Вы находитесь на странице: 1из 119

Read Kadi

Ilhamijin put u smrt

-Kad u epe stie glas da je Ilhamija pozvan u Travnik, ljudi zastadoe prestravljeni. I dok je prolazio arijom, utke su gledali za njim, kao to se gleda za onima koje odvode na gubilite. Niti mu je ko prilazio, niti ga ko oslovljavao. arija se pravila da ga ne vidi, mada su ga svi vidjeli i svi pratili pogledom. A sve onako ispod oka, kriomice. I iz duana i iz kahvi. Jedino mu prie suludi Baban pa ga smjehuljei se pozdravi i isprui otvoren dlan. Pogleda u sputenu paru, nasmija se i mekeui utee niz ariju. Kad izbi pred Ferhadpainu damiju, Ilhamija zastade. Podie ruke i poe uiti. Ljudima se inilo da razgovara s mrtvima. Da ih pita kako im je, je li im teko. Jer, i njega su ve ubrajali u mrtve. Pa je opet poao. Zamiljen. Duboko sputene glave. No je proveo sjedei. Sam, uz upaljenu svijeu na koljenima. Niti mu je ko doao, niti kucnuo na pender. Mada su svi znali da bdije. Samo je svijea u iraku tiho pucketala i kalila se. Bio je miran. Gotovo ledeno smiren. Premda je predosjeao zato ga Delalija poziva i ta ga u Travniku eka. Nikakvu dobru nije se nadao jer Travnik se, od Delalijina dolaska, krvlju umivao i u strahu spominjao. itav mu je ivot te noi poeo promicati ispred oiju. Od malih nogu. ivo se sjeao kad su mu srezali prve alvare i kad je s ocem prvi put poao u damiju, na Bajram-namaz, jednako gledajui niza se, u svoje nove alvare. Pa se onda sjeao epake medrese i svoga muderisa, utljivog i strogog Karahode, pred kojim je godinama uio i od kojeg je uo prve stihove. Onda se u sjeanju prebacio u fojniku medresu i u oblinju tekiju u iviima. Sad mu je ejh Husein-baba izaao pred oi. Blag i nekako sjetno zamiljen, a pun znanja kao sae meda. Nakon dugogodinjeg boravka i naukovanja u Stambolu i lutanja po tekijama od Buhare do Samarkanda, gdje je svojom
2

darovitou i znanjem zadivljavao tamonje ejhove, Huseinbaba je osjetio vrelu enju za rodnim krajem pa se vratio u Bosnu i osnovao tekiju u iviima. Ilhamija mu je bio rijetko odan i darovit uenik. Husein-baba ga je uveo u uznosite tajne tesavvufa i u derviki red nakibendija. Umjesto svoga dotadanjeg imena: Abdulvehhab bin Abdulvehhab epeviepak, uzeo je derviki nadimak Ilhami, to e rei nadahnuti, jer je neporecivo vjerovao da sve, ime se ljudska dua hrani i uznosi, dolazi nadahnuem Boijim. Zanesen, pjevao je: Ilhamiju nita vie ne smeta, otkad nae Boijega rahmeta, on ne eli ni od koga himmeta, Allah, Allah, srcem zbori, derviu! Iz ivia se vratio u epe, kao imam i hatib Ferhadpaine damije. Bio je vrstan alim, gorljiv suja i darovit pjesnik. I jedan od najplodnijih muslimanskih pisaca toga vremena. Osim teolokih spisa, napisao je i vei broj pjesama. Pjevao je na materinskom, turskom i arapskom jeziku. A bio je jo neto: bio je teko bolestan. Boljeli su ga i tijelo i dua. Bio je ojaen i nesretan zbog jada u kojem je Bosna ivjela, inilo mu se da e umrijeti. Da mu se primakao vakti-sahat. Opratajui se od dunjaluka i prijatelja zapisao je: Na asu smrti napomenite mi ehadet da ne bih otiao na onaj svijet bez imana. Zatvorite mi oi, neka se niko od mene ne prestrai. Neka imami nemaju tekoa i uznemirenja. Neka se tijelo ne uuje dugim zadravanjem. Neka braa ne vide tegobu i bol. Lijepo i brzo sve dovrite, da vjernici nemaju nikakve tegobe ni dosaivanja zbog moje denaze. Oprostite mi moje nedostatke. Ja svima opratam... Ja ne plaem za ovim svijetom i ne veem se za njega. Izaao sam ve u prelazni svijet... Bez edela umiranja nema. Nije mu bilo sueno da umre. Bilo mu je odreeno da ivi. I pati. Zbog zla, nepravdi i nasilja njegova vremena.
3

Ilhamiju je to razdiralo. Nasilje, ponajvie. U njemu je vidio korjenje svih zala. Pa je ustao protiv nasilja. Ustao je onim u emu je bio najjai: stihom. Skovanim i kaljenim u vatri njegove vjere, kojoj je bio neizrecivo odan. Pri tom nije tedio ni pae ni mulle. Da nije bio takav, glave bi se, sigurno due nanosio. O njihovim laima pjevao je: e li ti je Halil paa? A musar Ali-paa? I goveda znae naa, e li bie lai vae. Postidte se, sramota je, pobojte se, grehota je, to inite, promislite, e to bie lai vae? uli su ga, ali nisu hajali. Onda je za vezira u Bosnu doao Delaluddin Ali-paa, Delalija. Poslao ga je sultan Mahmud II, reformator. Reformama koje je donio, sultan je nastojao spasiti carevinu koja se od nemoi uveliko drmala i glavinjala. Ni Bosna nije vie bila avlija i ulistan Carevine ve njezina otvorena rana koja je krvarila i irila se. Gdje joj sve sinovi nisu ginuli! Dugo je bila ranjavana i izranjena. Delalija je trebao da zalijei i zatvori te rane. Da je upokori, jer se od jada i boli propinjala i ujedala. Doao je iz Edrene, gdje je bio carski namjesnik. Gvozdene naravi, nepokolebljiv u odlukama, uen, a jo vie nemilosrdan, Delalija, koji je uz to bio rashoda, sa zadovoljstvom se prihvatio zadatka koji mu je sultan povjerio. Smatrao je da na ljutu ranu treba udariti ljutu travu. Pa je i udario ljutu travu.
4

Uskoro po njegovu dolasku u Travnik - a bilo je rano proljee godine 1820. - otpoe pozivanje sumnjivih i neposlunih prvaka. Oni, koji su bili sretniji, zavrie pod ibama ili u progonstvu, a ostali pod krvnikovim maem ili omom svilenog gajtana. Samo u jednoj okrvavljenoj travnikoj noi, kako biljee Ijetopisci, pogubljeno je trideset prvaka-plemia, a jedne druge noi glavom je platilo sedam gradskih kapetana. Niko se nije smio kretati iz mjesta u mjesto bez posebne teskere, proviene Delalijinim muhurom, dok su brojne strae nadgledale puteve kojim se moglo putovati. Sve imalo sumnjive osobe morale su pred sudom uzeti dobre jamce koji e jamiti za njihovo ponaanje, a oni koji nisu mogli nai jamca imali su se popisati i opisati pa otpremiti u Travnik. Na gredi jedne kue u travnikoj ariji Delalija je naredio da se pribije eljezni arin s njegovim znakom utisnutim u gvoe. Arin je trebao da poslui kao dvostruka opomena: kao arin pravde jednak za sve, i kao tana mjera koje se moraju svi pridravati. Strah je, po bogzna koji put, lazao Bosnom i ljudskim utrobama. A kad je Delalijin zulum dodijao i tiici na zelenoj grani, javi se Ilhamija. Die svoj glas. Posljednji put. I zapjeva: udan zeman nastade, sve zlikovac postade, ta se hoe, zaboga? Ve takata nestade, zlo nam svako postade, dobrih ljudi nestade, ta se hoe, zaboga? Turin nema amela krivda pravdu zamela, pa se pravda umela, ta se hoe, zaboga? Premda osvjedoeni musliman i suja, to se tada poistovjeivalo s pojmom Turin, pravdoljubivi Ilhamija imao je hrabrosti da javno osudi nasilje i kae istinu. Sad je sjedio na koljenima, nujan i preputen sam sebi, pa prebirao po uspomenama i izranjao u stvarnost koja je bila
5

mranija od noi koja je leala nad kasabom. Onda se odluno die i poe spremati. Krenuo je u neko doba. Prije zore. Pratili su ga prvi horozi i daleki pasji lave. No je bila tamna, bez mjeseine. urno je napustio kasabu. Nije se osvrtao. Nije dopustio da ga obhrvaju osjeaji. Noas je sve sredio. Sa samim sobom. Bez kolebanja. Put e mu do kraja ostati ravan i ist. S pogledom uprtim u svjetlo Istine kojoj je odano sluio. Boe, da li on to sanja? Kako je ova no gluha i nestvarna. Kao da je sve ivo pomrlo, pa ostao samo on. I sad ide ispod tamnog neba i utljivih debelih brda, dok tu negdje u blizini, stenje nevidljiva rijeka, zaklonjena mranim udovitima koja kao ukleta lee i preaju uz njezinu obalu. Zar iza mraka ove udne noi zaista postoji neki vezirski grad Travnik i u tom gradu ovjek po imenu Delaluddin, koji ga poziva i eka da bi ga s glavom rastavio. Ako on uistinu postoji, ta li sad radi? Spava? Pa kad se probudi i sjeti ko je i ta je, zar e opet nastaviti tamo gdje je juer stao? Zar e dan koji e se uskoro roditi, sve ovo izmjeniti i oivjeti? Zapjevae ptice, rodie se i zaplamtjeti boje, zazujae pele i poletjeti iz svojih konica u susret cvjetovima koji ih ekaju, a probueni ljudi protrae snene oi i protegnuti udove pa se prihvatiti poslova koji ih ekaju. Sve e se izmijeniti i oivjeti to sada stoji kao ukleto, mrtvo i gluho. Sve osim njegove sudbine, koja ga zove i eka. Ilhamija se strese. Ne od straha ve od veliine trenutka koji nastade. Sunce je izranjalo iza brda. Raalo se u ognju rastopljenog zlata koje se razli po brdima. On odjednom osjeti kako je sitan i beznaajan taj Delaluddin Ali-paa koji ga poziva u Travnik, ime li se on zanosi i zavarava? Zar da je on gospodar njegova ivota i smrti! Glasno potegnu tekbir i od zanosa se zagrcnu. Uskoro zamae u umu. Radovao se pjevu ptica i igri nestanih vjeverica. Iznenaeni zec uao je na putu i radoznalo ga
6

gledao, pa onda skoi, izvi se u skoku i nestade. Delaluddin Ali-paa opet mu izae pred oi. Golem i prijetei. Ilhamija stade. Neto vrue oinu ga preko srca, ali samo za trenutak. - ejtane, nalet te bilo, odlazi mi s oiju! Daba me strai i iskuava! Vrati se onome ko te alje! - apnu tvrdo pa mahnu rukom kao da se od nekoga brani i ubrza korak. - Stani! - odjeknu povik, a iza bukve se ukaza dugaka cijev iane. Ilhamija stade. - Baci oruje! On ispusti zaveljaj i derviku taku. - Digni ruke! Podie ruke. Stajao je kao ukipljen. Duba mu se bila zadigla do iznad koljena. Onaj mu prie s lea. Bio je mlad, pleat, pod pusatom. Stade pred Ilhamiju, zagleda mu se u lice i sade pogledom sve do nogu, pa se posprdno nasmija i spusti puku. - Koji si? - Putnik... dervi... - e su ti pare? Ilhamija nespretno izvue kesu. Hajduk je uze, odrijei, pa istrese na dlan nekoliko ubogih groa.
7

- Je l ovo sve? - Sve. - Ih, i ti si mi neki...! Kud si poo? - U Travnik. - U Travnik? Nekom? - Veziru. Hajduk se izmae pa ponovo podie puku. - Veziru? Zar si ti njegov...? - Ja nisam niiji, osim Boji. - Pa, to mu onda ide? - Zove me. - Zove te! Poradi ega? - Ko to zna. Neto sam mu, morebit, skrivio... - Jadan li si, ako te on zove. Uzmi to svoje, pa hajde! pokaza hajduk oima na stvari. Jedno su vrijeme utke gazili. - Ne mere bit da ne zna to te zove? Ilhamija je utio. - Ako te Delalija zove, zna ti se! - naglasi hajduk i iskosa ga odmjeri. On ni ovaj put nita ne ree. U mislima je bio negdje
8

daleko. Uskoro stigoe. Kraj umskog izvora sjedjela su etvorica. utke su gledali i ekali da im priu. - Ko ti je taj? - upita jedan, s pusatom bogatijim nego u ostalih. Dubok oiljak, valjda od noa ili sablje, pruao mu se ispod lijevog uha sve do uvrh ela. Oni kapci bili su mu stisnuti. Bio je orav u lijevo oko. - Veli da ide veziru u Travnik. Zove ga kae. oravi se die. - U Travnik, veli? - obrati se Ilhamiji. - U Travnik... - Delaliji? - Njemu. - Zove te? - Zove. - Ja zna li, jadan ne bio, to te zove? - Kad ujem, znau... - Ne mere bit da ne zna! Mora da si mu stao na jaziju? - Morebit. - Okle si? - Iz epa. - Ja, ime se bavi? - nastavi oravi, gledajui mu u kauk i
9

niz dubu. - Je si l hoda, ta li si? - Dervi sam? - Dervi. Ja, koji si, kako ti je ime? - Ilhamija... - Onaj to kazuje pjesme? - Onaj... - apnu Ilhamija gledajui preda se. - Pa to, brate odmah ne kae! Sjedi! Sluavo sam ja mlogo o tebi. Jesi l gladan?... Ibrie, daj meso i pogau! - Ne treba, fala ti. - to? - Postim. - Eh, to je baka. Sjedi, to stoji! Evo ovdi, na panj, do mene. Ilhamija se spusti. - Sluavo sam ja tvoje pjesme! Pune su pouke. I, nako, kako u rijet, pravedne. Ilhamija se sjetno osmjehnu. - ta je, ta se smije? - osmjehnu se i oravi. - Veli, da si ih sluo... - Ih, kolko put! Na sijelima. - Pa, to me nisi posluo?
10

- to te nisam posluo? Je l ono iz pjesama? - Iz pjesama. - Ih-h, da sam te posluo, posto bi evlija - nasmija se oravi. - A ne meremo svi bit ni evlije! - A moremo insani. oravi se Ijutnu. - Ba tako? Biva, hoe rijet... - Govorim za tvoje dobro. I tebi, i njima - pogleda Ilhamija po druini. - Reci ti to Delaliji! - planu oravi. - Pitaj ga, to on nije insan? On je vezir, a gori je od svakog hajduka! Mi smo od njega u stotinu voda pripraniji! - Svako za se. A on, ako je vezir, nije reeno da je i insan. - Stisni pa mu to kai! Ja to sam imo kazat, kazo sam. - Ha-h, tako, biva! Pa sad ide po ajlutt E, moj Ilhamija, moj..., da ti ne kaem ta, ostae ti i brez glave! Ja ti to kaem! - Ako je Boja volja, nek i to bude, Ja sam svoje oduio... oravi ga je jedno vrijeme utke gledao. Gledali su ga i ostali. - Zna li ta... - poe oravi. Ilhamija die glavu.
11

- Bilo bi ti najbolje da ostane s nama! Jo si u kuvvetu, mogo bi. Ako nita, ostae ti glava na ramenu. A to je najpree! Ilhamija je utio i kao odsutan gledao preda se. - Hajde, da ujemo, ta veli! Ne alim se, vjere mi! ao mi te bolan! Dobar si i uevan, jazuk je da ti onaj katil dohaka. Dede, da ujemo! Ilhamija, kao da sam sa sobom razgovara, uzdahnu: - Glavu bi, morebit, sauvo, al bi izgubio duu... Jer to, to vi radite, ne valja. Ne valja, brao moja! Strahobno je ta Delalija radi, al ni vae ne valja. A njegovo obaka, jer on je vezir i zaduen je da pravdu kroji i dobro ini. Kajaete se i vi i on. Gorko ete se kajati! - Ma kome ti to! - skoi jedan iz druine i poe prema Ilhamiji. - Ibrie, stani! - viknu oravi i stade izmeu njih. Onda se okrenu Ilhamiji: - Uzmi svoje stvari, pa hajde! Kad ti je Delalija tolko za srce prirasto eto ti ga! Budi mu kurbani Al kad te budu davili, sjeti me se! - Evo mu i kesa. Bilo je u njoj itavih est groa! -posprdno e onaj koji ga je doekao i doveo. - Evo ti jo stotinu! Nek ti se nae, more ti zatrebat saalno e oravi i prui mu kesu nabijenu kao bubreg. - Fala ti, al nee mi trebat. - Strah te, morebit, naih haram para? - Jest i toga. Al nee mi, belim, ni trebat.
12

- I ja mislim da nee! Ilhamija utke pokupi stvari. Prije nego to poe zastade as-dva, kao da se premilja da li bi im pri odlasku jo neto kazao. - ta je sad? - upita oravi. - Pade mi neto na um oko ovih vaih para, pa, prije nego to poem, da vam kaem. - Hajde, kazuj, da i to ujemo. - Bila, vele, neka stara ena, koja je ivjela brez ikog svog. Sama. Ko prst. Sazno to hrsuz, pa joj se navadio na kuu. Nije bilo noi da joj nebi doo u avliju i uo u mutvak, pa uzo il tevsiju, il ibrik, il evir, jer neeg boljeg i skupljeg nije ni bilo. Starica sve to gledala i utjela. Bojala se, hudnica, da je hrsuz ne ubije ako bi digla huku i uzbunila komiluk. Hele, vidjele to komije, pa javili strai. Dola straa, sakrili se u mutvak pa ekaju. A ekala i ona, hudnica. Sjedila uz pender koji je gledo u bau, kuda je hrsuz silazio u avliju. Te noi eto ti hrsuza. Ide niz bau, ba ko da je u svom. Serbez. Ni habera. Kad doe do pod pender, starica e ozgo, u po glasa: - Hrsuzaga! Hrsuzaga!... On se tre pa stade. - Ne idi, sinak, tamo! Preaju te i ekaju. Hoe da te ufate! Vrati se, moj sinak, vrati! Straa je doli, u mutvaku...- aptala je sa pendera. Kako ona to ree, nako ti hrsuz nagari uz bau. Hele, straa ekala, ekala, al, daba. Kad vidjee da ga nejma, digoe se i odoe. Kad, jedno jutro, starica ko i uvjek poranila i sala u avliju da zagrabi vode iz bunara. Ona u avliju, a na sred avlije stoji
13

-evo mi ti uzo. A u uzlu sve njezine pokradene stvari. Hrsuz joj sve vratio. I povrh svega srezo joj i odozgo metno plah kat od kumaa. Ko hediju. Da joj se zafali... Potlje, kau, posve se proo hrsuzluka. Poo poteno raditi i ivjeti... Ilhamija se znaajno iskalja i zautje. Svi su jedno vrijeme utjeli. - Reko sam ti, uzmi svoje stvari pa hajde, dok je za vakta - prosikta oravi. - Ilhamija pokupi stvari, die ruku spram ela i poe. utke su gledali za njim. - Ma, ja bi njega...! Ko zna koga nam more na vrat namusalatit - zareza jedan. - Neka ga, nek ide! Nee, nije on od tih... A ako je do glave, skinue mu je Delalija, ne brini! to da se mi aba grijeimo? On je pravednik, to jest, jest... A ono to nam je reko, sve je nako... - dodade oravi tiho. I to vie za sebe. Ilhamija ostavi umu i izae na istinu. Bio je jo vie ojaen nakon susreta s hajducima. Kako ono ree harambaa: - A to Delalija nije insan? On je vezir! On bi... - Hej, zemljo! - uzdahnu duboko. - Teko tebi, kad ti se podanici ugledaju u nevaljale gospodare! Kakvu se dobru ti nadati more?... Sunce je prilo penjui se sredini neba. Put je bio izlokan, pun rupa i izvaljena kamenja, a on ve podobro umoran.
14

Odlui da predahne. A podne je, sudei po suncu, bilo na domaku. Rijeka je dolje ispod puta, mamila svjeinom. Ljeskala se na suncu i srebrnom grivom poigravala na brzacima. Vrbama naikane obale bile su pune hlada. Sade do rijeke, raspremi se i poe uzimati abdest - Eh, mubarek vodo! - apnu, kad osjeti njezinu svjeinu kojom ga pomilova. Dok je stajao na namazu osjeao se gotovo bestjelesan. Dua mu je lebdjela negdje u visinama i u zanosu je apatom izgovarao rijei molitve. Nestalo je bilo i rijeke, i livada, i drvea. Uranjao je u velianstveno prostranstvo, zamirui od milja koje ga obuzimalo. Kad predade selam, kao da se prenu i ponovo vrati zemlji. Bio je okruen podnevnim mirom, u hladu jabuke pod kojom je klanjao. Gore, na nebeskom plavetnilu, bijelili su se rijetki oblaii. Poput ratrkane janjadi. Mrav mu urno pree preko nadlanice. Otkinuta jabuka pade u travu. Negdje, podalje, u se neiji glas kako nekoga otegnuto dozivlje, pa i on zamue. una kliknu na jabuci i poe udarati kljunom o deblo. Kratki, tupi udarci, odjekivali su u tiini. - Je li mi ovo zadnji put da hladujem u ovoj ljepoti Boijoj? pomisli, a mrav mu ponovo zabrza preko ruke. Ilhamija poelje da se ovdje, pod ovom jabukom, zauvijek smiri, da mu dua, kao maloas, otprhne i nestane u visinama. Kako bi to bilo lijepo, kako bi to... - Ti si taj Ilhamija? upita neko kroz granje, ali se ne pojavi. On ustrepta. Nemir mu se uvue u srce. - Ti si taj Ilhamija? - opet e glas, a onaj koji je to pitao rastavi grane i stade pred njega. elenka mu je blistala na suncu i Ilhamija u kako mu srce as kuca as zastaje, pa opet
15

kucne, pa zastane. - Delalija! - pomisli, jer vidje kako u doljaka izviruje kriva sablja ispod binjia. A binji mu irok, zagasito crven, poput usirene krvi. - Jest, pogodio si, ja sam Delalija! - potvrdi doljak. Ilhamija je ekao i utio. Delalija mu se jo blie primae. Opet je uo kako mu srce kuca. - Zvao sam te u Travnik. - Evo me, krenuo sam... Jedva je to izgovorio, jer su mu usta bila posve suha. - Ne treba ii, nemoj se muiti. Pogrijeio sam i kajem se! Vrati se kui. Konj te eka na cesti. I pratnja te eka. Da ne ide sam. Ima hajduka. Ilhamija jasno u topot konja i ljudske glasove. - A ti, kuda e ti? - upita Ilhamija, ne znajui ni sam zato to pita. - Ja?... Ne znam. U Travnik vie neu. - I nemoj. - Tobe sam doo i vie neu da grijeim. Dosta je bilo. - Hajde, onda, sa mnom! - Kuda? - U epe.
16

- ta u tamo? - Budi mujezin u Ferhadpainoj damiji. I ja sam tamo! To je moja damija. Tamo sam imam. I hatib... Delalija je utio. Kao da razmilja. ulo se kako uzdie. Ba kao da e zaplakati. - uo sam da si bio hoda. Da si haz - opet e Ilhamija. Usta mu vie nisu bila osuena. - Jesam, bio sam haz. Mnogo sam poboravio... - Budi opet! - Grijean sam, brate... - apnu Delalija tronuto. - Bog je milostiv. - Dobro, poi u kad ti kae. A ta u sa sabljom? Ona mi vie nee trebati. - Slomi je. - Ba? - To je najbolje. Nek te ne podsjea... Delalija potegnu sablju, ali je ne prelomi ve nasrnu na Ilhamiju. On se od iznenaenja i straha trgnu i probudi. Gore, na cesti, uo se konjski topot i ljudski glasovi. Prolazili su kiridije i trgovci. Ili su u Sarajevo, po robu. Ilhamija je ustao i gledao. Jo uvijek pod dojmom sna. - Eno Ilhamije! - viknu neko od jahaa, pokazujui rukom prema njemu. Drugi mu mahnu i neto doviknu. Kao da ga je pozivao da
17

poe s njima. On ponovo sjede i okrenu lice rijeci. elio je da bude sam. Konjanici odjahae. - ejtan me jednako salijee i kua - apnu u strahu i pree dlanovima preko lica pa se poe spremati. Zabaci torbu preko ramena i dohvati taku. Krenu s Bismillom. Jo uvijek zbunjen. Maloprijanji san i snovienje s Delalijom pratili su ga cijelim putem. Osjeao je tegobu koja mu se svalila na srce, pa ga neprestano pritie i mori. Noanji mir i jutronje spokojstvo bili su posve iezli, a potajan strah sve vie rastao i uvlaio mu se u srce. Uzalud je nekoliko puta ponovio stihove to ih je iskovao u vatri aka i koje je esto apatom izgovarao, kad god bi mu se neto teko u ivotu isprijeilo. Ilhamiju nita vie ne smeta, odkad nae Boijega rahmeta, on ne eli ni od koga himmeta, Allah, Allah, srcem zbori derviu! - Tanak mi je ittikad, tanak! - ukori sam sebe. Boe, daj mi snage da izdrim i da ne klonem! Pomozi mi, da svijetla obraza i ista srca podnesem i ovo iskuenje! - molio je usrdno, dok su mu suze zamagljivale pogled. S vremena na vrijeme zahvatio bi ga leden talas nespokojstva i straha i zapljusnuo ga sve do grla, a onda bi opet s olakanjem odahnuo i sve bi mu se odjednom uinilo lahko i nestvarno. Tad bi se stresao, digao glavu i ubrzao korak, kao da eli da im prije stigne u Travnik i stane pred Delaliju pa da mu s osmijehom rekne: - Evo me, bujruml Nastavi svoj posao, ako te nije stid i strah Boga! Sela i zaseoci kraj kojih je prolazio, provirivali su izmeu zelenila. Kue, pokrivene pocrnjelom indrom, odisale su domainskim mirom. Bade su dimile. Do veeri je bilo jo malo ostalo. ulo se kako se obani dozivlju. Tu i tamo, daleko od
18

seoskih kua, stajala je u brdu poneka osamljena kuica, slina uurenu psu koji ui i eka. Nekoga ko e doi. - Bilo bi najbolje da okrenem kroz sela. Iz jednog u drugo. Dok bi me stigli i nali... - prikrade mu se misao i poe da ruje. Poput crva. I u srcu i u mozgu. On zaslade i gotovo jeknu: - ejtane, nalet te bilo, dokle e me iskuavati i patiti! Ostavi me i odlazi! Onda ubrza korak i poe poluglasno uiti: - Rabbi inni euzu bike min hemezati-ejtani ve euzu... (Gospodaru, ja Ti se utjeem od sumnji i ubadanja ejtana i utjeem Ti se, Gospodaru, da se ejtani ne nalaze u drutvu mome). Ponavljao je to po deseti, po stoti put. Prije prvog sumraka izbi pred Vranduk. Zaudo, to se sunce vie bliilo zapadu, a sjene postajale meke, mir mu se ponovo vraao. Pogled mu se zaustavi na kuli vranduke tvrave i tad se sjeti maglajskog kadije Sulejman-efendije, koji je prije nekoliko godina tamnovao u Vranduku. Otiao u Vranduk na kadiluk -obino bi se govorilo za kadije koje bi tamnovale u Vranduku, jer je u Vranduku bila njihova tamnica. Neki bi se vratili, a neki i ne bi. Sulejman-efendija je bio potar i slabaan ovjek i nikada se vratio nije. Ne bi mu sueno da izae na sunce i doe kui u Maglaj. Ilhamija ga je u dva-tri maha obilazio. Starac bi uvijek kao dijete plakao. Uvijek bi pitao je li mu ljiva bardaklija jo u ivotu. - Ih, jesam je se, brate, poelio!... - s tugom bi ponavljao. ljiva je i dalje raala, ali nesretnom kadiji ne bi sueno da je se ikad vie okusi. Ilhamija zastade pa mu proui i predade Fatihu. Stara kamena kula mrko je gledala sa Vranduka. Odluio je da prenoi u Vranduku.
19

Glas o njemu stigao je u Vranduk prije njega. Kad ue u hansku kahvu punu ljudi, razgovora i dima, sve utihnu. Trgovci i kiridije koji su bili odsjeli u hanu, pripovijedali su da su ga vidjeli na putu, a ona dvojica njegovih hemerija iz epa, kazivali su vie nego to su i sami znali. Kad nazva selam, potiho mu prihvatie i istegoe vratove da ga bolje vide. U kahvi je bio polumrak, jer fenjeri jo nisu bili upaljeni, pa su se lica jedva razaznavala. Jedino je oko kahveodaka bilo neto vidnije. - Ha, je l to taj? - upita neko iz budaka, i to nekako sneno, kao u njedra. - Uduni, domuze! - doeka handija Hamzaga, koji je sjedio na iltetu s druge strane kahveodaka. Bio je to positan, ali ljutit ovjek, koji je imao obiaj istresati se na goste. Svi oni koji su dolazili u Vranduk i padali u han, znali su to i niko mu nije zamjerio. Dapae, nekad bi ga hotimice podboli, ne bi li planuo i na nekog svatrio. Ali, im ugleda Ilhamiju kojeg je poznavao jer je i sam bio iz epa, Hamzaga se die sa ilteta. Sie sa iroke - Ho geldun! Bujrum, muderis efendija! Prihvati mu torbu i taku i pomoe mu da se uspne na seiju. - Sjedi, evo ovdi! - pokaza rukom na ilte na kojem je samo on sjedio. Kahva je utke gledala, ne vjerujui da se Hamzaga moe dotle upitomiti. - Za kahvu si, bezbeli?... A ima i dobre smreke, taman je nadola - Fala ti, Hamzaga. Prvo bi uzo abdest i klanjo, pa potlje, kad iftarim...
20

- Peke. Kahva i dalje uti. Nastoji uloviti svaku rije i prati svaki njihov pokret. - uo sam da ide... - Jah, kreno sam prid zoru. - Pola koka na jaje... - opet e onaj isti, maloprijanji glas. Hamzaga die glavu i osinu pogledom u pravcu oeta iz kojeg se onaj javljao. - Uzeu abdest i klanjau napolju, u bai - tiho e Ilhamija i poe da se rasprema. - Peke, samo ti reci... Ademe, daj bardak za abdesta! Metni ga prid vrata i ponesi mahramu! - doviknu Hamzaga momku iza kahveodaka. Kad Ilhamija izae, Hamzaga se die i ciknu, idui preko seije prema onome iz oeta. - Ama, uje li ti, domuze domuski! Kupi svoje, i polja! Zar nakog ojka da nakilja i da mu na njegovu muku pristaje, sram te i stid bilo! Da je sree, molio bi da mu noge pere! A ako loe, ne loi u glavu! Polja! - Neka, nekaaa! Polajnak! - rastegnu onaj. - Ademe! Ibro! Gonte domuza! - povileni Hamzaga. I dok dlanom od dlan, momci onoga skopae pa ga vie iznesoe nego izgurae. Jedan ga nekoliko puta dohvati akom iza vrata, na to on jeknu i svali se preko praga u avliju. Momci pritvorie vrata. U kahvi zavlada tiina.
21

- Upali fenjere! - naredi Hamzaga. mirkava svjetlost zaigra po aavoj tavanici. Ljudi ivnue. Neko viknu i porui kahvu i smreku. Umalo iza toga vrata se ponovo otvorie. Pojavi se Ilhamija sa zasukanim rukavima, bez kauka i s mahramom oko vrata. Iza njega je stajao onaj iz oeta. Bio se okljunio i gledao preda se. - Hamzaga, iv bio, pusti ga da prenoi! Kud e sad u no...? - moleivo e Ilhamija. Hamzaga se die. - Dobro, kad ti kae, a ja mu ne bi dao! Samo, nek vie ne laje! - Nee, nee! - mehko e Ilhamija, pa se okrenu onome; -Hajde, moj sinak, unii... Ilhamija se vrati u bau. Kad klanja akam, Ilhamija i dalje ostade na koljenima. Veernje nebo koje se uskoro osu zvijezdama i gotovo pobona tiina u kojoj se jedino ula ujednaena pjesma cvrka, uznesoe ga. Duh mu se vinu visoko iznad Vranduka, a tu na travi, nadomak hana, ostade samo njegovo tijelo, poput naputena atora Ilhamijine due. Ponovo je bio u zanosu. Da mu se neko tog asa zagledao u lice, vidio bi da je ozareno smirenjem. Bili su to oni uznositi trenuci za kojim je toliko udio, uporno nastojei da ih se to ee dovine. Odlutala iskra ponovno se vraala svome Praizvoru... Prenu ga Hamzaga. Iao je baom s fenjerom u ruci.
22

- Ama, bio sam se, ako hoe, i zabrino! Vidim, najma te! On utke ustade. - Evo me, Hamzaga... - A i ogladnio si, bezbeli...? A kako i nee, koliki je dan! -prie Hamzaga blie. - Ogladnio...? Pa, i nisam... Hamzaga ga zaueno pogleda. Uini mu se da Ilhamija gotovo nesvjesno odgovara. Kad uoe u kahvu, agor se utia. Ilhamija dohvati torbu, izvadi komad pogae umotan u mahramu i omalen anak s grudom kajmaka. - Hamzaga, ako nije velki zahmet, ja bi da mi se ovo rastopi.- Ama, ostavi to!... Ve, najbolje bi bilo da ode gori, u moju odaju, pa da tamo iftari. Ni ja nisam veero, pa moremo zajedno. I meni e bit slae! Tamo se, barem, more progovorit. - Kako ti kae... Hamzaga mu ponese torbu. Uspee se uz basamake do kraja hajata, gdje se nalazila Hamzagina odaja. - Vamo, Vamo, muderis efendija! Vrata kripnue. ukasta svjetlost fenjera zaigra po sobi. Minder, zemljena pe sa arenim loniima, do pei banjica, pa duekluk. Na zidu, do vrata, dugi no i mala puka. - Afedersum, u mene je Vako, po bearski! - nasmija se Hamzaga.
23

- Neka, neka, lijepo je... - Ti sijedi, sad u ja! Ilhamija sjede na minder, spusti glavu i zamirje. inilo se kao da je zaspao. Hamzaga se vrati s velikom tepsijom punom sahana. - Hajde, bujrum! - Hamzaga, ako Boga! ta e ti tolko? - Ama, nije nita obaka! Da sam znao da e te put Vamo nanijet, mahsuz bi te doeko. Vako, ta je dragi Bog dao... Bujrum, evo i smreka! Iftari se! Jeli su utke. Neto sumorno, ali neiskazano lebdjelo je u zraku, mada se Hamzaga trudio da bude to srdaniji. - Uzmi, dina ti! Nije ta, al, ogladnio si... - Uzimam, Hamzaga, uzimam. Kad veerae i oprae ruke, Hamzaga iznese kahvu. - Voli li goru U...? - Goru, goru. Odozdo, iz kahve, dopirao je agor, a onda kucnu saz i zau se pjesma. Tiha i nekako alovita. - Pjevaju... - frknu Hamzaga Ijutei se. - Neka, nek se vesele. Bolje, ve da se aloste.
24

- Ma, ono jest, al, opet... Hamzaga e prijekorno, jer mu se inilo neprilinim da se ba sad svira. Ba sad, kad Ilhamija... - Ma, muderis-efendija, sve hou da te pitam, al nekako mi... - poe Hamzaga nabadajui. - Pitaj, brate Hamzaga, pitaj... onaj... - Rekoe da si poo u Travnik. Da te zove... anamo

- Zove, Hamzaga, zove... - Ne znam, ti najbolje zna, al... Hamzaga ne doree. Kao da se bojao da e raniti Ilhamiju ako kae ono na ta su obojica mislili. Nasta utnja. Neko, dolje u kahvi, podvrisnu. - Kad bi mogo, bio bi rad da ti nekako pomognem...-nastavi Hamzaga nesigurno. - Da mi pomogne? Neim?... - Bi, dina mi, im god bi mogo! - Pa, i ja bi te zamolio. - Nejma me ta molit! ta god mogu! Ti samo reci! - ivnu Hamzaga. Ilhamija ga pomilova pogledom. Govorio je tiho, gotovo moleivo. - Ako se ne vratim, a kakav je vakat nije prilika, raspitaj se za moj mezar i pobodi mi niane. Kad se mogne. Nije hia. Nek mi se zna za mezar...
25

- Ne, pobogu, tako! - muklo e Hamzaga. - Taki je vakat doo, moj Hamzaga. Insan treba bit na sve spreman. - Ama, zar ba mora ii? Ko te tjera? Ostani! Sutradan, ko oja, kreni, pa se po noi opet vrati. Potlje emo vidjet! Ilhamija se strese. Ko mu to govori kroz usta Hamzagina? Nije li to onaj isti, koji mu je danas izaao na san u Delalijinoj slici i prilici? Onaj dananji kojeg je tjerao od sebe, jer mu je itavim putem aptao da svrne s puta i bjei. Ilhamija die pogled i otro se zagleda u Hamzagine oi, pune strepnje za njegovu sudbinu? Tcc, ne mere bit, to mu sam Hamzaga iz srca govori! Nije to prijevara ni hinla ejtanska! - Ne mere tako, Hamzaga - apnu on s nekom oporom gorinom. - Ama, kako ne mere? Ko te tjera da ide, ko? - Tjeram ja sam sebe! Zar sad, kad sam kazo ono to sam bio duan da kaem i o ovome vaktu i o nevaljalim ljudima u njemu, zar da se sad sakrivam i bjeim? Stidio bi se sama sebe! Ako je ginut, pa nek se gine. Allahu u amanet. Ja sam svoje oduio. Kolko sam znao i mogo... Hamzaga htjede neto rei, ali ne ree, ve se provrtje na seiji, ba kao da je htio izai iz haljina koje su ga stezale. Onda odmahnu rukom i apnu; - Ti najbolje zna... Obojica su neko vrijeme utjeli. Svaki za se. Saz i pjesma se ponovo outjee. Hamzaga Ijutito apnu; -Blago si ga hajvanu, njemu je sve poravno...! Ilhamija se nakalja.
26

- Ja u, Hamzaga, poraniti. Morebit bi najbolje bilo da noim nee na sijenu, da nikoga bihuzur ne inim. - Nee, vjere mi, nie, ve ba ovdi! Kad god ustane i krene, ja u ut i ispratit te. Zar sad... Htjede jo neto rei, ali naglo prekide. - Pa, dobro, nek bude kako ti kae... Neko zalupa na dnu basamaka i viknu: - Hamzaga,! Hamzaga! Hamzaga ustade. - Trae me. A ti, muderis-efendija, kako smo se zdogovorili. Ja te vie neu bihuzur initi. Samo da ti prostrem, pa ja odoh. - Hajde, ti, hajde, ja u to. Duek je ovdi? - pokaza Ilhamija rukom na duekluk. - Sve ti je tue. Samo da izvadim. Pa ti potlje prostri. Nakon to je klanjao jaciju, Ilhamija se raspremi i lee. I u kahvi se uskoro sve smiri. Jo su se neko vrijeme uli koraci i poneka nejasna rije, a onda i to presta. No, puna zvijezda, sve ivo uspava... U gluho doba noi pred hanom se outi tutanj. ulo se dovikivanje, zveket oruja i topot konja. Neko snano zalupa dolje na ulazna hanska vrata i zavika: - Otvaraj! Handija, otvaraj! Ilhamija se prenu. Pridie se u dueku i osluhnu. Crne slutnje hladno ga pomilovae. Vrata na hajatu krinue. ilo se kako Hamzaga ljutiti guna:
27

- Ama, ko je sad...? - Otvaraj! Handija, otvaraj! - i dalje se ula lupa i vikanje. - ekaj, crko! Kud si navro, nije jangija! u se zatim kako se vrata s treskom otvorie i kako oni spolja nahrupie u kahvu. Sve se odjednom izmijea: i glasovi, i psovke, i zapomaganje. Kao da se sva kahva prevre. Ponekad bi se razabrao piskavi Hamzagin glas koji se s nekim stalno nadvikivao. Potraja to ejrek sahata, a onda se sve utia. Ispred hana se ponovno zau zveket oruja, ljudski glasovi i topot konja, dok i to ne utihnu. Kako doe, tako i proe. Kao vjetar. Vrata se na hanu zalupie. Gvozdeni mandal zveknu. Umalo iza toga Hamzaga odkrinu vrata na Ilhamijinoj sobi i apatom upita: - Spava li! - Ne spavam. - Uzbihuzurilo te, bezbeli? - ta je? Ko je...? - Paalije. Trae hajduke. uli da su ovdi, oko Vranduka. Neko him reko da su u hanu. - Pa? - Odoe. Kiridije im vele da su hajduci vieni doli, u umi. Prema epu. Svu mi kahvu privrnue, pasji sinovi! Dvojicu kiridija prave zdrave izubijae. I to sve harbijama! Dabogda him...!
28

Ilhamija uzdahnu. Sjeti se jutronjeg susreta s hajducima. Pohvatae ih i pobiti, bezbeli - pomisli i bi mu ih ao. Ko zna ta ih je otjeralo u umu... - Ti spavaj! Do sabaha ima jo vakta - apnu Hamzaga i pritvori vrata. Pri svjetlu svijee, onako u gaama i koulji, nije bio ni nalik na onog sinonjeg, koopernog Hamzagu. Sliio je na oerupanu pticu. Ilhamija vie ne zaspa. Crna tuga svali mu se na duu Bi mu ao i sebe i drugih. Uini mu se da nikad svanuti nee. Poe poluglasno uiti, pa u mraku napipa irak i s mukom uee svijeu. Prie banjici i poe uzimati abdest. Uskoro se javie prvi horozi. Kad klanja, uze da se sprema. Hamzaga se pojavi na vratima. Kao da je samo na to ekao. - Pa, ti ba nakastio da ide?... - Evo, spremam se. - Ma, zar ba mora? Ilhamija se uspravi. - Hamzaga, zaklinjem te velikim Bogom, ne govori vie o tome! Hamzaga utke izae. Umalo iza toga vrati se s uzlom u rukama. - Nek ti se najde. Daleko je Travnik... Uze mu torbu i ponese je. Svitalo je. Kiridije su samarili konje. Hanske kokoi su gacale po avliji i stresale se. Krupan horoz ponosno se epurio oko njih.
29

- Halali, Hamzaga, ako se ne vidimo - zastade Ilhamija kad izioe iz avlije. Hamzaga se tresao. Zagrcnu se pa uhvati Ilhamiju za ruku i poe je ljubiti. - Neka, Hamzaga, neka! - Ne zna kako mi je... - Nemoj, ne treba se alostit... Ve, nejmam ti ta dat za uspomenu do ovaj abenski tespih. Uzmi i sjeti me se! I za ono to sam te molio. iv bio! Izgrlie se. Hamzaga je glasno plakao. Tek kad Ilhamija odmae, on, tarui suze, doviknu: - Halali... I, uvaj se! Malo poguren, u dugoj crnoj dubi i s torbom preko ramena, Ilhamija je polahko odmicao. Hamzaga je stajao i gledao za njim. Sve dok ne zamae. to je jutro dalje odmicalo, sparina je sve vie rasla. Tamni oblaci se poee navlaiti i po svemu se vidjelo da se sprema nevrijeme. Oko podne zagrmje. Negdje daleko, iza brda. Tutanj, kao da dopire ispod zemlje, polahko se i teko valjao. Tiina sve pritisnu. Ni list da se makne. I ptice zautjele. Ilhamija je bio maio Zenicu. Prve kapi kie, krupne i mlake, zatekoe ga pokraj Lave. On prui korak. Dolje, kraj rijeke, stajao je mlin. Tu se jedino mogao skloniti. Selo, gore u brdu, bilo je podaleko. Mlin je bio naputen. Napola razvaljena vrata zjapila su irom otvorena. Dolje, ispod prorijeenih podnica, voda je
30

lazala, uvrtala se u svrtke i klokotala. Bilo je polumrano. On ue i odhuknu. Skide torbu s ramena, otra pokislo lice i htjede sjesti. U dnu mlina neto se pomae i zarea. Osluhnu. Reanje nije prestajalo. ula se i piska. Oi mu se privikoe na pomrinu. Ugleda psa. Leao je u uglu. Ispod njega se neto sitno migoljilo i piskalo. - Kuja sa enadima! - apnu on i raznjei se. Kuja bijesno zalaja. - Eh, hudnice huda, e te je nevolja nanjela! Gladna si, bezbeli...? Priekaj, ima neta za tebe, samo da naem... - sjeti se Hamzagina uzla i poe roviti po torbi. Odvali komad peena mesa i poe prema uglu. Kuja se pridie i nakostrijei. Prijetei zarea. - Ama, vidi je! Ne boj se, neu ti nita! Evo, pa jedi! - baci joj meso. Kuja ga onjui i zgrabi. derala je halapljivo. Kosti su krkale pod zubima. - Evo jo, evo! - prie joj blie. Sad ju je jasno vidio. Bila je uta. itavo klupko tenadi gmizalo joj je ispod trbuha. Nije vie reala. On se vrati u drugi ugao. Leima se nasloni na brvna, a laktovima opre o isturena koljena. Glavu nasloni na ruke i osta nepomian. Gromovi su se sustizali, a kia nemilice lila. Vjetar je mlatio vratima i nanosio kiu pravo u mlin. Kad bi gromovi protutnjali, a vjetar na mahove jenjao, ula bi se sitna piska tenadi. Slike pred Ilhamijinim oima poee se redati.
31

Ukaza mu se epe. Lijepo, sve u suncu. Pa Ferhadpaina damija. Bijela, poput labuda. Ugleda zagasito modre are na abenskoj serdadi prostrtoj po mihrabu. Osjeti joj mehkou na dlanovima i elu. Tako ju je uvijek osjeao kad god bi padao na seddu. inilo mu se da uje onaj dobro poznati um safova koji se diu za njim. I topovi su pucali. Bio je Bajram. Ljudi su mu prilazili. Grlili se. - Inallah, dugo godina u zdravlju i rahatiuku. Zajedno ako Bog da!... Progleda i strese se. - Ama, zar opet!... - apnu u strahu. Mlinska vrata su pod naletom vjetra silovito mlatila. - Allahu moj, pomozi mi! Ojaaj me! Gromovi uestae. Njihov tutanj, od kojeg je i zemlja podrhtavala, nije gotovo ni prestajao. inilo se da razdiru i drvo i kamen. Plamene zmije svjetlica sustizale su se, bjeei ispred gromova koji su ih gonili. - Subhanelleai jusebbihur-radu bi hamdihi velmelaiketu min hifetih (I grmljavina slavi Allaha zahvaljujui Mu, i meleki iz strahopotovanja...) - uio je poluglasno. Smrai se. Pa zastudje. Neto u daljini zlokobno zaita i poe da se primie. Gromovi pomahnitae. Po mlinu zabubnja kao da kamenje prti. - Led!... - apnu on sa zebnjom. Gore, u selu, usplahireni domaini su istravali iz kua, iznosili sofre i sadake, naopake ih okretali prema nebu i ezanili. Slijepi melek koji je iao pred tufanom, trebalo je da uje ezan i skrene s puta, pa da odvrati led od njihova polja.
32

Pred mlinom odjednom nasta strka. itav buljuk paalija, mokrih i ustraenih, skakao je s konja i utravao u mlin. Uznemireni konji su njiskali, a ljudi se nadvikivali. Unesoe jednog ranjenog paaliju. Drugog, koji je bio svezan, ugurae i pribie uza zid. Ilhamija je utke gledao. Kuja je bijesno lajala, stojei ispred Joge u kojoj su se slijepa tenad jedno preko drugog prevrtala. Tufan je mahnitao. inilo se da e se mlin svakog asa otkrpiti od obale i otisnuti niz vodu. Paalije umukle pa ustraeno gledaju i ekaju. Neki su i okrvavljeni. Svako se o sebi zabavio. Ilhamiji niko ni mukajet. Samo onaj svezani digao glavu i upro pogled u njega. Pa ga ne skida. Ilhamija ga prepoznade. Bio je to onaj oravi, hajduki harambaa, s kojim se juer susreo. I Ilhamiji odjednom postade jasno: to su one iste paalije koji su noas nahrupili u Hamzagin han i otili da gone hajduke. Pa su ih ili pobili ili rastjerali. A oravog su iva uhvatili. Sad ga vode. U Travnik, bezbeli. Da dijeli s njim zajedniku sudbinu... oravi je s mukom pokuavao da se pridigne i sjedne. Lice mu je bilo krvavo i podbuhlo. A onim jednim okom, krupnim i izbuljenim, jednako je gledao u Ilhamiju. Pogled mu je, kako se Ilhamiji inilo, bio pun jada i prijekora. - On, morebit, misli da sam ga ja... - sjeti se i zadrhta. Nevrijeme poe da jenjava. Led presta, a i vjetar utihnu. Oblaci naglo prepukoe i ukaza se vedrina. Razgali se. Sunce zasja. Sve zamirisa svjeinom. Paalije ivnue. Ustumarae se. - Momci, ta je s konjima! Vidte ta je s konjima! Da ne bude pjehe...- zavika jedan.
33

- Eno hin pod drvetom. Murataga, ne brini! - Hajte, ta ekate, skupte hi! Da se ide! Vakat je! Paalije pokuljae iz mlina. - Vode, Murataga, vode-eee! - jauknu ranjeni paalija, drei se rukama za trbuh. - Stander..., ne znam u ta u? Ploka mi je ostala na konju... - Neka, ja u...! - javi se Ilhamija, vadei anak iz torbe. More i u ovome... Led se napolju bijelio. Blistao je na suncu. Bilo ga je za itav prst. - Dede, napi se! - ponudi Ilhamija ranjenika, vraajui se s punim ankom. Paalija je poudno pio. Polajnak, polajnak, nemoj naglit! Pa ponovo izae. Kad se vrati, oravi ga doeka pogledom. Nijemo ga je preklinjao. - Bi l i ti?... Dede, dede, napi se... - Jok njemu! Stani! - prodera se Murataga. Ilhamija ne odmae anak. oravi je ko mahnit srkao. Voda mu se cijedila niz bradu. - Ama, uje li ta ti govorim! - ruknu Murataga i izbi mu anak iz ruku. anak se odvalja i zaklopara. Kuja zarea. - Ko ti ree da mu daje? - izdrelji Murataga oi.
34

- Veli da je edan... - Nek crkne! Zna li ti ko je on? - Znam... - Ko? - Insan. - Insan! Hajduk, a jok insan! uje li: hajduk! I to najgori! Za vjeala! - Ja ga takog ne znam... - Ti ga ne zna! Ve, kako ga ti zna? Da mu, belim, nisi pupak rezo? - posprdno e Murataga. - Nisam, al jesam se sreto s njim. - e si se sreto? - Juer, u umi. Vie epa. - Doeko te, ha? Pa te orobio - Jok vala, nije. Doekali me drugi, pa me odveli prid njega. Bili su mi uzeli kesu, pa mi je on vratio. Nudio me da jedem. Murataga je zaueno gledao. Pa se posprdno nasmija. - Haman si ti malo...? - i zavrtje prstima iznad glave. - Morebit, al kazujem kako no je...! I para mi je davo. Kad je vidio da nejmam vie ve nekolko groa, davo mi je stotinu. Nek ti se najde, veli... Muratagi prekipje.
35

- To ti njega, haman, brani, ha? - unese se Ilhamiji u oi. - Allah mi je svjedok da je vako bilo. - Ma, stander! Ko si ti? Okle si? - Dervi. Iz epa. - e ti je teskera? Daj teskeru! - Teskere nejmam, al imam kadijino pismo. - Daj! e ti je? Ilhamija izvadi pismo. Murataga uze pismo, razmota ga i poe razgledati. - Ovo je turski... Zna li ta je u njemu? - Znam. - Kazuj, da ujem! Ilhamija se iskalja. - Stoji, da se Abdulvehab bin Abdulvehab epevi, zvani Ilhamija, imam i hatib Ferhadpaine damije u epu, a ja sam taj, upuuje u Travnik, po zapovjedi carskog valije Delaluddin Ali-pae.. - Ba tako kae? - Tako. - Pa, to ide pjehe? e ti je konj? I, to si sam? - Sam?... Ja nisam nikad sam. Allah je iznad mene. A u meni su dvojica. Pa se usput razgovaramo. A onda ibadet inim. Tad sam najsmireniji... A pjehe najvolim, jer neu da patim hajvana...
36

- Na svata sam udaro, al na take ko ti...! - odmahnu Murataga objema rukama. - A ne zna to te vezir zove...? Ne bi reko da si uen pa da je poradi toga? - Pravo kae, i nisam. Garib sam, ko i mlogi... - Murataga, evo konja! Svi su na broju! - viknu s vrata jedan paalija. - Hajte, smjestite i ovu dvojicu, pa da se ide... - A onda se okrenu Ilhamiji: - A ti se proi merhameta, jer ti vaki ko to je ovaj mogu dohakati! To ti ja kaem! Ilhamija se sjetno osmjehnu. - Ko nejma merhameta spram drugih, neka ga ne ie ni za sebe! Gledam, maloas, kad je sijevalo i grmjelo, svi se ustravili. Ja kako li e bit, brate moj, kad sunce potamni i planine jedna prema drugoj krenu: kad vode provru i kad se mrtvi dignu iz kabura i proive: kad se dennet i dehennem otvore! Kako emo onda iskat merhameta, kad ga spram drugih nismo imali! Murataga htjede neto rei, a onda odmahnu rukom i utke poe. Dok su oravog izvlaili za noge, Murataga zastade kraj vrata. - ekaj, poneste ga - ree paalijama. oravi se pogledom oprosti od Ilhamije. On osta sam. Stajao je neko vrijeme oborene glave, nepomian i oaloen, sve dok se topot konja posve ne izgubi. Onda se prenu. Uze torbu, povadi sve Hamzagine stvari i poe ih redati ispred kuje. Evo ti mesa, i pogae, i pite, i ... svata! Ovo je tvoja nafaka
37

Tebi je pree ve meni! Kuja je cvilila i mahala repom. Slijepa tenad su se ispod nje prevrtala i piskala. - E, moj Hamzaga, jesi se osevabio, da samo zna! -apnu razdragano pa izae iz mlina i sade do vode da uzme abdest. Nije imao gdje klanjati. Napolju je bilo mokro, a u mlinu neisto, pa odlui negdje usput klanjati podne. Prije nego to poe, jo jednom se okrenu prema oetu iz kojeg je piska slijepe tenadi neprestano dopirala. - Hej, mahlukatu Boiji, kolko e vas u ivotu ostat?... e li ete se razmiljeti i doklen ete stii? Pomisao na oravog jo ga vie oalosti. - Svi smo jadni i emerni! Nek nam je Milosnik na pomoi! Uspe se uza stranu i izae na cestu. Cesta je bila puna lokvi i blata. Jo neistopljen led hrskao je pod nogama. Htio ne htio, morao je preko blata i vode. A rale su mu bile odozdo gotovo progledale. Ne zna se u ta je bilo alosnije pogledati. Gotovo dozrele ljive, modre i jedre, leale su pod mokrim stablima s kojih su visjele polomljene grane, a na ojaalim kukuruzima listovi su bili oerupani, a strukovi polomljeni. Slino je bilo i s ostalom ljetinom i voem. Samo je nebo bilo isto i umiveno, s blistavom dugom propetom od brda do brda. Cvrkut ptica, glasniji i veseliji no obino, dopirao je sa svakog grma i drveta. - Ja udna jazuka, ja udna jazuka! - aptao je Ilhamija, razgledajui pusto oko sebe. - Tcc - ccc...!
38

Uskoro nabasa na ciganske erge. Bili su se ulogorili na meraji, uz sami put. ene su raspuhivale vatru ispred crnih i pokislih ergi, dok su mravi konji, jo uvijek mokri od nevremena, pasli po meraji. Nekoliko mukaraca bilo se okupilo oko teleta, objeena o granu osamljene jabuke-divljake. im djeca ugledae Ilhamiju, potrae mu u susret. - Daj nam koju aku, Bog ti dao, dedo! Nemoj pro a da nam ne da! Bog ti dao! - pruali su ruke i vukli ga za dubu. On zastade. Podari djeci po aku-dvije, pa se uputi do mukinja. - Koljete, dobri ljudi? - Koljemo, jah! Grom ubio tele, pa nam ga dali. Vidi, sva mu koa sprena! I meso mu je s ove strane haman peeno. Vidi! Pocrnjele! - A mogu l vas neto zamolit, dobri ljudi...? Bilo bi vam sevab... - Hajd, da ujemo! Morebit se nagodimo. Ilhamija se iskalja. - Gori, u mlinu, lei kuja. Okotila se, hudnica. Pa, da joj neto odnesete, to sam vas htio zamolit. Ne morate danas, more i sutra. Niko joj nita nejma donijet. Bojat se je, krepae, hudnica. I ona i enad. A vi ste ovdi, blizu, mogli bi... - Ovdi smo mi, efendija, vavik ovdi! Ovaj novi vezir neda nam da se maknemo. Skapaemo, pobogu! ta je ovo, ta se ovo radi, ovoga nikad nije bilo! Kotlari su ili kud su eli! A sad, ujemo, ne smiju ni age, ni begovi, ni niko drugi brez teskere. A nama, kotlarima, ne daju teskeru. Ja sam ceribaa, bio sam poo da pitam, da traim, pa me paalije umalo nisu
39

ubili. Kidisali na me ko vuci! Nisam doo ni do kadije, a kamoli do vezira!... Ne valja ovo ta se radi! Kakav je ovo vakat i kakav je ovo vezir...? - Jah - uzdahnu Ilhamija. - Teko je, teko. - Ve, ne kazaste mi hoete l me posluat? - Pa, moglo bi, nije da ne bi moglo, samo, zna kako je: pae mlogo jede! Pogotovo kuja kad se okoti! - nastavi ceribaa, vadei iz teleta jo uvijek toplu utrobu. - Dau vam neta za hediju. Evo... ovih nekolko groa. To mi je sve. Da imam vie, dao bi, vjeruj se!... - Pa, dobro je i to. Vidim, duevan si, pa emo te posluat. A de ree da je kuja? - Gori, u mlinu, nije daleko. Nejma ni ejrek sahata. Mlin ne melje, niko u nj ne zalazi, pa, zato... - A-aa, u mlinu! Znam, znam, kako ne bi znao. Poslaemo djecu da joj neto odnesu. Bie kostiju i ... nai e se neta, ne brini! A ako ba bude dobra kuja, morebit emo je uzet. Jer, zna kako je, nama to treba!... Ilhamija se rascva. - Eh, ivi bili, Bog vam dragi dao! Al ete se osevabit! Ko kad je nejma ko obi. A i ona je Boiji stvor... - Pa jes, znamo mi to. Samo, vidi, kako to ide: za svakog drukija pravda! Ima insana ko to si ti, koji se i za kuju brinu, a o nama niko ni habera! Ovaj vezir je, kako u ti kazat, ponajgori od svih! Svijet ga, bogami, kune e stigne! A kunemo ga i mi! ta da radimo na ovoj goloj ledini? Kad bi on bio ko to si ti, pa da se iva mira ne da! Delva je njemu bacila grah, pa kae da nee dugo! A Delva zna, samo, on ne zna! Oko Ilhamije se bilo sve okupilo. I muko i ensko, i staro
40

i mlado. Pa ak i nekoliko pasa koji su ili uz ergu i sad se vrtjeli oko teleta. Jedno od djece bilo je kriomice zavuklo ruku u Ilhamijinu torbu. On to osjeti, pa se okrenu i nasmija: - Nejma, sinak, nita nejma... Ne trai... - Rusko! Dabe dad! - opsova ceribaa Ijutito i mlatnu dijete izvaenom digericom po glavi. Svi udarie u smijeh, a ceribaa e Ilhamiji: - Nita ti ne brini! Kuja e svoje dobit! Pas bio ko slago! Ve, e si ti poo? - U Travnik. - Au-uuu! U Travnik! Hajde, nek ti je sa sreom. Ja, da me tamo na halvu zovu, ne bi! A veziru bi najvolio poslat evo ovo - pokaza ceribaa teletu pod rep. Svi ponovo udarie u smijeh. - Zovno bi te da ostane, da malo s nama sjedne i jede, al ti, bezbeli... - Fala vam, dobri ljudi... - Delvo, reci efendiji ta ti je palo u grahu! ta kae grah za vezira, ha? Stara, krezava ena, lica zguvana ko muemali fenjer, izvadi lulu iz usta i pijunu pa razgazi. - Nije duga vakta, veli Delva - protumai ceribaa. - U zemlju e, kae, ubrzo. Hoe, akobogda! Pogodie Delva! Ilhamija se jo jednom zahvali ceribai. - I pripazte onaj mahlukat, ivi bili! - Ko to nas vidi! Opet ti kaem: crko ko slago! Reko sam
41

ti! Lahak i vedar, Ilhamija krenu cestom. Ceribaa poe da ejrei tele. Vatra se pod kodovima bila razgorjela. Spremala se bogata gozba. to je Ilhamija dalje odmicao, tragovi nevremena bili su manje vidljivi. Kao da je led samo u prolazu bio dotakao taj kraj. Uskoro naie na selo. Ugleda nisku drvenu munaru na dnu sela pa se obradova. Uspe se na sofe i zanijeti podne. Kad doklanja, nekoliko seoske djece bilo se okupilo ispred damije i radoznalo ga gledalo. Jedno se primae pa odie njegovu poteku derviku taku prislonjenu uz sofe. - ta je, je l teka? - nasmija se Ilhamija navlaei rale. Postariji seljak, obuen u bijele adorbezne gae i koulju, sa crvenom tkanicom oko pojasa i arenim pekirom oko ulaha, primae se. - Selamun alejkum! - Alejkumus-selam. - Merhaba ti! - Merhaba. Seljak je jedno vrijeme utke stajao i gledao Ilhamiju. Mjerio ga od glave do pete. - Haman si jabanijal - Jah, jesam.
42

- A, more l se znat okle si? - Iz epa. - Pa, nee poo? - U Travnik. - U Travnik!... Lijepo... - Jesam li daleko? - Pa, kako u ti rijet..., ako bi pohitio, do akama bi mogo u Vitez. A potlje akama i ne mere u Travnik. Ne daju... - Ne daju? - Jok, ne daju... - die seljak glavu i osta otvorenih usta, ali nita vie ne ree. Samo je i dalje gledao u Ilhamiju. - Onda u pohitjet, da makar do Viteza. - A konja, nejma? - Nejmam. Ilhamija pomilova djecu i poe. - Allahemanet. - Allahemanet... tiho e seljak, pa se okrenu i osta gledajui za njim. Jurio je. Neka udna lahkoa bila ga obuzela. Odjednom zastade, pa se sam sebi nasmija: - Ama, kud sam ovoliko pohitio?... Ceribaa ree da ne bi u Travnik ni na halvu, a ja...
43

Prvi put, otkako je poao iz epa, poe razmiljati o Delaliji. Ovaj put mirno, bez one pritajene zebnje i nemira koji su ga pri pomisli na Delaliju dotad obuzimali. Ve sutra, ili za koji dan, nai e se s njim oi u oi. Premda nije dvojio ta e mu kazati, pitao se kako e tei taj njihov susret i razgovor. I, kako izgleda Delalija. Je li onakav kakvog ga je u snu vidio? Naoko blag i skruen, a onda, odjednom, ko sjaj gole sablje... Kojih je godina? Je li, moda, hejbet, smrknut, teak u pokretima, promukla glasa i opaka pogleda. Hoe li nasrnuti na njega ili e dopustiti da mu kae to mu je nakanio kazati... uo je da je Delalija vjet i brz na jeziku ko malo ko, pa da ak i pjesme pie, da je haz, da se bavi naukom, da voli sve to je lijepo... Pa, ako je sve tako, kako moe raditi ono to radi? Ili, moda, ba mora tako?... U tim mislima, a da ni sam ne zna kako, Ilhamija pred sami akam izbi u Vitez. Dok je na obali Lave uzimao abdest, sa damije u Vitezu zaui ezan. Ilhamija se potra, spusti rukave na anteriji, obu rale i navue dubu. Uze stvari pa pohitje. Stie u damiju u posljednji as. Poslije akama, meu prvima izae iz damije. Dok je, sjedei na sofama, obuvao rale i razmiljao gdje e konaiti, neko ga oslovi: - ejh-efendija, ma, jesi l to ti? Fenjer pred damijom krto je osvjetljavao. On die glavu i zatrepta, gledajui u postarijeg omalena ovjeka koji je stajao pred njim i osmjehivao se. Bio je u dubi i s ahmedijom na glavi. Po tome, i po glasu, Ilhamija poznade da je to damijski imam za kojim je maloas klanjao. - Jesam, ja sam... - Ti mene, bezbeli, ne poznaje, al ja tebe dobro znam! Vio sam te u tekiji u iviima ima trijes i tolko godina!
44

Odma sam te prepozno! Maallah, nisi se mlogo ni postaro! A ja sam, biva Topalhoda, Omer Topalhoda, imam... - Je l, je l... - Ne zna kolko mi je drago to sam te vidio! Ah, moj ejh efendija, moj ejh efendija! - sklapao je Topalhoda ruke na prsima, rohnui od radosti koja mu se ogledala i na licu i u oima. Ljudi se poee okupljati oko njih. - Brao, ovo vam je ejh Ilhamija! Svi ste uli za njega! Ako nita, sluali ste njegove kaside - okrenu se Topalhoda dematlijama, od kojih su veina bili seljaci u bijelim adorbeznim gaama i crnim jelecima, a tek poneki obuen po gradski: u ohali akirama i anteriji. Ljudi su se propinjali na prste da ga bolje vide. Jedni se uspee i na sofe. - Nek si nam, beli doo! Bie mi musar Ve, i ne pitam te kud si poo? - nastavi Topalhoda. - Bezbeli e u Travnik? Muderizu?... - Jah, u Travnik... - tiho e Ilhamija. - Neka, neka, lijepo! Pa emo, akobogda, do jacije i potlje jacije malo posijelit. U Travnik, i nako, sad ne mere. Ve, jesul ti ovo stvari? A e ti je konj? Ilhamija dohvati torbu. - Nejmam konja, pjehe sam... - Ja okle, pobogu? - Iz epa45

- Ah, pobogu, ejh-efendija! Bezbeli si se umorio? A kad si kreno? - Prekjue, prid sabah... - Ja, jel tamo, e si prolazio, bilo leda? - Bilo je, i velki je zijan bio. - Elhamdulillah, nas je obilo! Bilo je velke kie i puhalo je, al leda, Bogu fala, nije bilo. Topalhoda mu uze torbu iz ruku i propusti ga na desnu stranu. - Nejse, noas e se odmorit. Bujrum! Ljudi krenue za njima. Usput su se saaptavali o Ilhamiji, dok je Topalhoda jednako ponavljao: - Ah, ah, ne zna kolko mi je drago! Ko bi se nado da e nam izbit! Selo je mirisalo dimom, jomuzom, zrelim travama i ljetom. S Lave se ulo kreketanje aba. Iza otvorenih kunih vrata ene su se vrtjele oko crveno osvijetljenih ognjita. Doprla bi poneka izgovorena rije, koja bi poput ptice prhnula iz kue i nestala u sumraku. Ljudi su se usput osipali. Kako bi koji doao do svoje kue, tako bi i skrenuo. - Allahemanet... - Allahemanet, Meane... Stigoe do niska, naherena kuerka. uao je na brdacu iznad samog puta. - Ha-h, evo nas! Stadoe. Ostalo ih je bilo sedam-osam.
46

- Brao, ejh-efendija e se malo odmorit, pa emo, akobogda, na jaciju. Zovno bi vas u kuu, al znate da je u mene potijesno, a i ejh efendija je umoran. - A to musar ne bi meni? Ima se e i posijelit i konait! to da se pribija kod tebe? - istupi sredovjean, naoit ovjek koji je i po nonji odudarao od ostalih. itavo je vrijeme iao uz njih dvojicu, ali se nije uplitao u razgovor. Sad, dok je govorio, kao da se otresao na Topalhodu. - Eh, moj Sinanbeg, ako je po tome, pribijat e se insan i u kaburu, al nekima ni tamo nee bit tjesno... - doeka Topalhoda ko s nokta. A jednako se smjehuljio. - Neka, neka, nemojte! Imam-efendija me je prvi zovno, pa u njemu. A tebi fala, ko bratu... - smireno e Ilhamija. Topalhoda se okrenu: - ejh-efendija, samo da upalim vidjelo! Ti malo priekaj. Zna, uzbrdo je. A mrak je... - Kad se bude vrao, meni e! Pravo meni! Ne znam kud e njemu, kad nejma kud! - ljutio se Sinanbeg. - Kad se budem vrao... - apnu Ilhamija kao iza sna. - Jah, kad se bude vrao. Ne zna kolko e ostat u Travniku? - Kolko u ostat?... Ko to zna?... Sinanbeg ga je odozgo gledao. Bio je mnogo vii od Ilhamije. - to, da te nije vezir zovno? - Jest...
47

Sinanbeg se iskalja, pa se utke okrenu i poe. I drugi se poee razilaziti. Gore, u kuerku, mirnu svjetlost. Topalhoda je silazio s upaljenim luem u ruci. - Bujrum, ejh-efendija! ta je, ta bi s njima?... - Odoe, razioe se... - osmjehnu se Ilhamija alovito. - I bolje je. Da barem s mirom progovorimo. Kad uoe u kuu, Topalhoda se poe ispriavati: - Afedersum, ejh-efendija, u mene je malo... kako u ti rijet, sjeromaki, al znam da ti nisi muhanat... Ja sam ti sam u kui, pa.. Ilhamija je tek sad mogao bolje sagledati Topalhodu. U okraaloj vehdoj dubi, nurli lica i plavih oiju, kratke ute bradice i s osmijehom koji mu nije silazio s lica, sav je zraio nekom djetinjom bezazlenou. Ali, bio je govordik! Jednako je nalazio povoda za to. - De, dina ti, ejh-efendij, raspremi se! Sjedi lijepo, ko da si kod svoje kue! Sad u ja nama spremit veeru. Samo ne znam, ta bi ti najvolio? - Ja bi da se napijem vode. - Sad u ja, sad! Bilo je i smreke, al potroilo se. Nejse, opet u ja zakiselit. Ilhamija je naginjao bardak, a Topalhoda je nabrajao: - Ima, efendum, mladog sira i jaja, pa mlaenice, pa pite tikvenice, pa se more zaklat i pilia, samo e morat malo priekat, pa...
48

- Ama, Omer-efendija, pobogu! Nisam ja doo na zijafeti Iznesi ta je dragi Bog dao! Ubi dvoje-troje jaja i malo mlijeka, pa - elhamdulillah! - Eh, da sam znao da e izbit, drukije bi ja!... Dok se Topalhoda bavio oko veere, vrtei se uz ognjite smjeteno u prednjem dijelu nepopoene kue koja je imala jo i dva na sokak okrenuta sobika, Ilhamija je umoran kunjao. Pred oi su mu izlazili dogaaji dananjeg i jueranjeg dana. A sutra e, akobogda, u Travnik. Pri pomisli na to, zazebe ga. Ponovo dohvati bardak i napi se. Topalhoda, koji je bio za kratko zautio, nastavi da govori. Uz to je trao suze, jer ga je dim ujedao za oi. - Ja sam ti, ejh efendija, preklani obudovio. Imam i dvi ere, koje su udate. Daleko su odavle. Jedna oko Dervente, a druga jo dalje: kod Viegrada. Da mi je lahko, nije, al reda je saburit. A sijeda mi je bila, allahrahmetejle, pravi dosti Da je dragi Allah obraduje - uzdahnu Topalhoda. - Ja, kako ti je ovdi, jesi l odavna u Vitezu? - Kako nisam, moj ejh efendija, Ima trijest godina! A, kako u ti rijet: nije runo! Ljudi ko ljudi. Ko i svugdi. Pazim da se ni o ta ne ogrijeim, kazujem kolko znam, uim djecu, drim damiju, pa elhamdullilah!... Nek me dragi Allah uspazi, a ljudi, kako hoe. Svakako je ovo kratka vijeka. Zato se ni za ta i ne otimam... Ilhamija pree pogledom po sobi. Dvije izlizane ponjave prostrte po podu, seijica s jastucima napunjenim slamom, zeleno obojen sanduk i na njemu tanak duei, jastuci i jorgan. I nekoliko itaba u penderu. - Ne zna kolko mi je magbul to si mi musar! - nastavi Topalhoda. - Sinanbeg je htio da pree njemu, a ti veli meni e! Eh, jest mi magbul! Ono jest, u njega bi ti bilo stoput bolje. Hem kua, hem prostijerka, hem... - nejma ta nejma!
49

Ko u vezirskom konakul Nadaleko ga nejma zgodnijeg! Vidim, nije mu pravo, al Allah delleanuhu je htio da i mene neim obraduje! Otkako sam se Sinanbegu neke godine zamjerio, jednako pue na me. Ne mere da mi zaboravi i halali... - Neta? - Ama, ejh efendija, moro sam! Krov nam se na mektebu bio provalio, a i uvarovi, haman, bili legli. Pa mu ja velim da bi mekteb trebalo iz temelja opravit il di novi. A ko e, ako nee ti - velim mu. A on izdreljio oi na me. - Sto ba ja? - veli. - Zato to ima okle! Nek ostane neki hajrat i iza tebe kaem mu. - Ostae Enes, veli on, pa nek on die hajrate. - A Enes mu je, biva, sin. - E, ne mere tako - opet u ja, pa mu kazujem kako je neki ojk, zgodan ko i on, isto tako govorio i jednako se sakrivo za sina. Pa mu onda jedan star al pametan hoda rekne da sa sinom po mraku krene preko brvna koje je bilo prebaeno priko naka potoka to je teko kroz to njihovo selo. Samo, veli mu hoda, nek sin s fenjerom ide pozadi tebe, a ti hajde prid njim. Hele, tako i bude. I, ta bi? Nisu dobro ni zakoraili na brvno, a otac ti s brvna pa - bu u vodu! Obe je noge polomio. - Hoda, crko, na ta me navrati! - zavika iz potoka. - Jah, efendum, tako je to - veli mu hoda. - Svak isprid sebe treba da svjetli i svoj fenjer nosi. Brvno ti je to i Sirat uprija, a fenjer su tvoja dobra djela. Ne bude li hin imo, zna ti se: ode u dehennem! Daba ti je ako onaj to iza tebe ide nosi svoj fenjer i svoje vidjelo, pa makar ti i evlad bio. Od toga ti slaba fajda... I eto, otada, Sinanbeg me oima ne mere. uo si ga...
50

- Jahhh, tako je, moj Omer-efendija, ba tako! Svak za se! Svak sa svojim fenjerom! - I ja to velim!... Eh, evo imbur, a evo i mlaenical A evo i kukuruza! Da sam barem znao pa da nam ispeem pogau! Al kad nejma domaice u kui, tako ti je... asija! - Neka, neka, elhamdulillah i na kukuruzi! Ne valja bit

- Ono, ejh-efendija. A da ti pravo kaem, htio sam se ja ponovo oenit, jer nije lahko bit sam, a i nako... Al, jo je tee dobru enu na! Nee, uz Ramazan, bio ja na sijelu kod muderis-efendije u Travniku. Biva, odem mu ponekad, zijaret ga uinim, jer, malo je nakih ljudi. A i on mene, vala pazi. Drag sam mu neto, pa eto... Nejse, puna odaja ljudi. Hoda i begova ponajvie. Progovori neko o enidbi, a ja velim da bi se i ja enio. Kako ja to rekoh, kad Vamo jedan, pue na me! - Zar te nije stid tako star, i zar ti je do toga, i Vako, i nako, osu na me, ko da sam, bogami, po Travniku popalio! Ma stander ti! - velim ja. - Da je ena ko buha, pa da se nevieno more uvu pod jorgan, pito bi te ja! ta mi se tu pravi eho i evlija! Kako ja to rekoh, sva odaja prasnu u smijeh, a moj ti muderis efendija sago glavu, a vidim i on se smjehulji. Potlje me bi stid to rekoh prid njim... Ilhamija i sam oborio glavu, pa smije li se, smije. Lahkoa i iskrenost koji su izbijali iz Topalhode, razgaljivali su ga, mada mu je emer bio u srcu. - Blago tebi moj Omer-efendija! - odmahnu rukom i ponovo se osmjehnu. - Vako ti je, ejh-efendija! Ja kako mislim, tako i kazujem. Pa se poesto i oprim. Ko i sa Sinanbegom... Do jacije su proveli u razgovoru. Ilhamija je najvie utio i sluao, a Topalhoda je govorio. Skakao je s predmeta na
51

predmet, ali je tako slikovito i sono pripovijedao, da ga je bila milina sluati. Ilhamija je za as bio na sve zaboravio, toliko ga je Topalhoda svojim pripovijedanjem zanio. Osjeao je kako mu se i dua i tijelo odmaraju. Dok je razlijevao kahvu, Topalhoda je negodovao: Haman je ait. Ko kad nejmam ia, ve dam u komiluk da ispre, pa nikad ne uhasule kako treba... Ve, ejh-efendija, ti, haman, i ne pui? -Jok, ne puim. - Jasam se prolazio, al nikako da se proem. Znam da je mekruh, pa opet... Kamo sree da mi je to jedina mahana. Neko, prolazei putem ispod kue, propjeva. - Ode u aikluk, blago si ga njemu! - apnu Topalhoda vie za sebe, pa izdui vrat i proviri kroz pener da vidi ko je. - Salkan, ja ko e drugi! - uzdahnu sjetno. Ilhamija se iskalja da bi zatomio smijeh, a Topalhoda nastavi: - Ponekad me pitaju kako mogu bit uvjek horan i znam li ta je to huja, jer me, vele, nikad ljuta nisu vidjeli. To me je jednom i muderis-efendija pito. A ja onda velim: - Muderisefendija, nita lake ve plitku vodu zamutit i budalasta insana razljutiti Zato se i ne dam! - Muderis-efendija se na to zavalio od smjeha. Neto mu se to plaho dopalo... Pa tako i ovaj moj Sinanbeg. Nejma ta nije radio, ne bil me istjero na hrasti pa da se zaboravim i reknem to ne treba i to razumnu insanu ne prilii. A ja se jednako pravim nevjet. Dok i njemu ne dodija, pa die ruke. Sad me, samo ponekad, ko ono veeras, ko obad ujede. - Jah, Omer-efendija, ne treba se zaboravljat. Insan treba da je u svemu umjeren.
52

- Bezbeli! Neki opet, ovdi u selima, uzeli ljive kiselit i rakiju pe. Udaro ja po tome i sa ursa i na sijelima, kad, vamo jedan, pametnjakovi, veli mi na sijelu: - Dobro, hoda, kad se ljive mogu jest, to se rakija ne bi mogla pe? I ona je od ljiva!... A zna ta sam mu ja na to?... Ilhamija digao glavu i eka. - Pitam ja njega imal on kravu. - Imam dvije, - veli on. - Lijepo, - velim ja. - A ta radi s mlijekom? - opet u ja. -Neto sirim, a neto izmetem, - opet e on. - A pije li mlijeko? - pitam ja. - Bezbeli da pijem, - kae on. - A jesil ikad kravlju balegu jeo? - opet u ja. On izvali oi, a sva se odaja uutjela pa eka ta e bit. - Kai, - opet u ja, - jesil ikad kravlju balegu jeo? - Ma hoda, nemoj ti mene! -nahorozi se on. - Pitam te, dobar si ojk, kai mi jesil ikad kravlju balegu jeo? - zaintaio ja. - Jer, ako emo tako ko to ti pametuje, i balega je od krave isto ko i mlijeko, isto ko to je i rakija od ljiva. Zar nije? Ljudi da se podue od smijeha, a on se okljunio pa gleda prida se. Godinu-dvije nije kiselio ljive, al, kako ujem, opet je poo. Morau ga ponovo nekako urazumit.
53

Pripovijedao tako Topalhoda sve do pred jaciju, a onda se digoe, uzee abdest i krenue u damiju. Usput su im se i drugi pridruivali. Ili su utke: njih dvojica naprijed, a ostali za njima. Mjesec izaao, pa vidno kao da je dan. - ejh-efendija, ho li ti u mihrabl - upita Topalhoda potiho, kad izbie pred damiju. - Drage volje, fala ti... Dematlije, navikli na Topalhodu, ovaj put utihli pa niti ko kahne niti zijevne. A kad Ilhamija poe uiti, inilo se da niko i ne die. Glas mu, ko da iz biljurne ae dopire, ini se, duu miluje. - Ih, ejh-efendija, da nam hoe uz Ramazan izbit, pa da nam vai i klanja! - opkolie ga poslije jacije. - Vala, kad bi htio! Ne bi, dina mi, nita alili... - govorili su drugi. - Sluajte vi svog Omer-efendiju, ne treba vam bolji! branio se Ilhamija. - Ma, ono jest, al opet... Topalhoda meu posljednjim izae iz damije. Zajedno s njim izae i Sinanbeg, koji mu je neto potiho govorio, jednako prijetei kaiprstom. - Hoemo , ejh-efendija... - prie Topalhoda Ilhamiji, oko kojeg su se ljudi jednako okupljali. - Moremo... Zaudo, Topalhoda je itavim putem utio. Ako bi poneto i progovorio, vidjelo se da je to na silu, bez one njegove uobiajene lahkoe i vedrine. Ilhamija to osjeti pa ga upita:
54

- ta je, Omer-efendija? Neto si mi se uutio. Da ti nije ta?... On uzdahnu, pa gotovo plano proapta: - Kazau ti, ejh-efendija... Kad doemo kui... Sjena tuge pomilova Ilhamiju. Osjeti da je to zbog njega. Kad stigoe kui, Ilhamija se utke raspremi. Skide dubu i sjede. - Eh, Omer-efendija, da ujem, ta je? On stao kraj vrata, oborio oi i, ini se, plae. - Omer-efendija, pobogu, nismo zar djeca! ta je, da ujem! Topalhoda se zagrcnu, prie Ilhamiji pa mu obgrli koljena i poe jecati. - Ama, Omer-efendija!... Jedva mu otkrpi ruke i poe ga smirivati. A ruke mu starake, koa na njima zguvana, puna ukastih pjega. - Hajde, smiri se, pa mi kai ta je. Ustani i sjedi! On se die i sjede. Jo je neko vrijeme mrkao, dok isprekidano ne proapta: - Sinanbeg ree da,... da te vezir... zove... - Pa onda? - Sinanbeg kae: - Halali se s njim... - To, biva, s tobom... Da Bog da mu!... A onda sam se sjetio ta mi je muderisefendija skoro o tebi kazivo..
55

- ta ti je kazivo? - Kazivo da je ozuhurila nekakva tvoja pjesma. Zorli, kae on. To mi je reko nako usput, pa ga o tome nisam vie ni pito. Mislim se: pjesma ko pjesma. O ahlaku, o dinu, bezbeli... Pa sad, kad mi Sinanbeg ree, ja to sveza jedno s drugim. Morebit da tako i nije, al me uhba i strah ufati... Sinanbeg me najvie pripo. Ko kad je zlogovor, da mu Bog da ta je za njega... - Pjesma veli. - Tako ree muderis-efendija. - Eh, moj Omer-efendija! - Biva, nije! - ivnu Topalhoda. - Jest, ba jest! Kamo sree da je stigla do Stambola, a ne samo do Travnika! Aferim joj bilo! Topalhoda se digao na noge, pa zgranuto gleda u Ilhamiju. A Ilhamija ni nalik na sebe. Sav kao da je u vatri. ini se plamti. - Ja ta e bit, pobogu, ejh-efendija? - Nek bude to bit mora! Allahu u emanet... - smireno e Ilhamija. Bio je opet onaj prijanji: sabran, ali sjetan. - A po em je, ejh-efendija, ta pjesma zorli? - Svaka je istina, u nevakat kazana, zorli... Svi je vide, svi znaju, al - ute. Pa kad neko prokine i kae, pripadnu se i zaviu: zorli! A neko mora kazat! Vidi li ti ta se radi, moj Omer-efendija? Nije to od juer! Nejma ta nas ne tare i ne trijebi: dehalet, ratovi, nasilje, ruvet, tagod hoe! Pa sad Delalija doo da to smiruje i lijei. ime? Krvlju i zulumom! Da imam stotinu glava, ne bi hi alio!
56

Neko su vrijeme obojica utjeli, dok se Topalhoda ne javi. Govorio je mehko i utjeljivo: - Ko zna, morebit i nije tako ko to se ini. More se to, s Boijom pomoi, i razmitit... - Neka, Omer-efendija! Ja sam poresidio. I kreno u Travnik. Ako me smrtno erbe eka, evo me! A tebe, Omer-efendija, molim, ne govori mi vie o tome! Kazuj mi neto veselo, neto nako, ko to si mi kazivo prije jacije. - Kad bi mogo... - Onda te molim, ostavi me sama. Htio bi da uim. Rano u krenut. Inallah, prije sabaha. Topalhoda izae na prstima. Zastade na vratima i htjede neto rei, ali kao da se predomisli pa utke pritvori vrata. Cijelu bogovetnu no Ilhamija je proveo na koljenima. Uio je Kuran. Poluapatom. Opet ga je obuzimao onaj uznositi osjeaj kad mu je duh krilio iznad svega ovozemaljskog. Dua mu se otvarala, zamirui od zanosa koji ga proimao. U neko doba noi neto u kui lupnu. Topalhoda, koji se bio digao, zapretao je pogau. Zora se mlijeila. Ilhamija prestade s uenjem, ustade i zanijeti sabah. Kad klanja, spremi se i pojavi na vratima. - Sabah hajrollah, Omer-efendija! Topalhoda se strese. - Ah, ti si! Allahrazola, ejh-efendija!... Jesi l mogo zaspat?... Pogaa je, evo, peena, a sad e i kahva! - Fala ti, al ja sam zapostio. - Pobogu, pa nisi nita jeo!
57

- Kako nisam, zar nisam iftario?... Ve ja bi, s Bojom pomoi, kreno. - Ama, kako e, pa nisi nita... Da ti makar neto spremim pa ponesi! Ah, pobogu...! - Nemoj, Omer-efendija, ne treba! Do iftara e se, belim, neto na. Osim ako... Ne doree. Bio se opet vratio zemlji. Dan koji se raao, nosio je sa sobom svoje tegobe i brige. Ilhamija je opet bio dunjaluki. - Ama, trebo si me kucnut, pa da ti neto za ruak spremim! Kud e tako, pobogu!... Ah, brate, brate, kamo puste sree da je sve ovo san, da nije... - plano je nabrajao Topalhoda. Bio je u dugim gaama i bez ahmedije, dok mu je porijetka brada od uzbuenja podrhtavala. inilo se da e svakog asa briznuti u pla. - Neka, ne alosti se, Omer-efendija. Ve, htio bi te neto upitat. - ??? - e ti je duba? - Duba? - Jah, duba. Donesi je! Topalhoda je zauen stajao. - Hajde, donesi mi svoju dubu! On ue u sobu i vrati se s dubom. Ilhamija mu je uze. - Omer-efendija, moja je i bolja i novija od tvoje. Uzmi je, jer si imam i tebi je prea ve meni. Ako ti bude duga, pokrati je. A meni i ova more dat ruku.
58

Govorei to, Ilhamija navue dubu. Bila mu je pokratka, jedva do koljena. A i rukavi su bili kratki, dopirali su ispod lakata. Bila je uz to i izuivana. Hastar je ponegdje provirivao. - Ti uzmi moju. U sobi je, na sanduku... - ejh-efendija... - apnu Topalhoda tronuto. - Ako nee da mi ovoga dana izae iz hatera, posluaj me! Bila je na imamu, pa nek ostane na imamu! Mjesto joj je u mihrabu. Allah mi je svjedok da sam je ista srca i s istim nijetom nosio, pa je nosi i ti!... A sad, hodi da se halalimo. I to, brez plaa! Ilhamija zagrli Topalhodu. vrsto ga je drao, pa ga onda naglo pusti i brebolje, ne diui oiju, obu rale i dohvati torbu. - Allahemanet i halali... - Ama, zar ba... Pa uzmi... makar... - mucao je Topalhoda idui za njim. se. Neka, fala ti, nek stoji... - odgovarao je Ilhamija ne osvrui

Kad sade na put, okrenu se. Topalhoda je stajao s rukom na ustima i gledao za njim. Die ruku i neto doviknu, ali Ilhamija se razabra ta ree. Onako, u sabahzorskoj sumaglici, priinjao mu se gotovo nestvaran. Kad odmae od Viteza Ilhamija zastade i opet se osvrnu. Izmeu zelenih kroanja drvea provirivali su krovovi kua, a meu njima, poput kvoke meu piliima dizala se damija sa svojom tubastom drvenom munarom. Stajala je tu kao da osmatra i oslukuje ta se zbiva u Vitezu i ko mu s koje strane dolazi u pohode. Pred oi mu opet izae Topalhoda i neka blaga toplina
59

prostruja mu kroz damare. Susreo se s njim prvi, a bie i posljednji put, ali mu je od prvog vienja uao u srce i tu se ugnijezdio kao da ga je oduvijek poznavao. Ilhamija obori pogled i osmjehnu se. Tijesna Topalhodina duba koja ga je stezala nije bila ni na ta nalik. ta li e Delalija pomisliti kad mu se takav pomoli? Ma, zar je to taj Ilhamija? - upitae se, bezbeli. Sunce je u dugim purpurnim strijelama izranjalo iza brda. Lava, dotad tamna i tiha poput zmije, odjedanput bijesnu. Ilhamija zastade. Rijeka bi ga oduvijek ispunjavala osjeajem stalne prolaznosti i stalna trajanja. Uvijek ista, a uvijek druga i obnavljana. Kao i ljudi, i drvee, i ptice. Kao sve to ivi i mrije. U toj jutarnjoj istoi i tiini osjeti se lahak i smiren, da mu se inilo - poletjee. Nekoliko preplaenih avki, zavuenih u vrbak kraj rijeke, tromo prhnu i akui odletje. Ilhamija ih isprati pogledom dok se posve ne izgubie. Putem nije gotovo nikog susretao. Tek negdje pred Docem, naie na dvojicu-trojicu pjeaka i konjanika s kojima se u mimohodu pozdravi. Bio je nakanio da se zaustavi u Docu i zijaret uini ejhIbrahim-dedetovo turbe koji je tu poivao jo od Fetha, a onda Mejlijin mezar. I ba kad htjede da svrne do Lave da bi promijenio abdest, zastade. Iza okuke na cesti, u oblaku praine ukaza se grupa konjanika koji su mu se u trku pribliavali. Ilhamija se pribi ukraj puta da se skloni, ali se oni zaustavie ba pred njim i stjerae ga u sami jarak. Bili su probrani, do zuba naoruani, zagrnuti u crvene binjie i s bijelim turbanima na glavi. Konji su im bili razigrani, utili, krupnih i vatrenih oiju, pa su i oni i jahai utjerivali strah u ljude. Bio je to odred joklamadija, ljudi iz Delalijine oruane pratnje, koji su bili zadueni da nadziru puteve i klance kako niko, bez putne isprave proviene vezirovim muhurom, ne bi mogao po svojoj volji vrljati zemljom. Najnaoitiji meu njima, i po nonji i po pusatu, upre prst u Ilhamiju, dok mu se konj jednako propinjao grizui dem i razbacujui pjenu oko sebe.
60

- Teskeru! Ilhamija izvadi kadijino pismo s kojim se zaputio u Travnik. Joklamadija uze da ita pismo. - alju te veziru? - Jah, alju. - Sama? - Sama. - Radi ega? On slee ramenima. - Bezbeli e mi se kazati... Joklamadija ga je u nedoumuci gledao. Glava njegova konja gotovo je doticala Ilhamijinu glavu, jer ga je bio posve stjerao u jarak. Osjeao je vreo konjski dah na obrazu. - ta ti je u torbi? - amair. - Da vidim. On skide torbu od kostrijeti pa izvadi iste gae i koulju. Pa onda drvenu kaiku, mahramu i jo neto zamotano u bou. - A to? ta ti je to? Ilhamija utke razmota bou. - ta je to? - eni... - apnu tiho. - eni? - lecnu se joklamdija.
61

- Jah, eni. Rije pade kao ugljevlje u vodu. Pa kao da cvrknu. Svi se zbie oko njih. Dolje, u zakrljaloj travi na rubu jarka, u razmotanoj boi, bijelili su se bezni eni, Ilhamijina posmrtna popudbina s kojom je kreno u Travnik. Joklamdije istegli vratove, gledajui as u ene as u Ilhamiju. Samo konji ponekad zahru i nestrpljivo udare kopitom o zemlju. - ta e ti eni?... Nada li se, morebit, smrti? - A, ko joj se ne nada i ko je ne eka? - mirno e Ilhamija. - Neki to zaborave, al sjetie se kad bude trebalo. Samo, bojat se je da ne bude kasno... Joklamdija se iskalja i pritegnu pusat. - A, ta si ti, ko si? - Dervi. - Dervi. I, veli da nezna to te alju i zovu u Travnik? - Onaj ko me zove najbolje e znat. Odozdo, od Viteza, pomoli se u taj as druga grupa konjanika. Jahali su korakom, utke. Neto sumorno kao da je lebdjelo nad njima. Bio je to jedan od mnogih bosanskih ajana koji su u to vrijeme pozivani u Travnik. Dolazio je s pratnjom, koja nije bila nimalo veselija od njega. Joklamdija se uskomeae. - Mehmedaga, eto nekih! Ovaj pogleda u pravcu odakle su konjanici dolazili, pa prije nego to krenu priprijeti Ilhamiji:
62

- A ti, pravo u Travnik! Da nisi nie skreto, uje li! - Tamo sam i poo... - I da se odmah javi u Konak! Ilhamija potvrdi glavom pa poe sabirati stvari i trpati ih u torbu. Joklamadije okrenue konje i pooe u susret doljacima. utke su prilazili jedni drugima. Joklamadije, koji su bili brojniji, opkolie doljake. ulo se kako dvojica meu sobom neto razgovaraju, ali se nije moglo razabrati ta govore. Ubrzo se razdvojie, pa joklamadije poput vihora odjurie prema Vitezu, a doljaci, u pratnji jednog joklamadije, krenue prema Travniku. Kada naioe pokraj Ilhamije koji je i dalje stajao u jarku, prooe utke, poput denaze. Ajan, koji je prvi jahao, bio je sredovjean, bogato opremljen ovjek, koji u prolazu baci kratak i odsutan pogled na Ilhamiju. Oi su mu bile pune oaja i tuge, kao u onih koji su se ve unaprijed pomirili sa svojom zlom sudbinom. Postariji ovjek koji mu je jahao s lijeve strane, neto mu je tiho i povjerljivo govorio, jednako prinosei ruku srcu ba kao da se zaklinje, dok ga je on odsutno sluao. Samo bi ponekad sklopio oi pa polahko digao i spustio glavu i preao dlanom preko lica, kao da se budi. Ilhamiju zazebe oko srca. Taj kratki susret s joklamadijama, pa onda s ajanom i njegovom pratnjom, ponovno ga vratie stvarnosti. Nije to bio susret i razgovor s hujivim, ali estitim Hamzagom u vrandukom hanu, niti sa dobrim i bezazlenim Topalhodom, pa ak ni s hajducima i njihovim harambaom koji su uza sve imali u sebi ljudstva i samilosti. Ne, to je ovaj put bilo neto posve drugije. Bio je to susret s vlau, hladnom i beutnom poput otrice sablje, kojoj je svejedno u koga e i gdje zasjei. Ilhamija se uzbudi i zadrhta, pa sklopi oi i muklo jeknu; - Boe, ne ostavi me, ne daj da oni budu jai od mene!
63

Iza prve okuke Ilhamija nabasa na postarijeg seljaka kranina. Stajao je kraj vode koja je tekla u veliko drveno korito i petljo neto oko konja, drei ga za prednju nogu. Ugledavi Ilhamiju, on pusti konja i smjerno pozdravi skidajui kapu. - Eh, ta je, mogu li ta pomoi...? - upita Ilhamija pitomo, rukom odgovarajui na pozdrav. - Visi mu potkova, efendija, a ne mogu da je skinem. Strah me, nagrdie se... - Teko e sam. Ve, da ti pomognem... - Fala ti ... Kad bi ga malo pridro dok mu ne skinem potkovu. - Hou, kako neu! - doeka Ilhamija spremno, pa prie konju i odie mu desnu nogu sa ijeg je kopita visila tanka izlizana potkova. - A ima li kakva klijeta? Il no? - Eh, to i jest nevolja, moj efendija! Klijeta nemam, a no imam. - Daj onda no. Da vidimo hoe l moi. Ja u mu drat nogu, a ti podvui no pod potkovu. Samo polahko! Seljak se podugo muio, nastojei da uvue no ispod zavrnutog avla na kojem je visila potkova, dok je Ilhamija smirivao konja. - Teko... nee... - othukivao je seljak kleei na jednom koljenu. - Stande, da vidim mogu l ja. A ti ga malo pridri. Ilhamija je bio bolje sree. S mukom podvue no pod zavrnuti avao pa
64

ga ispravi i skide potkovu. - Ha-hh, evo je! Obojica s olakanjem odhuknue, a konj se strese i istee vrat. - Fala ti, efendija, Bog ti svako dobro dao! - Amin, i tebi...! A sad, polahko! I pjehe, bezbeli! - Ma, neu daleko, blizu mi je. Bio sam otjero ito u mlin, kad u putu vidim... Dok je govorio, seljak pokvasi ruku i skide kapu pa mokrim dlanom pree preko ela i glave. Ilhamija tek sad vidje krvavu, kao prst debelu masnicu, koja mu se protezala s vrha ela i gubila u prorijeenoj bijeloj kosi. - Nu, ta ti je to? Asli te je neto udarilo? - Jah..., udarilo me... - muklo apnu seljak i plano proguta pljuvaku. - Neta? - Oni... - pokaza seljak oima niz cestu kud su bili protutnjali konjanici. - Joklamadije? - Oni... - A zbog ega, pobogu? - Nizata, efendija, nizata, ako mi vjeruje! Vraam se ja iz mlina, kad oni nahrupie. Stutie se ko nevrijeme. I dok se sklonih u jarak, jedan od njih zaustavi konja pa da mi oca i mater, a onda me puzdrom po glavi. Da se ne sageh, bi mi oi
65

izbio... - E, jadu i emeru na! - jeknu Ilhamija. - ta se ovo s nas radi...! Pa zar oni, nesretnici, ne znaju, da se ni travki, ni hajvanu, a nekamoli insanu, zulum i nepravda ne smiju initi. Teko si ga njima, teko si ga njima! Dok je govorio, Ilhamija izvadi mahramu iz alvara pa je pokvasi na vodi i prie seljaku. - Stani, brate, da ti to podveem. Bie ti lake. Dede, sagni glavu! Seljak ga utke poslua i plano uzdahnu. - Fala ti, efendija, Bog ti svako dobro dao! I ne zamjeri ako te upitam: koji si? - Koji sam?... Garib..., siromah..., dervi... - Blago si ga tebi, kad si taki! A kud si kreno ako se more znat? - U Travnik. - U Travnik? - trgnu se seljak. - Nije, ako Bogda po zlu i nevolji? Ilhamiju stegnu oko srca, ali se u asu pribra. Pa vie za sebe, apnu: - Allahu u amanet... sueno se ne mijenja... -A onda se okrenu seljaku i tapui ga po ramenu tiho e: Hajde brate, nek ti je Bog na pomoi. I tebi, i svima nama! - I tebi, dragi moj efendija! I nek zna, moliu se Bogu za tebe! Po svom zakonu. - Bog je jedan, Bog je jedan! - izusti Ilhamija i poe. Uskoro sade s puta i spusti se do Lave pa poe uzimati abdest. Dok je vadio mahramu i trao se, arena ptiica, nasaena na tanke
66

visoke noice, spusti se na kamen usred vode i sitno zacvrkuta. Dugi areni repi jednako joj je podrhtavao, pa se inilo da se cuca na kamenu. U to doletje ista takva ptica, pa zajedno zacvrkutae i odletjee. - Allahu dragi, al im je lijepo! - raznjei se Ilhamija, s tugom pomiljajui da li e ikada vie stajati na obali rijeke i sluati um vode i gledati sjaj sunca, ili plandovati u miru starih vrba nadnijetih nad rijeku, dok im se podlokano korijenje ogleda u vodi. unu pod vrbu da predahne, jer se odjutros bio umorio. Dolje, u tiaku pod vrbom, ugleda svoju sliku. Uini se sam sebi nekako dalek i tu, pa poe razmiljati. - Evo, ovako e negdje ostati moje tijelo. Ko zna gdje?... Dua e se osloboditi i odvojiti od njega, ko od haljinke u kojoj je bila. Pa e onda nestati svih tjeskoba i briga koje me more. Hou li onda biti smiren i hou li nai ono u ta sam tvrdo vjerovao i ta sam za ivota uporno traio? Boe, smiluj mi se i ispuni moje nade, oprosti mi grijehe i pokri sve moje sramote!... List, otkinut s vrbe, pade u tisak. Vodeno ogledalo zadrhta i nabra se. Slika se izdui, razdvoji i izgubi. - Tako e biti i sa mnom. Nestae ovog hudog, dunjalukog Ilhamije, ovoga to danas hoda, prti svoje dunjaluke tovare, brine se za nafaku i misli hoe li mu orah u bai ove godine ponijeti ili nee i ta e mu uradit nekakav od njega jo hudniji Delalija... Jah, kad bi sav ivot bio samo u tome i kad ne bi bilo nieg vieg i uznositijeg od toga, onda, onda... Ne dovri misao. Uspavae ga umor i jednolian ubor vode. Zaspa onako uei, leima naslonjen na vrbu. U snu mu se od toga uini da je sav stegnut i u neto umotan, pa ne moe da se makne. - Pa... pa ja sam u mezaru! - pomisli u strahu.
67

- Delalija me smako i evo me sad u mezaru. A ovo to me stee i ne da mi da se maknem i protegnem, ovo, ovo su nasloni iznad mene... Hej, Abdulvehabu bin Hava, uje li nas? - zau se glas koji je dolazio odnekle i iz daljine i iz dubine. Kao ispod zemlje. On osluhnu, ali se ne odazva. - Hej, Abdulvehabu bin Hava, odazovi se! - Ovo su suvalije - pomisli i sav se sledi. Pa se onda prisjeti rijei pouke: Kad ti dou dva meleka koji su bliski Allahu delleanuhu, a koji donose radosnu vijest i koji opominju od strane milostivog Allaha, da te pitaju o tvome Gospodaru, o tvome Pejgamberu, o tvojoj vjeri, o tvom imanu i o tvojoj Kibli, nemoj se uplaiti i nemoj biti tuan pred njima, nego im odgovaraj jasno i razgovijetno... Kad ga po trei put zovnue imenom i imenom njegove majke, on se odazva: - Ja sam onaj kojeg traite! Ja sam Abdulvehab sin Havvin! - A znade li ko smo mi? - Znam. - Reci kad zna! - Vi ste suvaldije: Munkir i Nekir. - A znade li zbog ega smo doli? - Da me ispitate. - Kazuj, onda! Ko ti je Bog?
68

- Bog mi je Allah delleanuhu. - Ko ti je Pejgamber? - Pejgamber mi je Muhammed alejhiselam. - ta ti je vjera? - Vjera mi je Islam. Odgovarao je smireno i razgovjetno, dok ne u rijei koje nije oekivao: - Kazuj dalje? - ta treba da kazujem? Kako si ivio i ta si za ivota radio? On se uhvatio i ne zna odakle bi poeo. - Hajde, kazuj! - Pa, zar se ne zna?... - promuca zbunjeno. - Sve se zna, ali hoemo da od tebe ujemo. - Ne znam odakle bi poeo... - Odonda otkako zna za sebe. Do Ilhamijinih uiju dopre blejanje janjadi. Pa se onda prisjeti djetinjstva i poe: - Kad sam bio dijete, najvolio sam janjad. Kad bi doo Kurban-Bajram, uvijek bi plako za kurbanima. Donosio bi him vode i davo slanih mekinja, sve dok hi ne bi odveli. Onda, onda...
69

- Preskoi to, pa govori odonda otkako si se zamomio i zahodio! On onda poe da pripovijeda o svom muderisu Karahodi pred kojim je uio, jednako ga hvalei i Boga molei da ga dennetom obraduje, pa onda o svom derviluku i zanosu koji ga pri tom obuzimao i o svom nastojanju da pronikne u stvari koje su ga zanosile, a ipak mu ostajale pokrivene ili samo nasluene. A govorio je tako lijepo i teno, da se i sam udio odakle mu naviru tako probrane rijei koje ranije nije ni spominjao niti znao. Onda nastavi o djeci koju je poduavao i ta im je sve kazivao, pa bilesi i o tome kako bi ponekog znao ne samo izruiti ve i ispucati, ali je to bilo nekad, davno, dok je bio mlad. Onda poe o ljudima koje je poznavao i do kabura pratio ili im na smrtnome asu ehadet donosio. Sjeti se jednog svog vaza kad su ljudi plakali dok je govorio, pa ga poe u zanosu ponavljati. Zatim naglo pree na neko mrtvo dijete koje je upalo u vreo kazan sa siretom i koje niko nije smio izvaditi dok on nije doao. I sam se zaudi odakle mu sad to, pa se zbuni i zautje. - ekaj, Abdulvehabe sine Havvin! Ti nam kazuje samo o svojim dobrim stranama, a o onom drugom nita nam ne kazuje! ta je s grijesima? Ilhamija se usplahiri. Poe premetali po pameti, ali nikako da se sjeti. - ta je, zar nema grijeha? - Ima, ima, kako nejma! - Kazuj, da i njih ujemo! On se tada sjeti svoje prve dube koju je skrojio i Vejsilage terzije koji mu je bio saio, pa nastavi: - Jedva sam eko tu svoju prvu dubu, jer sam istom bio unio u mihrab. A i ohu sam jedva nabavio. I to i za dubu i
70

za alvare. Kad tamo, Vejsilaga mi krivo skrojio i sve pokvario. Bio je ve i ostario i, haman, i obnevidio. Ni jedno ni drugo nije mi moglo ni navirit. Nejma ta mu runa nisam zaelio! I sad me je stid! Poslije sam mu io i molio ga da mi halali. A kad je umro, hatmu sam mu prouio i poklonio. Jednako se mislim: je l mi se, Boe, halalilo... Ilhamiji se uini da neko negdje duboko uzdahnu i proplaka. - Ima li jo ta? tagod krupnije? On se izmuio, ali nikako da se sjeti. Dolo mu da zaplae od muke. - A to s Delalijom, kako to bi? Ti, Abdulvehabe, ustao protiv carevine, pa... - Progovorio sam protiv nasilja... Jer, kazano je: ni nad hajvanom, a nekamoli insanom, nasilje se ne smije provodit...! - A da si znao, Abdulvehabe, ta te eka, ta bi onda? - Znao sam da me nekakav peke eka. A u velikih ljudi i pekei su golemi... Kad to ree, i sam se zaudi odakle mu takav odgovor. - Jesi li se bojao smrti? - Znao sam da je moj Gospodar izvor milosti. Pouzdavao sam se u Njegovu milost. - A sad nam reci, Abdulvehabe, sine Havvin, ko su oni koji su nevino pogubljeni na putu istine? - ehidi... - apnu on.
71

- Gdje je njihovo mjesto? - U dennetu... Odjednom zavlada tajac. Ilhamija osjeti kako ga po licu pomilova nekakav mirisan lahor. Zapljusnu ga svjetlost nura, a ubor Kevsera dopre mu do uiju kao najljepi zvui glazbala. Osjeti neodoljivu milinu i lahkou kakvu nikad u ivotu osjetio nije. Kabur se rastupi, a on pogleda i probudi se... Jedno je vrijeme nepomino sjedio i zatvorenih oiju nastojao da jo koji trenutak uiva u zanosu koji ga bio obuzeo. Rije ehid jo uvijek mu je zvonila i u uhu i u srcu, i bi mu neodoljivo ao to se probudio i to je to bio samo san. Ustade da promijeni abdest, pa se sjetan i zamiljen uputi do Ibrahim-dedetova turbeta. Crvotono i nahereno Ibrahim-dedetovo turbe i bijeli kameni niani okolo njega, obrasli u bujnu travu, uz nekoliko janjadi koja su mirno pasla, ponovo povratie spokojstvo u Ilhamijino srce. Die ruke i mrtvima proui Fatihu, pa se uputi do Mejlijina mezara. Povisok uzglavni nian, s dervikim kaukom pripadnika kaderijskog reda dervia, obiljeavali su grob ovog uvenog Sarajlije, o kojem je ve u mladosti toliko sluao. U ulahu, duge kose i visoka vrata, dervi ugledna roda, njean, otmjen i uen, pjesnik pun znanja, ljubitelj lijepe knjige i slikar - kako su Mejliju opisivali savremenici, punio je toplinom Ilhamijino srce. On ga nije zapamtio. Bio je dijete kad je Mejlija umro nadomak Travnika, gdje se bio zaputio da od tadanjeg vezira Abdullah-pae trai pomo za opravku svoje tekije u Sarajevu. Koliko je bio odan tekiji i tarikatu, najbolje se moglo vidjeti na hakiku sa njegova prstena-peatnjaka u koji su bile urezane rijei: Prah tekije - Mehmed Mejlija... Ilhamija nad mezarom nazva selam, unu i poe poluglasno uiti Jasin. Glas mu je milozvuno plovio kroz podnevnu tiinu. ut leptir je jedno vrijeme oblijetao oko
72

Mejlijina baluka. Zatim se spusti na baluk, sklopi krila i smiri se. Pa opet odletje... Kad proui i pokloni Jasin, jo je neko vrijeme utke uao kraj mezara. Kao da razgovara s mrtvim Mejlijom. Onda se die i uputi prema turbetu. Skide rale, oturi vrata koja kripnue i ue. Doeka ga polumrak, utnja i hladovina. Sve do iindije Ilhamija ostade u turbetu. Najprije proui Jasin pred duu Ibrahim-dedetovu, a onda klanja podne i nastavi s uenjem Kurana. Uio je na koljenima, sputene glave i zatvorenih oiju. Oslukivao je vlastiti glas za koji mu se ponekad inilo da nije njegov. Kad bi otvorio oi ugledao bi nadgrobnu kuburu pokrivenu zelenom ohom i po njoj zlatnom icom izvezena kuranska sjeta. Pa bi opet nastavio uiti. A uio je iz dna srca, dok su ga srsi uznositosti sve vie podilazili. Bio je ve s one strane ivota i nije osjeao niega osim spokojstva koje ga posve obuzelo. Sunana zraka pade mu na lice i vrati ga zemlji. Otro sjeivo zbilje abi mu se u srce, a jedna jedina pomisao, ledena i nemilosrdna, uskovitla i razbi njegovo maloprijanje spokojstvo: - Delalija! Doe mu da zavriti, uini mu se da e se uguiti i htjede da bjei dok se jo bjeati moe, pa se poe boriti i lomiti sa samim sobom. - Allahu moj, ne ostavljaj me! - moleivo jeknu i s tugom pogleda u Ibrahim-dedetov mezar. - Blago si ga njemu, on je sve svoje obavio, on je ehid! - uzdahnu i pokri lice rukama. Sudei po suncu, mogla je biti iindija. Polahko se pribra pa se die i zanijeti da klanja. Kad doklanja i predade selam, proui dovu i svesrdno zamoli Boga da ga ojaa, jer se ve bio primakao danu i mjestu gdje e se razvezati njegova sudbina. A kakva e ona biti, u to nije sumnjao. Znao je ta ga eka, i to od asa kad je stigao haber iz Travnika. Maglajski kapetan, koji ga je pozvao da mu to saopi, i sam je bio potresen.
73

- ejh-Ilhamija - rekao je saosjeajno - zovu te u Travnik. Zove te Delalija glavom.! Ja ti ne mogu pomoi. Nek ti je Allah na pomoi! Kreni sam, jer neu da te iko goni. Nit si hajduk, nit ubojica! Hudi maglajski kapetan! Da je tada znao da e i on uskoro doi na red i da se nikad vie nee vratiti u Maglaj. - Gospodaru moj! - aptao je Ilhamija izlazei iz turbeta. - Ti najbolje zna zbog ega me zovu i ta me tamo eka. Ako je zbog onog to sam kazao, ne daj da me strah uzdrma pa da poreknem ili da se pokajem za ono to sam uinio; ne dopusti da mi se bojazan prikrade u oi niti da se drhtaj osjeti u glasu mome! Pomozi mi da ostanem vrst i postojan na putu istine i da sklopim oi s Tvojim imenom u srcu! A kada budem polagao raun na Dan konanog obrauna, budi mi milostiv i oprosti grijehe svom grijenom robu Ilhamiji! Skrueno Ti se molim, Gospodaru moj. Sunce se bliilo smiraju. Gorjelo je vrelinom i sjajem, dok se Ilhamija primicao Travniku. Bio je umoran i sjetan. Srce mu je bilo puno tuge. Ne radi onog to ga je ekalo u Travniku, ve zbog osjeaja da se kroz itav svoj ivot trudio da bude i ostane ist, da ivi i radi pravedniki. Pa sad, na kraju ivotnog puta, Delalijina sablja! A onda se opet tjeio da su to ljudske stvari i ljudski arini, ali da e konaan sud biti drukiji. Pred samim ulazom u Travnik ponovo se zaustavi. elio je da se osvjei i promijeni abdest. Htio je pod abdestom ui u grad. A kada ugleda vrhove Vlaia i Vilenice i suncem pozlaene aleme na visoko propetim travnikim damijama, uzbudi se. Travnik bi ga, kadgod bi ulazio u njega, a to nije bilo esto, trietiri puta u itavu njegovu ivotu, uvijek iznova uzbuivao. Bjelogrud, gosposan grad, pun bijelih niana kakvih vie nema ni u jednom gradu Bosne; grad, okien damijama od kojih je svaka drukija, jer je svaki hair-sahibija elio da joj dade neto svoje; grad, pun hladnih i bistrih voda, zelenila i mudrih, ali i opreznih ljudi. Onda ugleda tvravu na padinama Vlaia i sjeti se Konaka u Gornjoj ariji, pa ga odjednom hladan vjetar
74

zapuhnu i presjee. Pri ulazu u grad niko ga ne zaustavi. Nekoliko paalija koji su stajali i razgovarali pred gradskom kapijom i ne obazrijee se na njega. Proe mimo njih, u udu se pitajui gdje su Travniani? Jer, malo je koga usput susretao. A to je dalje odmicao, sve se vie udio. Travnik, kao da ga je kuga pomorila. On nije znao da su se Travniani, otkako je Delalija doao, zatvarali u kue prije akama. Ko nije morao, taj nije ni silazio u ariju. Pa ni iz kue nije izlazio. Strah je jednako lazao Travnikom. I danju i nou. Kraj Konaka se sa strepnjom prolazilo. urno, s oima uprtim u zemlju. Po kuama i duanima apatom se prepriavalo koga su nanovo doveli i proveli, za kim je danas ili juer top pukao i ko li je to od bosanskih ajana ispio svoje smrtno erbe. Novosti iz tvrave ipak su dopirale. Nita se nije moglo sakriti. Glasovi su kao i iva voda; nau svoj put i probiju se. Delalijini ljudi, ma koliko bili vjerni i pouzdani, raznosili su novosti. I iz Konaka i iz tvrave. Teko je bilo odoljeti Travnianima, a ruvetu pogotovo. A ni Delalija se nije trudio da to ostane sakriveno. ak je elio da se zna i uje da e on Bosnu i njezine prvake jednom zauvjek urazumiti i pokoriti. Ako nee milom, hoe silom! Neka se vie ne zanose da mogu raditi kako su dosad radili, ne bendajui nikoga. Neka ne misle da je Stambol na kraju dunjaluka, pa ih ne moe rukom dohvatiti, a da su veziri pasja makara. E, neemo tako! To vam kaem ja, Delaluddin Ali-paa! Ljubiete vi meni i noge i ruke! Zamiraete u strahu i od mog imena! Pred Sulejmanijom damijom Ilhamija zastade. Kad je posljednji put bio u Travniku, a od tada je mailo ve pet-est godina, damija je bila posve oharabila, ali ju je nedavno obnovio Sulejman-paa Skopljak, a uz to je i spolja oslikao, pa je sad kao ulistan stajala. Zaudo, i tu se, u srcu Travnika, vidjelo malo ljudi, a i efenci na mnogim duanima ispod damije bili su ve sputeni, iako je do akama bilo jo oho-ho! Da je kao to nije, pomisli Ilhamija s tugom, sad bi se on svratio do travnikog muderiza Abdurahman-efendije, i, kao to je to nekad, ostao bi na musarluku koji dan. Ovako, ni pomisliti nije smio da ga makar zijaret uini. Jer, nije moglo biti, a da se to ne bi ulo
75

i do Delalijinih uiju doprlo. A da se negdje na drugo mjesto svraa, niti je elio niti mogao. Ni ake, a kamoli groa nije imao, pa da plati han ili da se negdje u ainici iftari. Pa sve i da je imao, nije mu bilo do toga. elio je da se im prije dokraji ovaj njegov tegobni put na kojem je i trpio i padao, i dizao se i visoko krilio. Zato okrenu pravo u Konak. Putem je apatom uio i svojom dervikom takom ravnomjerno nabadao po sitnoj ariskoj kaldrmi. Kad izbi u Gornju ariju, zastade i uzbuen uzdahnu. Ukaza mu se Konak. Prijetei je provirivao izmeu drvea. Golem, dvaput dui nego iri, s mnogim prozorima koji su gledali na sve strane. - Allahu moj, evo me na mjestu gdje mi je sueno da stignem! Ojaaj me! Proe pokraj sahat-kule i zastade pred kapijom Konaka. Doekae ga do zuba naoruani straari. - Stani! Kuda? On izvadi kadijino pismo i prui im ga. Gledali su i nadnosili se nad pismo. Jedan mu ree da eka, pa se s pismom uputi u Konak. Sunce je jo uvjek peklo i Ilhamija se skloni pod oblinju lipu pa skide torbu i unu. Gluha tuga ispuni mu i srce i duu. Ovdje, kraj ljudi, osjeti se posve osamljen. Nestade one njegove unutranje punoe. Kao da u njemu sve odjednom opustje i zamrije. Samo su vrapci na lipi bez prestanka cvrkutali. Proe dobrih pola sahata dok se straar ne vrati i pozva ga da poe za njim. Prostrana avlija Konaka bila je puna imira. S desne strane irom otvorenih vrata koja su vodila u unutranjost Konaka jedna razgranala rua raskono je cvijetala, penjui se uza zid do samih prozora na katu. Lule na adrvanu, podignutu nasred avlije, mlazom su toile. Paalije su s vremena na vrijeme prolazile avlijom, ulazei i izlazei iz Konaka, dok je nekoliko krupnih golubova, napuhanih gua i rairenih repova, guui ganjalo krotke i sitne golubice koje su im vjeto izmicale.
76

- Stani tu i ekaj! - tiho e straar. Na vratima se uskoro pojavi omalean ovjek u dugu bijelu kaftanu koji mu je sezao do zemlje i s turbanom od zelenkaste svile na glavi. Lice mu je bilo spuvasto, poput izvrnute peurke, i bez brade i bez brkova. Bio je misirbaba. Jedno je vrijeme utke gledao u Ilhamiju, a onda se sitno, poput make, iskalja. - Hajde! - apnu straar. Ilhamija koraknu. Kad mu prie na etiri-pet koraka, omaleni die ruku. Ilhamija stade. Bio je to vezirov aular-ehaja Sulejman-efendija, jedan od najutjecajnijih ljudi u Konaku. - Ti si! - upre prstom u Ilhamiju. Pitao je turski, a glas mu je bio piskav. Sitne, pronicljive oi, netremice su gledale u Ilhamiju. - Abdulvehhab epevi. - Ilhamija? - Ilhamija. - Pjesnik? - Imam sam i hatib Ferhadpaine damije u epu. - A pjesnik nisi? - I to sam, pomalo... - Eh, pomalo! - osmjehnu se aular-ehaja, pri emu mu bljesnue kao snijeg bijeli zubi koji ga odjednom pomladie. Nastade kratka utnja, pri emu je ehaja i dalje uporno
77

gledao u Ilhamiju. I to od kauka do rala, ba kao da ga skida pogledom. Onda dade znak straaru, neto mu potiho ree pa se okrenu i vrati u Konak. Kadgod bi koraknuo, kaftan bi mu dotaknuo tle. inilo se da e se zapetljati u nj. - Hajde! - naredi mu straar i okrenu prema kapiji. Ilhamija namjesti torbu i poe. Sunce je krvarei zalazilo. Blaga svjeina i mir poee se sputati nad Travnik. - Hajde, pohiti! - Pourivao je straar nakon to maie kapiju. Sokaci su bili gotovo pusti. Poneki rijetki prolaznik ispod oka bi bacio pogled na njih i ubrzao korak. Kad okrenue prema Vlaiu, Ilhamija znade kuda e. Gore, na brijegu, dizala se tvrava. Ilhamiji se inilo da u njoj nema ni ive due, ve da se pritajila pa samo na njeg eka. Nijema i gluha za sve njegove tegobe i muke. Munara na tvravskoj damiji otro se ocrtavala u predveerju. U as kad stupie na presvoeni kameni most iznad oplialog Hendeka preko kojeg se prilazilo tvravi, zaui ezan. Glasovi mujezina s travnikih damija dizali su se i blago plovili kroz tiinu predveerja. U to zaui i ezan sa damije u tvravi. - Allahu ekber, Allahu ekber... - Ehedu en la ilaheillellah ve ehedu enne Muhammeden Resulullah... - proaputa Ilhamija, pa od uzbuenja suho zaplaka. Sjeti se, ko zna po koji put, Ferhadpaine damije. Boe, kako se osjeao ist i uznosit kad bi ulazio u mihrab! A kako je to sad sve daleko! - Stani! - zau se povik. - Ko je? - Zovni dizdaragu, dovodim jednoga! - odgovori straar iza
78

Ilhamijinih lea. - Priekaj! Stajali su i ekali. Prvi imii koji su dolijetali sa tvrave, neujno su prelijetali iznad njih. Pojavi se i dizdaraga. Straar mu prie i ree nekoliko rijei pa se okrenu Ilhamiji. - Vamo se! Ilhamija poe. Sve mu se inilo kao ruan san. - Hajde, za mnom! - Naredi dizdaraga i ne pogledavi ga. utke su ili strmim putevima kroz tvravu. as ispod otvorena neba, as opet kroz neke kamene hodnike u koje je krta svjetlost predveerja jedva dopirala. Prooe kroz donji dio tvrave, pa pokraj kule s debhanom, sve dok se ne ispee na najvii dio gdje su se nalazile tamnice. Dizdaraga zastade, predahnu pa povika: - elebija, o elebija! Neko se odnekle odazva. - Doider! Prvo se zau sipljivo kaljanje pa se onda pomoli i elebija. Iao je gegajui se. - uje, elebija, smjesti ovoga meu one nove. Pa mi onda donesi veeru. I zapali fenjere. - Haman je pilav veeri. - Nek je, donesi. Hajde, vodi ovoga! elebija potegnu kljueve.
79

- Hajde, ta eka!? Prooe pokraj nekoliko oniskih gvozdenih vrata svedenih na luk, iza kojih su se uli mukli glasovi. Dopirali su odnekle odozdo, kao ispod zemlje. elebija bi kraj svakih vrata gunajui zastao, kao da glasno razmilja u koju e eliju smjestiti Ilhamiju. - Stani! Prie jednim vratima, stavi klju u bravu i otkljua ih. - Hajde, ulazi! Ilhamija se okrenu. Dolje, ispod tvrave, Travnik se sve vie zavijao u sumrak. Svjetla su se po kuama rojila. imii su sve ee prelijetali. - Ama ta eka, ulazi! - gurnu ga elebija. On ue pa ponovo stade. Doeka ga mrak. - elebija, daj nam fenjer, iv bio! - javi se neko iz mraka zanosei po ciganski. - Vidiii! - Ie beg, nee ti bit daba. Bie piurma - ekaj! - ekau ja, ekat, al beg ne mere da eka, haman to ne plae. Pohiti, iv ti meni bio! Vrata se pritvorie, a klju okrenu u bravi. Ilhamija je jo uvijek stajao na istom mjestu. - Polahko, imaju basmaci! - opet e onaj isti glas, a neija ga ruka pridra. - Hajde, ne boj se!
80

Oi mu se priviknue na mrak. Okolo njega, po tlima, nazirale su se jo tri ljudske prilike. Lica im nije razaznavao. - Ramo, jesi l isko fenjer? - plano e jedan staraki glas. - Jesam, beg, jesam, kako nisam! - odgovori onaj viui iz sveg grla. - Pa, ta kae, hoe l donijeti? - Hoe beg, donijee. - A kad? Pa, prije sabaha - onaj e tie pa se nasmija. - E, brao, jest gluh, ko top! - Kad e donijet, ta kae? - Sad e, sad, samo to nije! Ilhamija se spusti na tle. Osjeao se izgubljen. - A i tebe dotjeralo, ha? - opet e onaj. - Jah... - apnu Ilhamija i uzdahnu. - Ne valja, bogami, ne valja! Ja sam ovdi ima itav mjesec. A ova dvojca su taze. Jednog su jue dotjerali. I on je, kolko se vidi, beg. A drugi je od prekjuer. Ranjen je, pa samo lei i uti. Okreno se pa jednako gleda u duvar. A ovaj stari, gluhi, i on je beg. On je otprije. Dotjeralo ga ima dvije hefte. On opet samo uzdie. Strah ga. A ima i zato, jer u Delaliju nejma alu! Mene nee. Nisam ni beg, ni kapetan. Cigan sam. I kalpozan, kako se to po turski kae. Zna, pare sam pravio. Nije mlogo; pet oka. Samo bakrene. Nalo mi kaluf za pare, pa goni mlogo; pet oka. Samo bakrene. Nalo mi kaluf za pare, pa goni u Travnik. ta e bit, ne znam. Glavno je iva glava! Begi i kapetani malo
81

se kutarisavaju. Top im puca svaki dan. Kad je mene vamo dotjeralo, ovdi je bilo jo sedam glava. Sve sami begi! Pa odoe. Sve jedan po jedan! Kako kojeg odvedu, taj se vie nevraa. Ja samo top ekam... - Uduni, majku ti! - opsova neko iz mraka. - Au, pa ti iv! A ja mislio ti si o-ho! Vidim, nit se mie nit govori. - Uduni kad ti kaem! Udaviu te! - Hajde, da vidim, utjeu. Vrata kripnue, a elebija se pojavi s fenjerom. Neprestano je kaljao i stenjao. inilo se da sav kripi. - Firaune, naj fenjer! - E, iv ti meni bio! - A kamo...? - Pa, bilo je jutros!... - Ne laj! - ekaj onda da pitam bega. ukasta svjetlost zaigra po kamenim zidovima elije. Siuan Cigo, mravan ko gladno mae, prie starcu koji je sjedio na dueku prostrtu po zemlji. U drugom kraju elije sjedio je onaj dananji beg kojeg je Ilhamija susreo nedaleko Viteza. Sjedio je i gledao kao odsutan, laktom naslonjen na kone bisage nabijene kao bubreg. Opruen uza zid i okrenut leima, leao je trei zatvorenik, koji bi ponekad tiho jeknuo. elija je bila niska, s uskim spolja okovanim mazgalom u zidu i s malo slame razbacane po tlima.
82

- Beg, doo fenjer, daj neto na baki! - viknu Cigo. - Ha? - die starac glavu, mirkajui prema fenjeru. Bio je sijed, posve zabradatio. ut, svilen koporan iaran na ibuke, bio mu se ve upljesnivio. Glava mu je jednako podrhtavala. - Daj neto elebiji, ie! - Jah,... jah... - poe beg da trai kesu. - Eto ti je, sjedi na njoj! Beg je dugo prebirao po kesi dok ne izvadi dukat. - Nah, podaj mu! - Mlogo mu je! - ut, raune, ta se ti mijea! - obrecnu se elebija pa mu prie i istre dukat iz ruke. - Vidi ti njega! Ma ja u tebe u bunar ako mi se bude petljo! - Nita ti ne kaem, lijepi moj elebija! Tvoja nafaka, halal ti bilo! U zdravlju potroio! elebija gunajui izae i zakljua vrata za sobom. - Gori je kalpozan od mene! - nastavi Ramo da grdi. -Kolko mu je samo para izmamio za ovih petnest dana! Svaki dan; daj! Samo daj! Nikad dosta. Hajd, prekinulo te prije sabaha! I ja ti na mezaru kolo igro! - Majku ti, al more balegati! - okrenu se onaj to je leao uza zid. Ilhamija ga pogleda pa ivnu. Bio je to hajduki harambaa kojeg su prekjuer ranjena proveli. I on, mada mu je glava bila kao ivit modra i sva naduvena, a i ono drugo oko krvavo i izbuljeno kao da e ispasti, sav se razgali kad ugleda Ilhamiju.
83

- Ama, Ilhamija..., efendija... jesi l to ti! Zar si stigo? mu. - Stigo, stigo! - osmjehnu se Ilhamija pa se die i prie - Kako si, moj sinak? Jesi l mlogo ranjen? - Na dva mjesta. Najgore mi je to ne mogu na noge. Kamo sree da su me odmah dokrajili, jer ginut je svakako. Vako se samo patim. Sav sam u krvi... Sad je malo stalo. Gazili me, pasji sinovi... - Eh, moj sinak, moj sinak, kamo sree... - Neka, dina ti i Boga, nemoj mi o tome! Znam ta hoe da mi rekne. Eto, ti si bio ko evlija, paaa?... Sad si zajedno sa mnom i s ovim kalpozanom koji... - A to, brate, ta ti ja smetam? ta bi stari beg da nije mene? Ko bi mu hizmet inio? A i tebi sam pomogo kad god si abar isko! Nemoj, brate, tako, e e ti dua? - Ne laj, kad ti kaem! - uti, uti, smiri se i lezi! Evo, i ja u do tebe, pa ako ti ita ustreba i ako ti mogu pomo, ti samo reci... - poe da ga smiruje Ilhamija. - Fala ti... - Kad sam te ugledo u mlinu, bio sam se pripo da ne pomisli da sam vas ja, morebit, prokazo i poslo strau na vas... - nastavi Ilhamija tie, sjedajui uz hajduka. - Ama, efendija, ni u snu to ne bi mogo pomisliti! Nisi ti od tijeh insana. Izdali nas, brate, seljaci. Seljaci!
84

Pripali se Delalije, pa dojavili e smo. Zateklo nas na pojati, na spavanju. Dvojcu su na mjestu ubili, mene izranili, a dvojca su haman pobjegla. Jesu l se doepali ume, to ti ne znam rijet... Ve, da mi je malo vode, izgorjeh od ei. - Evo, brate, to meni ne kae! - skoi Ramo i prinese bardak. - Pi kolko more, ne treba da ali, sutra u opet natoit. Hajduk otpi pa se zakalja. - Polajnak, sinko, polajnak, da ti ne polehne - opomenu ga Ilhamija. Kad hajduk ugasi e, javi se i Ilhamija. Jo se nije bio omrsio. - Vala, i ja bi malo, ako more... - Bujrum i tebi, kako ne mere! - Da, morebit, ne posti? - upita hajduk, sjeajui se njihova susreta u umi kad ga je nudio jelom. - Jah, postio sam... - apnu Ilhamija. - A nisi se iftario? - Pa evo, sad u... - Eno, uzmi moj tain, nisam ga se ni tako. Uzmi, dina ti! Da imam ta bolje... Onaj mlai beg koji je sjedio naslonjen na bisage i za kojeg se inilo da niti ta vidi niti uje, odjednom skoi. - Evo, brate, ima svega! Uzmi, ko svoje! - Govorei, prinese pune bisage i spusti ih pred Ilhamiju. Izvadi bou, razmota je
85

i poe vaditi jelo. Nema ega nije bilo. Od ulbastija i pite, pa do baklave. Izvadi, uz to, i nekoliko kruaka ranki. - Meni su ove najdrae, miriu... Ja sam ih kalemio -dodade sa sjetom. - Nek zna, veeg ti sevaba ne treba! - okrenu mu se harambaa. - Da ti samo zna ko je i kakav je ovo ojk! Malo je vakih! Ilhamija je ovo, Ilhamija, ako si uo! - uo sam, kako nisam. - Neka, neka... - smjerno e Ilhamija obarajui oi. - Bujrum! - Ma, ja bi najvolio kad bi i drugi,...kad bi i vi sa mnom. Bilo bi nam, belim, slae...- osmjehnu se Ilhamija. - Zajedno, bezbeli zajedno! - doeka Ramo pa se primae i zasjede. - Ve, kako bi bilo da zovnem i mog bega? Ha, ta kaete? Ima on, kupio mu je elebija, al, opet... - Zovni ga, zovni. - Beg, zove te drutvo da veera! Hajde, nejma ta nejma! - povika Ramo. - Ha, ta kae?... uho. - Zovu te da veera! - ustade Ramo i viknu mu pravo na

- Neka, neka, dete vi... - ta mu more kad nee. Ima ko hoe! Veerali su utke. Pomogoe harambai da se namjesti i
86

nasloni uza zid. - Vaki zalogaj ne znam kad sam jeo! - oblizivao se Ramo. - Vidi se, brate, da je begovski! - Opet ti! Ama zar ba ne mere zavezat! - oinu ga harambaa pogledom. - Hajde, dobro, zavezau kad mi ne da da govorim. Beg naglo prestade jesti. Podnimi se i uzdahnu. - ta je, da ti nije runo? - upita Ilhamija ostavljajui zalogaj. Beg muklo jeknu. - Pripo se, bezbeli, jer nije lahko... - poe Ramo pa uutje, pogledavi u harambau. - Neka, tako vam i treba! I tebi i drugima! - doeka hajduk tvrdo. Beg je jedno vrijeme utio, prekrivajui dlanom oi. inilo se da plae. Onda die glavu. - A ta nam to treba? - Da vam Delalija skida glave, eto ta! Dolazite mu na noge kao ovce na so! Ko kurbani! Zar nejma niko meu vama pa da ustane, da se digne!...Ginte kad ste budale!...Ko sam ja i ta sam? Niko i nita! Nekakav gologuzi Musa odnekle od Doboja, al sam imo petlje da ustanem i da hajdukujem! Al znaj dobro, da u sirotinju nisam diro! Evo Ilhamije, pa nek kae! Dovodili su ga meni - upre hajduk prstom u Ilhamiju. - Neka, neka, ostavte to sad, nije vakat od toga... pomirljivo e Ilhamija. - Jok, ba sad je vakat! Ja kad emo, ako sad neemo? Samo mi je ao to skuplje nisam prodo glavu! A, vas begova i kapetana, nimalo mi nije ao. Nimalo! Da vi niste ovce, ni
87

Delalija ne bi bio kurjak! Jakako! Al vama su kosti davno omehale pa nije ni udo to ste taki! - Bogami, ovaj burazere... - poe Ramo, ali ga hajduk prekide; - Jezik za zube i ne laj! Beg je jedno vrijeme ojaeno gledao preda se, pa die glavu i uzdahnu; - Pravo je, sve je ko ta kae... Al, sad je kasno... sna. - Koja su doba? Je l svanulo...? - javi se stari beg kao iza

- Priekae ti dok ti svane, zajedno s njima!... - frknu harambaa. Onda se okrenu Rami; - Cigo, prinesi mi abar! A ti, efendija, afedersum. Moram, mui me. Ko kad sam nemoan... Ih, grdna rano, to me odmah ne ubie, ve se Vako patim ko niko moj... - E, vidi, kad ti ta treba, onda me zove! - Ijutnu se Ramo. - Neka, neka, ja u... - ustade Ilhamija i prinese abar. - Nemoj ti, efendija, dina ti! Stid me je... - Ama, vidi ga! Da ti, bogdo, mogu pomo u neem veem. Hajde, ne stidi se, ti si meni ko i moj evlad. Ramo ne dade da Ilhamija vrati abar ve ga on odnese. Pa onda razgrnu slamu na kojoj je hajduk leao, a Ilhamija mu pomoe da se smjesti. - Sad se smiri i gledaj da zaspi. Ako ti ta ustreba, zovni me, ja sam ovdi, do tebe.
88

Hajduk nita ne ree, ali se ulo kako mrknu. I Ramo se povue. Sklupa se u slamu i zaas zahrka. Ilhamija i mlai beg ostadoe da sjede. Razgovarali su apatom. Beg je bio iz Vlasenice. Prije pola godine Delalija mu je pozvao brata koji se vie nije ni vratio. Uskoro je stigao glas da je pogubljen. - Rahmetli Emin je bio puno stariji od mene, al rano je obudovio. Djece nije imao. Bio je, allahrahmetejle, malo prijek. Kad je doo Delalija i poo da provodi novotarije, on je na sav glas usto protiv toga. Ko i mlogi. To se, bezbeli, ulo, i to mu je i dohakalo... A kad je mene pozvalo, mada se ni u ta nisam petljo, nikakvu se dobru nado nisam. Kamo puste sree da sam potraio care na drugoj strani, mjesto da upravim u Travnik! Pravo veli ovaj to je hajdukovo; da mi nismo ovce, ni Delalija ne bi bio kurjak! Al sad, ta je, tu je! Da mi je samo dvadest etiri sahata pa da trknem do kue, znao bi ta bi! Imam sina ko zlatnu jabuku, iako mu je trinesta godina, pa da mu babo kae ta e i kako e. Nikome se u ruke iv ne predaji! - to bi mu bilo prvo. Eh, nee l dragi Bog dat pa da i Delaliji crno jutro svane, da doeka ta je zaradio! - Svak e doekat... - apnu Ilhamija. - Znam, a teko je ekat. - Ako gleda od beike do motike, tako je ko to kae. Samo, ne treba bit odvie gladan dunjaluka, jer dunjaluka je nafaka kratka, pa se je bojat da se potlje ne ostane gladno... Beg je jedno vrijeme utke gledao u Ilhamiju, kao da ga nije mogao slijediti u mislima. Onda uzdahnu; - Belim je tako ko to kae, jer ti to bolje zna. Ja samo jedno velim; nek nam je dragi Bog na pomoi! Beg se kao satrven die i vrati na svoje mjesto, pa se
89

podnimi i ostade gledajui preda se. No je sporo odmicala. inilo se da nikad svanuti nee. uk se odnekle sa zidina tvrave neko vrijeme javljao, pa i on umue. Onda bi u eliju dopro poneki neodreeni glas ili zvuk, kao da neko nevidljiv luta okolo tamnica pa se usput o neto spotakne i prokune. U eliji tiina. Svijea u fenjeru polahko dogorjeva, pa joj plamen na as poraste, razcvjeta se i zatreperi, a onda mirne i smanji se. Svi, osim Ilhamije, pospali. Ramo se ponekad u snu poput ribe praakne i kao koza kratko zamekee, pa se ponovo sklupa i smiri. Onaj mlai beg, koji je dugo i nepomino bdio i kao opinjen gledao preda se, naslonio glavu na bisage i zaspao. Stari beg, koji je u snu valjao jezikom pa se inilo da vae, poneto promrmlja pa opet nastavi vakati. I hajduk se davno smirio, pa ili spava ili se uutio. Samo je Ilhamija kao prikovan sjedio i premetao tespih izmeu prstiju, dok bi mu glava s vremena na vrijeme klonula na prsa. Smoren od duga puta i posta, a razapet izmeu strepnji i rijeenosti da na svom posljednjem putu do kraja ustraje i ne klone, neprestano je glavinjao izmeu sna i jave koji su se sve vie mijeali, otiskujui ga s jedne obale na drugu. Na as bi mu se inilo da ponovno uje Munkira i Nekira kako ga naizmjenice dozivaju, ne doputajui mu da sklopi oi i smiri se. Onda, iznenada, ugleda elebiju kako mu prilazi s kljuevima i fenjerom u ruci i zove ga da pou zajedno. On mu se nevoljko pridrui pa utke krenu, as lebdei as koraajui, i to sve nekakvim neobinim putevima kojih se on odnekle kao u snu sjeao. Zaudo, svuda gdje prolaze vlada zastraujua tiina i pusto i nigdje iva stvora ne susreu. Poput oblaka koji plovi, prolaze iznad gradova, kasaba i sela. A svuda isto; mrtva tiina. Nigdje nikog, ni na sokacima ni na trgovima. Samo alemi na munarama stre k nebu, tek to ga ne dotiu. - elebija, e su insani? - pita on ustraeno. - Pospali.
90

- A sultan? - Psst! Spava! - A lale i veziri? - Svi spavaju... Od te udne tiine i pustoi strah i tjeskoba sve ga vie obuzimaju. Kad naioe iznad groblja, neko im odozdo domahuje. I to neim bijelim, neim to je sliilo na ene, mada se nije vidjelo ko im domahuje. - elebija, kud me to vodi? - proaputa u strahu pa stade. Hladan ga znoj bio oblio. elebija u to zazvoni kljuevima pa se zlobno nasmija i nestade ga. Zajedno s fenjerom. Njega tek tada obuze strah. Nije znao ni kud bi, ni ta bi. A mrak, prst se pred okom ne vidi. I utnja. Teka i gluha, kao da je sve ivo u zemlju poleglo. U to izbi Topalhoda. Vedar i nasmijan kakvog ga je prvi put vidio. Ide on, ide, a fenjer mu u ruci. Kako ga Ilhamija ugleda, tako mu svanu. Priletje mu i zagrli ga. - ta je, ta dre? - pita ga Topalhoda. - Izgubio sam se, pa neznam kud bi... elebija odnio fenjer, a mene ostavio sama u mraku. Nigdje ive due. Sve ko da je pomrlo... Pa da se makar uk javi... I jo me pita ta mi je i to me je strah... - ape on i sve se pribija uz Topalhodu. - Pobogu, ejh-efendija, kako to noas govori? - ukori ga Topalhoda. - Pogledaj koje su zvijezde na nebu! Zar hoe rijet da i one spavaju? I zar tvoj Gospodar, koji je iznad svega ovoga, ikad spava? Vidi On i crna mrava u crnoj noi na crnu kamenu, a nekamoli onoga ko Ga tuje i seddu Mu ini! Pobogu, ejhefendija, ta bi od tvoga ittikada!
91

On se postidje i obori oi, pa i ne gleda u Topalhodu. Najgore mu je to mu Topalhoda ponavlja ono to je on kroz itav svoj ivot govorio. Pa sad, odjednom!... - Boe, ta se ovo zbiva samnom? - apnu u strahu. - I ta e tebi ikako elebija i njegov fenjer, kad ima svoje vidjelo? - nastavi Topalhoda pa mu prisloni dlan na srce. A srce, udara li, udara. - Al nejma ljudi, pa me to najvie plai - opet e on. - Spavaju, ejh-efendija, spavaju! Umorili se od dobra i zla koje povazdan rade, pa od umora pospali. Tako oni uvjek. A kad se ujutro probude, opet e nastaviti e su juer stali. To ti je insansko. Zlo i naopako... Stari beg se bio uzmuio u snu, pa poe da premee jezikom i da nekom neto nareuje; - Zakoljte tukca, pa... pa ga onda metnite na pilav... Hano, uje li me, tukca!... Onda se zakalja i probudi, pa sjede na postelju i poe plano uzdisati. I Ilhamija se probudi. Gledao je zbunjeno oko sebe, dok ne svati gdje je. I bi mu jo tegobnije nego maloas. A sav je bio u goloj vodi. Svijea se u fenjeru bila ugasila. Kroz uski mazgal u zidu svijetlost je mutno prodirala. Poput magle. U to se, odnekle iz daljine, oue ezani. Uilo je na sabah. Glasovi su bili isti i tanki kao konac. Drhturili su. Zaui i ezan sa damije u tvravi. Snaan i zvonak prolomi se kroz praskozorje. - U-uuu, je l to sabah? - javi se Ramo, pa se die i poe da se ee i zijeva. - Al sam, brao, svata snio! I pod ergom sam bilesi bio! Kad tamo, rodila mi ulbehara sina! Okle to, pitam ja nju... - Uduni, paskoviu! - zareza hajduk koji kao da je samo na
92

to ekao. - Pa sabah je, brate! Vidi ga! Sad e elebija da otvori. Treba izlazit. Treba iznjet abar, natoit bardake, oti u enifu, treba... i-hi! Tebi je lahko, ti i nako ne ustaje. Ti samo; Daj abar! Bogami, ko da si paa! Svi se uzbudie i svi sa emerom doekae novi dan. Niko ni u koga gledao nije. - Nemoj zaboravit natoit vode! Oba bardaka, uje li! zavika stari beg. - ujem, beg, ujem. Samo, nemoj ti zaboravit da izie u enifu, pa da potlje ne bude... I spremi neta za elebiju. - Uh, da mi ga je makar pljunut! - zareza hajduk ponovo. - E, ama da je! Da je Bog dao kozi dug rep, pobila bi cio svijet! - Eh, brao, brao, zar vam je do toga! - moleivo e Ilhamija. - Ama, kad ne zatvara usta, crko on! - Pa ta ti to smeta, burazeru? Ti zaepi ui ako ne mere da slua! Vidi ga!... - Osaburi, brate, osaburi! I u krupnijim stvarima treba osaburit, a nekamoli u tome. Nije daba reeno da je i dennet saburom pokriven. Vidi da mu je drago govorit, pa nek govori... - poe da ga umiruje Ilhamija. - Prgav nekakav ovaj tvoj haramija... Ja zinem, a on na me! E, ne mere tako! Ovdi se ne pita on, ve elebija. I onaj glavni; Delali paa! To on treba da zna!... A ti si nekakav dobar ovjek, vidim ja. Tebi, ejvala Da su svi taki - e-he!
93

Klju zaengrlja u bravi, a elebija se pojavi na vratima. - Hajde, izlazi! Ilhamija prvi dohvati abar! ruku. A ti more bardake - priskoi Ramo i uze mu abar iz

- Neka, efendija, nemoj, daj meni... - apnu beg, pa mu uze bardake. Kad naioe pokraj elebije, Ramo poe da se umiljava; - elebija, iv bio, nemoj da nas goni! Nemoj da hiti, Bog ti dao! Beg i nako jedva ide, pa ako jo zavie, gotovo je... A, tvoje se zna, reko sam mu... elebija se sipljivo zakalja i jedva protenja; - Hajde,... nita te nisam pito!... - Jutro je palilo svijetlou. Ilhamija zastade na vratima elije i dlanom prekri oi. Sunce ga na tren zaslijepi. inilo mu se da je izaao iz provaljena kabura punog mraka i emera, pa poelje da se tu, na suncu i rosi, zauvijek smiri. - Hajde, beg, pohiti! - pourivao Ramo starog bega, vie ga vukui negoli vodei. Noge su mu klecale i splitale se kao da su od krpe. I Ilhamija ga prihvati s druge strane. - Ha-h, polahko, samo polahko... elebija ih nije gonio. Pusti ih da istresu i operu abar, da se umiju i natoe bardake, pa ak i da se protegnu na suncu. Ilhamija dospje da i abdest uzme. Prije nego li ih je utjerao, elebija otkljua jo jednu eliju. Ljudi pokuljae jedan za drugim, taman kao da se iz rupe izvlae. Bilo ih je petnaestak, ako ne i vie, a svi utueni i zaputeni. Neko izmeu njih poluglasno uzviknu; - Eno Ilhamije!... Hej, grdna rano, zar i on!
94

- Hajde, ulazi, dosta je bilo! - zavika elebija prilazei vratima. - Hajde, ta eka!... utke uoe i posjedae, jo uvijek pod dojmom sunca i jutra koji ostadoe iza njih. Spolja se ulo kako elebija na nekog vie. - Hajd, prekinulo te! - opsova Ramo. - Bi l ti da te malo umijem? - prie Ilhamija hajduku koji je leao na leima i gledao iznad sebe upola zavraenog oka. - Neka, nemoj... - Treba l ti ta drugo? - Nita mi ne treba, fala ti... - Beg kako bi bilo da se malo uina, ha? Dok se nije ukvarilo - pokaza Ramo oima na bisage. - Uzmi ako more. Bujrum, ako jo kogod mari... Niko se i ne pomae. Ramo otvori bisage i poe vaditi jelo. Ilhamija se die da klanja. Izvadi iz torbe istu koulju, prostrije i zanijeti. Proe itav sahat pa i vie, a da niko ni rijei ne progovori. Svako se bio o sebi zabavio. Samo je Ramo, nakon to je iz bisaga gotovo sve pobrao, ponovno legao i zaspao. I stari beg je drijemao. Ostala dvojica ivi se nisu uli. Ilhamija je poslije namaza sijedio i u sebi uio. Bio je daleko i od Travnika i od Delalije. Vrata se u neko doba iznenada otvorie. Svi su uznemireno ekali i gledali.
95

- Kako no tebe zovu? - upre elebija prstom u Ilhamiju. On die glavu. Gledao je kao da se budi. - Ilhamija... - Hajde, opremi se! Strah, poput imia, preletje elijom. Svima se u grlu neto upoprijei. Ilhamija se die i htjede uzeti torbu. - Ostavi to. Ii e u Konak. Opremi se i ekaj! elebija izae i zakljua vrata. Svi su utke gledali u Ilhamiju. Ramo zazinu da neto kae, pa upola prekinu; - Ne znam ta e tamo, jer tamo kolko ja znam... oi. Ledeni mir obuze Ilhamiju. Onda sjede, spusti glavu i sklopi Proe neko vrijeme dok se vrata opet ne otvorie. - Hajde ti, jesi l? Ilhamija ustade, navue rale i uze taku. - Brao, allahemanet!...! halalte ako se ne vratim... -apnu i sjetno se osmjehnu. beg. - Hajde, s hajrom... hoe ako Bog da ... - zagrcnu se

I Ramo se die pa, idui za Ilhamijom, poe ga tjeiti; - Nita se ne boj, tamo ne kidisavaju Nisu nikog, pa nee ni tebe... - Efendija, zaklinjem te dinom i imanom, kai im sve to ti je na srcu! Ne ostaj im duan, tako ti velkog Boga! Nek vide
96

da te nije strah, da ih se ne boji! - hroptao je hajduk, s mukom pokuavajui da se pridigne. Ilhamija zastade, okrenu se, ali nita ne ree ve ga pomilova pogledom. - Laj, laj, al nee dugo! - zaprijeti elebija. - Znam ja to i bez tebe, kilo sipljivi! A tom tvom veziru slobodno kai da mu ovo poruujem; da ga ne bendam i da ga se ne bojim ni ko mog dorata! Ni ko dorata, uje li, hizmearu - E, priaj, pasji sine, platie za to, beli e platit! -prosikta elebija maui kljuevima. Straar iz Konaka preuze Ilhamiju pri izlasku iz tvrave. Ili su istim putem kojim je Ilhamija prole noi bio doveden. Sad, po danu i po suncu, sve je bilo drukije. Straar je bio mlad i bezbrian delija koji je, sve dok se ne spustie do u grad, tiho pjevuio. Mada mu je srce bre kucalo, a nekakva unutranja vatra udarala u glavu, Ilhamija je uspravno koraao, bez kolebanja i strepnji pred susretom koji ga oekivao. inilo mu se da ga neprestano gleda i prati ono krvavo i izbuljeno harambaino oko i da jo uvijek uje njegov promukli i prkosni glas kojim je govorio elebiji; - A tom tvom veziru slobodno kai da ga ne bendam i da ga se ne bojim ni ko mog dorata! Ni ko dorata, uje li, hizmearu! Pred prvim grobljem na koje naioe Ilhamija stade. - ta je sad? - zastade i straar. - Da prouim Fatihu - tiho e Ilhamija. - Zar ba mora? - Treba, moj sinak. Ti svoju duu razgaljuje pjesmom, a
97

Fatiha obraduje due mrtvih. Lijepo je da ih se insan sjeti. I nama e bit drago kad nas se kogod sijeti... Straar se iskalja i nita ne ree. Ilhamija die ruke i poe uiti. Mrtvi su mu sad bili mnogo blii od ivih. Kad dovri i predade Fatihu, krenu. Straar za njim. Vie nije pjevuio. Prolaznici koje su susretali zazirali su od njih isto kao i sino. Pravili su se da ih, toboe, ne vide. ak i djeca koja su se igrala po sokacima, im bi ih ugledala prekidala bi igru pa se pribijala uza zidove i saaptavala. - Jah - pomisli Ilhamija s tugom - to li od insana, kad mu je najtee, svi ponu okretati glavu?... - A onda se sjeti Hamzage i Topalhode, pa mu se nekakva milina razli oko srca i brzo se popravi; - Al, eto, ni svi insani nisu isti... Kad izbie pred Konak, doeka ih straa; - Kad prije, Mumine? - iznenadi se jedan od straara. - Pa, reeno mi je da pohitim. U avliji straar zaustavi Ilhamiju; - Stander tu i ne mii se! Straar ue u Konak, a Ilhamija ostade u avliji. Avlija je, uvijek, ivjela svojim uobiajnim ivotom. Paalije su promicale, as ulazei u Konak ili zamiui kroz kapiju na drugoj strani avlije kuda se ulazilo u vrt s nasadima; golubovi su krupno gukali za golubicama, iz mutvaka na drugom kraju Konaka, povjetarac bi nanio tople mirise jemeka, a uta ugojena maka drijemala je meu imirima, samo ponekad pogledajui spram golubova koji su je oprezno obilazili. Ilhamija je stajao i ekao. I to je vrijeme dalje odmicalo, osjeaj tuge i naputenosti sve mu se vie uvlaio u duu. Sam
98

se sebi inio suvian i od svih zaboravljen. Kao mrtva, ostavljena stvar. Obuze ga nekakva tjeskoba, a grlo mu se naglo osui i umalo da se ne napi vode sa adrvana, ali se u posljedni as sjeti da je zapostio pa sam sebe ukori kako se mogao dotle zaboraviti. - Ovo me ejtan ponovo salijee i iskuava, ne bi li me prestraio i skreno s puta - pomisli u strahu i poe poluglasno uiti; Gospodaru, utjeem Ti se od sumnji i ubadanja ejtana... Straar se vrati i pozva ga. On prodre pljuvaku i otegnu rukave na dubi pa se uspe uz ona dva-tri basamaka preko kojih se ulazilo u Konak. U hajatu ga doeka hladovina. Avlija, puna sunca, ostade sa one strane ulaza. I iz hajata se vidjelo kako maka bezbrino drijema meu imirima. Gore, uvrh basamaka, zastrtih crvenom kadifom, preko kojih se ulazilo u divan-odaju, uo se tihi razgovor, ali se niko ne pojavi i ne sade. Kad bi neko proao hajatom, proao bi gotovo neujno, a govorilo se poluapatom. I straar se bio ukipio pa se i nemie. Vrijeme je sporo i zamorno odmicalo. Vrata na desnoj strani hajata kripnue. Pojavi se aularehaja Sulejman-efendija i poe prema Ilhamiji. Otro ga odmjeri i pokaza na taku; - To ostavi i skini rale! Ilhamija se prignu pa utke izu rale, metnu ih uza zid i prisloni taku uz njih. Sulejman-efendija se iskalja, pa naglaavajui svaku rije poe ga upuivati kako e se ponaati kad ue i stane pred vezira. Pri tom je jednako prijetio kaiprstom. - Dobro me posluaj! Kad stane pred njegovu preuzvienost vezira, prvo e nazvati selam i pristupiti ruci. Onda sastavi ruke na prsima i izmakni se nekoliko koraka. Lea ne okrei! Onda stani, obori oi zemlji i ekaj dok te ne bude pitao. Odgovaraj
99

samo na ono to bude pitan! Samo na to! Jesi li razumio? - Razumio sam... Sulejman-efendija ga jo jednom odmjeri, kao da razmilja nije li neto zaboravio - Sad hajde za mnom! Ilhamija zamiri i uzdahnu. Proaputa Bismillu i koraknu. Krvotok mu je snano udarao, a u grlu ga stezalo. - Gospodaru, ne ostavljaj me samoga i ne dopusti da on bude jai od mene! - zamoli iz dna srca. U sobi u koju uoe nije bilo nikog. - Stani tu i ekaj! Sulejman-efendija otvori druga vrata i tiho zamae iza njih. Ilhamija ponovo osta sam. Soba je bila ispunjena gluhom tiinom i samoom. Bila je to jedna od onih sumornih prostorija u kojima ljudi utke sijede, jedva ekajui da ih napuste; soba u kojoj se nikad nita ne zbiva osim brinih misli i nesigurnih nada onih koji tu dolaze i ekaju. Vrijeme kao da nije odmicalo, a ekanje je trajalo ubitano. Velika crna muha, dlakava poput pauka, neprestalno se zalijetala i udarala o prozorsko okno nastojei da izleti. Pri tom je tako otegnuto zujala, da se Ilhamiji inilo da cvili od oaja. On prie prozoru i odkrinu ga. - Hajde, hajde na sunce... Ako ja moram ne mora ti... Muha se odlijepi od okna pa zazuja i odletje. Njega neto stegnu u grlu. Pa odjednom zaplaka. Sulejman100

efendija ue. Tiho pritvori vrata i prie mu. Prijekorno se osmjehnu, uini hm! i zaklima glavom; Kasno je sad! Trebao si ranije misliti o tome!... Ilhamija uzdahnu i nadlanicom otra suze. Sulejman-efendija poe ubrzano ponavljati; - Rekao sam ti kako e! Prvo selam, pa onda ruci, pa onda se izmakni, ali ne okrei lea! Gledaj preda se, a ruke dri... Ilhamija ga je sluao, ali niti ga je uo niti vidio. U sebi je sricao rijei posmrtne pouke; Kad ti dou dva meleka koji su bliski Allahu delleanuhu, a koji donose radosnu vijest od strane milostivog Allaha, nemoj se uplaiti i nemoj biti tuan pred njima ve im odgovaraj jasno i razgovijetno... - A ko je Delalija pa da se njega plaim? - upita sam sebe. - Smrtan i prolazan kao svi! List na vjetru, rosa na suncu. Samo je Bog vjean! - Ti kao da ne slua ta ti govorim! - otro e Sulejmanefendija. - Sve sam uo i sve mi je znano - odgovori jedva ujno. - Onda hajde za mnom. I gledaj kako e! Koraao je kao u snu, dok mu noge ne upadoe u mehkou kalije. Odjednom mu se uini da ga gleda harambaino izbuljeno oko i da uje njegov proderani i prkosni glas; - A tom tvom veziru slobodno kai... - Selam! Selam!... Ruci! - uo je otar Sulejman-efendijin apat. Ilhamija se strese. Pa die pogled. I umalo da ne ustukne od iznenaenja. Delalija ga je gledao s ljubopitljivim osmjehom u oima. Ni slian onome kakva ga je on zamiljao! Sjedio je na
101

povisoku minderu, milujui vrhovima prstiju crnu, u naokrug podrezanu bradu. Oi su mu bile zelene, tek malo zamagljene, i udno su odudarale od njegove crne brade. U istoj i njenoj puti njegova lica i lijepo srezanoj punakoj ruci, bilo je neega gotovo enstvenog. Ne bi se moglo reci da je bio star, a niti dovoljno mlad. Tek otra i uspravno usjeena crta iznad oiju, jasno je govorila da zna ta eli i kako da to ostvari. Prostrana odaja bila je bogato prostrta, puna blagih sijena, a osvjeena nekim prijatnim mirisom koji zapahnu Ilhamiju. Delalija ga je i dalje gledao i smijeio se. - Smije se, bezbeli, mojoj dubi - pomisli Ilhamija i sjeti se Topalhode. - Selam!... Ruci!... - dopre mu do uiju piskav Sulejmanefendijin apat. On prinese ruku srcu i prignu glavu; - Selamun alejkum! Glas mu je bio smiren i blag, kao i uvijek kad bi se javljao ljudima. - Alejkumus-selam - odgovori Delalija, pa kao da se iznenadi. Kao da ga zaudi to mu Ilhamija ne prilazi ruci, mada se Sulejman-efendija upadno iskaljavao. Zavlada tajac. - Pa, efendum...? - progovori Delalija i prestade milovati bradu Govorio je turski. Glas mu je bio ugodan, bez srdbe. - Eto, doao sam... Reeno mi je da doem, pa sam se zaputio i doao. - Vidim - naglasi Delalija i pokaza rukom na ilteta koja su bila razmijetena ispod mindera. - Otur!
102

Ilhamija zadie dubu pa se lahko spusti. Delalija pogleda u Sulejman-efendiju i glavom mu dade znak, na ta se ehaja neujno udalji. - ujem da si imam i hatib u epu - nasloni se Delalija na jastuke. - Jesam, u Ferhadpainoj damiji. - Pa, kako ti je u epu? - Elhamdulillah, bilo mi je lijepo. - A i pjesnik si, ujem. I dervi... srcu. - Ako se moe rei da sam pjesnik. A tarikat mi je na

- I ja sam bio pjesnik - Delalija e tie. - Ali sad vie nisam. Nemam kad. Pogotovo otkako sam doao ovamo, u Bosnu. - Znam, pao, uo sam. - Zar si uo? - ivnu Delalija. - A ta si jo uo? - Da si i haz. Delalija se naglo uozbilji. Gledao je asak-dva u krupan zumurlut svoga prstena, kao da ga prvi put vidi. Onda podie pogled. Osmijeh iz njegovih oiju bio je izezao. - Jest, i haz sam. Samo sam i to, na alost, zapustio... Ve, htio sam ti ovo rei; moje pjesme su bile drugaije od tvojih! - Ja sam u svojim pjesmama veliao Carevinu i naeg svijetlog padiaha Ilhamija ga gleda pravo u oi.
103

- Sve to je veliko i lijepo, treba da se hvali. - Zar i ti tako misli? - Mislim, pao. - A zar Carevina i na svijetli padiah nisu veliki i dostojni svake hvale? - upita Delalija gotovo apui. Pri tom je netremice gledao u Ilhamiju, a oi mu se pri tom suzie i kao da potamnie. On izdra pogled pa e smireno; - Carevina je poput mora, i duga i iroka, da joj se kraj sagledati ne moe, a voda je na izvoru bistra. Ali, dok stigne do onih koji je edni ekaju, ni noge se u njoj ponekad oprati ne mogu. Delalija se na trenutak zamisli, kao da razmilja o onome to je Ilhamija time elio rei. - udno govori, derviu! Ne misli li, moda, da si u tekiji, a da sam ja, Delaluddin Ali-paa, tvoj posluni murid koji treba da se divi tvojoj mudrosti?... Ne zanosi se, ve odgovaraj jasno i razgovijetno, bez tih tvojih dervikih mudrolija! Ilhamija se pomae na iltetu. - Zbog toga sam, pao, i doao ovamo. Dugo sam iao i jo due razmiljao. O svemu... - I imao si o emu! Hajde, da ujem onu tvoju pijesmu udan zeman nastade radi koje sam te i pozvao u Travnik. Htio bi da je ujem iz tvojih usta. Ilhamiju zazebe. - Hajde, da je ujem!
104

On spusti glavu i sklopi oi. Poutje malo, pa poe recitirati. Glas mu je potresno zvuao; udan zeman nastade, sve zlikovac postade, din-dumanin ustade, ta se hoe, zaboga? Ve takata nestade, zlo nam svako postade, dobrih ljudi nestade, ta se hoe, zaboga? Turin nema amela, krivda pravdu zamela, pa se pravda... - Stani, ekaj! Ja taj tvoj jezik ne razumijem. Govori turski, pa makar i tim vaim smijenim bosansko-turskim, kad za toliko vremena niste mogli da ga nauite. - Pao, svakome je njegov jezik i najdrai i najslai. Pa i nama na. - Zar! Zato si tu svoju pjesmu i ispjevao na njemu! Nastavi, da je ujem! - Boe, kako je ovaj ovjek zao! - A ja se u prvi as bio ponadao... - ta je, ta eka? Zar ne zna turski? Pa do maloas si govorio! - ledeno se nasmija Delalija. - Znam, pao, ali pjesma je drugo... Ti to najbolje zna... - Pjesma, veli! Ne vrijeaj pjesmu, derviu! Govori da joj ujem rijei. Hou da mi kae ta si mislio i ta si kroz nju elio rei. To hou!
105

- Na ta sam mislio?... Na zlo, pao, na zlo i nevolju sam mislio - Ilhamija e tvrdo. - Na kakvo zlo i na iju nevolju? - Na nau, na nau, ve iju! Na sve ono to nas toliko vremena satire i razjeda! Ratovi su nas izmorili, a toliki nam sinovi izginuli i ginu; boletine haraju; dehalet zavladao; pravda se zatrla, a siromatvo pritislo pa bune i hajduija niu, dok nasilje, ruvet i opaine cvjetaju. A oni, koji bi trebali da prednjae i pravdu kroje i dijele, poevi od carskih ljudi i ajana pa do uleme, govore i rade naopako, mislei samo na sebe i teglei svaki na svoju stranu. itava se Bosna u ranu pretvorila! ta se ovo radi i ta e biti od nas, zaboga! Dok je govorio, Ilhamija se bio pridigo na koljena, ispruio ruke, a oi mu pune suza. Pa kad zavri, kao smoren klonu i spusti glavu. I Delalija utihnuo. uti i gleda. Onda se iskalja. - Pa ti, na sve to, pjesmom ustao? - Srcem sam ustao, pao, srcem! A ono je u pjesmi. - Hoe li time da kae da nisi ustao ni protiv Carevine ni protiv sultana i halife kojemu si, kao musliman, duan da se pokorava? - Ustao sam protiv zla koje nas satire. A zlu, ma s koje strane dolazilo, nisam duan da se pokoravam ve da se borim protiv njega. - ime? Pjesmom?... - posprdno se osmjehnu Delalija. - Za sablju nisam. Pjesma je moja sablja. Delalija se podnimio pa ne skida oi s Ilhamije. Ispituje svaku crtu njegova lica, posmatra njegove umorne i tanke ruke
106

sputene na koljena, ini se da mu oslukuje otkucaj srca, pa i sam dah kojim Ilhamija die. Onda se iskalja pa ga, po prvi put, oslovi imenom. Progovori bez otrine. - Ilhamija, dobro me posluaj! Za mene su Carevina i padiah iznad svega! Osim Allaha! A Carevini, ve odavno, nije lahko. Dumani sa svih strana nasru na nju. Ve su je naeli i ele da je rastrgaju. I ovdje, u Bosni, koja je nekad bila ulistan Carevine, nije nita bolje. Ajani i kapetani digli glavu, svaki bi elio biti vezir za sebe, a ne znaju, jadni oni bili, da bez Carevine nisu niko i nita! Ona je njihova snaga i njihova krila! Zato sam i doao ovamo. Da ih stegnem, da u Bosnu uvedem red i pokornost i provedem korisne naredbe koje je sultan donio, a protiv kojih oni ree i diu se. Njihove tvrde bosanske glave nee ili ne mogu svatiti da danas puu novi vjetrovi, da Carevina mora krenuti novim putevima ako hoe da opstane. Zato sam i doao ovamo; da ih urazumim i upokorim. Hou da zakujem i uvrstim ovaj bosanski eref koji se iz temelja ljulja! Delalija za trenutak zastade, pa upre prstom u Ilhamiju; - I ti, Ilhamija, i ti si nasrnuo na Carevinu! Tvoja buntovna pjesma ide od kasabe do kasabe, od usta do usta, a britkija je i opasnija od svake sablje! Za Carevinu i padiaha pogibeljan si kao i svi oni radi kojih sam i doao ovamo! ak si i pogibeljniji, jer si ist, jer nita za sebe ne trai i jer ti ljudi vjeruju! U prvi mah sam bio pomislio da si se urotio zajedno sa ajanima i kapetanima koji vuku kola ustranu, ustajui protiv Stambola i vrste ruke, ne znajui da bi ih sutradan prvi vjetar odnio. Sad, kad sam ti zavirio u duu, ao mi te i elio bih ti pomoi. Ilhamija die glavu. Pitao je oima. - Pokaj se, Ilhamija! Kai to glasno i jasno, da te svi uju! Pjesmom potari pjesmu. Odreci je se i sauvaj glavu ili e, kunem ti se Bogom velikim, biti pogubljen! Bilo bi mi te ao, ali
107

su Carevina i padiah iznad svega i tu milosti nema! Ni prema kome! Zapamti! Ilhamija zadrhta. - Zar me to prokleti ejtan opet salijee i nagovara? Ko mi to ovaj put govori kroz usta Delalijina? Jesu li to proklete ejtanove oi koje me gledaju iz glave Delalijine? Boe, zatiti me i uvrsti! Ne dopusti da posrnem! - ta je, Ilhamija, to se toliko lomi i premilja? Budi razuman! Zar ti nije drago ivjeti? Ili moda misli da se lahko s glavom rastati i u kabur zatvoriti? - upita Delalija blago, gotovo prijateljski. Ilhamija duboko uzdahnu pa prelomi; - Pao, ne trai od mene da zlo nazovem dobrim, a dobro zlim, jer to je najtei grijeh! Kae mi da su Carevina i padiah iznad svega i da drugog izbora nema. A gdje su ljudi, pao? ta je Carevina bez spokojstva i sree njezinih podanika? I ta je padiah u takvoj Carevini? Pao, ljudi su prei i od padiaha i od Carevine! Na krvi nita dobro niknuti nee. ovjek je najsavrenije djelo Boije, i teko onome ko ga oskrnavi! Ti to zna, pao, haz si! Delalija se die. Djelovao je poput isukane sablje. Iz njega je izbijala studen, ali ne i mrnja. - Ilhamija, sam si sebi presudio! ao mi te je. ii si i hrabriji od svih koje sam ovdje susreo, i zato te alim. Kad bi te potedio, sam bi sebe iznevjerio. A ti bi postao lo primjer za mnoge. Zato, smrt ti ne gine... - Pao, nemoj me aliti. Smrti se ne plaim, jer smrti i nema. Ja se samo selim, s nadom i pouzdanjem u svoga Gospodara. Na zemlji sam se oduio, koliko sam mogao i znao. Odlazim smiren, jer sam bio i suvie alostan. S Boijom pomoi rijeit u se svega radi ega sam ovdje toliko patio i alostio se - prede
108

Ilhamija rukama niza se, kao da sa sebe skida vlastito tijelo. Gledali su se utke. U nenaruenoj tiini odaje ulo se kako kumrija negdje napolju otegnuto gugue. Kao da nekoga dozivlje. Ilhamija se bio digao. - Pao, prije nego to poem, htio bih ti jo neto rei. - Da ujem! - Budi milostiviji prema ljudima. Jer, onaj koji nema milosti spram drugih, kako e je traiti za sebe? A trebae je, svima... Kad bi samo jednu no proveo s onim nesretnicima gore u tvravi... - Dosta! - uzviknu Delalija otro. Rije odjeknu Konakom. Sulejman-efendija se pojavi na vratima i zastade. - Neka ga vode! Dok je Ilhamija iao preko odaje, Delalija je bio ustao pratio ga pogledom. Mada ih je dijelilo tek nekoliko koraaja, ponor izmeu njih bio je nepremostiv. Kad doe do vrata, Ilhamija se okrenu; - Pao, kad bude umirao, sjeti se mene i mojih rijei... Pa zamae iza vrata. Posljednje to je Delalija vidio, bila je kratka i otrcana Ilhamijina duba kojom je bilo zaodjenuto i njegovo siromatvo, i njegova veliina. Uini mu se velik poput kamene klisure. Praen straom i suncem, Ilhamija je grabio prema tvravi. Osjeao se lahak i ist kao da je okrilatio. Teret, koji ga danima i noima morio i pod kojim bi ponekad i posrnuo i proplakao, bio
109

mu je spao sa srca. Donio ga je do Konaka i tu, pred Delalijom, razvezao je sve one mrtvouzice zavezane vorove, pa ga spustio i s olakanjem odahnuo. Da to nije uradio, inilo mu se nikad mira ni spokojstva ne bi naao. Bjeao bi i od samog sebe. - Boe, neka Ti je hvala, neka Ti je po stotinu puta hvala to me ojaa, pa se ne pokolebah i ne posrnuh! -zahvaljivao se skrueno, dok mu je istoa smirenja punila i srce i duu. Onaj isti straar, koji ga je jutros dopratio u Konak, iao je za njim, udei se ta je starcu pa tako urno grabi prema tvravi. Kad se poee uspinjati uz brijeg, ne moe a da ga ne upita; - Eh, ta bi u Konaku? - Sve lijepo, elhamdulillah. - Jesi l dao devap? - Jesam, Bogu suur - Jesi l se kutarisol - Kutariso, elhamdulillah, kutariso! - Posve? - Posve, Bogu uur! - Bogami si dobro! - Dobro, sinak, dobro. - Ih, da sam prije znao pa da ti uzmem mutuluk. - Jah, je l de! - osmjehnu se Ilhamija. - Dao bi ja tebi, sinak, i sad, al nejmam, nita nejmam...
110

- Ma, ja to samo nako... Nek si se ti kutariso, jer vidi kako je... - Vidim, vidim. A bie, akobogda, bolje. Hoe, hoe inallah... - Pa, sad e kui, ha? Je l ti daleko? - Ko? - Kua. - Kua?... Daleko, sinak, daleko... - uzdahnu Ilhamija, pomiljajui na svoj dugi i nepoznati put koji ga je ekao. Kad stigoe do tvrave i kad ga elebija preuze, Ilhamija odjednom osjeti nemir. Obuze ga tuga. Poboja se da ga malodunost i strah ponovno ne obuzmu, pa sam sebe poe koriti; - Ah, ta mi je sad kad sam se... - Hajde, ulazi! - mrzovoljno e elebija otkljuavi vrata. Samo to je uao, beg mu plaui poe u susret. Zagrli ga i zajeca. On se osvrnu po eliji. Sunce je prodiralo kroz mazgal i uvlailo se ispod vrata. Ni harambae ni Rame nije bilo. Samo je starac sjedio na dueku i kunjao. - e su? - upita apatom. pla. - Odvelo ih... ob... obojcu... - promuca beg i provali u

On klonu. Sjedio je neko vrijeme posve bespomian i prazan, kao da mu je neko iupao i srce i duu. Sve mu se inilo da ga odnekle utke gledaju i harambaa i Ramo. Da su obojica tu, u eliji, samo ih on ne vidi. ak je i Ramin izvrnuti opanak bio tu, na slami gdje je leao. Pa kad jo i stari beg kao iz sna viknu; - Ramo, vamo se, vode!... - on se sav zgri.
111

- Da si ih samo vidio - poe beg kroz suze. - Ramo se prikrpio uz hajduka, pa cvili ko godina. Jedva su ga otkrpili... A hajduk im suje i oca i mater, i Stambol i vezira, a sve ih usput pljuje... Udarali su ga i nogama i rukama... Kad su ga odvukli do vrata, viknu da te poselamimo. I da mu to proui... A Ramo je jednako cvilio i molio da ga vode veziru, da mu kae da on nije ni beg ni... Ilhamija poe uiti. Punim glasom. Beg zauti i smiri se. Da se samo ponekad trgne i strese. Na sahat prije akama elebija otkljua vrata pa ue s jo jednim straarom. - Hajde ti Vamo! - mahnu rukom prema Ilhamiji. On ga pogleda, ali se ne pomae. Jedino mu se jabuica ispe do pod grlo. - Hajde, uje li! On prui ruku da dohvati taku, a jednako je gledao u straare. - Ostavi, ta e ti to, hajde! Odupre se rukom o tle i polahko se die. inilo se kao da se tek budi i pokuava shvatiti ta se to zbiva. Onda se naglo uspravi i kao da poraste. Prie begu koji je sjedio i drhtao kao prut. - Halali, brate, ja odoh... Beg procvili i poe mu ljubiti ruke. - Ne alosti se i ne boj se! Uzdaj se u Boga, bie jai! Onda se okrenu starcu koji ga je bezizrazno gledao, pa mu se blago
112

osmjehnu. - Hajde, dosti je! - viknu elebija nestrpljivo. Opet je bio smiren. Koraao je uspravno i dostojanstven kao da ulazi u mihrab. Bio je ozaren vjenou. Kada se primae vratima, poe na sav glas uiti; - Allahu ekber... Allahu ekber... Kameni zidovi elije odgovorie jekom. Svi nasrnue. Straari se utke razmakoe da ga propuste. Beg ispruio ruke za njim pa nijemo mie usnama. Glas mu se bio posve oduzeo. Dok je iao dvoritem, neprekidno je uio. Glas mu se uvlaio u elije, a sunji su ga kao opinjeni sluali. Onda se utihnu. Neko negdje uglas zaplaka... Vijest o Ilhamijinu pogubljenju brzo se proula. Kao da su je vjetrovi raznijeli. Ljudi su je sa zebnjom sluali. Topalhoda je ve sutredan osvanuo u Travniku. Doao je da se raspita za Ilhamijin mezar. Rakar Durmo, koji je te noi pokopao Ilhamiju, pokazao mu je mjesto gdje je pokopan. Topalhoda je dugo uao i uio kraj svjee zatrpanog mezara. Bio je u Ilhamijinoj dubi koju nije stigao da skrati. Podvratio je ispod koljena i uio. Prekosutra je izbio i Hamzaga. I on je doao da se raspita za mezar. Htio je da ispuni preuzeti amanet. Kad su putnici iz Travnika stigli u vranduki han i donjeli vjest o Ilhamijinu pogubljenju, Hamzaga se sledio. utke je izaao iz kahve, klecajui se uspeo uz basamake i zatvorio u odaju. U samoi se do sita isplako. Onda se umio, opremio konja i krenuo u Travnik. Minula je godina i vie otkako je Ilhamija bio pogubljen, a Travnik i itava Bosna su jo uvijek ivjeli u zaptu od Delalije.
113

Najvie su strahovali bosanski ajani, koji mu se ni s koje strane nisu mogli prikuiti jer je, za razliku od mogih, bio nepodmitljiv. Gvozdeni arin pribijen na najvidnijem mjestu u travnikoj ariji i dalje je opominjo da je pravda za sviju jednaka. Jesen se ve odavno bila nadvila nad Travnik i magle su po itav dan leale po vrhovima Vlaia i Vilenice. U Konaku se ivot odvijao po davno ustaljenom redu; prolazilo se tiho, govorilo poluglasno, a Delalijina je rije bila prva i posljednja. inilo se da se nikad nita promijeniti nee. zbiva. A onda je naglo prepuklo, kako se to obino u ivotu

Jednog kasnog jesenskog popodneva u kojem se zubato sunce nije ni pojavljivalo, ljudi su utke i mrzovoljno obavljali svoje svakodnevne poslove. Niko nije bio horan ni za razgovor, a nekamoli za ta drugo. U neko doba arijom je iznenada protutnjao tatar, praen utljivim pogledima i neizreenim pitanjem; ta li nam ovaj nosi i donosi?... Straari pred kapijom Konaka, kojih je tu uvijek po nekoliko stajalo, prihvatili su konja, a tatar se uputio pravo u Konak. Odmah su ga najavili i upustili veziru. Sulejman-efendija je iao pred njim. Delalija ga je primio u onoj istoj odaji u koju mu je Sulejman-efendija uveo i Ilhamiju. Tatar se po starom adetu poklonio, priao ruci, poljubio ferman i pruio ga Delaliji, pa se onda izmakao i stao kraj vrata. Delalija mu je dao znak da izae, a zatim je otpustio i ehaju. elio je da ostane sam, da u miru proita i proui ferman. Razlomio je peate, pogledao carsku turu i poeo itati. Jednom, pa drugi put. elo mu se naglo nabralo. Sklopio je oi, naslonio se na jastuke i jedno vrijeme ostao nepomian. Vijest ga je teko pogodila; sultan Mahmud II, koji ga je i poslao u Bosnu, s posebnim uputama koje mu je dao, sad ga je dizao iz Bosne.
114

Mada su rijei fermana bile kiene, pune laskavih priznanja za njegovu preuzvienost Sejjid Delaluddin Ali-pau, pobjedniku sablju sa pobunjenog Peleponeza i vjerni oslonac Carevine, razlozi radi kojih ga je sultan dizao nisu bili navedeni. Da Delalija jedno vrijeme nije bio divan-katib kod Porte, odakle je i poeo njegov uspon, moda bi se i zanio tim laskavim rijeima. Ovako, i suvie je dobro znao ta se iza njih krije. Bile su koliko raskone toliko i nitavne, poput kratkotrajnog sjaja duge. Ko me je sruio? - pitao je sam sebe, dok je mraan i zabrinut koraao odajom. Jesu li to bili ovi naizgled tupi i nepokretni, ali i te kako dovitljivi bosanski ajani, koji su zlatom i svojim starim carigradskim vezama uspjeli da mi podgrizu korijene kod velikog vezira, ili su to moji zakleti protivnici iz Stambola, koji mi ve godinama podmeu klipove i pletu zamke? I jedno i drugo bilo je podjednako mogue i opasno i zato je Delalija sve bre, sve nemirnije koraao odajom. Gorina, pomijeana sa strahom, sve mu se vie uvlaila u duu. Sluio je Carevini i padiahu vjerno i odano, spreman da poe i u vatru i u vodu, da uini sve, pa i ono protiv ega je u dui ustajao, pa sad, odjednom... Kad su se aular-ehaja i defterdar u jednom trenutku pojavili na vratima, Delalija ih oinu pogledom i obojica su se hitro i bez rijei povukli. to je vrijeme dalje odmicalo, Delalijine crne slutnje sve su vie rasle. Ve se i sumrak poeo sputati, a on je jo uvijek zabrinuto koraao, da na as zastane, sjeti se ovog ili onog dogaaja ili linosti, pa se ugrize za kaiprst lijeve ruke i opet nastavi koraati. Primakla se i jacija, a on se jo uvijek nije pomiljao iz odaje niti davao glas od sebe. Niko mu nije smio ui da unese irake s upaljenim svijeama ili da ga upita treba li mu ta. itav Konak je bio utihnuo i ekao, slutei da su vijesti, koje je tatar donio, morale biti i odve krupne i zabrinjavajue.
115

Tek negdje kasno iza jacije, napokon izae i uputi se u haremluk, Iao je utke, smrknut, ne gledajui ni u koga. Sulejman-efendija se neodluno uputi za njim, ali kao da se predomisli pa stade i vrati se. Neizvjesnost je i dalje visila nad Konakom. U neko doba noi iz haremluka doprijee krici. Svijee u Konaku planue jedna za drugom. Sve se uzbuni. Hitro probudie Ishak-efendiju, Delalijina lijenika, sitna, ali ivolazna staria, porjeklom Grka. Proe apat da je veziru naglo pozlilo... Sve se u Konaku ustumara, nasluujui da se zbiva neto zastraujue. Ridali se okupie u vezirovoj odaji u prizemlju, u oekivanju kakve e im vijesti donijeti Ishak-efendija, jer niko se nije usuivao da pristupi u haremluk. Sulejman-efendija je po bogzna koji put zavirivao u svaki kutak odaje traei ferman, jer je ve od prvog asa slutio gdje se krije odgovor na sva zbivanja toga dana. Za to vrijeme su iz haremluka i dalje dopirali dugi i prigueni krici, koji su u nonoj tiini srtavino odjekivali. Tek negdje pred zoru, kad su se mnogima sklapale oi od sna i umora, pojavi se Ishak-efendija. Ridali ga okruie. - Nije dobro, nije dobro - hitro je aptao stari, jednako maui svojom sitnom glavicom. - Paa hazretleri stalno povraa i bunca. Tek se sad malo smirio, ali nije dobro, nije nikako dobro. Bojim se... U rano jutro Delalija se zauvijek smirio. Vijest o smrti proletjela je poput strijele Konakom, a odma zatim i kroz Travnik. Sve kao da se za trenutak skamenilo. Je li to bio strah ta e se sad dogoditi, ili prenapeto olakanje to je trogodinja mora tako iznenadno prekinuta, teko je rei. Tek neto kasnije, kad je prvo iznenaenje jenjalo, potekoe glasovi koji su se poput bujice valjali i rasli. - Otrovo se!
116

- Ilhamija ga prokleo! - Na smrti je zaklanjao oi i jednako spominjao Ilhamiju. - Nije se smirio, dok mu i zadnji komad digerice nije na usta izio... Ni desetak dana nakon toga, na Ilhamijinu grobu zabijelie se ve ranije isklesani niani, s dervikim kaukom na baluku. Nepoznati pjesnik se, u ime mnogih, svojim stihovima oduivao pogubljenom pjesniku; Prkosei silnicima, on na svijet ode drugi, za njim vjerni prijatelji u dubokoj ginu tugi, a boravak njegov vjeni rajski bie perivoji, vrt milosti Svevinjega otvoren mu irom stoji, jer poboan i uevan kao niko do tad bijee, zavidnici pohitae, da mu kletu smrt pospjee. Na ivot mu vjetar zime nenadno hladni pade, i u gorkoj ai smrti ispi vodu rajske nade. Smrt njegova sluila se tokom blage noi jedne, u hiljadu dvje stotine k tom godine tridest i sedme, i prikloniv mau glavu, oekuju udes hudi, Sejjid Vehhab postao je svih pravednih uzor ljudi. Nekoliko mjeseci kasnije, iz Stambola su dopremljeni raskoni niani, s uklesanim epitafom slinim okamenjenoj ipki. Dugo su i samorno noeni od Stambola do Travnika, da budu pobodeni iznad Delalijina groba, u srcu samog Travnika. Za razliku od raspjevanih stihova na Ilhamijinu baluku, Delalijin epitaf bio je odmjeren i hladan. Kao i sam Delaluddin Ali-paa; - Sejjid hadi haz Delaluddin Ali-paa, bivi bosanski valija,
117

koji je kao valija Rumelije razvio bajrak protiv pobunjenika na Peleponezu, preselio je u vjenost. Neka Bog osvijetli njegov grob. Za duu proui Fatihu!

BILJEKA O PISCU Read Kadi roen je u Sarajevu 1912 godine. Veoma rano se armisao kao publicista i dobar novinar. uvene su njegove socijalne reportae iz predratnog vremena. Zasigurno se moe rei da Read Kadi i kao publicista, i kao predratni novinar, i kao pisac pie uvijek na isti nain: jednostavnim, razumljivim i jedrim, narodu bliskim jezikom. Modelirana velikim iskustvom i izotrenim osjeajem za prolost i sadanjost, pisana rije Reada Radia pojavljuje se sa vie ili manje uspjeha u raznim anrovima, tako da ga je teko smjestiti u bilo koju iskljuivu kategoriju spisateljskog djelovanja. Osnovna njegova odlika, briga za ovjeka i njegov ivot, njegovo bivstvovanje u bilo kojem vremenu i prostoru do sada je izrodila vrijedna djela kao to su: - Baeskijin posljednji zapis - roman iz burnih dana sarajevske i bosanskohercegovakc prolosti. - Hadi Lojo - historijski roman iz doba austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.
118

- Spjev o ivotu i smrti Hazreti Fatime - u kome je ovaj dogaaj iz islamske prolosti prikazan na veoma jednostavan i razumljiv nain. - Mevlud - poema-recital o roenju Muhammeda a.s. intoniranu gledanjem savremenog ovjeka. Poema je dobila prvu nagradu od strane Vrhovnog starjeinstva Isl. zajednice u SFRJ. - Historijska poema o ivotu i djelu Gazi Husrevbega, - Pobone pjesme Nametkom) b-h muslimana (zajedno sa Alijom

- uri Mirza na pouku - stihovi za djecu. - Brojne reportae o ljudima i dogaajima pod pseudonimom Mirza Tenjak. Manje je poznato da se Read Kadi armisao i pisanjem devet zabavnih, akcionih i nauno-fantastinih romana pod pseudonimom A. Radek. Votani dvojnik, Druga smrt dr. Langa, ovjek iz ute kue, Klub etvorice, Zlatni Buda, Kralj haia, Galerija prokletih, Neman iz Rimonda i Trojica trae alibi. Radnja ovih romana uglavnom se odvija u jednom potpuno stranom ambijentu. Romani su objavljeni u periodu od 1960 do 1970 godine u Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu. Medu najpoznatija ostvarenja Reada Radia sigurno spada pripovijest Ilhamijin put u smrt. Napisana gotovo u jednom dahu, a ako postoji izraz ita se u jednom dahu, onda se to i bukvalno odnosi na ovu pripovijest. Kadieva spisateljska odlika da uvijek pie jednostavnim, razumljivim i iznad svega jezgrovitim narodnim jezikom izaziva i aljenje to se autor za ivota nije iskljuivo posvetio pripovijeci.

119

Вам также может понравиться