenova i kako se smjetaju na vrh kule. Poeo sam se bojati, jer, tek to su se plamenovi smjestili,
55

podie se vjetar, a more se uzburka. A kada su jo i oblaci prekrili mjesec, moja se radost pretvori u takav silan strah da sam jedva uspio pronai stepenice i vratiti se u kulu. Da li su se plamenovi zadrali, ili su odmah otili, to ne mogu rei, jer se nisam usudio ni osvrnuti se. Legao sam na svoju prostirku pa sam tu, pored prijatne fontane koja je njeno uborila u laboratoriju, ubrzo zaspao. I tako se i peti dan zavrio zagonetkom.

56

ESTI DAN
Sljedeeg jutra, poto smo razbudili jedni druge, popriali smo malo o tome kuda bi sve ovo moglo voditi. Neki su smatrali da e obezglavljeni monarsi ponovo oivjeti. Drugi se s tim nisu slagali, jer su mislili da smrt starijih ne samo to je trebalo da mlaima vrati ivot, ve i da im da mogunosti za napredak. Bilo je i onih koji su vjerovali kako uope i nisu ubijeni kraljevi i kraljice, ve da su umjesto njih obezglavljeni neki drugi ljudi. Poto smo tako porazgovarali, uao je stari gospodin. Pozdravio nas je i provjerio da li je sve u redu i je li proces dovoljno napredovao. Budui da smo se svi ponaali tako da nam marljivost bude bez mane, starac je pokupio sve flaice i stavio ih u sanduk. Zatim su se pojavili neki mladii koji su nosili ljestve, konopce i velika krila. Stavili su sve to pred nas, pa otili. Starac je onda progovorio: "Dragi moji sinovi, danas e svatko od vas morati stalno nositi sa sobom jednu od ove tri stvari. Moete birati, a moemo i napraviti lutriju." Ali kada smo odgovorili kako bismo eljeli birati, odgovorio je: "Ne, bolje da odlui lutrija". Napravio je tri smotuljka papira. Na jednom je napisao "ljestve", na drugom "konopac", a na treem "krila". Zatim ih je stavio u eir, pa smo svi morali izvlaiti. Oni koji su izvukli konopac vjerovali su da su najbolje proli. Meni su dopale ljestve, to me vrlo naljutilo, jer su bile dvanaest stopa dugake i prilino teke, a ja sam ih morao nositi, dok su oni drugi jednostavno mogli omotati konopac oko sebe. to se tie krila, starac ih je tako vjeto privrstio na lanove tree grupe, da je izgledalo kao da su srasla s njima. Zatim je zavrnuo slavinu da bi ugasio fontanu, koju smo onda pomjerili iz sredine odaje. Poto je sve sklonjeno, uzeo je sanduk s flaicama, izaao i paljivo zakljuao vrata za sobom, a nama je izgledalo kao da su nas zarobili u tu kulu. Meutim, nije prolo ni etvrt sata, kada se ogroman okrugao otvor iznad nas otklopi i mi ugledasmo nau Gospu kako nas zove, elei nam dobro jutro i pozivajui nas da se popnemo gore. Oni s krilima su se trenutno podigli kroz otvor, mi s ljestvama smo sada shvatili emu one slue, ali oni s konopcima su se nali u gadnom poloaju. Jer, im bi se neko od nas popeo, morao bi odmah povui i ljestve za sobom. Na kraju su svi konopci okaeni na jednu eljeznu kuku, pa su se njihovi vlasnici morali penjati kako su znali i umjeli i to nije prolo bez uljeva. im su svi stigli gore, otvor je ponovo zaklopljen, a Gospa nas je srdano prihvatila. Ova dvorana se prostirala preko cijele irine kule. Imala je est dostojanstvenih nia, neto uzdignutih iznad odaje, u koje se uspinjalo preko tri stepenice. Nas su rasporedili po tim niama, da se molimo za ivote Kralja i Kraljice. Za to
57

vrijeme, Gospa je ulazila i izlazila kroz vrata (a), sve dok nismo zavrili. im smo obavili na zadatak, kroz mala vrata je unijeta udna stvar duguljastog oblika. Dvanaest osoba, koje su do tada bile nai muziari, postavile su to nasred odaje. Moji prijatelji su mislili da je to fontana, ali ja sam shvatio da se unutra nalaze tijela, jer je s donje strane predmet bio ovalan i tako veliki da bi se est osoba lijepo moglo poloiti unutra, jedna iznad druge. Poto su izali, ona dvanaestorica su ponovo okaili svoje instrumente pa su, uz njenu glazbu, uveli unutra nau Gospu i njene gospe autante. Gospa je nosila jedan kovei, dok su ostale imale samo granice i male lampe. Neke su drale i upaljene baklje. Te baklje su nam odmah dale, pa smo se svi morali poredati oko fontane. Fontanu su najprije okruile Gospa (A) i njene autantice s lampama i granicama (c). Mi smo bili sljedei, s bakljama (b), zatim su ili muziari (a), poredani u niz i ostale gospe (d), takoer u nizu. Odakle su te gospe dole, da li su boravile u zamku ili su tu dovedene preko noi, to nisam znao, jer su im lica bila pokrivena bijelim, prozranim velovima, tako da nijednu nisam prepoznao.

Gospa je onda otvorila kovei u kome je bilo neto okruglo, zamotano u komad debelog, dvostrukog, zelenog tafta. To je poloila u gornje korito, pa pokrila poklopcem punim rupa, s malim olukom, u koji je sipala neto od onih tekuine pripremljenih prethodnog dana. Fontana je uskoro poela tei, ali se tekuina vraala u korito kroz etiri male slavine. Ispod najnieg korita je bilo mnogo otrih vrhova na koje su gospe okaile svoje lampe, tako da je toplota mogla dosei dno i zagrijati vodu do kljuanja. im je prostrujala, voda se je kroz mnotvo rupica poela slijevati na tijela. Postala je tako topla da je rastopila sva tijela i pretvorila ih u tekuina. Ali to je bio okrugli, zamotani predmet na vrhu, to moji prijatelji nisu znali. Ja sam shvatio da je to bila crneva glava - od nje je voda dobivala takvu vrelinu. Na koritu su takoer bile rupice i gospe su u njih zabole svoje granice. Da li je to bilo neophodno, ili je u pitanju bila samo ceremonija, ne znam. Kako god bilo, voda je stalno prskala po tim granicama, tako da je u korito kapala u ukastim kapima. Na taj nain je fontana tekla sama od sebe skoro dva sata, mada je s vremenom postajala sve slabija. Za to vrijeme, muziari su otili svojim putem, a mi smo se etali gore-dolje po
58

dvorani, koja je bila tako opremljena da je pruala dovoljno mogunosti da ovjeku brzo proe vrijeme. Tu su bile slike, satovi, orgulje, male fontane, i jo mnogo slinih stvari - nita nije bilo zaboravljeno. Kada se pribliio sat da se fontana ugasi i prestane da tei, Gospa je unijela okruglu, zlatnu kuglu. Na dnu fontane se nalazila cijev za istakanje, pomou koje je Gospa u kuglu prenijela sve supstance koje su vrele kapi rastopile. Sipala je tekuine za nekoliko aa, uglavnom tamnocrvene boje. Ostatak vode koji je ostao gore u koritu je prosut, a fontanu, koja je sad bila mnogo laka, ponovo su iznijeli napolje. Da li su je tamo otvarali i je li ita korisno ostalo od tijela, ne bih mogao sa sigurnou kazati. Ali znam da je voda u kugli bila tea nego to bismo nas estorica mogli ponijeti, iako je po zapremini izgledala kao da ne bi smjela biti preteka ni za jednog jedinog ovjeka. Poto je kugla iznijeta uz mnogo napora, ponovo smo ostali sami. Ja sam uo topot koraka iznad nas, pa sam potraio svoje ljestve. Tko bi znao to su moji prijatelji mislili o ovoj fontani! Jer, oni su vjerovali da tijela lee u vrtu zamka i nisu znali to e ispasti od sveg tog posla. A ja sam zahvaljivao Bogu to sam bio budan u pravo vrijeme i vidio neto to mi je pomoglo da bolje razumijem Gospine rabote. Poslije etvrt sata, ponovo su podigli poklopac iznad naih glava i naredili nam da se popnemo, to smo, kao i prije, uinili pomou krila, ljestava i konopaca. Nemalo me ljutila pomisao da smo se morali ovoliko muiti, dok su se gospe mogle penjati drugim putem. Ipak, prosudio sam da je za to morao postojati dobar razlog, te da smo poneto morali prepustiti starcu. Jer ak i oni s krilima su ih mogli upotrijebiti samo kad je trebalo proletjeti kroz rupu. Kada smo sve ovo obavili i poto je otvor opet zatvoren, vidjeli smo kako u sredini odaje visi ona zlatna kugla, okaena o jak lanac. Dvorana je bila sva u prozorima, a izmeu svakog para prozora bio je po jedan kapak koji je pokrivao veliko zrcalo, nainjeno od poliranog stakla na metalnoj podlozi. Ovi prozori i ogledala su bili tako postavljeni da, iako je suneva svjetlost - koja je u to doba dana bila izuzetno jaka - padala samo na jedan kapak, izgledalo je, poto su prozori k svjetlu bili otvoreni, a kapci na ogledalima sklonjeni u stranu, da se u svim dijelovima sobe nalaze sve sama sunca. Zbog prelamanja, zraci su padali na zlatnu kuglu okaenu u sredini. A kako je ona bila sjajno ispolirana, zraila je takvu svjetlost da nitko od nas nije mogao drati otvorene oi, ve smo bili prisiljeni gledati kroz prozor, sve dok se nije dovoljno zagrijala, to je dovelo do eljenog efekta. Ovdje mogu slobodno kazati da sam u tim ogledalima vidio najudniji spektakl koji je priroda ikad objelodanila. Jer, sunca su bila posvuda, a kugla u sredini je sijala jo jae, tako da nismo mogli gledati ni za trenutak due nego to bismo gledali u pravo sunce. Na kraju je gospa naredila da se ogledala pokriju, a prozori zatvore, kako bi se
59

kugla opet ohladila. To je bilo oko sedam sati. Poto je dolo vrijeme da se odmorimo, pomislili smo kako bi bilo dobro da dorukujemo i malo povratimo snagu. Ovaj obrok je takoer bio filozofski, i nimalo se nismo morali plaiti kako emo se prejesti. Ipak, nita nam nije nedostajalo. Zbog nade u buduu radost, kojom nas je Gospa stalno tjeila, bili smo tako dobro raspoloeni da smo zanemarivali svaki bol i neugodnost. Sa sigurnou mogu tvrditi i za moje prijatelje, koji su svi bili plemenitog kroja, da ni oni ni za tren nisu pomislili na svoje kuhinje i trpeze, ve da im je jedino zadovoljstvo bilo uestvovati u toj pustolovnoj nauci i razmiljati o Bojoj mudrosti i svemoi. Poslije laganog doruka, ponovo smo prionuli na posao, jer se kugla dovoljno ohladila. Trebalo je da, pomou mree i ljuljanjem, izdignemo kuglu s lanca i spustimo je na pod. Sada se razvila diskusija o tome kako da je razdvojimo, jer nam je reeno da je presijeemo po sredini. Zakljuili smo da bi za tu svrhu najbolji bio otar dijamant. Kada smo tako otvorili kuglu, u njoj nije bilo nieg crvenog, ve lijepo, veliko, kao snijeg bijelo jaje. Vrlo smo se radovali to je sve ispalo tako dobro, jer se Gospa neprestano brinula da ljuska ne bude suvie krhka. Okupili smo se oko jajeta tako radosni, kao da smo ga sami izlegli. Ali Gospa ga je ubrzo iznijela napolje. Izala je i ona, zakljuavi, kao i uvijek, vrata za sobom. Da li je vani neto uradila s jajetom i da li je ono na neki nain podvrgnuto nekoj tajnoj obradi, niti znam, niti vjerujem da jest. Morali smo priekati jo etvrt sata, sve dok se i trei otvor nije otklopio a mi se, pomou naih instrumenata, popeli na etvrti kat. U ovoj odaji smo zatekli veliko bakarno korito, ispunjeno pijeskom, koji se grijao na tihoj vatri. Jaje je bilo ukopano u pijesak, kako bi se postiglo savreno sazrijevanje. Ovo korito je bilo potpuno etvrtasto. Na jednoj strani su velikim slovima bila ispisana sljedea dva stiha: O. BLI. TO. BIT. MI. LI. KANT. 1. VOLT. BIT. TO. GOLT. Na drugoj strani su bile sljedee rijei: SANITAS, NIX. HASTA. (Lijeenje kopljem)

60

Na treoj strani je bila samo jedna rije: F. I. A. T (Neka bude) Ali pozadi je bio itav natpis: QUOD Ignis : Aer : Aqua : Terra SANCTIS REGUM ET REGINARUM NOSTR: Cineribus. Eripere non potuerunt. Fidelis Chymicorum Turba IN HANC URNAM Contulit, Anno.

(to vatra, zrak, voda i zemlja nisu mogli destilirati iz pepela naih uzvienih kraljeva i kraljica, trupa odanih alkemiara je sakupila u ovu urnu. Godina 1459. Duh, dua, tijelo. P.H.M.D: Paracelsus Hohenheimensis, Medicinae Doctor. Alfa. Omega.) Da li se tu misli na pijesak ili na jaje, ostavljam uenjacima da rasprave. Ja, sa svoje strane, nita nisam izostavio. Kada je nae jaje bilo gotovo, izvadili smo ga iz korita. Nije bilo potrebe da ga razbijamo, jer se na pti ubrzo sam izlegao. Izgledao je vragolasto, mada je jo uvijek bio sav krvav i bezoblian. Najprije smo ga spustili na topao pijesak. Gospa nam je naredila da ga, prije no to mu ita damo za jelo, vrsto veemo, jer bi nas inae mogao dobro namuiti. Poto smo to uinili, donijeta mu je hrana - a to sigurno nije moglo biti nita drugo nego krv obezglavljenih rastvorena u onoj pripremljenoj vodi. Ptica je od toga tako brzo rasla pred naim oima da smo sada dobro razumjeli Gospino upozorenje. Pti je tako divlje kljucao i grebao - da se je mogao dokopati nekoga od nas, sigurno bi ga rastrgao. Sada je bio potpuno crn i, poto je postao sasvim divalj, donijeta mu je nova hrana, moda krv drugih kraljeva ili kraljica. Od toga mu je sve crno perje otpalo i izraslo mu je novo, bijelo kao snijeg. Postao je i neto krotkiji, pa se s njim lake postupalo. Ipak, jo uvijek mu nismo vjerovali. Kod treeg hranjenja, perje mu je poelo dobivati boju; nikada u svom ivotu
61

nisam vidio tako lijepe boje. Sada je bio sasvim krotak i prema nama se ponaao tako prijateljski da smo ga, uz Gospin pristanak, oslobodili. "Budui da je, zahvaljujui vaoj marljivosti i uz pristanak naih starih ova ptica dobila ivot i stekla vrhunsko savrenstvo", rekla je Gospa, "jasno je da je sada moramo radosno rtvovati". Zatim je naredila da se spremi objed kako bismo se malo povratili, jer je najtei dio naeg posla zavren, i bilo je krajnje vrijeme da ponemo uivati u naem djelu. Osjetili smo veliku razdraganost, mada smo jo uvijek bili u crnini (to nam je, tako veselima, izgledalo prilino budalasto). Gospa nas je stalno ispitivala, moda da bi ustanovila tko bi od nas mogao posluiti njenim buduim planovima. Naroito se brinula oko topljenja, pa ju je vrlo radovalo kad bi izgledalo kako je neko vjet u tom zavrnom poslu, to je odlika umjetnika. Ruak je trajao samo tri etvrt sata. Mi smo vei dio tog vremena proveli s naim ptiem, koga smo stalno morali hraniti. Ali on vie nije rastao. Poslije objeda nismo imali mnogo vremena da svarimo hranu jer, im je Gospa otila s pticom, otvorili su nam petu dvoranu u koju smo uli na ve opisan nain i ponudili nae usluge. U ovoj odaji je za naeg ptia bila pripremljena kupka, obojena finim, bijelim prahom, tako da je izgledala kao mlijeko. Kada smo ga stavili unutra, voda je bila hladna i to mu je vrlo godilo - pio je i veselo se igrao. Ali kasnije se je kupka poela grijati od lampi koje su stajale ispod, tako da smo se vrlo namuili da ga zadrimo unutra. U tu svrhu smo preko korita navukli prekriva, ali smo ostavili da mu glava viri kroz jednu rupu. U toj kupki je izgubio sve svoje perje i postao gladak kao novoroeno ljudsko dijete. Ipak, toplota mu nije naudila. Divio sam se tome, jer se perje potpuno rastvorilo, obojivi vodu u plavo. Na kraju smo ga pustili i on je izletio iz korita. Postao je tako sjajan i gladak da je bilo pravo zadovoljstvo drati ga. Poto je jo bio pomalo divalj, morali smo mu oko vrata nataknuti ogrlicu i lanac, pa smo ga vodili tamo-ovamo po dvorani. Za to vrijeme je ispod korita zapaljena velika vatra. Voda je kljuala sve dok nije isparila, a na dnu je ostao kamen plave boje. Izvadili smo ga, izlomili i spraili na drugom kamenu, pa ga upotrijebili da ofarbamo kou ptia. Sada je izgledao jo udnije, jer je posvuda bio plav, osim po glavi, koja je ostala bijela. Ovim je na rad na tom katu zavren i, poto nas je Gospa s njenim plavim ptiem napustila, pozvali su nas da kroz vrata na stropu proemo na esti kat, to smo i uinili. Ovdje nas je obuzelo neko snano predosjeanje, jer se u sredini nalazio mali oltar, isti kao onaj iz Kraljeve dvorane koji sam ve opisao. Na njemu se nalazilo est ve spomenutih predmeta. Sedma stvar je bio pti. Pred njega je, prije svega, postavljena mala fontana iz koje je otpio dobar gutljaj. Zatim je kljucao bijelu zmiju sve dok nije poela jako krvariti. Njenu krv smo morali sakupiti u zlatnu au i sipati je ptiu niz grlo, mada se on divlje opirao. Zatim smo zmijinu glavu zaronili u fontanu. Ona je onda oivjela i otpuzala u
62

lubanju i dugo je poslije toga nismo vidjeli. Za to vrijeme, globus se neprestano vrtio, sve dok nije postigao eljenu konjunkciju. U tom trenutku je sat otkucao jedan, pa se napravila nova konjunkcija; onda je sat otkucao dva. Na kraju, dok smo promatrali treu konjunkciju koju je objavio sat, siroti pti je sam pokorno spustio vrat preko knjige i dobrovoljno dao da mu jedan od nas, izabran lutrijom, odsjee glavu. Ipak, nije mu iscurila nijedna kap krvi, sve dok mu nismo otvorili grudi - tada je krv iknula tako svjea i bistra, da je izgledala kao fontana od rubina. Njegova smrt nas je sve dirnula u srce; pa ipak, morali smo dobro razumjeti da nam goludrava ptica ne bi bila ni od kakve koristi. Zato smo ga ostavili, pa oistili mali oltar i pomogli Gospi da spali tijelo do pepela (zajedno s tablicom koja je visjela u blizini), na vatri zapaljenoj na plamenu male lampe. Zatim smo nekoliko puta poistili pepeo i paljivo ga sklonili u kutiju od cedrovine. A sada, ne mogu preutiti kakav su trik smjestili meni i jo trojici. Poto smo revnosno pokupili pepeo, Gospa je rekla: "Gospodo, sada se nalazimo u estoj odaji i samo je jo jedna dvorana pred nama. Tada e naim mukama doi kraj, te emo se vratiti u zamak da probudimo nau milu gospodu i dame. Od sveg srca bih eljela da ste se svi, ovdje prisutni, ponaali na nain koji bi vas preporuio naem slavnom kraljevskom paru i donio vam prikladnu nagradu. Ipak, na svoju veliku alost, otkrila sam da su ova etvorica" (i tu pokaza na mene i jo trojicu) "lijeni i aljkavi kemiari. Ali s obzirom na moju ljubav prema svemu i svakome, neu ih predati zasluenoj kazni, ve elim objaviti da e, kako njihov nehat ne bi proao sasvim nekanjen, biti iskljueni iz sedmog, najvelianstvenijeg zadatka. No poslije toga nee se morati plaiti da e na njih pasti prijekor Njihovih Kraljevskih Velianstava." Neka drugi zamisle kako sam se osjeao poslije ovih rijei. Gospa je znala kako se treba drati, pa su nam se ubrzo suze slijevale niz obraze i mi smo mislili da smo najnesretniji ljudi na svijetu. Gospa je onda poslala jednu od svojih gospi - njih je tu uvijek bilo dovoljno da joj se nau pri ruci - da dovede glazbenike kako bi nas, piskom iz klarineta, istjerali napolje, i to uz takvu porugu i podsmijeh da su i sami, od silnog smijeha, jedva uspijevali da puhnu u instrumente. Najvie nas je boljelo to se Gospa smijala naem plau, besu i nemanju strpljenja, kao i to to je meu naim drugovima moglo biti i takvih koje bi naa nesrea radovala. Meutim, ispostavilo se da stvari stoje sasvim drugaije. im smo izali kroz vrata, muziari su nas zamolili da se razveselimo i poemo za njima uz spiralne stepenice koje su nas provele pored sedmog kata, sve do prostora pod krovom. Tu smo nali starca, koga sve do tada nismo vidjeli, kako stoji nad malom topionicom. Srdano nas je primio i od sveg srca estitao to nas je Gospa izabrala. Ali kada je shvatio kroz kakav smo strah upravo proli, stomak mu se
63

zatresao od smijeha, jer smo takvu veliku sreu primili tako nesretni. "Dakle, dragi moji sinovi", rekao nam je, "zapamtit ete da ovjek nikad ne zna koliko su dobre Boje namjere prema njemu". Dok je ovo govorio, u sobu je ula i Gospa sa svojom malom kutijom i, poto nam se nasmijala, presula je pepeo u drugu posudu, a prvu napunila nekom drugom supstancom, rekavi nam kako sad mora ii prodavati maglu ostalima, a mi da posluamo starog gospodina u svemu to nam zapovijedi i da ne posustanemo u naoj dosadanjoj marljivosti. Zatim nas je napustila i otila u sedmu dvoranu, odakle je pozvala nae drugove. to su oni tamo tono radili, ne bih mogao kazati, jer ne samo da je njima bilo potpuno zabranjeno da o tome govore, ve smo i mi bili u poslu, pa ih nismo mogli gledati kroz pod. A na rad se sastojao u sljedeem: trebali smo pepeo kvasiti prethodno pripremljenom vodom, sve dok smjesa ne postane vrlo glatka. Poslije toga smo tu supstancu stavili na vatru i dobro je zagrijali. Zatim smo je, tako vrelu, podijelili u dva mala kalupa i pustili da se ohladi. Potom smo imali vremena da malo promatramo nae drugove kroz neke pukotine u podu. Oni su, takoer, bili vrlo zauzeti oko pei; svaki je morao puhati u vatru kroz lulu, pa su tako stajali oko pei i puhali sve dok nisu ostali bez daha. Ipak, mislili su da su proli mnogo bolje od nas. To puhanje je i dalje trajalo kad nas je starac pozvao da se vratimo na posao, tako da ne znam to je bilo poslije. Kada smo otvorili kalupe, ugledali smo dvije male, svijetle i skoro prozirne figurice, kakve ljudsko oko jo vidjelo nije - deka i djevojicu, velike samo nekoliko paleva. Najvie me iznenadilo to nisu bili tvrdi, ve meki i mesnati, kao sva normalna ljudska tijela. Ipak, bili su bez ivota; vjerovao sam da je, bez sumnje, i statua gospe Venere napravljena na isti nain. Ovu aneoski svijetlu djecu najprije smo posadili na dva mala satenska jastuia. Dugo smo ih promatrali, kao opijeni ovim izuzetnim predmetima. Stari gospodin nas je, meutim, pozvao i naredio nam da krv ptice, sakupljenu u zlatnom peharu, kap po kap sipamo u usta figurama. One su od toga vidljivo rasle i, poto su bile vrlo lijepe i onako male, s rastom im je i ljepota postajala sve vea. Da je tu bilo umjetnika, postidjeli bi se svoje umjetnosti u usporedbi s ovim djelom prirode. Figurice, su porasle toliko da smo ih podigli s jastuka i poloili na dugaak stol pokriven samtom. Starac nam je naredio da ih pokrijemo do preko grudi komadom finog, bijelog, duplog tafta, kako nas njihova neizreciva ljepota ne bi ometala. Ukratko, prije nego to smo potroili svu krv, figurice su porasle do punog savrenstva. Oboje su imali zlatne lokne, a kip Venere, opisan ranije, ne bi se s njima mogao ni usporediti. Ali u njima jo nije bilo nikakve toplote ni osjeaja; jo uvijek su to bili mrtvi kipovi, mada ive i prirodne boje. Poto je pazio da ne izrastu suvie, starac nam je zabranio da ih dalje hranimo.
64

Potpuno im je pokrio lica svilom, a oko stola postavio baklje. Nemojte misliti da su ova svjetla bila neophodna; ne, stareva namjera je bila samo da ne vidimo kako e dua ui u njih. Mi to zaista ne bismo ni primijetili, da ja ve dvaput ranije nisam ugledao plamenove. Ipak, ostale sam ostavio u neznanju; ni starac nije znao da sam vidio neto vie. Zamolio nas je da sjednemo na klupu pored stola. Uskoro je dola i Gospa s muziarima i svime to je bilo potrebno. Donijela je dvije skupocjene bijele halje, kakve nisam vidio u zamku, niti ih mogu opisati. Tada mi je izgledalo kao da su sainjene od istog kristala, ali bile su meke i neprovidne i ja to ne umijem objasniti. Gospa je ove halje poloila na stol pa, poto je rasporedila svoje gospe na klupu, poela je sa starcem da izvodi raznorazne trikove, samo da bi nam zamazala oi. To se sve, kako sam vam ve rekao, deavalo ispod krova, i to vrlo udno konstruiranog. Krov je iznutra bio podijeljen na sedam kalota, od kojih je srednja bila neto via od ostalih i na vrhu je imala mali, okrugao otvor koji je bio zatvoren i nitko ga drugi nije primijetio. Poslije silnih ceremonija, ulo je est gospi. Svaka je nosila po jednu veliku trubu, s vijencem od sjajnozelenog, zapaljivog materijala. Starac je uzeo jednu trubu. Poto je sklonio neke baklje s gornjeg dijela stola i figurama otkrio lica, postavio je trubu na usta jedne figure tako da je slobodan, iri kraj upravio tono prema otvoru na krovu. Moji prijatelji su netremice zurili u figure; ali mene su vodile drukije misli. Jer kada je vijenac na trubi zapaljen, vidio sam kako se otvor na krovu otvara i kako sjajan mlaz vatre ulijee kroz cijev u beivotno tijelo. Poslije toga se otvor ponovo zatvorio, a truba je sklonjena. Moji prijatelji su na ovaj nain obmanuti, pa su mislili da je ivot u figure uao nekako pomou vatre s vijenca jer, im je primio duu, kip je otvorio oi i ponovo ih zatvorio, mada se skoro nije ni pomakao. Starac je ponovo postavio trubu na usta figurica, opet zapalio vijenac i dua je nanovo skliznula kroz cijev. Tako je uinio tri puta sa svakom figurom. Zatim su sva svjetla pogaena i iznijeta van. Stolovi su ponovo zastrti samtnim prekrivaima, a jedan krevet na rasklapanje je rasklopljen i namjeten. Figure su umotane smjetene na krevet i, poto su opet odmotane, postavljene su jedna pored druge. Zatim su navuene zavjese, kako bi mogli odspavati. Sada je bilo vrijeme da Gospa pogleda to ine ostali umjetnici. Oni su bili vrlo zadovoljni jer su, kako me gospa kasnije obavijestila, radili sa zlatom, to je odista jedan od aspekata Umjetnosti, mada ne ni glavni, ni neophodan, ni najbolji. I oni su, zaista, dobili dio pepela, pa su mislili kako je ptica stvorena samo radi zlata i da se pomou njega preminulima mora vratiti ivot. Mi smo za to vrijeme sjedili vrlo tihi, ekajui da se brani par probudi. Kroz jedno pola sata pojavio se i vragolasti Kupidon. Poto je pozdravio svakoga od nas, odletio je iza zavjese, gdje je zafrkavao mladence, sve dok se nisu probudili.
65

Bili su vrlo zaueni, jer im se inilo da su, od trenutka kad su obezglavljeni, pa sve do sada, spavali. Kada ih je probudio i poto su osvjeili svoje poznanstvo, Kupidon se sklonio u stranu da bi ih pustio da se malo povrate. Za to vrijeme je s nama izvodio svoje trikove. Na kraju je traio da se pozove glazba, jer mu se inilo da bismo morali biti veseliji. Nedugo zatim je dola i Gospa. Poto je ponizno estitala kralju i kraljici, koji su jo uvijek bili pomalo slabi, i poljubila im ruke, donijela im je dvije sjajne halje koje su obukli i stupili pred nas. Za njih su ve bile pripremljene dvije lijepe stolice na koje su seli. Mi smo im, dok su tako sjedili, estitali uz naklon. Kralj osobno nam se zahvalio i ponovo nas uvjerio u svoju milost. Ve je bilo skoro pet sati, tako da vie nismo smjeli odugovlaiti. im su spakirane sve najvanije stvari, krenuli smo da otpratimo kralja i kraljicu niz zavojite stepenice, pa kroz kapije i pored straa, sve do broda. Ukrcali su se s jo nekoliko gospi i Kupidonom i otplovili tako brzo da su se uskoro izgubili s vidika. Kako sam kasnije saznao, na moru ih je doekalo vie bogato opremljenih brodova, pa su za etiri sata preli mnogo liga17 preko mora. Kada je prolo pet sati, muziari su dobili zaduenje da odnesu sve natrag na brodove i spreme se za polazak. Ali poto je to trajalo malo suvie dugo, stari gospodin je u pomo pozvao nekoliko svojih vojnika. Oni su bili sakriveni iza zida, pa ih do tada nismo vidjeli. Iz toga sam zakljuio da je kula bila vrlo dobro opremljena za obranu. Vojnici su brzo zavrili s naim stvarima, te vie nismo imali drugog posla, nego da pojedemo veeru. Kada su stolovi namjeteni, gospa nas je ponovo odvela naim drugovima, a mi smo se morali pretvarati kako smo iskreno nesretni. Oni su nam se prezrivo smijali, mada je bilo i onih koji su nas alili. Tokom veere je i starac bio s nama i paljivo nas je ispitivao. Nitko nita nije mogao kazati, pa ma kako senzibilan bio; a da on to ne pobije, ispravi, ili makar dopuni nekim mudrim savjetom. Mnogo sam nauio od ovog gospodina - bilo bi dobro kada bi ga svi sluali i obraali panju na njegove primjedbe, jer se stvari onda ne bi tako esto pogreno radile. Poslije ovog ozbiljnog obroka, stari gospodin nam je pokazao svoje umjetnike kabinete, rasute po bedemima, u kojima smo vidjeli divne kreacije prirode i jo mnoge druge stvari koje je ljudska dovitljivost izmislila imitirajui prirodu, a njih je bilo toliko da bi nam trebalo jo godinu dana da ih sve pogledamo. Tako smo, uz svjetlost svijee, proveli dobar dio noi. Kada smo, na kraju, ve bili raspoloeniji za spavanje nego za razgledavanje jo tih udnih stvari, smjestili su nas u lonice na bedemima i tu ne samo da su
17

Liga - mjera za duinu, izmeu 2.42 i 4.6 milja

66

bili divni kreveti, ve su nam i sobe bile izuzetno luksuzne, te smo se jo vie udili zato smo morali prolaziti kroz tolike tekoe prethodnog dana. U jednoj od tih soba sam se dobro odmorio i, budui da sam uglavnom bio bez pratnje i umoran od neprestanog rada, njeni apat mora me uljuljkao u vrst i sladak san, koji se nije prekidao od jedanaest uveer, pa sve do osam sati izjutra.

67

SEDMI DAN
Probudio sam se poslije osam i brzo spremio da se vratim u kulu. Ali kroz bedeme je prolazilo tako mnogo raznih mranih prolaza, da sam neko vrijeme lutao, dok nisam uspio pronai izlaz. Na kraju smo se svi okupili u kuli, ispod nieg svoda, gdje smo, uz nae zlatne prsluke, dobili i ute halje. Gospa nam je objavila kako smo mi sada vitezovi Zlatnog Kamena - to je bilo ime koje do tada nismo znali. Poto smo se tako pripremili i dorukovali, stari gospodin nas je sve poastio s po jednim zlatnikom. Na jednoj strani novia su bila slova: AR. NAT. MI.18 a na drugoj: TEM. NA. F.19 Uz to nas je opomenuo da nikada ne inimo neto to bi bilo u suprotnosti s ovom uspomenom, niti da se njome hvaliemo. Zatim je otiao do mora, gdje su leali nai brodovi, bogato opremljeni. Tako divne stvari su ovdje sigurno unaprijed donijete. Bilo je dvanaest brodova, est naih, a est staroga gospodina. Njegovim brodovima su upravljali dobro naoruani vojnici. Ali on se ukrcao na na brod, pa smo svi bili zajedno. U prvom brodu su sjedili muziari - mnogi su bili muziari starog gospodina - koji su plovili pred nama da nam prekrate vrijeme. Na zastavama su nam bili nebeski znaci;20 na naoj je bila vaga. Meu ostalim stvarima, na naem brodu se nalazio divan, gospodski sat, koji nam je pokazivao svaki minut. More je bilo vrlo mirno i uivali smo u plovidbi. Ipak, iznad svega je bilo ono to je stari gospodin govorio. Jer, on je tako dobro znao da nam prekrati vrijeme divnim priama da bih rado cijeloga ivota plovio s njim. Za to vrijeme su nai brodovi jedrili vrlo brzo i nisu prola ni dva sata kad nas je mornar obavijestio da vidi jezero prekriveno brodovima. Pretpostavili smo da su izali da nas doekaju i tako je zaista i bilo. Jer, im smo kroz rijeku koju sam ve spomenuo21 stigli do jezera, naili smo na pet stotina brodova, meu kojima je bio i jedan sav u zlatu i dragom kamenju. Na njemu su se nalazili kralj i kraljica, s gospodom, damama i gospama visoka roda. im su nas ugledali, s obije strane su ispaljeni plotuni i nastala je takva buka od truba i bubnjeva, da su svi brodovi poskakivali tamo-amo po moru. im smo stigli, okruili su nae brodove i bacili sidra. Stari Atlas je istupio u kraljevo ime i odrao kratak, tean govor u kome nas je pozdravio i izrazio svoju nadu da je kraljevski dar pripremljen.
Ars naturae ministra - Umjetnost je slukinja prirode. Temporis Natura filia - Priroda je ker Vremena. 20 Misli se na 12 horoskopskih znakova. 21 4. dan, str. 45, samo to je tamo taj prolaz izmeu jezera i mora opisan kao "tjesnac", a ovdje kao "rijeka".
18 19

68

Moji prijatelji su bili zaprepateni - pitali su se kako to da je kralj ustao iz mrtvih, jer su mislili da e ga tek morati oivjeti. Mi smo ih prepustili njihovom zaprepatenju i ponaali smo se kao da je to sve i nama udno. Poto je stari Atlas zavrio svoj govor, istupio je stari gospodin i odrao neto dui odgovor. Poelio je kralju i kraljici sreu i napredak i uruio im mali, elegantan lijes. to je bilo unutra ne znam, ali to je dano na uvanje Kupidonu, koji je lebdio izmeu njih. Kad su govori zavreni, ponovo se zaula plotunska paljba, pa smo neko vrijeme plovili zajedno. Na kraju smo stigli do druge obale, blizu one prve kapije na koju sam uao. Ovdje je takoer ekalo veliko mnotvo kraljevih dvorana s nekoliko stotina konja. im smo stigli do obale i iskrcali se, kralj i kraljica su nam pruili ruku na izuzetno ljubazan nain, pa smo se popeli na konje. Sada moram zamoliti itaoca da sljedeu pripovijest ne pripie mojoj sujeti ili oholosti, ve da shvati kako bih o ukazanoj mi asti sigurno utio kad ne bi bilo izuzetno neophodno da to spomenem. Svi smo dobili mjesta meu gospodom. Ali na stari gospodin i moja malenkost jahali smo uz kralja i nosili po jednu kao snijeg bijelu zastavu s crvenim kriem. Mene su to zamolili zbog mojih godina i zato to smo obojica imali duge, prosede brade i kose. Osim toga, ja sam prikaio i moje znake na eir, to je mladi kralj ubrzo primijetio i upitao me da li sam ja bio taj koji je uspio stei znake na kapiji. Skromno sam odgovorio: "Da". Ali on se nasmijao, objasnivi mi da vie nisu potrebne nikakve ceremonije - ja sam njegov otac. Zatim me je upitao ime sam ih otkupio, a ja sam odgovorio: "Vodom i solju". Kralj se udio tko mi je podario takvu mudrost. Tada sam i ja postao prisniji, pa sam mu ispriao sve to mi se desilo s kruhom, golubicom i gavranom. Kralj je bio vrlo zadovoljan. Istakao je kako je Bog sigurno bio vrlo milostiv prema meni. U taj tren smo stigli i do prve kapije, na kojoj nas je ekao uvar u plavom odijelu. U ruci je drao molbu. im me ugledao pored kralja, pruio mi je molbu, uz ponizni zahtjev da preporuim kralju njegovu odanost. Ja sam najprije upitao kralja to je s tim uvarom, a on mi je srdano odgovorio kako je to bio poznat i izvrstan astrolog, koga je njegov otac i gospodar oduvijek visoko cijenio. Ali prije izvjesnog vremena je poinio greku u vezi s Gospom Venerom, jer ju je gledao dok se odmarala na svom krevetu, te je kanjen da uva prvu kapiju, sve dok ga neko ne oslobodi. Upitao sam: "Moe li se on osloboditi?" "Da", odgovorio je kralj, "ukoliko se otkrije da je neko zgrijeio isto kao i on, morat e zauzeti njegovo mjesto, a on e biti slobodan". Te rijei su me pogodile pravo u srce, jer me savjest uvjeravala kako sam ja taj prestupnik. Ipak, nisam rekao nita i uruio sam molbu kralju. im ju je proitao, tako se iznenadio da je kraljica, koja je jahala iza nas sa svojim gospama i onom kraljicom koju sam ve spomenuo kod stavljanja utega, to primijetila i upitala ga to bi to pismo moglo biti. Ali on nita nije otkrio, ve je sklonio pismo i poeo
69

govoriti o drugim stvarima, sve dok nismo stigli u zamak, tono u tri sata. im smo sjahali i otpratili kralja do ve spomenute dvorane, on je pozvao starog Atlasa u jednu malu sobu i pokazao mu pismo. Atlas nije oklijevao, ve je odmah odjahao do uvara, kako bi se osobno obavijestio o cijeloj stvari. Onda su mladi kralj, njegova mlada i ostala gospoda, dame i gospe, posjedali. Naa gospa je poela hvaliti nau marljivost, rad i zalaganje, predloivi da nam se urui kraljevska nagrada, kao i da joj se dozvoli da i dalje obavlja zadatak posrednika. Stari gospodin je takoer istupio i potvrdio sve to je gospa rekla, predloivi da bi bilo mudro da se, s obzirom na to, prui zadovoljenje po pitanju obije stvari. Mi smo se, onda, morali povui na izvjesno vrijeme. Odlueno je da svatko moe neto poeljeti, pa e mu to biti i ispunjeno, jer nije bilo sumnje da e oni koji su najvie shvatili, imati i najbolje elje. Imali smo vremena da o tome razmislimo do poslije ruka. U meuvremenu, kralj i kraljica su poeli igrati igru koja je liila na ah, samo to je imala druga pravila. Tu su bili suprotstavljeni vrlina i porok, tako da se lako moglo vidjeti s kakvim zavjerama porok doekuje vrlinu iz zasjede i kako se oni mogu procijeniti. Ovo je sve protjecalo tako otmjeno i pametno, da bi se samo poeljeti moglo da svatko ima jednu takvu igru. Tokom igre, Atlas je ponovo uao i iznio svoj prijavak u etiri oka. Mene je oblio znoj, jer mi savjest nije davala mira. Kralj mi je zatim dao da proitam molbu, manje-vie sljedeeg sadraja: Straar prve kapije je, prije svega, elio kralju uspjeha i napretka i da mu se sjeme raspe nadaleko i nairoko. Poslije toga je naglasio da je dolo vrijeme kada se on, u skladu s kraljevskim obeanjem, mora osloboditi, jer je jedan od gostiju otkrio gospu Veneru; njegova promatranja ga nisu mogla prevariti. Ukoliko bi Njegovo Visoanstvo napravilo strogu i detaljnu istragu, uvidjelo bi kako je ovo otkrie istinito. Ali ako bi se dokazalo da nije tako, rado e ostati na kapiji do kraja svog ivota. Iz tog razloga, on ponizno moli da mu se, po cijenu tijela i ivota, dozvoli da prisustvuje veeranjem objedu. On se nada da e tom prilikom otkriti krivca i zadobiti eljenu slobodu. Sve je ovo bilo temeljno i prikladno reeno, iz ega sam mogao uvidjeti njegovu plemenitost. Ali na mene je sve djelovalo suvie snano i od sveg srca sam elio da to nikad nisam ni vidio. Pomislio sam da bih mu moda mogao pomoi mojom eljom, pa sam upitao kralja da li bi se on mogao osloboditi i na neki drugi nain. "Ne", odgovorio mi je kralj, "jer je ova stvar vrlo posebne prirode. Ipak, to se ove veeri tie, moemo mu izai u susret." Odmah potom, posla nekoga po uvara kapije. U meuvremenu su pripremljeni stolovi u dvorani u kojoj nikad ranije nismo bili, namjetenoj tako skladno da je nikako ne mogu opisati. U nju su nas uveli uz posebnu pompu i ceremonije. Kupidon nas ovaj put nije pratio jer ga je, tako su mi objasnili, donekle naljutila
70

sramota nanesena njegovoj majci. Ukratko, moj prestup i ona molba su nanijele mnogo tuge. Kralj se protivio da zapone istragu meu gostima, utoliko prije to bi na taj nain i oni koji jo nita ne znaju sve saznali. Zato je stvar prepustio uvaru kapije koji je u meuvremenu stigao i bio zadovoljan koliko je to mogao biti, to mu se prua prilika da paljivo istrauje. Na kraju su se svi ponovo razveselili i poeli priati o raznim zabavnim i korisnim stvarima. Nije neophodno da sada opisujem kako je sluena hrana i kako je izvoen ceremonijal jer, niti je to itaoeva briga, niti bi to koristilo mom naumu. Ali tu je bilo mnogo vie umjetnosti i ljudske duhovitosti nego pijanstva. To je bio posljednji i najbolji obrok kome sam prisustvovao. Poslije banketa su brzo iznijeti stolovi, a unijete su zgodne stolice koje su poredane ukrug, pa smo seli na njih zajedno s kraljem i kraljicom, starim gospodinom, damama i gospama. Jedan pa prijatnog izgleda je otvorio velianstvenu knjigu koju sam ve opisao22. Atlas je zauzeo mjesto u sredini i otpoeo svoj govor: "Njegovo kraljevsko velianstvo nije zaboravilo na uslugu koju ste mu uinili, niti kako ste marljivo obavili vau dunost. Zato vas je sve proizveo u Vitezove Zlatnog Kamena. Zbog toga je sada neophodno ne samo da se ponovo obaveete Njegovom Kraljevskom Velianstvu, ve i da poloite sveanu zakletvu na sljedee odredbe, kako bi i Njegovo Velianstvo moglo isto tako saznati kako da se odnosi prema svojim vjernim podanicima." Na to ree pau da proita odredbe, koje su glasile ovako: "Vi, gospodo vitezovi, ete se zakleti: 1) da nikada va red ne pripiete ni avolu ni duhu, ve samo Bogu, vaem tvorcu, i njegovoj slubenici, prirodi; 2) da ete se gnuati svakog bluda, pohote i neisti i da va red nikada ne uprljate takvim porocima; 3) da budete uvijek spremni da svojim talentima pomognete svima koji su toga vrijedni i kojima je to potrebno; 4) da nikada ne poelite da ovu ast upotrijebite za ovozemaljske poasti i visok poloaj; 5) da ne ivite due no to Bog doputa." Na ovu posljednju odredbu smo se morali nasmijati, a sasvim je i mogue da je tu dodana zabave radi. Kako god bilo, mi smo se morali zakleti pred kraljevim skiptrom. Poslije toga su nas, uz uobiajene ceremonije, proizveli u vitezove. Meu ostalim privilegijama, dobili smo i vlast nad neznanjem, bijedom i boleu, da s njima inimo to naemo za shodno. To je kasnije potvreno u
22

4. dan, str. 17.

71

jednoj maloj kapeli, u koju su nas poveli u procesiji, da nau zahvalnost ponudimo Bogu. Tu sam, u slavu Gospoda, okaio svoj zlatni prsluk i eir i ostavio ih za vjeni spomen. A poto je svatko upisao svoje ime, ja sam napisao23: Summa scientia nihil scire. Fr. CHRISTIANUS ROSENCREU'TZ, Eques aurei Lapidus, Anno 1459. Ostali su napisali neto drugo, ve to je tko smatrao za najbolje. Zatim su nas ponovo odveli u dvoranu. Tu smo posjedali, pa su nas posavjetovali da sad brzo smislimo svoje elje. Kralj se, sa svoje strane, povukao u jednu malu odaju, da tamo primi nae elje. Svakoga su pozivali posebno, pa ne mogu nita kazati o eljama drugih. Ja sam mislio da bi sada najpohvalnije bilo kad bih, u ast svog reda, pokazao pravu vrlinu; smatrao sam da, u ovom trenutku, to najbolje mogu uiniti zahvalnou, koja me bolno iskuavala. Zato sam se, bez obzira to sam mogao poeljeti i neto mnogo ugodnije, suzdrao, i odluio da, usprkos moguoj opasnosti za mene, oslobodim uvara kapije, mog dobroinitelja. Kada su me pozvali da uem, najprije su me upitali da li sam, poto sam proitao molbu, primijetio ili posumnjao na neto to bi navelo na prestupnika. Bez oklijevanja sam poeo pripovijedati kako se sve desilo i kako sam, u neznanju, ba ja poinio tu greku, te sam se ponudio da primim kaznu za sve do ega je ona mogla dovesti. Kralj i ostala gospoda su se zamislili nad ovim neoekivanim priznanjem, pa su me zamolili da izaem na kratko. im su me ponovo pozvali, Atlas mi je objavio da, iako je Njegovom Visoanstvu Kralju vrlo muno to sam ba ja, koga on voli vie od svih, zapao u takvu nesreu, on ipak ne moe prekriti stare zakone. Zato za mene ne postoji drugi nain da se otkupim, osim da oslobodim vratara, te da stanem na njegovo mjesto. On se nadao da e uskoro neko takoer poiniti greku, kako bih mogao to prije otii kui. Ipak, ne vrijedi da oekujem osloboenje prije vjenanog slavlja njegovog budueg sina. Ova presuda me skoro kotala ivota - mrzio sam i sebe i svoja brbljava usta, kad nisam znao utjeti. Ipak, na kraju sam se ohrabrio i, poto sam shvatio da mi nema pomoi, ispriao kako me je taj uvar poastio jednim obiljejem i preporuio drugom vrataru. Uz tu pomo sam izdrao sva mjerenja i tako uivao u asti i radosti koji su mi pali u udio. Zbog toga mi pristojnost nalae da pokaem zahvalnost prema mom dobroinitelju i nita mi drugo ne preostaje
Najvie znanje je da nita ne znamo. Brat Christian Rosenkreutz, vitez zlatnog kamena, godine 1459.
23

72

nego da svoju kaznu prihvatim zahvalno, te da izjavim kako sam spreman ponijeti teret umjesto onog koji mi je pomogao da zadobijem ovako visoke asti. Ukoliko bi moja elja, meutim, mogla imati nekog utjecaja, elio bih se vratiti kui, tako da se ovaj ovjek oslobodi kroz mene, a ja kroz moju elju. Odgovor je bio da elja ne moe sezati tako daleko, ba kao to ni njega nisam mogao osloboditi pomou nje. Ipak, Njegovom Kraljevskom Velianstvu je bilo milo to sam se ponio tako velikoduno, mada se plai da jo uvijek ne shvaam kakvu sam bijedu sebi navalio na plea svojom indiskretnom radoznalou. Dobri ovjek je proglaen slobodnim, a ja sam, teka srca, morao istupiti. Poslije mene su pozvali i ostale. Svi su izlazili napolje veseli, od ega je moj bol bio jo vei, jer sam vjerovao da u morati skonati na toj kapiji. Brinuo sam se oko toga to u sve morati podnositi i kako u provoditi vrijeme. Na kraju sam zakljuio da sam ionako star, pa mi, kako je to ve u prirodi, ne preostaje vie od par godina ivota. Tuga i jadan ivot e me brzo odnijeti u grob, te e se moja straa okonati. A do groba bih mogao provoditi vrijeme u blaenom snu. Progonile su me mnoge sline misli. Ponekad me muila pomisao da sam vidio tako mnogo divnih stvari, ali sam zbog toga pretrpio i tetu. Ponekad sam se, opet, radovao to su me za ivota pozvali da prisustvujem svim tim radostima i to nisam morao otii onako sramno. Ovo je, dakle, bio posljednji i najtei napad koji sam trebao podnijeti. Dok sam tonuo u ovakve misli, ostali su se spremili. Poto su kralju i njegovoj gospodi poeljeli laku no, odveli su ih do njihovih soba. Ali mene, bijednika, nije imao tko povesti, a muke su mi tek predstojale. A, kako bih bio siguran u svoj budui zadatak, morao sam staviti prsten koji je nosio moj prethodnik. I, na kraju, poto je ovo bilo posljednji put da ga vidim u ovom obliku, kralj me posavjetovao da se ponaam u skladu sa svojim zvanjem i nipoto protiv odredbi Reda. Onda me zagrlio i poljubio, a ja sam shvatio da u ujutro morati biti na kapiji. Poto su neko vrijeme prijateljski sa mnom porazgovarali i na kraju mi pruili ruke preporuujui me Bojoj zatiti, oba starca, gospodar kule i Atlas, su me poveli do velianstvene spavaonice u kojoj su bila tri kreveta. Legli smo, svatko u po jedan krevet, pa smo spavali skoro dva... (Ovdje nedostaju oko dva lista iz tamparskog tabaka.) ... a on, autor, iako je zamiljao da e ujutro postati uvar kapije, vratio se kui.

73