HTTP DL - Iu-Travnik - Com Uploads 362 7955 Roditeljsko I Starateljsko Pravo - Prezentacija

Doc. dr. sc.
Halid Ganija
Ul. Zmaja od Bosne br. 15.
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
E-mail: ganijah1@yahoo.com
Obavezna literatura na osnovu koje se priprema i polaže ispit:
- Suzana Bubić - Nerimana Traljić: Roditeljsko i starateljsko pravo,
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.
- Porodični zakon F BiH (Sl. novine FBiH, br. 35/05, 41/05 i 42/14).
- Porodični zakon RS (Sl. glasnik RS, br. 54/02).
Preporučena literatura:
- M. Alinčić, A. Bakarić-Mihanović, D. Hrabar, D. Jakovac-Lozić, A.
Korać: Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007.
- Marija Draškić: Porodično pravo i prava deteta, Pravni fakultet
Univerziteta u Beogradu, Javno preduzeće „Službeni glasnik“,
Beograd, 2007.
- Porodični zakon BiH (Sl. list RBiH br. 21/79 i 42/89).
RODITELJSKO I
STARATELJSKO PRAVO
TEMATSKE CJELINE
- Pojam roditeljskog prava
- Sadržaj roditeljskog prava
- Odnosi roditelja i dijece
- Porodični status djeteta
- Vansudsko utvrđivanje porijekla djeteta
- Sudsko utvrđivanje porijekla djeteta
- Postupak radi utvrđivanja i osporavanja
materinstav ili očinstva
- Usvojenje
- Dužnosti i prava roditelja
TEMATSKE CJELINE
- Dužnosti i prava djeteta
- Vršenje roditeljskog prava
- Promjene u vršenju roditeljskog prava
- Obustavljanje roditeljskog prava
- Zaštita imovinskih prava djeteta
- Oduzimanje roditeljskog prava
- Prestanak roditeljskog prava
TEMATSKE CJELINE
- Starateljstvo
- Organ starateljstva
- Staralac
- Zastupanje štićenika
- Prava staraoca
- Prestanak dužnosti staraoca
- Starateljstvo nad maloljetnim licem
- Starateljstvo nad licima kojim je oduzeta
poslovna sposobnost
- Starateljstvo za posebne slučajeve
PRVI DIO
RODITELJSKO PRAVO
UVOD
1. POJAM I PREDMET RODITELJSKOG PRAVA
Roditeljsko pravo, zajedno sa bračnim i starateljskim

pravom, sačinjava porodično pravo, kao posebnu granu
prava i disciplinu pravnih nauka.
Posmatrano sa pozitivnopravnog aspekta, porodično

pravo je grana prava, odnosno skup pravnih normi koje
uređuju porodicu i odnose između članova porodice -
bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i ostalih
srodnika (krvnih, po usvojenju i po tazbini) te ustanovu
starateljstva.
Pravne norme koje uređuju porodične odnose u cjelini, pa i
odnose između roditelja i djece i drugih srodnika,
uglavnom su kogentne prirode.
Karakteristika odredaba koje uređuju odnose

roditelja i djece jeste i njihova sve veća dejurizacija.
Roditeljsko pravo, kao dio porodičnog prava je i dio

pravne nauke, odnosno naučne discipline.
Roditeljsko pravo se bavi izučavanjem pravnog
uređenja odnosa roditelja i djece i ostalih srodnika -
sistematizuje, tumači i objašnjava pravne norme koje
uređuju odnose roditelja i djece i drugih srodnika.
Predmet roditeljskog prava su odnosi roditelja i

djece te odnosi drugih bliskih srodnika.
Subjekti ovih odnosa su, po prirodi stvari, samo

fizičke osobe.
2. IZVORI RODITELJSKOG PRAVA
Formalni izvori roditeljskog prava su pisana pravna

pravila koja uređuju odnose roditelja i djece i drugih bliskih
srodnika.
Ova su pravila u našem pravu sadržana u:
 ustavima Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i

Hercegovine,
 u međunarodnim ugovorima,
 zakonima i podzakonskim aktima.
2.1. USTAVI
Ustavi BiH i FBiH nemaju posebne odredbe koje se

tiču odnosa roditelja i djece i drugih srodnika, već među
pravima i slobodama normiraju i ona koja se tiču djeteta.
Ustav FBiH u katalogu prava i sloboda, čije se

uživanje garantuje svim osobama koje žive na teritoriji
FBiH, normira pravo na zaštitu djece (II, član 2. stav 1, t. j).
Ovo se pravo direktno tiče djeteta, dok se pravo na

privatnost, na obrazovanje i zabrana svake diskriminacije
ne odnose samo na nj, već i na ostale članove porodice.
Od prava priznatih u katalogu prava i sloboda u
Ustavu BiH, na dijete, ali i ostale članove porodice, se
odnose pravo na privatni i porodični život i pravo na
obrazovanje (član II/ 3, t. f i l).
2.2. MEĐUNARODNI UGOVORI
Na dijete i njegov položaj se odnose i odredbe

međunarodnih ugovora kojima je Aneksom Ustava FBiH
priznata snaga ustavnih odredaba, odnosno za koje se u
Aneksu I Ustava BiH kaže da će se primjenjivati u BiH.
Odredbe koje garantuju prava djece, ili njihovu
zaštitu i pomoć, ili preduzimanje mjera u interesu djeteta,
sadržane su u:
 Međunarodnom paktu o građanskim i političkim

pravima (član 24.),
 Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima (član 10. stav 3.),
 Evropskoj socijalnoj povelji (član 7.),
 Protokolu broj 7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih
prava i osnovnih sloboda (član 5.),
 Konvenciji o eliminisanju svih oblika diskriminacije žene
(član 16. stav 1. tačke d i f, i stav 2.).
Izvori roditeljskog prava su i:
 međunarodni multilateralni ugovori (Službeni list RBiH,

broj 25/1992):
 Konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u
inostranstvu (1956. godine) i
 Konvencija o građanskopravnim aspektima otmice djece
(1980. godina).
2.3. ZAKONI
Zakoni koji su izvor roditeljskog prava se pojavljuju

kao osnovni i kao dopunski izvori.
Osnovni izvor je Porodični zakon Federacije Bosne i

Hercegovine (iz 2005. godine) koji odnose roditelja i djece i
drugih srodnika uređuje u potpunosti.
U zakonima koji se označavaju kao dopunski izvori

uređuju se samo neki aspekti ovih odnosa, samo neka
pitanja iz ove oblasti odnosa i neki oblici zaštite djeteta.
U prvoj grupi su slijedeći zakoni:
 Zakon o matičnim knjigama (Službeni list BiH,

br.20/1992,13/1994);
 Zakon o ličnom imenu (Službeni list BiH, br. 35/1971,
39/1986, 37/1988, 33/1990);
 Zakon o državljanstvu BiH i FBiH (Službeni glasnik BiH, br.
4/1997,13/1997,41/2002, 6/2003, 14/2003 i Službene
novine FBiH, broj 43/2001);
 Zakon o nasljeđivanju (Službeni list BiH, br. 7/1980 i
15/1980).
U drugoj su grupi:
 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih

žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (Službene novine
Federacije BiH, br. 36/1999, 54/2004 i 39/2006) i
kantonalni zakoni o socijalnoj zaštiti;
 Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
(Službene novine FBiH, broj 33/2004);
 Zakon o pravima demobilisanih branilaca i članova
njihovih porodica (Službene novine FBiH, broj 61/2006).
Zakoni koji uređuju postupke u kojim se odlučuje o
pitanjima koja se, između ostalog, odnose i na djecu,
odnosno odnose roditelja i djece, su također dopunski
izvori roditeljskog prava:
 Zakon o parničnom postupku (Službene novine FBiH,

broj 53/2003);
 Zakon o vanparničnom postupku (Službene novine FBiH,
br. 1/1998, 39/2004 i 73/2005);
 Zakon o izvršnom postupku (Službene novine FBiH, broj
32/2003);
 Zakon o upravnom postupku (Službene novine FBiH, broj
1/1998).
2.4. PODZAKONSKI AKTI
Izvori roditeljskog prava su podzakonski akti u oblasti usvojenja i

izdržavanja na čije je donošenje Porodičnim zakonom obavezan federalni
ministar rada i socijalne politike.
Donesena su slijedeća uputstva:
 Uputstvo o metodama utvrđivanja podobnosti djeteta i osobe koja želi

usvojiti dijete i načinu izrade mišljenja o podobnosti za usvojenje
 Uputstvo o načinu vođenja evidencije i dokumentacije o usvojenoj djeci
 Uputstvo o vođenju evidencije sudskih odluka i sporazuma o izdržavanju
djece i roditelja (Službene novine FBiH, broj 17/2006);
 Pravilnik o visini i načinu isplate opravdanih troškova i mjesečne
naknade osobi koja vrši nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja
(Službene novine FBiH, broj 18/2006).
Na snazi su i:
 Uputstvo o vođenju matičnih knjiga (Službeni list RBiH,

broj 21/1993) i
 Pravilnik o obrascima, registrima, izvodima i uvjerenjima
o činjenicama iz matičnih knjiga (Službeni list RBiH, broj
21/1993).
3. NAČELA RODITELJSKOG PRAVA
Iz teksta ustava, međunarodnih ugovora i

Porodičnog zakona može se izvesti nekoliko načela na
kojima se zasniva uređenje odnosa roditelja i djece:
 zaštita djece,
 ravnopravnost roditelja,
 pravo na poštovanje porodičnog i privatnog života.
GLAVA I
ODNOSI RODITELJA I DJECE
Odnos roditelja i djece u pravilu nastaje rađanjem,
tj. prirodnim putem, što ga čini, po njegovoj prirodi,
biološkim odnosom. Međutim, on je u isto vrijeme i
društveni i pravni odnos.
Najvažnije promjene u uređenju odnosa roditelja i

djece se tiču položaja djeteta (posebno vanbračnog) u
porodici i društvu, položaja i uloge majke, te priznavanja
većih ingerencija nadležnim državnim i društvenim
organima u smislu intervencije u ove odnose.
U starim pravnim sistemima sa patrijarhalnom
strukturom porodice, čiji su najizrazitiji primjer rimsko i
germansko pravo, dijete nije smatrano titularem prava, već
je otac (paterfamilias) imao skoro neograničenu vlast nad
njim (patriapotestas), koja je sadržala i njegovo pravo da
proda dijete (ius vendendi), da ga traži od lica koja su ga
držala (ius vindicandi), pa čak i da ga ubije (ius vitae
necisque).
U Justinijanovom pravu ovlaštenja oca su

ograničena, tako da je položaj djeteta popravljen.
Što se tiče obaveza roditelja prema djeci, u početku
su se one sastojale samo u tome da se dijete osposobi da
opstane i preživi, dok je s daljim razvojem društva roditelj
obavezan starati se i zadovoljavati sve veći broj dječjih
potreba.
Za razliku od starih pravnih sistema koji su

vanbračnu djecu stavljali u izrazito nepovoljan položaj, ne
priznajući im ni ono malo prava koja su uživala djeca
rođena u braku, savremeni pravni sistemi uglavnom ih
izjednačavaju sa bračnom djecom.
U našem pravu su vanbračna djeca u potpunosti pravno
izjednačena sa bračnom.
Međutim, ovo pravno izjednačenje ne znači i njihovo

stvarno izjednačenje, jer u praksi ova djeca u najvećem broju
slučajeva ne žive u porodici sa oba roditelja, u kojoj, naprotiv,
bračna djeca u pravilu žive.
Potpunoj ravnopravnosti roditelja koja je normirana u

najvećem broju savremenih zakona u ovoj oblasti odnosa,
prethodila su rješenja koja su majku sasvim isključivala iz
staranja o djetetu, a ocu priznavala apsolutnu vlast nad
djetetom (očinska vlast), te rješenja koja joj priznaju određena
prava, ali je još uvijek ne izjednačavajući sa ocem.
U dijelu uporednog prava, kao i u praksi organa
nadležnih za odlučivanje o različitim pitanjima koja se tiču
djece, roditelji se stavljaju u neravnopravan položaj i
njihovi interesi se ne štite u istoj mjeri i na isti način.
To je posebno izraženo onda kada se radi o

vanbračnim roditeljima.
Sada se više ne radi o ograničenju obaveza i prava

majke, već oca.
Vanbračni otac se i zakonskim propisima nekih
zemalja dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na
vanbračnu majku - pod drugačijim formalnim uslovima
priznaje vanbračno dijete, na drugačiji način stječe
roditeljsko staranje i sl.
Zbog ovoga se očevi organizuju u posebna udruženja

kako bi zaštitili svoje interese i izborili se za ravnopravnost
sa majkama.
Roditelji i djeca su najbliži krvni srodnici, s puno
većim brojem obaveza, odgovornosti i prava od onih
priznatih ostalim srodnicima. Upravo zbog toga ovaj odnos
i ima daleko veći značaj od odnosa ostalih srodnika.
Uređenjem roditeljsko-pravnog odnosa, te sadržine i

načina ostvarivanja roditeljskog staranja, naš zakonodavac
izvršava obavezu države ustanovljenu Konvencijom o
pravima djeteta - da prizna, poštuje i osigura pojedina
prava djeteta i da preduzima odgovarajuće mjere.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u članu 2. stav
1. al. j, među međunarodno priznatim pravima i
slobodama čiju primjenu Federacija treba da osigura,
normira pravo na zaštitu djece (i porodice), a Porodični
zakon u osnovnim odredbama ističe obavezu države da
osigura zaštitu (porodice i) djeteta (član 2. stav 2, t. d).
S obzirom na prirodnu vezu sa djetetom, od roditelja

se očekuje da na najbolji način zaštite svoje dijete i
osiguraju mu sve potrebne uslove za pravilno podizanje i
odgoj.
Osim zaštite koju djeci pružaju roditelji, i država,
odnosno pojedini organi se obavezuju na pružanje
posebne zaštite djetetu.
Konvencija o pravima djeteta (član 20. stav 1.)

normira pravo djeteta na posebnu zaštitu i pomoć države
onda kada je ono privremeno ili trajno lišeno porodične
sredine ili kada u njegovom najboljem interesu nije
dopušteno da ostane u tom krugu.
Za ovakvo dijete država, u skladu sa svojim

unutrašnjim zakonima, osigurava alternativnu brigu.
Pored realizacije ovih prava djeteta, razlog za
poseban oprez i svestrano ispitivanje svih okolnosti u
slučajevima u kojim se odlučuje o preduzimanju mjera
kojim se dijete odvaja od roditelja, jeste i potreba
osiguranja prava roditelja (ali i djeteta) na poštovanje
porodičnog života, normiranog u stavu 1. člana 8. EKLJP
U ovoj Konvenciji se zabranjuje miješanje javne

vlasti u vršenje ovog prava, ali se i ostavlja sloboda državi
da interveniše, ukoliko postoje razlozi izričito navedeni u
stavu 2. člana 8.
Država je obavezna osigurati zaštitu djeteta, a djeci
koja su bez roditeljskog staranja pružiti starateljsku zaštitu
(član 2, stav 2, t. d) i f) PZ).
Djetetu koje nema prirodne roditelje, odnosno

njihovo staranje, zaštita se pruža zasnivanjem
roditeljskopravnog odnosa pravnim putem - usvojenjem.
Izvan Porodičnog zakona, zaštita ove djece se postiže

ustanovama hranjeništva i smještaja djeteta u drugu
porodicu.
Odnos roditelja i djece po krvi se uspostavlja na
slijedeće načine:
 automatski po zakonu, primjenom pretpostavke o

materinstvu, odnosno o očinstvu muža djetetove majke;
 dobrovoljno - priznanjem djeteta od osoba koje se
smatraju roditeljima i
 sudskim putem, bilo radi utvrđivanja ovog odnosa
protivno volji majke i oca, bilo radi osporavanja odnosa
roditelja i djeteta uspostavljenog zakonskom
pretpostavkom ili priznanjem.
Odnos roditelja i djece ne nastaje, međutim, samo
prirodnim putem, već i odlukom nadležnog organa o
zasnivanju usvojenja.
Tako vještačkim putem nastaje adoptivni roditeljski

odnos, sa istim ili skoro istim pravima i dužnostima kao i
kod prirodnog roditeljskog odnosa.
Kod roditeljskog odnosa nastalog na ovaj način

postoji nesaglasnost između biološkog i pravnog, odnosno
sociološkog roditeljstva: prirodni roditelji nisu i pravni
roditelji djeteta.
GLAVA II
PORODIČNI STATUS DJETETA
Roditeljski odnos nastaje prirodnim i pravnim
putem.
Prirodni put je rađanje djeteta, a pravni načinje

usvojenje.
Rađanjem se roditeljski odnos može zasnovati u

braku ili van braka, zavisno od toga da li su roditelji djeteta
u vrijeme njegovog rođenja ili začeća bili u braku ili ne.
U slučaju nastanka roditeljskog odnosa putem
usvojenja, dijete dobija status usvojenog djeteta, i to od
pravosnažnosti rješenja o zasnivanju usvojenja.
Osim po načinu nastanka, ovaj se status, kada se

radi o zasnovanom potpunom usvojenju, ni po čemu
drugom ne razlikuje od statusa djeteta koje biološki
potječe od roditelja.
Roditeljski odnos ne nastaje uvijek u isto vrijeme,

već moment njegovog zasnivanja zavisi od načina nastanka
ovog odnosa.
Načelo o izjednačenju vanbračne i bračne djece,
sadržano u ranijem zakonu, izostavljeno je kao nepotrebno i
suvišno, s obzirom na uklanjanje svih razlika između njih,
odnosno na istovjetnost sadržine odnosa roditelja i bračne,
odnosno vanbračne djece.
U zakonu je, u trećem dijelu, u kojem su normirani
odnosi roditelja i djece, u okviru materinstva i očinstva, pod
posebnim naslovima izdvojeno samo:
 "Priznanje materinstva i očinstva",
 "Utvrđivanje materinstva i očinstva sudskom odlukom",
 "Osporavanje materinstva i očinstva", te
 "Materinstvo i očinstvo djeteta začetog medicinski
pomognutom oplodnjom".
1. BRAČNI STATUS DJETETA
Bračni status djeteta u našem pravu određuju

zakonske odredbe koje normiraju utvrđivanje materinstva i
očinstva djeteta putem pravne pretpostavke (članovi 53. i
54. stav 1. PZ). Iz odredbe koja normira pitanje očinstva
djeteta proizlazi da se bračnim djetetom smatra:
 dijete koje je rođeno u braku i

 dijete koje je rođeno u periodu do 300 dana po
prestanku braka.
Da bi dijete steklo bračni status, potrebno je da
kumulativno postoje tri elementa:
 da je dijete rođeno ili da je začeto za vrijeme trajanja

braka (porijeklo iz braka);
 da je dijete rodila žena koja je u vrijeme njegovog
rođenja ili začeća bila u braku (bračno materinstvo) i
 da mu je otac muškarac koji je u vrijeme njegovog
rođenja ili začeća bio u braku sa njegovom majkom
(bračno očinstvo).
1.1. PORIJEKLO DJETETA IZ BRAKA
Iz člana 54. stav 1. PZ proizlazi da dijete potječe iz

braka ako je rođeno za vrijeme trajanja braka ili u periodu
do 300 dana od prestanka braka.
Znači, za stjecanje bračnog statusa bitni su:
 postojanje braka i
 vrijeme rođenja, odnosno začeća djeteta.
Za razliku od proglašenja braka nepostojećim,
poništenje braka u našem pravu ne utječe na status
djeteta, tako da dijete ima bračni status bez obzira na to je
li brak punovažan ili ništav.
Može se desiti da u matičnu knjigu rođenih kao

bračno bude upisano dijete koje je rođeno prije nego što
su njegovi roditelji sklopili brak, ili dijete koje se rodilo
nakon isteka roka od 300 dana od prestanka braka, ili
dijete čiji roditelji nisu nikada bili u braku.
1.2. BRAČNO MATERINSTVO
Drugi elemenat bračnog statusa je bračno

materinstvo.
Znači, da bi dijete dobilo bračni status treba da

potiče od žene koja je u vrijeme njegovog rođenja ili
njegovog začeća bila u braku.
Materinstvo se zasniva rađanjem djeteta.

Porijeklo djeteta od majke se ne može uvijek
odrediti primjenom pravila mater semper certa est.
U tim slučajevima nastaje spor o tome koje majka

djeteta.
Radi se o slučajevima oplodnje in vitro jajne ćelije

jedne žene i transfera embrija u matericu druge žene koja
nosi i rađa dijete, i surogat materinstva, kad se jedna žena
oplođuje sjemenom ćelijom muža druge žene, te nosi i
rađa dijete da bi ga predala tom bračnom paru.
Znači, trudnoća žene i rađanje djeteta, koji su ranije
bili siguran znak da je ta žena majka djeteta, više nisu
dovoljni.
U ovim situacijama dolazi do razdvajanja genetskog

od gestacionog materinstva: žena koja rađa dijete
(gestaciona majka), nije u isto vrijeme i genetska majka,
pošto dijete nije začeto iz njene jajne ćelije.
Porodični zakon izričito određuje porijeklo djeteta
od majke, uvođenjem pretpostavke daje "djetetova majka
(...) žena koja gaje rodila" (član 53.).
Ova odredba, znači, kao majku određuje ženu koja je

rodila dijete, što će se u slučajevima sporova nastalih (u
pravilu) izvan oblasti medicinski pomognute oplodnje,
utvrđivati u sudskom postupku, provođenjem dokaznog
postupka.
U rješavanju pitanja materinstva djece začete

medicinski pomognutom oplodnjom, ova odredba daje
prednost ženi koja je rodila dijete.
Iz odredbe člana 53. proizlazi da je pretpostavka o
materinstvu neoboriva (praesumtio iuris et de iure).
Međutim, na drugačiji zaključak - da se radi o

oborivoj pretpostavci (praesumtio iuris), upućuje odredba
o pravu žene da osporava svoje materinstvo djetetu koje je
rodila, ako je ono začeto, bez njene pismene saglasnosti, iz
jajne ćelije druge žene (član 90. stav 1.).
U najvećem broju slučajeva majka djeteta se

utvrđuje prijavljivanjem da je žena rodila dijete, te upisom
ove činjenice u matičnu knjigu.
Materinstvo se dokazuje izvodom iz matične knjige
rođenih, a u slučaju nastanka spora o tome koje majka
djeteta, koriste se i druga dokazna sredstva.
Naime, moguće je da žena koja je u matičnu knjigu

rođenih upisana kao majka djeteta rođenog u braku nije
njegova prirodna majka.
Osporavanje materinstva ima za posljedicu i

osporavanje očinstva muža ove žene, koji se ocem smatrao
na osnovu pretpostavke o očinstvu, odnosno na osnovu
bračnog statusa djeteta.
1.3. BRAČNO OČINSTVO
Treći element bračnog statusa je bračno očinstvo:

dijete ima bračni status ako mu je otac muškarac koji je u
braku sa njegovom majkom u vrijeme rođenja, ili muškarac
s kojim je ona bila u braku u vrijeme začeća djeteta.
Između utvrđivanja porijekla djeteta od majke i od

oca, odnosno bračnog očinstva i bračnog materinstva
postoji značajna razlika: materinstvo se (u pravilu) lako
dokazuje, a očinstvo nije moguće dokazati neposredno,
pošto se zasniva samo na spolnom odnosu i na začeću, koji
nisu općepoznati i uočljivi kao trudnoća i rađanje djeteta.
Utvrđivanje očinstva je stoga moguće samo
indirektno, putem primjene pravne pretpostavke.
U zakonodavstvu se tradicionalno još od rimskog

prava bračno očinstvo zasniva na pravnoj pretpostavci:
pater uero is est quern nuptiae demonstrant (otac je onaj
na koga brak ukazuje), jer na drugačiji način nije moguće
normirati ovo pitanje.
Pretpostavka o očinstvu je zasnovana na

vjerovatnoći, tako da ovako određeno očinstvo ne
odgovara uvijek stvarnom stanju.
Zbog toga je ona i ustanovljena kao oboriva
(praesumtio iuris tantum).
To znači da zakonom ovlaštene osobe mogu osporiti

bračno očinstvo, odnosno pred sudom pokrenuti postupak
radi dokazivanja da pretpostavljeni otac nije i prirodni otac
djeteta.
Međutim, muž majke se smatra ocem djeteta dok se

ne dokaže suprotno, tako da će dijete prema njemu
ostvarivati prava i obaveze sve do pravosnažnosti presude
o osporavanju očinstva.
Porodični zakon (član 54. stav 1.) normira da se
ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana
od prestanka braka smatra muž majke.
Ovo pravilo, postavljeno kao pretpostavka, u

najvećem broju slučajeva omogućava utvrđivanje bračnog
očinstva.
Međutim, ono ne može ukazati na oca djeteta u
slijedeća dva slučaja:
 Prvi slučaj se tiče žene koja neposredno po prestanku

braka zaključi novi brak i u njemu prije isteka 300 dana
od prestanka prethodnog braka rodi dijete.
 Pretpostavka o očinstvu ne može ukazati na oca ni u
slučaju kad je majka u vrijeme rođenja djeteta u dva
braka: jedan, ranije zaključen, punovažan je, a drugi, u
kojem se ostvaruje zajednica života, nepunovažan je
zbog bračnosti.
U slučaju začeća djeteta medicinski pomognutom
oplodnjom, primjenjivost pravne pretpostavke o mužu majke
kao ocu djeteta zavisi od oblika medicinske pomoći.
Ako je muž žene spolno nemoćan, oplodnja se može

izvršiti njegovim oplodnim ćelijama (homologena oplodnja),
dok se u slučaju njegove sterilnosti za vještačku oplodnju
koriste oplodne ćelije drugog muškarca (heterogena oplodnja).
U slučaju heterogene inseminacije izvjesno je da

pretpostavljeni otac nije i prirodni otac djeteta, ali se preko te
nepodudarnosti stvarnog i pravnog stanja stvari svjesno prelazi
onda kada je muž dao svoj pristanak za ovakvu oplodnju.
Međutim, u slučaju medicinski pomognute oplodnje
korištenjem, nakon prestanka braka, zamrznutog
genetskog materijala (ženskih i muških oplodnih ćelija) ili
zamrznutog embrija, očinstvo se neće moći odrediti
primjenom pretpostavke.
Tako se bivši muž majke djeteta, makar je biološki

otac (postoje dijete začeto njegovim zamrznutim oplodnim
ćelijama), zbog proteka roka od 300 dana od prestanka
braka neće moći smatrati njegovim pravnim ocem.
Bračnom očinstvu, kao trećem elementu bračnosti
djeteta, treba da prethode utvrđeno porijeklo iz braka i
bračno materinstvo.
Ovakav redoslijed elemenata je neophodan, a

naročito u pogledu materinstva i očinstva: uslov za
primjenu pretpostavke o mužu majke kao ocu djeteta jeste
to da je žena koja je u braku zaista majka djeteta.
Ukoliko se uspješno ospori bračno materinstvo, to

automatski znači i osporavanje bračnog očinstva i gubitak
bračnog statusa djeteta (član 81. PZ).
2. VANBRAČNI STATUS DJETETA
O tome koja djeca imaju vanbračni status Porodični zakon

nema posebnu odredbu, već se to izvodi iz odredaba Članova 8.
stav 2, 54. stav 1. i 79-84.
Tako se vanbračnim djetetom smatra:
 dijete koje rodi žena koja nije u braku (neudata žena);

 dijete koje rodi žena koja je bila u braku, ali je dijete rodila
nakon isteka roka od 300 dana od prestanka braka;
 dijete koje rodi žena u nepostojećem braku i
 dijete koje je rođenjem steklo bračni status, ali mu je
bračnost uspješno osporena.
Porodični zakon ne pravi nikakvu razliku između
vanbračnog djeteta rođenog u vanbračnoj zajednici,
djeteta koje rodi žena koja živi sama, ili koje rodi žena iz
spolnog odnosa sa muškarcem koji je u braku sa drugom
ženom (tzv. preljubničko dijete) ili iz spolnog odnosa sa
bliskim krvnim srodnikom (tzv. incestiozno dijete).
Za dijete koje ima vanbračni status naš zakon nema
poseban termin, jer se u njemu ne pravi nikakva razlika
između ovog djeteta i bračnog, osim (kako je već ranije
navedeno) u načinu utvrđivanja roditeljskog odnosa.
U teoriji i praksi se za njega koriste različiti termini:
 vanbračno dijete,
 dijete rođeno van braka,
 dijete koje nije rođeno u braku,
ali je najčešće u upotrebi prvonavedeni - vanbračno dijete,

kao teorijski najtačniji i najkraći.
Djeca rođena van braka imaju ista prava i dužnosti
kao i djeca rođena u braku.
Ravnopravnosti djece se tiče zakonska odredba (član

2.) koja normira da se uređenje odnosa u porodici zasniva
na ravnopravnosti (...) članova porodice.
Vanbračno dijete tek od momenta utvrđenja

njegovog porijekla ima prema kome ostvarivati priznata
mu prava i obaveze, odnosno da je tek od tog trenutka
zaista u ravnopravnom položaju sa bračnim djetetom.
Materinstvo i očinstvo djeteta rođenog van braka se
utvrđuje na dva načina:
 priznanjem i
 sudskom odlukom (član 55. PZ).
Znači, prvi način utvrđivanja materinstva i očinstva

je vansudski, tj. dobrovoljno, priznanjem, a drugi sudskim
putem - presudom.
GLAVA III
VANSUDSKO UTVRĐIVANJE PORIJEKLA
DJETETA
Dijete od rođenja ima pravo, ako je to moguće, da
zna ko su mu roditelji i pravo na njihovu brigu (član 7.
Konvencije o pravima djeteta).
Ovo pravo na utvrđenje porijekla je djetetovo

najvažnije pravo, tako da sva ostala prava koja ima prema
roditeljima po značaju dolaze iza njega - pretpostavka za
njihovu realizaciju je upravo utvrđenje roditelja.
Na značaj ovog prava ukazuje okolnost da ga dijete

počinje ostvarivati već i prije svog rođenja, time što još kao
nasciturus može biti priznato.
Porijeklo djeteta, odnosno njegovo materinstvo i
očinstvo se može utvrditi
 vansudskim i
 sudskim putem.
Izvan sudskog postupka ono se utvrđuje primjenom

pravne pretpostavke o materinstvu i očinstvu (bračno
dijete), te dobrovoljno - priznanjem majke i oca
vanbračnog djeteta.
U sudskom postupku porijeklo djeteta se utvrđuje u
dva slučaja:
 Prvi slučaj je utvrđivanje materinstva i očinstva protiv

volje majke, odnosno oca - kada oni ne žele priznati
dijete ili kada su u tome spriječeni, pa se pokrene i vodi
sudski postupak radi utvrđivanja vanbračnog
materinstva i očinstva.
 Drugi slučaj je osporavanje materinstva i očinstva
utvrđenog primjenom pravne pretpostavke ili
priznanjem.
1. PRIZNANJE VANBRAČNOG OČINSTVA I MATERINSTVA
Priznanje materinstva i očinstva je jednostrana izjava

volje žene koja sebe smatra majkom djeteta, odnosno
muškarca koji se smatra ocem djeteta, data u zakonom
propisanoj formi i uz ispunjenje ostalih uslova normiranih u
zakonu, a kojom se zasniva roditeljskopravni odnos.
Znači, osoba koja se smatra majkom, odnosno ocem

djeteta, dobrovoljno izjavljuje da je roditelj djeteta, tako da
nema potrebe da se materinstvo i očinstvo dokazuju, odnosno
da se provodi vještačenje, čime se postiže ušteda i vremena i
sredstava: brže se utvrđuje porijeklo i otklanja neizvjesnost, te
se eliminišu troškovi vještačenja i ostali troškovi sudskog postu-
pka.
Zbog značaja odnosa koji se priznanjem zasniva
između djeteta i majke, odnosno oca, za punovažnost
priznanja se zahtijeva ispunjenje određenih materijalnih i
formalnih uslova.
Većina ovih uslova je normirana istim, zajedničkim

odredbama - odredbama koje regulišu i materinstvo i
očinstvo.
Za priznanje materinstva i očinstva su zajedničke i

odredbe o nemogućnosti opoziva i o mogućnosti
osporavanja priznatog materinstva i očinstva.
1.1. PRIZNANJE VANBRAČNOG OČINSTVA
Očinstvo se može priznati samo djetetu koje ima status

vanbračnog djeteta, bilo daje taj status dobilo samim
rođenjem, bilo naknadno, uspješno osporenim bračnim
očinstvom.
To znači da se bračnom djetetu, pošto se njegovim ocem

smatra muž majke djeteta, ne može priznati očinstvo prije no
što se sa uspjehom ospori bračno očinstvo.
Nakon uspješno osporenog očinstva, dijete ostaje bez

poznatog očinstva i postaje vanbračno, pa tek tada postoji
mogućnost da muškarac koji to želi prizna daje otac tog djeteta.
1.1.1. Uslovi za priznanje očinstva
1. Prvi uslov se tiče osobe koja daje izjavu o priznanju.

2. Drugi uslov se tiče djeteta koje se priznaje.
3. Treći uslov se tiče razlike u godinama.
4. Četvrti uslov se tiče forme izjave o priznanju.
4.1. Zakon normira mogućnost priznanja pred matičarem, ne
ograniča vajući pri tome priznavaoca propisivanjem mjesne
nadležnosti.
4.2. Izjava o priznanju se i pred organom starateljstva daje lično.
4.3. Pred sudom se ova izjava može dati na dva načina.
4.4. Izjava o priznanju se može dati i pred notarom.
4.5. Priznanje očinstva učinjeno u privatnoj ispravi ne proizvodi
dejstvo (npr. u pismu majci djeteta ili drugoj osobi).
5. Pristanak majke, odnosno djeteta na priznanje očinstva je također
uslov za punovažnost priznanja.
1.2. PRIZNANJE VANBRAČNOG MATERINSTVA
Ono što je zajedničko za priznanje materinstva i

očinstva (uslovi za priznanje), a naprijed je već rečeno,
ovdje se neće ponavljati.
Posebno ćemo se u daljem tekstu zadržati samo na

razlikama koje postoje između ove dvije ustanove,
odnosno na specifičnostima priznanja materinstva.
1.2.1. Uslovi za priznanje materinstva
Žena koja priznaje materinstvo, isto kao i muškarac

koji priznaje očinstvo, ne dokazuje da je majka djeteta, već
njena izjava, postoje dobrovoljna, uživa povjerenje i
smatra se istinitom.
Da bi njena izjava o priznanju bila punovažna, ona

treba da bude poslovno sposobna, odnosno sposobna za
rasuđivanje (član 56.).
Žena koja je priznala materinstvo ne može ga

opozvati ("Priznanje materinstva i očinstva je neopozivo" -
član 59.).
Međutim, njoj je priznato pravo na osporavanje svog
priznatog materinstva, ukoliko je saznala za činjenicu koja
ga isključuje.
Tužbu može podnijeti u roku od 6 mjeseci od ovog

saznanja, a najkasnije do navršene 10. godine života
djeteta (član 80. stav 1. i 2.).
Kao i u slučaju priznanja očinstva, ukoliko se
saglasnost, odnosno pristanak ne daju u predviđenom
roku, žena koja je priznala dijete može pokrenuti sudski
postupak radi utvrđivanja materinstva (član 65.), u roku od
jedne godine od prijema obavijesti o nepribavljanju
saglasnosti, odnosno pristanka, a najkasnije do navršene
18. godine života djeteta (član 73.).
GLAVA IV
SUDSKO UTVRĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA
Dok se priznanjem vansudski utvrđuje
roditeljskopravni odnos, o ovom se odnosu u sudskom
postupku odlučuje u dva slučaja.
Prvi je slučaj utvrđivanje vanbračnog materinstva i

očinstva, a drugi osporavanje materinstva i očinstva.
1. UTVRĐIVANJE VANBRAČNOG OČINSTVA I MATERINSTVA
SUDSKOM PRESUDOM
Vanbračni roditeljski odnos, onda kada nije utvrđen

priznanjem, može se utvrditi u sudskom postupku.
Ovaj se postupak pokreće tužbom koju ovlaštene

osobe podnose protiv zakonom određenih osoba u
zakonom propisanom roku.
1.1. UTVRĐIVANJE VANBRAČNOG OČINSTVA SUDSKOM
PRESUDOM
Dok se materinstvo rijetko utvrđuje sudskim putem

(kako zato što u manjem broju slučajeva za tim postoji
potreba, tako i zato što se ono najčešće utvrđuje
priznanjem), vanbračno očinstvo se u velikom broju
slučajeva utvrđuje upravo na ovaj način.
Naime, najveći broj vanbračnih očeva ne želi

dobrovoljno priznati očinstvo i preuzeti svoje obaveze
prema djetetu.
U našem pravu je dozvoljeno utvrđivanje vanbračnog
očinstva na zahtjev ovlaštenih osoba.
Zakon ga zabranjuje samo u dva slučaja:
 kad je dijete začeto vještačkim putem i

 kad je dijete usvojeno potpunim oblikom usvojenja.
U prvom slučaju se štiti muškarac čijim je oplodnim

ćelijama dijete začeto, jer on, znajući da nekada može biti tužen
i utvrđen za oca, ne bi ni pristao dati oplodne ćelije.
U drugom slučaju, pošto se prirodnim roditeljima djeteta
smatraju usvojioci, nije moguće (niti je potrebno) utvrđivati oca
usvojenog djeteta (jer ono ne može imati dva oca).
1.1.1. Pravo na tužbu i rokovi za podnošenje tužbe
Pravo na tužbu radi utvrđivanja vanbračnog očinstva

Porodični zakon je priznao slijedećim subjektima:
 djetetu,
 majci djeteta,
 muškarcu koji se smatra ocem djeteta a spriječen je da
ga prizna, te
 organu starateljstva.
1. Dijete je najzainteresovanije za utvrđenje svog
porijekla od oca, jer će od toga (ne)utvrđenja zavisiti u
znatnoj mjeri njegova budućnost.
Porodični zakon (član 72.) normira da dijete može

podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva, ne
ograničavajući njegovo pravo na tužbu rokom.
Dijete (kao subjekt roditeljskog odnosa) koje nakon

punoljetstva podnosi tužbu radi utvrđivanja očinstva,
nije "dijete" u smislu Konvencije o pravima djeteta, pa
se više ne treba ni insistirati na njegovom pravu na
saznanje porijekla.
2. Majka je, kao subjekt roditeljskopravnog odnosa, također
zainteresovana za utvrđenje očinstva djeteta koje je rodila
van braka.
Porodični zakon (član 76.) ovlašćuje majku da podnese

tužbu radi utvrđivanja očinstva do navršene 18. godine
života djeteta.
Majka djeteta ima mogućnost birati kako će podnijeti

tužbu:
 može je podnijeti u svoje ime ili u ime djeteta (kao

njegova zakonska zastupnica), ili
 istovremeno i u svoje ime i u ime djeteta, kao njegova
zakonska zastupnica.
3. Prirodni otac, odnosno muškarac koji se smatra ocem
vanbračnog djeteta može također imati interes da se utvrdi
njegovo očinstvo.
Kako je već navedeno u dijelu o priznanju očinstva, u slučaju

nedobijanja pristanka, odnosno saglasnosti na priznanje u
zakonom predviđenom roku (15 dana od poziva za davanje),
muškarac koji je dao izjavu o priznanju očinstva može
pokrenuti postupak radi utvrđivanja očinstva.
Drugi slučaj utvrđivanja vanbračnog očinstva po tužbi

muškarca koji se smatra ocem jeste onaj u kojem on
osporava očinstvo priznato od drugog muškarca i
istovremeno traži utvrđenje svog očinstva.
4. Organ starateljstva ima pravo na tužbu onda kada
interes djeteta za utvrđenje vanbračnog očinstva ostane
nezaštićen zato što njegova majka propušta podići ovu
tužbu.
Porodični zakon (član 75.) normira da organ

starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja
očinstva ako majka ne pokreće postupak radi
utvrđivanja očinstva.
Uslov koji je zadržan iz ranijeg zakona jeste da sama

majka ne pokreće postupak radi utvrđivanja očinstva.
1.1.2. Osobe protiv kojih se podnosi tužba
U našem, pravu tužba radi utvrđivanja očinstva se može

podnijeti protiv osoba, navedenih u Porodičnom zakonu među
strankama u ovom postupku (član 296. stav 2.). U položaju
tuženog se pojavljuju:
 dijete - kada tužbu podnosi majka djeteta ili muškarac koji

sebe smatra ocem djeteta;
 majka djeteta - kada je tužilac dijete, organ starateljstva ili
muškarac koji sebe smatra ocem djeteta;
 muškarac čije se očinstvo utvrđuje - kada tužbu podnosi
dijete, majka ili organ starateljstva i
 nasljednici muškarca za kojeg se tvrdi daje otac djeteta –
kada tužbu podnosi dijete, majka ili organ starateljstva.
1.1.3. Mogućnost utvrđivanja očinstva prije rođenja
djeteta i poslije njegove smrti
Porodični zakon izričito normira da se očinstvo može

priznati i prije rođenja djeteta, pod uslovom da se dijete
rodi živo (član 61.).
Mogućnost utvrđivanja vanbračnog očinstva nakon

smrti djeteta je u zakonu izričito dozvoljena. Ova se
mogućnost dopušta pod uslovom da je dijete ostavilo
potomstvo (član 78.).
1.1.4. Utvrđivanje očinstva u slučaju više saložnika
Sud je dužan, i pored svih teškoća u vođenju

postupka, utvrditi da li je osoba čije se očinstvo utvrđuje
biološki otac djeteta ili ne.
U starijim zakonima nije bilo dozvoljeno utvrđivanje

očinstva u slučaju kad je majka u kritično vrijeme začeća
imala odnose sa više osoba, odnosno kad pred sudom
bude istaknut prigovor više saložnika.
1.1.5. Dejstva utvrđenog vanbračnog očinstva
Priznanje vanbračnog očinstva, kao i presuda o

utvrđenom vanbračnom očinstvu, u našem pravu ima
paternitetski karakter, njom se uspostavlja roditeljski
odnos između vanbračnog djeteta i oca i sve posljedice
koje iz toga proizlaze:
 dijete stječe sva prava i dužnosti koje ima i bračno dijete

prema ocu, a
 srodnički odnos zasniva i sa svim srodnicima vanbračnog
oca i uključuje se u njegovu porodicu.
Utvrđivanje vanbračnog očinstva na oba načina ima
retroaktivno dejstvo: muškarac čije je očinstvo utvrđeno
smatra se ocem djeteta od njegovog rođenja.
Status djeteta se ne mijenja: dijete je od rođenja

imalo vanbračni status, kojeg i dalje zadržava.
Nakon utvrđenog vanbračnog očinstva djetetu kome

je bilo određeno lično ime (ime i prezime), može se
odrediti novo lično ime, u roku od 2 godine od utvrđivanja
očinstva.
Presuda o utvrđenom očinstvu sadrži i odluku kojom
se otac obavezuje da izdržava maloljetno dijete ili
punoljetno dijete koje su roditelji dužni izdržavati (u skladu
sa članom 216.).
Osim djeteta, pravo na izdržavanje ima i majka

djeteta.
1.2. UTVRĐIVANJE VANBRAČNOG MATERINSTVA
SUDSKOM ODLUKOM
Onda kada je porijeklo djeteta od majke nepoznato,

a ne može se utvrditi priznanjem, ostaje mogućnost da se
istražuje sudskim putem, odnosno da se utvrdi sudskom
odlukom.
Mogućnost utvrđivanja vanbračnog materinstva na

ovaj način postoji još od rimskog prava i prihvaćena je i u
uporednom pravu.
1.2.1. Pravo na tužbu i rokovi za podnošenje tužbe
Pravo na tužbu radi utvrđivanja materinstva priznato

je djetetu, ženi koja sebe smatra majkom djeteta,
muškarcu koji sebe smatra ocem djeteta i organu
starateljstva.
1. Dijete je najzainteresovaniji subjekt za utvrđenje

porijekla od majke.
2. Žena koja sebe smatra majkom djeteta ima pravo na
tužbu radi utvrđivanja materinstva u istim situacijama
u kojim je pravo na utvrđivanje očinstva priznato
muškarcu koji se smatra ocem.
3. Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta ima pravo na
tužbu radi utvrđivanja materinstva, kako bi nakon toga
mogao ostvariti svoje pravo na utvrđivanje očinstva.
4. Organ starateljstva je ovlašten, radi zaštite interesa

djeteta, podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva
(član 75. stav 1.).
1.2.2. Osobe protiv kojih se podnosi tužba
Osobe protiv kojih se može podnijeti tužba su određene

zakonskom odredbom koja priznaje svojstvo stranke u postupku radi
utvrđivanja materinstva (član 296. stav 1.).
Tuženi mogu biti:
 dijete - u slučaju podnošenja tužbe od žene koja sebe smatra

njegovom majkom i od muškarca koji sebe smatra njegovim ocem.
 žena čije se materinstvo utvrđuje - u postupku kojeg pokrene dijete,
muškarac koji sebe smatra ocem djeteta i organ starateljstva.
 žena čije se materinstvo osporava - u slučaju kada tužbu radi ospora-
vanja priznatog i radi utvrđivanja svog materinstva podnosi žena koja
sebe smatra majkom.
 nasljednici žene za koju se tvrdi daje majka djeteta - kada tužbu
podnosi dijete, muškarac koji sebe smatra ocem djeteta ili organ
starateljstva.
1.2.3. Mogućnost utvrđivanja materinstva poslije smrti
djeteta
Mogućnost utvrđivanja vanbračnog materinstva

nakon smrti djeteta je u zakonu izričito dozvoljena (član
78.).
Ova se mogućnost dopušta pod uslovom da je dijete

ostavilo potomstvo.
1.2.4. Dejstvo utvrđenog vanbračnog materinstva
Punovažnim priznanjem vanbračnog materinstva i

utvrđenjem materinstva pravosnažnom sudskom odlukom
zasniva se roditeljskopravni odnos između djeteta i žene
čije je materinstvo utvrđeno, sa svim posljedicama koje
nastaju iz tog odnosa.
Nasljednici su navedeni i među strankama u

postupku radi utvrđivanja materinstva (član 296. stav 1.).
2. OSPORAVANJE OČINSTVA I MATERINSTVA
Osporavanje očinstva i materinstva je drugi slučaj

utvrđivanja porijekla djeteta sudskim putem.
Sudskom odlukom se može odlučiti o zahtjevu za

osporavanje očinstva i materinstva koje je utvrđeno
primjenom pravne pretpostavke i onog koje je utvrđeno
priznanjem.
Znači, osporiti se ne može očinstvo i materinstvo

utvrđeno sudskom presudom.
2.1. OSPORAVANJE OČINSTVA
2.1.1. Osporavanje bračnog očinstva
Osporavanje bračnog očinstva znači pobijanje

pravne pretpostavke o mužu majke djeteta kao ocu
djeteta.
Svrha osporavanjaje dokazivanje da pravno stanje

stvari ne odgovara faktičkom stanju:
 da pretpostavljeni otac nije i prirodni otac djeteta.

2.1.1.1. Pravo na tužbu i rokovi za podnošenje tužbe
Pravo na tužbu radi osporavanja bračnog očinstva imaju

dijete, muž majke djeteta, majka djeteta i muškarac koji sebe
smatra ocem djeteta.
1. Dijete
Porodični zakon (član 79. stav 1.) priznaje djetetu pravo

da osporava da mu je otac osoba koja je u matične knjige
rođenih upisana kao njegov otac.
Pošto se kao otac djeteta rođenog u braku ili unutar roka
od 300 dana od prestanka braka (po osnovu same pretpostavke
o očinstvu) upisuje u matične knjige muž majke, dijete prema
ovoj odredbi može osporiti očinstvo muža majke.
2. Muž majke djeteta
Muž majke djeteta, koji se po zakonu smatra ocem

djeteta (pretpostavljeni otac), najzainteresovaniji je za
utvrđenje istine, jer činjenica da on nije biološki otac
djeteta kojeg je rodila njegova žena, najviše pogađa upravo
njega:
 prema tom djetetu ima sve dužnosti i odgovornosti kao i

prema svom prirodnom djetetu.
3. Majka djeteta
Priznanjem prava na tužbu radi osporavanja bračnog

očinstva majci djeteta (član 83. stav 1.) ona se pravno
izjednačava s ocem djeteta i omogućuje joj se da ostvari
svoj vlastiti interes za usklađivanje pravnog i stvarnog
stanja stvari - za utvrđenje da njen muž nije biološki otac
djeteta kojeg je ona rodila ili začela u braku.
Za razliku od muža, koji nije nikad siguran da li dijete

koje je rodila njegova žena zaista potječe od njega, žena u
pravilu pouzdano zna ko je otac djeteta.
4. Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta
Porodični zakon je prihvatio novo rješenje, priznajući

pravo na tužbu radi osporavanja bračnog očinstva
muškarcu koji sebe smatra ocem djeteta rođenog ili
začetog u braku, znači prirodnom ocu djeteta.
Radi sprečavanja neosnovanog miješanja u bračne

odnose, pravo prirodnog oca na tužbu radi osporavanja
bračnog očinstva je ograničeno uslovima i rokom.
2.1.1.2. Osobe protiv kojih se podnosi tužba

zakonskom odredbom koja priznaje svojstvo stranke u postupku radi
osporavanja očinstva (član 297. stav 2.). Tuženi mogu biti:
 dijete - u slučaju podnošenja tužbe od majke djeteta, muža majke

djeteta i muškarca koji sebe smatra ocem djeteta (pa osporava
bračno očinstvo i traži utvrđenje svog očinstva). Maloljetno dijete
zastupa posebni staralac, a punoljetno dijete kojem je oduzeta
poslovna sposobnost zastupa staralac.
 majka djeteta - u postupku kojeg pokrene dijete, muž majke i
muškarac koji sebe smatra ocem djeteta.
 muž majke - u slučaju kada tužbu radi osporavanja podnosi dijete,
majka djeteta i muškarac koji sebe smatra ocem djeteta.
2.1.1.3. Nemogućnost osporavanja bračnog očinstva
poslije smrti djeteta
Porodični zakon normira da se ne može osporavati

očinstvo poslije smrti djeteta (član 88. stav 2.).
Ova zabrana je posljedica činjenice da osporavanje

očinstva nakon smrti djeteta više nema svrhe, pošto dijete
kao subjekt prava više ne postoji, a i društveni interes za
vođenje spora nakon smrti djeteta je otpao, postoje
roditeljsko staranje nad djetetom njegovom smrću već
prestalo.
2.1.2. Osporavanje priznatog vanbračnog očinstva
Vanbračno očinstvo se može osporavati samo onda

kada je utvrđeno priznanjem.
Očinstvo koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom

presudom ne može se osporavati, pošto se o onome o
čemu je pravosnažno odlučeno između istih stranaka ne
može ponovo odlučivati (ne bis in idem).
2.1.2.1. Pravo na tužbu i rokovi radi osporavanja priznatog
očinstva
Pravo na osporavanje priznatog očinstva imaju dijete,

muškarac koji je priznao očinstvo i muškarac koji sebe smatra
ocem djeteta.
1. Dijete.
Odredba član 79. stav 1. PZ priznaje djetetu pravo da

osporava da mu je otac osoba koja je u matične knjige rođenih
upisana kao njegov otac.
Ona djetetu daje pravo da ospori pored bračnog, i
očinstvo muškarca koji gaje priznao, pošto se ovaj upisuje kao
otac djeteta rođenog van braka. Tužbu dijete može podnijeti do
navršene 25. godine života (član 79. stav 2.).
2. Muškarac koji je priznao očinstvo, a kasnije je saznao za
činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo, može očinstvo
osporavati tužbom (član 85. stav 1.).
Priznavaocu se tako, radi zaštite njegovih interesa,

omogućava da onda kada nakon priznanja očinstva sazna
za okolnosti koje upućuju na to da nije prirodni otac
djeteta koje je priznao, pokrene sudski postupak kako bi se
to i dokazalo.
3. Muškarac koji sebe smatra prirodnim ocem djeteta
rođenog van braka ima pravo osporiti očinstvo
muškarcu koji je to dijete priznao za svoje, ukoliko
istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo (član 87.
stav 1.).

zakonskom odredbom koja priznaje svojstvo stranke u
postupku radi osporavanja očinstva (član 297. stav 2.).
Tuženi mogu biti:
1. Dijete - u slučaju podnošenja tužbe od muškarca koji je

priznao očinstvo, a nakon saznanja za okolnost koja
isključuje njegovo očinstvo osporava priznato očinstvo, ili od
muškarca koji, smatrajući sebe ocem djeteta, osporava
priznato očinstvo drugog muškarca i traži utvrđenje svog
očinstva.
2. majka djeteta - u postupku koji pokrenu dijete,
muškarac koji je priznao očinstvo pa ga osporava po
saznanju za činjenicu koja ga isključuje, ili muškarac
koji, smatrajući sebe ocem djeteta, osporava priznato
očinstvo drugog muškarca i traži utvrđenje svog
očinstva.
3. muškarac koji je priznao očinstvo - u slučaju kada tužbu

radi osporavanja podnose dijete ili muškarac koji sebe
smatra ocem djeteta, pa podnosi tužbu radi osporavanja
priznatog i utvrđivanje svog očinstva.
2.1.2.3. Nemogućnost osporavanja priznatog očinstva

očinstvo poslije smrti djeteta (član 88. stav 2.).
Odredba se odnosi na osporavanje bračnog i na

osporavanje priznatog vanbračnog očinstva.
Osporavanje očinstva nakon smrti djeteta više nema

svrhe, jer dijete kao subjekt prava više ne postoji, a i
društveni interes za vođenje spora nakon smrti djeteta je
otpao, pošto je roditeljsko staranje nad djetetom
njegovom smrću već prestalo.
2.1.3. Dejstva uspješno osporenog očinstva
Ukoliko sud na osnovu provedenog dokaznog

postupka donese presudu kojom udovolji tužbenom
zahtjevu za osporavanje bračnog očinstva, ona će, nakon
što postane pravosnažna, proizvesti nekoliko dejstava.
Najvažnije dejstvo presude je u tome što se

pretpostavljeni otac više ne smatra ocem djeteta.
Porijeklo djeteta od očaje nepoznato i to od rođenja

djeteta (ex tunc).
2.2. OSPORAVANJE MATERINSTVA
Materinstvo se, isto kao i očinstvo, može osporavati

u slučaju kad je utvrđeno primjenom pretpostavke o
materinstvu i putem priznanja, a ne i onda kada je
utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom.
2.2.1. Osporavanje bračnog materinstva
Osporavanje bračnog materinstva ima za svrhu

dokazivanje da žena koja je upisana u matičnu knjigu
rođenih kao majka djeteta nije njegova biološka majka.
2.2.1.1. Pravo na tužbu i rokovi radi osporavanje bračnog
materinstva
Pravo na osporavanje bračnog materinstva imaju

dijete, žena koja je u matične knjige rođenih upisana kao
majka djeteta i žena koja sebe smatra majkom djeteta.
 Dijete može osporavati materinstvo ženi koja se smatra

njegovom majkom - koja je odmah po njegovom rođenju
upisana u matične knjige rođenih kao njegova majka.
Pravo na tužbu ima do navršene 25. godine života (član
79.).
 Žena koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka
djeteta. Odredba člana 80. stava 1. PZ priznaje pravo na
tužbu ovoj ženi, time normirajući u isto vrijeme
mogućnost osporavanja bračnog i priznatog vanbračnog
materinstva.
 Žena koja sebe smatra majkom djeteta. Kao što

muškarac koji sebe smatra ocem djeteta rođenog ili
začetog u braku može podnijeti tužbu radi osporavanja
bračnog očinstva, i žena koja se smatra majkom ovog
djeteta ima pravo osporiti bračno materinstvo. Odredba
člana 80. stava 3. se odnosi, doduše, ne samo na
osporavanje bračnog, već i na osporavanje vanbračnog
materinstva utvrđenog priznanjem.
Osobe protiv kojih se može podnijeti tužba radi

osporavanja bračnog materinstva su određene zakonskom
odredbom koja priznaje svojstvo stranke u postupku radi
osporavanja materinstva (član 297. stav 1.).
Tuženi mogu biti:
 dijete - u slučaju kada tužbu podnosi žena koja je

upisana kao majka djeteta ili žena koja se smatra
prirodnom majkom djeteta i osporava materinstvo ženi
upisanoj u matične knjige kao majka i traži da se utvrdi
njeno materinstvo.
 žena koja je upisana kao majka - u postupku koji
pokrenu dijete ili žena koja se smatra prirodnom
majkom djeteta.
 otac djeteta - u svim slučajevima podnošenja tužbe radi

osporavanja bračnog materinstva. Zakon ga je normirao
kao stranku koja mora učestvovati u postupku, a kako
mu nije priznato pravo na tužbu, to se on pojavljuje
samo u ulozi tuženog.
2.2.1.3. Nemogućnost osporavanja bračnog materinstva

materinstvo poslije smrti djeteta (član 88. stav 2.). Zabrana
se odnosi na osporavanje bračnog i priznatog vanbračnog
materinstva.
Razlozi ove zabrane su isti kao i za zabranu

osporavanja bračnog očinstva, pa upućujemo na ono što je
u tom dijelu rečeno.
2.2.2. Osporavanje priznatog vanbračnog materinstva
2.2.2.1. Pravo na tužbu i rokovi radi osporavanja priznatog
materinstva
Pravo na osporavanje priznatog materinstva imaju

dijete, žena koja je priznala dijete i žena koja sebe smatra
majkom djeteta.
 Dijete. Dijete može osporavati materinstvo ženi koja je,

na osnovu izjave o priznanju materinstva, upisana u
matične knjige rođenih kao njegova majka. Pravo na
tužbu ima do navršene 25. godine života (član 79.).
 Žena koja je priznala materinstvo. Žena koja je priznala
materinstvo, a kasnije je saznala za činjenicu koja ga
isključuje, ima pravo podnijeti tužbu radi osporavanja
priznatog materinstva.
 Žena koja sebe smatra majkom djeteta. Žena koja

smatra da je prirodna majka djeteta, ima pravo osporiti
materinstvo žene koja ga je ranije priznala.
Osobe protiv kojih se može podnijeti tužba radi

osporavanja priznatog materinstva su određene
zakonskom odredbom koja priznaje svojstvo stranke u
postupku radi osporavanja materinstva (član 297. stav 1.).
Tuženi mogu biti:
 dijete - u slučaju kada tužbu podnosi žena koja je

upisana kao majka djeteta ili žena koja se smatra
prirodnom majkom djeteta i osporava priznato
materinstvo, a u isto vrijeme traži da se utvrdi njeno
materinstvo.
 žena koja je priznala materinstvo - u postupku koji
pokrenu dijete ili žena koja se smatra prirodnom
majkom djeteta.
 otac djeteta - u svim slučajevima podnošenja tužbe radi

osporavanja materinstva.
2.2.2.3. Nemogućnost osporavanja priznatog materinstva
Kako je već rečeno, odredba člana 88. stava 2.

Porodičnog zakona koja normira da se ne može osporavati
materinstvo poslije smrti djeteta, odnosi se kako na
bračno, tako i na priznato vanbračno materinstvo.
Razlozi ove zabrane su isti kao i za zabranu

osporavanje priznatog vanbračnog očinstva, pa upućujemo
na ono stoje u tom dijelu rečeno.
2.2.3 Dejstva uspješno osporenog materinstva
Posljedica uspješno osporenog materinstva, kako

bračnog, tako i vanbračnog, jeste prestanak
roditeljskopravnog odnosa između djeteta i žene koja je
smatrana njegovom majkom.
Presuda ima retroaktivno dejstvo (ex tunc), tako da

se ova žena od rođenja djeteta ne smatra njegovom
majkom.
Presuda djeluje erga omnes, tako da su je svi dužni

poštovati.
GLAVA V
UTVRĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA ZAČETOG
MEDICINSKI POMOGNUTOM OPLODNJOM
Razvoj biologije, medicine, genetike i tehnologije,
odnosno novih reproduktivnih tehnika, omogućio je
parovima bez djece da začnu dijete izvan prirodnog
spolnog odnosa.
Radi se o začeću uz medicinsku pomoć, odnosno o

primjeni različitih tehnika i metoda koje se koriste onda
kada do oplodnje i začeća djeteta ne može doći spolnim
odnosom zbog steriliteta partnera, kao i onda kada se želi
izbjeći prenošenje nasljednih bolesti.
Najpoznatije tehnike medicinski pomognute
oplodnje (prokreacije) su:
 in vitro začeće (in vitro fertilization - IVF);

 zamrzavanje sjemenih ćelija i embrija (cryopreservation
of semen and embryos);
 donacija sjemenih ćelija, jajne ćelije i embrija;
 vještačka oplodnja (Artificial Insemination - AI);
 surogat materinstvo (Surrogate Motherhod).
Korištenje ovih tehnika omogućava nekoliko oblika
medicinski pomognute oplodnje:
 in vitro začeće i transfer embrija,

 surogat materinstvo i
 vještačku oplodnju.
In vitro začeće (in vitro fertilizacija - IVF) i transfer
embrija je spajanje jajne i sjemene ćelije izvan tijela žene i
unošenje oplođene jajne ćelije u uterus (matericu) žene.
O surogat materinstvu, odnosno materinstvu za

drugog, se radi onda kada žena nosi i rada dijete da bi ga
nakon rođenja predala bračnom ili vanbrač-nom paru.
Vještačka oplodnja (artificijelna inseminacija - AI) se

primjenjuje onda kada do začeća djeteta ne može doći
prirodnim putem zbog spolne nemoći ili zbog sterilnosti
bračnog ili vanbračnog partnera.
Medicinskopravnim propisima se normiraju tehnike i
oblici koji se mogu koristiti, uslovi koje moraju ispuniti
subjekti koji zahtijevaju pomoć u oplodnji:
 (bračni ili vanbračni partneri ili osobe koje žive same,

heteroseksualni ili homoseksualni partneri, životna dob,
/ne/sposobnost začeća prirodnim putem),
 (ne)anonimnost donora gameta ili embrija, odnosno
prava djeteta na dobijanje podataka o genetskim
roditeljima, te
 formalni uslovi za pristupanje dozvoljenim oblicima
oplodnje.
U odredbi člana 89. se zabranjuje utvrđivanje ili
osporavanje materinstva i očinstva djeteta začetog u
postupku medicinski pomognute oplodnje.
U stavu 1. člana 90, normira se, kao izuzetna,

mogućnost osporavanja materinstva djeteta začetog u
postupku medicinski pomognute oplodnje.
U odredbi stava 2. člana 90. priznaje se mužu majke

pravo na osporavanje očinstva djeteta rođenog u braku ili
u periodu do 300 dana od prestanka braka, ukoliko je u
postupku medicinski pomognute oplodnje dijete začeto
sjemenom ćelijom drugog muškarca, bez pisane
saglasnosti muža.
U stavu 3. ovog člana je normiran rok za podnošenje
ovih tužbi: tužba radi osporavanja materinstva, odnosno
očinstva, može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana
saznanja za začeće djeteta na ovaj način, a najkasnije do
navršene 10. godine života djeteta.
U Porodičnom zakonu se ne može i ne treba

normirati medicinski pomognuta oplodnja, već to treba da
se uradi u posebnom zakonu, kao što je to učinjeno i u
uporednom pravu.
GLAVA VI
POSTUPAK RADI UTVRĐIVANJA I
OSPORAVANJA MATERINSTVA ILI OČINSTVA
1. NADLEŽNOST, POKRETANJE POSTUPKA,
ZASTUPANJE I SPECIFIČNOSTI POSTUPKA
Porodični zakon ureduje postupak radi uvrdivanja i

osporavanja materinstva i očinstva (postupak u maternitetskim
i paternitetskim sporovima) na isti način, bez obzira da li se radi
o utvrđivanju ili o osporavanju materinstva i očinstva.
Ovi se sporovi raspravljaju i rješavaju u posebnom

parničnom postupku koji je normiran u 7. dijelu Porodičnog
zakona ("Postupak pred sudom"). Ako drugačije nije određeno
Porodičnim zakonom, u ovom postupku će se primjenjivati
odredbe Zakona o parničnom postupku (član 268. stav 2. PZ).
Stvarno nadležan za ove sporove je općinski sud
(član 27. stav 2. Zakona o sudovima FBiH).
Što se tiče mjesne nadležnosti, Porodični zakon

normira izberivu nadležnost za slučaj kada tužbu podnosi
dijete: ono tužbu može podnijeti bilo sudu opće mjesne
nadležnosti (znači, sudu na čijem području tuženi ima
prebivalište ili boravište), bilo sudu na čijem području ono
ima prebivalište ili boravište (član 295. stav 2.).
Postupak se pokreće tužbom ovlaštenog lica (član

295. stav 1.). U tužbi kao tužilac i kao tuženi moraju biti
obuhvaćene sve stranke u sporu (određene u članu 297.).
Ako dijete i roditelj, koji ga po zakonu zastupa,
zajedno podnose tužbu radi utvrđivanja ili osporavanja
očinstva ili materinstva, odnosno ako su tuženi istom
tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici, ali će
organ starateljstva djetetu postaviti posebnog staraoca ako
između djeteta i roditelja u toj parnici postoje suprotni
interesi.
Postupak radi utvrđivanja ili osporavanja

materinstva i očinstva je posebni parnični postupak, pa za
njega važe pravila zajednička za posebne parnične
postupke normirane u Porodičnom zakonu.
Specifičnosti ovog postupka su iste kao i
specifičnosti postupka u bračnim sporovima:
 hitnost
 specijalizacija sudije
 mogućnost određivanja, po službenoj dužnosti,
privremene mjere radi davanja izdržavanja maloljetnoj
djeci i radi njihovog smještaja
 isključenje javnosti
 ograničenje načela dispozitivnosti.
 sud može utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele,
i dokazivati činjenice koje su stranke priznale u postupku
 u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati
novi dokazi, osim ako žalilac dokaže da ih bez svoje
krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti prije
zaključenja glavne rasprave i ako se njihovim iznoše-
njem, odnosno predlaganjem štite prava i interesi
djeteta
 odlučivanje o troškovima postupka.
2. DOKAZNI POSTUPAK (MEDICINSKO VJEŠTAČENJE)
U utvrđivanju porijekla djeteta dozvoljena je

upotreba svih dokaznih sredstava.
Pored provođenja sudsko - medicinske ekspertize,

sud koristi i druge dokaze:
 saslušanje svjedoka i stranaka,

 pismo muškarca majci djeteta i sl.
te na svim dokazima zasniva odluku o utvrđivanju,

odnosno osporavanju materinstva ili očinstva.
Prva činjenica koju sud treba da utvrdi u dokaznom
postupku jeste to da li je majka djeteta u kritično vrijeme
začeća djeteta (tj. u vrijeme kad je dijete začeto) imala odnose
sa mužem, odnosno muškarcem čije se očinstvo utvrđuje ili
osporava.
Vrijeme začeća se određuje uz pomoć vještaka, a na

osnovu dužine, težine i opće zrelosti djeteta u vrijeme njegovog
rođenja.
Nakon utvrđenja vremena začeća djeteta, sud ispituje da

li je u to vrijeme muž majke, odnosno muškarac čije se očinstvo
utvrđuje ili osporava, održavao spolne odnose sa majkom
djeteta i da li je u to vrijeme bio sposoban za oplodnju.
Jedno od dokaznih sredstava, koje daje pouzdane
dokaze o tome da pretpostavljeni, odnosno naznačeni otac
nije i ne može biti biološki otac, jeste analiza krvi
(serološka analiza) - ispitivanje krvnih grupa, podgrupa i
faktora.
U posljednje vrijeme se hematološkim analizama,

pored ispitivanja krvnih grupa i faktora, analizira i sastav
bjelančevina seruma ili enzima eritrocita.
U posljednje vrijeme vještačenje se vrši i analizom

nasljednih tkivnih gena sastava HLA (tipizacija tkiva).
Posljednjih godina se primjenjuje metoda analize
hromozoma, odnosno analiza DNK (dezoksiribonukleinske
kiseline).
DNK je osnovni biohemijski sadržaj hromozoma,

identičan u svim ćelijama ljudskog organizma, a
neponovljiv kod bilo koje druge osobe.
Kada sud odredi izvođenje dokaza medicinskim

vještačenjem, u tom će rješenju odrediti rok do kojeg
dokaz treba da se izvede.
GLAVA VII
USVOJENJE
1. O USVOJENJU UOPĆE
U savremenom pravu usvojenje predstavlja

najkvalitetniji vid zaštite djece bez roditeljskog staranja.
Usvojenjem se zasniva roditeljski odnos.
Dijete bez roditeljskog staranja dobiva roditelje,

dobiva porodicu i stječe uvjete za sretno odrastanje.
Različitost društveno-političkih uvjeta u kojima je
usvojenje nastalo i trajalo, određivali su njegovu svrhu i
njegove ciljeve, ali i uvjete za njegov nastanak, njegova
dejstva i prestanak.
Usvojenje se javlja kao razvijen institut već u

zakonodavstvima robovlasničkih država (Egipat, Babilon,
Sparta, Atina, Rim) sa stanovitim razlikama, ali sa gotovo
istovjetnim ciljem.
Srednjovjekovno pravo uglavnom nije poznavalo

institut usvojenja.
Kapitalističko društvo je u najranijim periodima
svoga postojanja ponovo normiralo institut usvojenja, ali
sa tipičnim patrijarhalnim obilježjima.
Tokom XX stoljeća razvoj ovog instituta ide u drugom

pravcu i poprima druge karakteristike.
Starosna dob usvojioca se smanjuje.
U Evropskoj konvenciji o usvojenju to je životna dob

između 21. i 35. godine života.
2. POJAM USVOJENJA
Normirajući institut usvojenja, PZ FBiH u članu 91.

određuje: "Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite
djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja,
kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.„
Naše porodično zakonodavstvo od 1979. godine (od

donošenja Porodičnog zakona BiH) predviđa dva oblika
usvojenja:
 nepotpuno i
 potpuno usvojenje.
Nepotpunim usvojenjem između usvojioca, s jedne
strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane,
zasnivaju se odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po
zakonu postoje između roditelja i djece, ako zakonom nije
drukčije određeno (član 117.).
Potpunim usvojenjem između usvojioca i njegovih

srodnika, sjedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka,
s druge strane, nastaju odnosi koji su po svim dejstvima
identični odnosima između krvnih srodnika (član 113.).
Usvojenik se potpuno integrira u porodicu usvojioca, a
prekida sve veze s prirodnom porodicom.
3. RAZVOJ INSTITUTA USVOJENJA
3.1. INSTITUT USVOJENJA U PERIODU OD 1947. DO 1971.
GODINE (period važenja saveznog zakonodavstva)
Materija usvojenja je odmah nakon Drugog svjetskog

rata regulirana Zakonom o usvojenju iz 1947. godine.
Ovaj Zakon je akceptirao nove stavove o institutu

usvojenja, prema kojima ono mora prvenstveno garantirati i
štititi prava djece bez roditeljskog staranja.
Osnovni cilj usvojenja je interes djeteta, pa su ovom

interesu morali biti prilagođeni uvjeti za njegov nastanak, kao i
njegove posljedice.
3.2. INSTITUT USVOJENJA NAKON 1971. GODINE (period
važenja republičkog zakonodavstva)
Kako je ustavnom reformom iz 1971. godine

zakonodavna nadležnost u oblasti porodičnog prava s
federacije prenesena na republike i pokrajine, u BiH je
donesen Porodični zakon (1979. god.) koji je regulirao i
oblast usvojenja.
Od tada možemo govoriti o drugom periodu u

zakonodavnom pristupu ovom institutu nakon Drugog
svjetskog rata.
4. USVOJENJE PO PORODIČNOM ZAKONU FBiH
Porodični zakon FBiH, nakon određenja pojma

usvojenja, normira da se usvojenje može zasnovati kao
nepotpuno i potpuno (član 91. stav 2.).
Pretpostavke za zasnivanje usvojenja normirane u

Porodičnom zakonu su:
 zajedničke pretpostavke koje se odnose na oba oblika

usvojenja;
 pretpostavke za zasnivanje potpunog usvojenja;
 pretpostavke za zasnivanje nepotpunog usvojenja.
4.1. ZAJEDNIČKE PRETPOSTAVKE ZA OBA OBLIKA
USVOJENJA
Bez obzira na oblik usvojenja, Zakon kao osnovni cilj

usvojenja ističe brigu za dijete kome treba osigurati
porodicu i uvjete za normalan razvitak.
Za uspješno ostvarivanje ovoga cilja poseban značaj

ima ličnost usvojioca kao budućeg roditelja.
4.1.1. Pretpostavke na strani usvojioca
Usvojilac mora posjedovati osobine i svojstva koje

unaprijed pružaju jemstvo da posjeduje kvalitete dobrog
roditelja.
Porodični zakon u članu 97. stav 1. normira koja

osoba ne može biti usvojilac:
 lice kome je oduzeto roditeljsko staranje;

 lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;
 lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će pravilno
ostvarivati roditeljsko staranje;
4.1.2. Pretpostavke na strani usvojenika
Usvojenje se može zasnovati samo ako je ono u

interesu djeteta koje se usvaja (član 93. stav 1.), što u
postupku zasnivanja usvojenja mora utvrditi nadležni
organ.
Naravno, kroz ocjenu podobnosti usvojioca, njegovih

osobina, motiva za usvojenje, te ocjene podobnosti
usvojenika, nadležni organ će doći do saznanja koliko je
usvojenje korisno za dijete.
U našem pravu, može se usvojiti samo maloljetno
dijete, bez obzira radi li se o potpunom ili nepotpunom
usvojenju.
Kada je u pitanju potpuno usvojenje, može se

usvojiti dijete do deset godina života.
4.1.3. Pretpostavke na strani prirodnih roditelja usvojenika
Kako je usvojenje moguće i kada usvojenik ima žive

roditelje, zakon, naravno, ne može zanemariti njihove želje
i njihovu saglasnost za usvojenje.
U smislu člana 98. stav 1. za usvojenje je potreban

pristanak oba roditelja ili jedinog roditelja djeteta, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.
Pristanak roditelja mora biti izričit u odnosu na vrstu

usvojenja (član 98. stav 2.).
Istina, zakon predviđa i slučajeve kada za usvojenje
nije potreban pristanak roditelja.
U smislu člana 99. nije potreban pristanak roditelja:
 kome je oduzeto roditeljsko staranje;

 koji ne živi s djetetom, a tri mjeseca je u većoj mjeri
zapustio staranje o djetetu;
 koji je maloljetan, a nije u stanju shvatiti značenje
usvojenja;
 kome je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost;
 kome je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u
tom periodu se ne brine za dijete.
4.2. PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE POTPUNOG
USVOJENJA
Naveli smo da se potpunim usvojenjem zasnivaju odnosi

kao i kada se radi o krvnom srodstvu.
Naime, u smislu člana 113. potpunim usvojenjem se

između usvojroca i njegovih srodnika, sjedne strane i
usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, zasniva
neraskidiv odnos jednak krvnom srodstvu.
Potpunim usvojenjem prestaju sva prava i dužnosti

usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji
maćeha ili očuh (član 114.).
Potpuno usvojiti dijete mogu:
 bračni partneri zajednički, te

 maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja (član 102.), i
 vanbračni partneri koji u van-bračnoj zajednici žive
najmanje 5 godina.
Lica koja nisu u braku ili žive u vanbračnoj zajednici

koja je trajala kraće od 5 godina, ne mogu biti usvojioci.
Po novom Porodičnom zakonu usvojiti se može

dijete do desete godine života (član 101.).
Porodični zakon predviđa mogućnost usvojenja

djece koja imaju žive roditelje.
4.3. PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE NEPOTPUNOG
USVOJENJA
Nepotpuno mogu usvojiti samo:
 bračni partneri zajednički,

 jedan bračni partner uz pristanak drugoga,
 maćeha i očuh.
Lice koje nije u braku i vanbračni partneri također
mogu nepotpuno usvojiti, ali zakon za njih predviđa i
dodatne uvjete.
Naime, u oba slučaja usvojenje je moguće ako

postoje naročito opravdani razlozi, a kada su u pitanju
vanbračni partneri, vanbračna zajednica mora trajati
najmanje pet godina (član 104. stav 2.).
Nepotpuno se može usvojiti samo maloljetno dijete,

odnosno dijete do navršene 18. godine života, s tim što
zakonodavac vodi računa o želji starijeg maloljetnika da
bude usvojen.
5. ZASNIVANJE USVOJENJA
U smislu PZ predviđen je jedinstven postupak za

zasnivanje i potpunog i nepotpunog usvojenja.
5.1. NADLEŽNOST
Pitanje stvarne nadležnosti u savremenom pravu

nije riješeno jednoobrazno, nego upravo onako kako stoji u
Evropskoj konvenciji o usvojenju. "Sudska ili upravna vlast
može biti jedino tijelo u čijoj se nadležnosti nalazi
zasnivanje usvojenja".
5.2. POSTUPAK ZA ZASNIVANJE USVOJENJA
Kada je riječ o postupku za zasnivanje usvojenja

postoji nekoliko faza:
 pokretanje postupka;
 pripremne radnje;
 radnje u postupku;
 donošenje rješenja o usvojenju.
5.2.1. Pokretanje postupka
Postupak za zasnivanje usvojenja pokreće se na

zahtjev osobe koja želi usvojiti.
U postupku usvojenja posebno je naglašena uloga

organa starateljstva, a naročito njegovo pravo i obaveza da
utvrdi sve relevantne činjenice od kojih zavisi uspjeh
usvojenja.
U postupku zasnivanja usvojenja isključena je

javnost.
5.2.2. Pripremne radnje
Relevantne činjenice od kojih zavisi uspjeh

usvojenja, organ starateljstva utvrđuje u prethodnom
postupku.
Federalni ministar rada i socijalne politike propisao

je metode utvrđivanja podobnosti za usvojenje i način
izrade mišljenja o podobnosti.
5.2.3. Radnje u postupku usvojenja
U postupku zasnivanja usvojenja, roditelji djeteta,

bračni partner osobe koja želi usvojiti dijete i dijete daju
svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji
vodi postupak ili organom starateljstva svog prebivališta,
odnosno boravišta.
Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva

roditelja i lica koja ga žele usvojiti.
Prije davanja pristanka organ starateljstva će
roditelja upoznati s pravnim posljedicama njegovog
pristanka (čl. 108. st. 2.).
Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prepis

zapisnika uručuje se roditeljima (član 108. stav 3.).
Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u

roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika (čl. 108. st. 4.).
U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva

upoznat će roditelje djeteta, usvojioca i dijete starije od
deset godina s pravnim posljedicama usvojenja (član 109.
stav 2.).
5.2.4. Probni smještaj
Porodično zakonodavstvo predviđa institut probnog

smještaja, kao obligatoran, za razliku od ranijeg PZ-a, koji
probni smještaj nije uopće predviđao, iako se u praksi
uglavnom koristio.
Probni smještaj, odnosno smještaj usvojenika u

porodicu usvojioca, ima za cilj da organ starateljstva za
vrijeme njegovog trajanja provjeri ispravnost svoga
mišljenja o podobnosti usvojioca i usvojenika za nastanak
budućeg roditeljskog odnosa."
5.2.5. Donošenje rješenja o zasnivanju usvojenja
Nakon ocjene svih provedenih dokaza, kada organ

starateljstva utvrdi da su ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom,
odnosno da će usvojenje biti korisno za usvojenika, donijet će
rješenje kojim se usvojenje zasniva.
U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja, organ

starateljstva navodi:
 ime i prezime,
 datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika,
 ime i prezime jednog roditelja,
 matični broj i državljanstvo usvojioca,
 vrstu usvojenja i
 novo ime i prezime usvojenika.
Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja stranka može
podnijeti žalbu u roku od 8 dana od prijema rješenja (član
111. stav 2.).
Usvojenje je zasnovano kada rješenja o usvojenju

postane pravomoćno (član 111. stav 3.).
Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke

iz stava 1. člana 111. PZ-a.
6. TAJNOST USVOJENJA
Porodični zakon obavezuje organ starateljstva da

upozori usvojioce da dijete upoznaju sa činjenicom
usvajanja.
To su, u smislu člana 92. stav 2, usvojioci dužni

učiniti najkasnije do sedme godine života, odnosno odmah
nakon zasnivanja usvojenja, ako je usvojeno dijete starije
dobi.
7. POSLJEDICE USVOJENJA
7.1. POSLJEDICE POTPUNOG USVOJENJA
Potpunim usvojenjem, kao što je već naglašeno, nastaju

između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih
potomaka odnosi koji su identični odnosima između krvnih
srodnika (član 114.).
Usvojenik se potpuno integrira u porodicu usvojioca, a

prekida sve veze sa prirodnom porodicom (član 113.).
Stoga, roditeljsko staranje potpuno prelazi na usvojioce,

bez mogućnosti da se roditeljsko staranje bioloških roditelja
aktivira u bilo kom segmentu. Ono prelazi na usvojioce kada
odluka o usvojenju postane pravomoćna.
U slučaju usvojenja od strane maćehe ili očuha, ne
prestaju prava i dužnosti između usvojenika i roditelja koji
je u braku sa usvojiocem.
U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao

roditelji usvojenika, u smislu člana 115. usvojioci
sporazumno određuju ime usvojenika.
Kada je u pitanju prezime, usvojenik dobiva

zajedničko prezime usvojilaca. Ako, pak, ne postignu
sporazum o prezimenu usvojenika, prezime će odrediti
organ starateljstva.
Nakon zasnivanja potpunog usvojenja, utvrđivanje
očinstva i materinstva nije dozvoljeno (član 116.).
Potpuno usvojenje je neraskidivo.
Potpuno usvojenje predstavlja smetnju za

zaključivanje punovažnog braka, pa usvojenik i njegovi
potomci ne mogu zaključiti brak s usvojiocem i njegovim
srodnicima, u istom stepenu kao ni srodnici po krvi (član
12. stav 2.).
7.2. POSLJEDICE NEPOTPUNOG USVOJENJA
Nepotpunim usvojenjem se između usvojioca i

usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva i
prava i dužnosti, koja postoje između roditelja i djece, ako
zakonom nije drugačije određeno.
Nepotpuno usvojenje ne tiče na prava i dužnosti

usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim
srodnicima (član 117.).
8. RASKID USVOJENJA
Usvojenje se može raskinuti odlukom organa

starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog
usvojioca, ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi
usvojenika (član 120.) i odlukom organa starateljstva na
pojedinačni ili zajednički prijedlog usvojioca i punoljetnog
usvojenika, ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi
(član 121.).
8.1. RASKID USVOJENJA RJEŠENJEM ORGANA
STARATELJSTVA PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI
Porodični zakon u članu 120. predviđa mogućnost

raskida nepotpunog usvojenja odlukom organa starateljstva po
službenoj dužnosti, ako to zahtijevaju opravdani interesi
maloljetnog usvojenika. Zakon ne određuje šta smatra
opravdanim interesima usvojenika, ali izvjesno je da će to biti
uvijek kada su u jednoj usvojeničkoj vezi, ugroženi vitalni
interesi djeteta.
Naravno, ponašanja usvojioca, koja mogu ugroziti

stabilnost ove veze, mogu biti različita. Nekada je to objektivna
nemogućnost ostvarivanja roditeljskog staranja, npr. zbog teške
bolesti, oduzimanja poslovne sposobnosti, izdržavanja kazne
zatvora i sl.
STARATELJSTVA NA PRIJEDLOG USVOJIOCA
U smislu člana 120. PZ-a nepotpuno usvojenje može

raskinuti organ starateljstva, na prijedlog usvojioca, ako utvrdi
da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.
Različite okolnosti mogu ugroziti interese usvojioca i

usvojenika u jednoj usvojeničkoj vezi. Iako zakon ni exempli
causa ne navodi šta se smatra opravdanim interesima
maloljetnog usvojenika, to će biti različite okolnost, kao
međusobni sukobi, nedolično ponašanje usvojenika, te
ponašanja koja mogu u potpunosti dovesti u pitanje kvalitet
ovog odnosa.
STARATELJSTVA NA POJEDINAČAN ILI ZAJEDNIČKI
ZAHTJEV USVOJIOCA I PUNOLJETNOG USVOJENIKA
Zahtjev za raskid usvojenja organu starateljstva

mogu podnijeti pojedinačno ili zajedno usvojilac i
punoljetni usvojenik. Pošto usvojenik nije maloljetan,
zakonodavac ne zahtijeva ispitivanje njegovih opravdanih
interesa, već obavezuje organ starateljstva da utvrdi
postojanje opravdanih razloga za raskid usvojenja (član
121.).
9. PRAVNE POSLJEDICE RASKIDA USVOJENJA
Raskidom usvojenja uglavnom prestaju međusobna

prava i obaveze.
Usvojenje prestaje kada odluka o raskidu usvojenja

postane pravomoćna (član 123. stav 1.). Rješenje o raskidu
usvojenja organ starateljstva je dužan u roku od osam dana od
dana pravosnažnosti rješenja dostaviti nadležnom matičaru
radi upisa u matičnu knjigu rođenih (član 123.).
Porodični zakon normira dvije posljedice raskida

usvojenja:
 prezime usvojenika i
 izdržavanje usvojioca i usvojenika.
Obaveza međusobnog izdržavanja, u slučaju raskida
usvojenja, regulisana je članom 122:
 ako maloljetni usvojenik nema krvne srodnike koji su ga

prema zakonu dužni izdržavati, ili oni nisu u stanju
izdržavati ga, organ starateljstva može rješenjem o
raskidu usvojenja obavezati usvojioce da izdržavaju
usvojenika;
 ako usvojilac nije sposoban za rad i nema dovoljno
sredstava za život, organ starateljstva može rješenjem o
raskidu usvojenja obavezati punoljetnog usvojenika da
izdržava usvojioca, uzimajući u obzir i razloge koji su
doveli do raskida usvojenja.
GLAVA VIII
PRAVA I DUŽNOSTI RODITELJA I DJECE
Nakon statusa djeteta, odnosno zasnivanja
roditeljskopravnog odnosa prirodnim putem i putem
usvojenja, Porodični zakon normira prava i dužnosti
roditelja i djece.
Ova su prava i dužnosti uređena odredbama

podijeljenim u dvije grupe.
U jednoj su grupi one koje regulišu prava i dužnosti

djeteta, dok se odredbe druge grupe odnose na roditeljsko
staranje, kao skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja
prema djetetu.
1. PRAVA I DUŽNOSTI DJETETA
Porodični zakon FBiH normira posebna prava djeteta

prema roditeljima.
U ranijem zakonu ova prava nisu bila izričito

regulisana, ali su neka od njih proizlazila iz obaveza
roditelja propisanih u ovom zakonu.
Priznavanjem prava djetetu zakonodavac je postupio

u skladu sa zahtjevima Konvencije o pravima djeteta,
ispunio je obaveze propisane u njoj za države članice.
1.1. PRAVA DJETETA U KONVENCIJI O PRAVIMA DJETETA
Konvencija o pravima djeteta je najznačajniji

međunarodni dokument koji se direktno tiče djeteta i njegovih
prava.
Priznavanjem velikog broja prava, ona je pokrila sve

oblasti djetetovog života i odnose u kojima ono učestvuje. Za
dijete je posebno važno to što ga Konvencija tretira kao
posebnog subjekta, kao autonomnu osobu, odnosno
individualno ljudsko biće koje ima prava.
Osim po ovome, Konvencija se od ranijih dokumenata o

pravima djeteta razlikuje i po tome što normira poseban
mehanizam zaštite prava djeteta.
Pored ove Konvencije, prava djeteta su normirana i u
Konvenciji o ostvarivanju dječjih prava i Konvenciji o
kontaktima u vezi sa djecom, ali i u općim dokumentima o
ljudskim pravima, čije se odredbe mogu primijeniti, pored
na odraslu osobu, i na dijete.
Među ovim dokumentima je najvažnija Konvencija o

zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Za svrhe Konvencije, dijete se u njoj određuje kao "svako
ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po pravu koje se
primjenjuje na dijete, punoljetstvo ne stiče ranije".
Prava koja su mu priznata se u teoriji, s obzirom na

sadržaj, klasifikuju na:
 lična,
 društvena,
 obrazovna,
 zdravstvena,
 socijalna,
 ekonomska,
 kulturna i
 pravosudno-zaštitna.
U grupi ličnih prava su:
 pravo na život (član 6.),

 na saznanje vlastitog porijekla i brigu roditelja (član 7.),
 na prijavu rođenja, lično ime i stjecanje državljanstva
(član 7.),
 na očuvanje ličnosti (uključujući i pravo na porodične
odnose - član 8.),
 na život sa roditeljima (član 9.),
 na privatnost (član 16.),
 na zaštitu od protivpravnog odvođenja i nevraćanja (član
11.) i
 na zaštitu od nasilja (član 19.).
U grupi prava djeteta kao člana društvene zajednice su
ona koja se tiču formiranja i izražavanja djetetovog mišljenja:
 pravo na slobodno izražavanje mišljenja u stvarima koje ga

se tiču (član 12.),
 na slobodu izražavanja, koja uključuje traženje, primanje i
davanje informacija i ideja svih vrsta u raznim oblicima (član
13.) i
 pravo na udruživanje i mirno okupljanje (član 15.).
Ova prava djeteta se mogu ograničiti, ali samo iz razloga

koji su izričito normirani (uzrast i zrelost djeteta, nacionalna
sigurnost, javni poredak, zdravlje, moral, prava i slobode
drugih).
Obrazovna prava djeteta su:
 pravo na pristup informacijama i materijalima sredstava

javnog informisanja, namijenjenih promociji dobrobiti
djeteta (član 17.), te
 pravo na obrazovanje, vezano za koje se države
obavezuju na osiguranje osnovnog, srednjeg i višeg
obrazovanja, na podsticanje redovnog pohađanja
nastave i smanjenja ispisivanja iz škole (član 28.), a i
određuju se pravci obrazovanja djeteta (član 29.).
Zdravstvena prava djece sa duševnim ili tjelesnim
nedostacima su priznata zajedno sa njihovim pravom na
posebno staranje i osiguranjem dostojanstva, promocije
samopouzdanja i olakšavanja njihovog aktivnog učešća u
društvu (član 23,). Odvojeno od ovih, normirana su
zdravstvena prava zdravog djeteta, odnosno obaveze
države vezane za njihovo ostvarenje (član 24.).
Socijalna prava djeteta se tiču povlastica socijalne
sigurnosti, uključujući socijalno osiguranje, te obaveze
države na preduzimanje mjera radi osiguranja ovih prava u
skladu sa nacionalnim pravom (član 26.).
Ekonomska prava obuhvataju:
 pravo djeteta na standard primjeren djetetovom

fizičkom, duševnom, duhovnom, moralnom i
društvenom razvoju, kojeg u prvom redu treba da mu
osiguraju roditelji, uz eventualnu pomoć države (član
27.),
 pravo na zaštitu od ekonomskog iskorištavanja i
obavljanja posla koji bi bio opasan ili ometao djetetovo
obrazovanje ili bio štetan za djetetovo zdravlje ili razvoj
(član 32.).
Kulturna prava se garantuju djetetu onda kada je
ono pripadnik etničke, vjerske ili jezičke manjine - ono,
zajedno sa ostalim članovima grupe, ima:
 pravo njegovati vlastitu kulturu, ispovijedati i

praktikovati vlastitu religiju i upotrebljavati vlastiti jezik
(član 30.).,
 pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i rekreaciju,
slobodno učešće u kulturnom i umjetničkom životu (član
31.).
U grupi pravosudno-zaštitnih prava su ona koja se
tiču
 pravnog položaja djeteta, kako onda kada je ono učesnik

u krivičnom postupku (članovi 37. i 40.), i kada je
pogođeno ratnim događajima (član 38.) i žrtva rata (član
39.).
U ovoj grupi su i obaveze države da zaštiti dijete od

svih oblika seksualne eksploatacije i zloupotrebe (član 34.),
da spriječi odvođenje, prodaju ili trgovinu djecom u bilo
koju svrhu i u bilo kojem obliku (član 35.) i da zaštiti dijete
od svih oblika eksploatacije štetnih za djetetovu dobrobit
(član 36.).
1.2. PRAVA DJETETA U PORODIČNOM ZAKONU FBiH
Naš zakonodavac je pri regulisanju položaja djeteta,

odnosno pri uređenju odnosa roditelja i djece, ispoštovao
obavezu postavljenu u Konvenciji: ovo uređenje je
zasnovao na načelu "najboljeg interesa djeteta" i
"dobrobiti djeteta".
Za roditelje je u Porodičnom zakonu predviđena

obaveza da međusobne odnose i odnose sa djecom
uređuju poštujući ove standarde, a za nadležne organe
obaveza da sve odnose i sukobe između roditelja rješavaju
maksimalno uvažavajući najbolji interes i dobrobit djeteta.
Tako je djetetu priznato pravo:
 na staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti,

 pravo da živi sa roditeljima, odnosno da redovno održava lične
odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi i sa
babom / nenom i djedom,
 pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i
porodicu (član 124.),
 na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja u skladu sa
uzrastom i zrelošću,
 pravo da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom i
pravo na posebnog staraoca (član 125.).
 pravo djeteta na obrazovanje, izbor škole i zanimanja, u skladu sa
njegovim sposobnostima i sklonostima, te
 pravo na zaposlenje koje nije štetno za njegovo zdravlje i razvoj
(član 126.),
 pravo djeteta na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe,
zlostavljanja i zanemarivanja (član 127.).
1.2.1. Pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti
Poštujući pravo djeteta na brigu roditelja, priznato

mu Konvencijom o pravima djeteta odmah poslije
njegovog rođenja (član 7.), naš je zakonodavac posebno
normirao pravo djeteta na staranje o životu, zdravlju i
razvoju ličnosti (član 124. stav 1. PZ).
1.2.2. Pravo djeteta da živi sa roditeljima
Zbog značaja koji porodica ima u podizanju,

odrastanju, odgoju i razvoju ličnosti djeteta, zakonodavac
je izričito normirao pravo djeteta da živi sa roditeljima
(član 124. stav 2.).
Živeći sa oba roditelja, dijete ima velike šanse da sve

njegove potrebe budu zadovoljene, da se roditelji uspješno
staraju o njegovom životu i zdravlju, da omoguće njegov
zdrav i stabilan psihosocijalni razvoj, odnosno potpun i
skladan razvoj njegove ličnosti.
1.2.3. Pravo djeteta na zaštitu od nezakonitog miješanja u
njegovu privatnost i porodicu
Konvencija o pravima djeteta je zabranila proizvoljno

i nezakonito miješanje u privatnost i porodicu (stan ili
prepisku) djeteta, te nezakonite napade na njegovu čast i
ugled, a izričito je priznala djetetu pravo na zakonsku
zaštitu od takvog miješanja ili napada (član 16.).
Pravo djeteta na zaštitu privatnog i porodičnog

života je priznato i u Konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
1.2.4. Pravo djeteta na izražavanje i uvažavanje vlastitog
mišljenja
Pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja

djetetu u našem pravu nije priznato kao apsolutno,
odnosno bezuslovno pravo, već u skladu sa njegovim
uzrastom i zrelošću (član 125. stav 1.), kao što je to
učinjeno i u Konvenciji o pravima djeteta (član 12.).
To znači da se svakom djetetu ne mora dati

mogućnost da izrazi mišljenje o pitanjima koja ga se tiču,
te da mišljenje koje je dijete izrazilo ne mora biti uvijek
uvaženo. Ostvarenje ovog prava je vezano za dostignuti
određeni uzrast i stepen zrelosti.
1.2.5. Pravo djeteta na obrazovanje
Porodični zakon je djetetu priznao pravo na

obrazovanje, na izbor škole i zanimanja u skladu sa
njegovim sposobnostima i sklonostima (član 126.).
Kao i prethodno pravo, i ovo je relativne prirode, jer

zavisi od sposobnosti i sklonosti djeteta. Znači, dijete ima
pravo da se obrazuje, da odabere školu u kojoj će se
obrazovati i zanimanje kojim će se baviti.
Pored toga, zakon mu priznaje i pravo na zaposlenje

koje nije štetno za njegovo zdravlje i razvoj (član 126. stav
2.).
1.2.6. Pravo djeteta na zaštitu od svih oblika nasilja,
zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja
Porodični zakon normira da dijete u porodici ima pravo

na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i
zanemarivanja (član 127.).
Ovu zaštitu dijete uživa i prema članu 4. PZ, koji

zabranjuje u porodici nasilničko ponašanje članova porodice.
Kako su djeca najčešće, a i najosjetlivije i najpovredljivije žrtve
nasilja u porodici, zakonodavac je imao potrebu i posebno
normirati ovo djetetovo pravo.
Unutar porodice, prema djetetu se nasilnički ponašaju

najčešće roditelji. Od nasilnika se dijete može zaštiti
preduzimanjem mjera normiranih u Zakonu o zaštiti od nasilja
u porodici i u Porodičnom zakonu (članovi 380-382.).
1.3. DUŽNOSTI DJETETA
Pored prava, zakonodavac za dijete predviđa i dužnosti

prema roditeljima.
Njihovo normiranje, odnosno obavezivanje djeteta da ih

izvršava, doprinosi uspješnijem odgoju djeteta, njegovom
pripremanju za obavljanje poslova u domaćinstvu i ostvarivanju
porodične solidarnosti.
One su određene u članu 128. PZ, koji normira da je

dijete dužno poštovati roditelje i ostale članove porodice (stav
1.) i daje dužnost djeteta da pomaže roditeljima (stav 2.), te u
članu 219. koji reguliše obavezu djeteta da izdržava roditelje.
1.3.1. Staranje, pomaganje i poštovanje roditelja
Dijete je dužno starati se o roditeljima kojima je otežano,

zbog zdravstvenog stanja ili starosti, da se potpuno samostalno
staraju o sebi.
Na brigu o bolesnim, starim i iznemoglim roditeljima od

svih članova porodice najpozvanija su djeca. Zajedno sa
staranjem, dijete izvršava i obavezu pomaganja roditelja.
Pod pomaganjem se podrazumijeva pružanje

nematerijalne pomoći - u izvršavanju poslova u domaćinstvu,
koji odgovaraju uzrastu i fizičkim sposobnostima djeteta, a ne
ometaju ga u izvršavanju njegovih obaveza vezanih za
obrazovanje.
1.3.2. Izdržavanje roditelja
Obaveza djeteta da izdržava roditelje je jedina

njegova obaveza pravne prirode. Naime, ukoliko dijete
obavezu izdržavanja roditelja ne izvršava dobrovoljno, sud
ga može obavezati na to.
Ova obaveza, pod zakonom predviđenim uslovima,

postoji za punoljetno, ali i za maloljetno dijete.
1. POJAM RODITELJSKOG STARANJA
Roditeljsko pravo je skup dužnosti i prava koja su

majci i ocu zakonom povjerena, kako bi ih vršili u
interesu maloljetnog djeteta.
S obzirom na ovakvu sadržinu i cilj roditeljskog

prava, termin roditeljsko pravo, koji je kod nas već
tradicionalno u upotrebi, nije adekvatan. Umjesto njega
je predlagan termin "roditeljsko staranje". Međutim,
termin "roditeljska odgovornost", koji je prihvaćen u
Konvenciji o pravima djeteta i u dijelu savremenog
uporednog prava, više odgovara njegovoj sadržini: sa
prava i obaveza roditelja težište se prenosi, odnosno
uglavnom je već preneseno, na odgovornosti roditelja.
Novi pristup u regulisanju odnosa roditelja i djece
došao je do izražaja u Konvenciji o pravima
djeteta. U članu 18. Konvencije je sadržano načelo
"da oba roditelja imaju zajedničku odgovornost u
podizanju i razvoju djeteta".
Roditelji su zajednički odgovorni za dijete, što

znači da su obavezni preduzimati sve mjere i
aktivnosti radi zadovoljenja potreba i interesa
djeteta.
Interes djeteta tako postaje najvažniji element u
roditeljskom pravu, odnosno u odnosima roditelja
i djece, element koji je odlučujući u regulisanju
ovih odnosa, kojeg su dužni uvažavati roditelji i svi
organi koji odlučuju u sporovima koji nastanu
između roditelja međusobno, te između roditelja i
djece.
U čl. 3/2 Konvencije govori se i o "dobrobiti"

djeteta (države se obavezuju da djetetu osiguraju
"takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu
dobrobit").
Titularima roditeljskog prava majka i otac
postaju rađanjem djeteta. Ovo pravo pripada jednom
roditelju samo onda kada drugi roditelj nije živ, ili nije
poznat, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo.
Roditelji roditeljsko pravo vrše sporazumno i
ravnopravno.
U vršenju roditeljskog prava roditelji su
samostalni, u odnose roditelja i djece niko nema pravo
miješati se.
Roditeljsko pravo je lično pravo roditelja,
priznato im upravo zbog prisutnog roditeljskog odnosa
koji garantuje najpotpuniju i najbolju zaštitu interesa
djeteta.
Roditeljsko pravo je u isto vrijeme i
apsolutno pravo roditelja: roditelji mogu otkloniti i
isključiti svako drugo lice iz njegovog vršenja.
Pošto je roditeljsko pravo vezano za potrebu

zaštite djeteta koja postoji za vrijeme njegovog
maloljetstva, to ono prestaje kad dijete dostigne
punoljetstvo, odnosno kad postane sposobno
starati se o sebi, svojim pravima i interesima.
2. SADRŽAJ RODITELJSKOG STARANJE
Roditeljsko pravo se sastoji od:
 dužnosti i
 prava roditelja prema djeci,
koja se tradicionalno dijele na:
 ona koja se odnose na ličnost i

 ona koja se tiču imovine djeteta.
2.1. DUŽNOSTI I PRAVA RODITELJA
2.1.1. Dužnosti i prava roditelja prema ličnosti
djeteta
Sadržaj roditeljskog prava čine slijedeće

dužnosti i prava koja se tiču ličnosti djeteta:
 čuvanje,
 vaspitanje,
 obrazovanje,
 zastupanje i
 izdržavanje djeteta.
2.1.1.1. Čuvanje i vaspitanje djeteta
Ovo je najznačajnija obaveza i pravo

roditelja.
U prvom redu ovdje se radi o dužnosti

roditelja da štite svoju maloljetnu djecu i da se
brinu o njihovom životu i zdravlju (čl. 84/1 PZ).
Pod vaspitanjem se u pravnoj literaturi
podrazumijeva staranje o djetetovom:
 fizičkom, moralnom i intelektualnom razvoju

odnosno
 društveno, moralno i seksualno vaspitanje, odnosno
 upoznavanje sa pravilima društvenog života,
 formiranje pravilnog odnosa prema radu,
 prihvatanje i njegovanje određenih moralnih

osobina,
 stalna kontrola nad postupcima djeteta i
 primjena vaspitnih mjera.

Zakonodavac normira pravo maloljetne
djece da žive zajedno sa svojim roditeljima, a samo
onda kada to zahtijevaju opravdani interesi djece,
odnosno roditelja, ona mogu živjeti odvojeno od
roditelja (čl. 84/2 i 3).
Osim toga, u zakonu se propisuju uslovi pod
kojima roditelji mogu povjeriti dijete trećem licu,
kao i način rješavanja spora nastalog između
roditelja, te između roditelja i trećeg lica o čuvanju
djeteta.
Ukoliko dijete prouzrokuje štetu trećem licu,
roditelji će za nju odgovarati.
Ova deliktna odgovornost roditelja nije

uvijek ista, već zavisi od uzrasta djeteta. Za štetu
koju trećem prouzrokuje dijete do navršene 7.
godine, roditelji odgovaraju bez obzira na svoju
krivicu, a za štetu prouzrokovanu od djeteta
starijeg od 7 godina odgovaraju osim ako dokažu
da je šteta nastala bez njihove krivice (čl. 165/1 i 4
Zakona o obligacionim odnosima).
2.1.1.2. Obrazovanje djeteta
Kao dužnost i pravo roditelja, obrazovanje se
sastoji u opštem i stručnom obrazovanju djeteta, kako
bi se ono osposobilo za samostalan život i rad i
uključivanje u društvo.
Ustav Bosne i Hercegovine u katalogu prava (čl.
II st.3) navodi pravo na obrazovanje, dok Ustav
Federacije Bosne i Hercegovine (II A. čl. 2) ovo pravo
navodi medu pravima i slobodama čiju primjenu je
obavezna osigurati Federacija.
Roditelji imaju dužnost i pravo da se staraju o
obrazovanju svoje maloljetne djece (čl. 86/1 PZ), što
znači da ova njihova obaveza prestaje navršenjem
punoljetstva djeteta.
Dalje školovanje nije obavezno, već zavisi od
nekoliko okolnosti:
 od prilika roditelja, te
 od sposobnosti, sklonosti i opravdanih želja
djeteta (čl. 86/3 PZ)
Obaveza obrazovanja no prestaje s

punoljetstvom djeteta, već se, vezana s obavezom
izdržavanja, produžava i nakon punoljetstva, ako je
to u skladu s mogućnostima roditelja.
2.1.1.3. Zastupanje djeteta
Roditeljima je ova dužnost, kao i ostale dužnosti
i prava, priznata radi zaštite prava i interesa djeteta.
Dijete ima pravnu sposobnost, ali nije sposobno samo
učestvovati u pravnom prometu, jer nema poslovnu
sposobnost.
Stoga u njegovo ime i za njegov račun pravne
poslove zaključuju njegovi roditelji.
Isto tako, u ime i za račun djeteta učestvuju u
postupku pred državnim organima.
Pritom se radi o zastupanju djeteta po sili
zakona, tako da su roditelji zakonski (a ne ugovorni)
zastupnici djeteta.
Dužnost i pravo zastupanja djeteta roditelji
vrše do punoljetstva djeteta, odnosno do sticanja
poslovne sposobnosti. Ipak, oni ne mogu dijete
zastupati u svim pravnim poslovima, niti je sasvim
isključena mogućnost učešća u pravnom prometu i
samog maloljetnika.
Naime, prema propisima radnog
zakonodavstva, lice koje je navršilo 15 godina i ima
opštu zdravstvenu sposobnost, može zasnovati
radni odnos. Taj se odnos zasniva pismenom
izjavom samog maloljetnika, bez učešća njegovih
roditelja.
Roditelji ne mogu zastupati dijete u
zaključenju pravnih poslova između djeteta i
roditelja, u sporu koji se vodi između djeteta i
roditelja, kao i u drugim slučajevima kada su
njihovi interesi u suprotnosti. U tim slučajevima
organ starateljstva mora djetetu postaviti
naročitog staraoca, pošto roditelj ne može
objektivno zastupati interes djeteta (čl. 212/1).
U zastupanju djeteta roditelji su, u pravilu
samostalni, ostavlja im se da sami cijene interes
djeteta i da odluče o zaključenju pravnog posla.
Međutim, ova njihova samostalnost je ograničena
pri zaključivanju poslova koji se tiču otuđenja ih
opterećenja vrijednijih stvari i prava iz imovine
djeteta radi zadovoljenja potreba djeteta: ove
poslove roditelji mogu zaključiti samo uz
odobrenje nadležnog organa starateljstva.
2.1.1.4. Izdržavanje djeteta
Izvršavanje ove dužnosti i prava roditelja je

predpostavka za vršenje svih ostalih prava i
dužnosti prema djetetu, pa zbog toga ono za dijete
ima veliki značaj. Na njegovu važnost ukazuje i to
što ova obaveza ostaje i onda kada roditeljsko
pravo kao cjelina prestane punoljetstvom djeteta
ili bude oduzeto roditeljima.
Zbog većeg značaja ovog izdržavanja u
odnosu na izdržavanje ostalih članova porodice,
ono se normira u dva dijela Zakona:
 u dijelu koji reguliše dužnosti i prava roditelja

(čl. 11) i
 u dijelu (pod naslovom "Izdržavanje") koji se
odnosi na izdržavanje članova porodice i drugih
srodnika, uključujući roditelje i djecu.
Konvencija o pravima djeteta (čl. 27) normira
da država priznaje svakom djetetu pravo „na
životni standard primjeren fizičkom, mentalnom,
duhovnom, moralnom i društvenom razvoju
djeteta.“
Ova obaveza nadživljava roditeljsko pravo, tj.

ostaje i nakon punoljetstva djeteta: ako se djeca
nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni,
prema svojim mogućnostima, osigurati im
izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdalje do
navršene 26. godine života, osim ako redovno
školovanje nije u tom vremenu završeno iz
opravdanih razloga (čl. 231/1 PZ).
Od pravila o dužnosti izdržavanja djeteta do
njegovog punoljetstva odstupanje postoji i u smislu
prestanka ove obaveze i prije punoljetstva, a
nezavisno od prestanka roditeljskog prava. Naime,
maloljetnik stariji od 15 godina, koji radi i ostvaruje
prihode, dužan je doprinositi za svoje izdržavanje,
vaspitanje i obrazovanje (čl. 87/3 PZ), što za roditelje
znači oslobođenje od obaveze izdržavanja.
2.1.2. Dužnosti i prava roditelja prema imovini
djeteta
Maloljetno dijete može imati vlastitu imovinu,
posebnu u odnosu na imovinu roditelja. Iako takve
situacije nisu česte, zakonodavac nije propustio
regulisati dužnosti i prava roditelja prema imovini
djeteta.
Ove dužnosti i prava se odnose samo na onu
imovinu koju je dijete dobilo nasljedstvom,
poklonom ili po drugom zakonskom osnovu (čl.
279.PZ), dok imovinom koju je dijete steklo radom
ono samostalno raspolaže (uz ograničenje da mora
doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i
obrazovanje.).
Prema imovini maloljetnog djeteta roditelji

imaju slijedeće dužnosti i prava:
 upravljanje,
 korištenje prihoda i
 raspolaganje.
2.1.2.1. Upravljanje imovinom djeteta
Upravljanje dječijom imovinom se sastoji u

aktima koje roditelji zajedno i sporazumno
preduzimaju radi očuvanja, unapređenja i
uvećanja imovine djeteta. U. zakonu se naglašava
da roditelji upravljaju imovinom u interesu djeteta
(čl. 279/2 PZ), što znači da sve radnje koje budu
preduzimali, moraju biti usmjerene na zaštitu i
osiguranje imovine.
Pri upravljanju dječjom imovinom roditelji

ne smiju dirati glavnicu.
Roditelji imovinom djeteta upravljaju
zajednički i sporazumno, a ako roditeljsko pravo
vrši samo jedan roditelj, on sam vrši i dužnost
upravljanja imovinom. Onda kada roditelji ne
mogu postići sporazum o načinu upravljanja, spor
će riješiti organ starateljstva.
2.1.2.2. Korištenje prihoda sa imovine djeteta
Ukoliko imovina čiji je vlasnik dijete daje
prihode, do punoljetstva djeteta roditelji imaju
dužnost i pravo koristiti te prihode. Međutim, u
tom korištenju nisu samostalni kao pri upravljanju
imovinom, već su ograničeni svrhom u koju
upotrebljavaju prihode.
Prvenstveno ih mogu koristiti za izdržavanje,
liječenje, vaspitanje i obrazovanje djeteta (pritom
zakonodavac ovu mogućnost ne veže za činjenicu
da li roditelji imaju sredstava da sami podmire te
potrebe).
2.1.2.3. Raspolaganje imovinom djeteta
U raspolaganju, odnosno otuđenju i

opterećenju imovine djeteta roditelji su ograničeni
u još većoj mjeri nego u korištenju prihoda.
Otuđenjem i opterećenjem imovine umanjuje
se sama njena glavnica, pa takva raspolaganja treba
ograničiti i dozvoliti samo ako se na drugi način ne
može osigurati egzistencija djeteta.
Roditelji mogu samo uz odobrenje nadležnog
organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrjednije
stvari i prava iz imovine maloljetnog djeteta radi
njegovog:
 izdržavanja,
 liječenja,
 vaspitanja i obrazovanja ili
 ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta (čl. 281.
PZ).
2.1.3. Ostale dužnosti i prava roditelja
Osim navedenih dužnosti i prava, roditeljima se
priznaje mogućnost da utiču i na pojedine elemente
statusa djeteta. Tako oni određuju lično ime djeteta, a
na osnovu njihovog prebivališta se određuje i
prebivalište djeteta.
2.1.3.1. Određivanje ličnog imena djeteta
Lično ime, kao lično pravo građana, sastoji se od
imena i prezimena (čl. 2. Zakona o ličnom imenu R BiH
- u daljem tekstu ZLI). Roditelji sporazumno određuju
lično ime djetetu (čl. 3/1 ZLI), a ako jedan roditelj nije
u životu, ili je u nemogućnosti vršiti roditeljsko pravo,
ili je nepoznat, lično ime određuje drugi roditelj
(čl.3/4 ZLI).
Dijete dobija prezime prema prezimenu
jednog ili oba roditelja, ukoliko roditelji ne odrede
da dijete nosi neko drugo prezime (čl. 3/2 ZLI).
Znači, dijete ne mora nositi prezime roditelja, već
može imati i neko drugo, koje odrede roditelji.
Ako odluče da dijete nosi njihovo prezime,

moguće su različite situacije:
a) ako roditelji imaju zajedničko prezime, i dijete

će dobiti to
prezime;
b) ako je svaki od roditelja pri sklapanju braka
zadržao svoje prezime, dijete može dobiti prezime
jednog od njih ili prezime sastavljeno od
prezimena oba roditelja.
Lično ime se mora prijaviti nadležnom
matičaru u roku 2 mjeseca od rođenja djeteta (čl.
9. ZMK), što je dovoljno dug period za razmišljanje
i izbor imena i prezimena djeteta.
2.1.3.2. Određivanje prebivališta djeteta
Prebivalište je mjesto gdje se lice nastani sa

namjerom da u njemu stalno živi. Za njegovo
određivanje su važna dva elementa:
 nastanjenje u jednom mjestu i

 namjera stalnog zadržavanja u njemu.
Kako dijete ne može imati ni izraziti ovu

namjeru, ono ne može ni imati samostalno
prebivalište, već mu se ono određuje prema
prebivalištu roditelja.
2.2. Dužnost i prava djeteta
Dužnosti roditelja su u korelacionom odnosu sa
pravima djeteta: svaka od navedenih dužnosti
roditelja je u isto vrijeme pravo djeteta. U tom smislu
dijete ima pravo da ga roditelji čuvaju i vaspitaju,
obrazuju, zastupaju i izdržavaju i da se staraju o
njegovoj imovini.
Pored prava, dijete ima i određene dužnosti
prema roditeljima.
One su uglavnom određene u čl. 9. PZ, koji
normira da su djeca dužna starati se o svojim
roditeljima, prema njima se odnositi s poštovanjem i
pomagati ih kada je to potrebno, te u čl. 234. PZ, koji
reguliše obavezu djeteta da izdržava roditelje.
2.2.1. Staranje, pomaganje i poštovanje roditelja
Mada u našem pravu u porodicu sve više

prodiru elementi društvene solidarnosti, ipak se
uređenje nekih odnosa, tj. odnosa između nekih
članova porodice, još uvijek zasniva na porodičnoj
solidarnosti.
Upravo se o tome radi kod obavezivanja

djeteta da se stara o roditeljima koji se ne mogu
starati o sebi. Na brigu o bolesnim, starim i
iznemoglim roditeljima od svih članova porodice
najpozvanija su djeca.
Zbog toga i Porodični zakon (u čl. 9) normira
dužnost djece "da se staraju o svojim roditeljima,
da se prema njima odnose s poštovanjem i da ih
pomažu kada je to potrebno".
2.2.2. Izdržavanje roditelja
Ova obaveza djeteta postoji onda kada su

roditelji nesposobni za rad, a nemaju dovoljno
sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje
imovine (čl. 234. PZ).
Teret izdržavanja roditelja ne pada samo na

punoljetnu, već i na maloljetnu djecu.
Za maloljetno dijete ova dužnost postoji,
kako smo već vidjeli, u dva slučaja:
a) kad maloljetnik stariji od 15 godina ostvaruje

prihode i
b) b) kad maloljetnik ima imovinu i prihode od
imovine (čl. 232. PZ).
3. VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA
Vršenje roditeljskog prava je u Porodičnom zakonu
normirano u odredbama čl. 88-96. Osnovno pravilo u
vršenju roditeljskog prava jeste da ga roditelji vrše
sporazumno (čl. 88). Zakon ne normira da roditeljsko
pravo pripada majci i ocu, već to proizlazi iz navedenog
propisa o njegovom sporazumnom vršenju, odnosno iz
odredbe prema kojoj su majka i otac ravnopravni u vršenju
roditeljskog prava (čl. 82/1).
Ukoliko se roditelji pri vršenju ovog prava ne mogu
sporazumjeti, odluku ne može, s obzirom na njihovu
ravnopravnost, donijeti majka ili otac, već će o spornom
pitanju odlučiti organ starateljstva (čl. 88/2 PZ).
Porodični zakon (čl. 82/2) normira slijedeće
slučajeve u kojima roditeljsko pravo pripada samo
jednom roditelju:
 kad je jedan od roditelja umro ili

 nije poznat ili
 mu je oduzeto roditeljsko pravo.

U slučaju da dođe do faktičkog prekida bračne
zajednice, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kod koga
dijete živi (čl. 89/2 PZ). O tome kod kojeg će roditelja
dijete ostati na zaštiti i vaspitanju, tj. kod kojeg će
roditelja dijete živjeti, roditelji će se sporazumjeti (čl.
91/1 PZ).
U slučaju razvoda braka, njegovog poništenja ili
utvrđenja nepostojećim, o povjeravanju djeteta
odlučuje sud (čl. 92/1 PZ ). U sudskom postupku
učestvuje organ starateljstva, koji je ovlašten staviti i
prijedlog o povjeravanju djeteta (čl.76. PZ ).
Roditelj s kojim dijete ne živi u porodičnoj
zajednici ima dužnost i pravo održavanja ličnih
odnosa sa djetetom (čl.84/4 PZ).
Pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili

oba roditelja da održava lične odnose i
neposredne kontakte sa oba roditelja, na stalnoj
osnovi, normirano je Konvencijom o pravima
djeteta (čl. 9. st. 3). Ovo pravo djeteta se ne
poštuje samo onda kada su ovi odnosi i kontakti u
suprotnosti sa najboljim interesima djeteta.
Održavanje ličnih odnosa roditelja s djecom
može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite
ličnosti i drugih interesa djece (čl. 96/3 PZ). Ovo
ograničenje, odnosno zabrana, mogući su samo
ako to zahtijeva interes djeteta. Ograničenje će
uslijediti kad dijete treba da se zaštiti od lošeg
uticaja roditelja na formiranje njegove ličnosti
(npr. kad razvija mržnju i otpor djeteta prema
drugom roditelju) i na njegovo zdravstveno stanje
(npr. kad roditelj boluje od duševne ili zarazne
bolesti), ili kada je dijete posebno osjetljivo.
Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo može
ostvarivati nadzor nad vršenjem prava i dužnosti
prema djetetu od drugog roditelja i isticanjem
prigovora na neke njegove postupke ili mjere s kojima
se ne slaže.
Zakonodavac ostavlja mogućnost roditeljima da

dijete povjere na zaštitu i vaspitanje trećim licima ili
odgovarajućoj ustanovi.
Porodični zakon posebno uređuje dvije situacije

u kojim roditelji odlučuju da dijete ne živi s njima.
U prvoj situaciji se radi o povjeravanju koje
zahtijeva interes djeteta (čl. 90/1 PZ). Za ovakvo
povjeravanje roditelji moraju dobiti prethodnu
saglasnost organa starateljstva, koji će se pri
njenom davanju, odnosno uskraćivanju, rukovoditi
isključivo interesom djeteta. Ovaj je interes i
dodatno osiguran zabranom davanja djeteta na
zaštitu, vaspitanje i obrazovanje licu koje ne može
biti staralac (čl. 90/3 PZ).
Druga situacija je povjeravanje djeteta zbog
odlaska oba roditelja ili roditelja koji sam vrši
roditeljsko pravo na privremeni rad u inostranstuo,
onda kada sa sobom ne vode djecu (čl. 90/2).
Roditeljsko pravo je zaštićeno prema trećim
licima: ona ne mogu ometati roditelje u njegovom
vršenju.
U slučaju smrti roditelja kome je dijete odlukom
suda ili organa starateljstva povjereno na zaštitu i
vaspitanje, kao i smrti roditelja koji je sam vršio
roditeljsko pravo ili je zaštitu i vaspitanje djeteta
povjerio drugom licu, preživjeli roditelj ima pravo
tražiti da mu lice kod koga se dijete nalazi preda dijete
na zaštitu i vaspitanje (čl. 94/1 PZ).
4. PROMJENE U VRŠENJU RODITELJSKOG PRAVA
Roditeljsko pravo je oblast porodičnog prava u
kojoj je najprisutnija intervencija državnih, odnosno
društvenih organa.
To, međutim, ne znači da roditelji nisu
samostalni u vršenju roditeljskog prava.
Naprotiv, sve dok oni roditeljsko pravo vrše u
interesu djeteta, niko nema pravo miješati se u
odnose roditelja i djece, za tim ne postoji potreba niti
su društveni organi u stanju sistematski nadzirati
vršenje roditeljskog prava. Tek onda kada se prestane
ostvarivati interes djeteta, u vršenju roditeljskog prava
dolazi do promjena.
4.1. OBUSTAVLJANJE RODITELJSKOG PRAVA
Roditeljsko pravo se može uspješno vršiti samo
ako se roditelji stalno, neposredno i efikasno staraju o
ličnosti i imovini maloljetnika, odnosno samo ako ovo
pravo aktivno vrše u interesu djeteta.
Onda kada to nije moguće, kad su roditelji u
tome spriječeni, dolazi do obustavljanja roditeljskog
prava. Kako spriječenost može postojati na strani
samo jednog ili oba roditelja, to se i roditeljsko pravo
može obustaviti samo prema jednom ili prema oba
roditelja.
Obustavljanje može trajati određeni period ili
može biti trajno, zavisno od trajanja razloga koji je
doveo do ove promjene.
4.1.1. Razlozi za obustavljanje
Porodični zakon (čl. 89/1) normira: "Ako je

jedan roditelj spriječen da vrši roditeljsko pravo, ili
mu je oduzeto roditeljsko pravo, ili mu je oduzeta,
odnosno ograničena poslovna sposobnost,
roditeljsko pravo će vršiti drugi roditelj".
 Faktička spriječenost roditelja da vrši roditeljsko

pravo postoji u svim situacijama u kojim se
roditelj ne može neposredno i neprekidno
starati o djetetu, npr., kad je duže odsutan zbog
liječenja i izdržavanja kazne, ili kad je bolestan
od teške ili zarazne bolesti i sl.
 Pravna smetnja za vršenje roditeljskog prava je
oduzimanje ili ograničenje poslovne
sposobnosti.
Porodični zakon uz oduzimanje navodi i
ograničenje poslovne sposobnosti, koje se izriče
roditelju koji svojim postupcima ugrožava svoja ili tuđa
prava i interese. Kao drugu pravnu smetnju za vršenje
roditeljskog prava Porodični zakon normira oduzeto
roditeljsko pravo, za što ne postoji opravdanje.
4.1.2. Dejstva obustavljanja
Do obustavljanja dolazi po sili zakona

(automatski), samim nastankom razloga predviđenog
zakonom.
Obustavljanje dovodi do prestanka vršenja
roditeljskog prava od tog roditelja, a ne i do
prestanka roditeljskog prava njemu i dalje pripada
roditeljsko pravo, samo što ga sada ne vrši. Za
vrijeme trajanja ove mjere roditeljsko pravo vrši
drugi roditelj, a ukoliko dijete nema drugog
roditelja ili on ne može vršiti to pravo, dijete se
stavlja pod starateljstvo.
4.2. OGRANIČENJE VRŠENJA RODITELJSKOG
PRAVA
Organ starateljstva vrši opšti nadzor nad

vršenjem roditeljskog prava. Istina, Porodični
zakon ne govori izričito o "opštem nadzoru", već o
mjerama koje ovaj organ pred uzima radi zaštite
ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta (čl. 97).
4.2.1.Pomoć roditeljima
Porodični zakon (81. 98) predviđa da, ako

interesi djeteta zahtijevaju, organ starateljstva
pruža pomoć roditeljima u sređivanju njihovih
socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih
upućuje u odgovarajuće savjetovalište.
Od svih mjera koje organ starateljstva može

preduzeti ovo je najblaža mjera.
4.2.2. Stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava
Ukoliko mjera pomoći roditeljima ne rezultira

otklanjanjem poremećaja, ili ako ju je organ
starateljstva propustio blagovremeno preduzeti, ovaj
organ je ovlašten i obavezan preduzeti drugu mjeru -
stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava.
Ova je mjera također preventivna, ali u većoj
mjeri predstavlja miješanje u vršenje roditeljskog
prava, intenzivnije ograničava roditelje nego pomoć.
4.2.3. Oduzimanje djeteta od roditelja
Mjeru oduzimanja djeteta od roditelja, s

obzirom na to da ona predstavlja oštru sankciju za
roditelje, organ starateljstva može izreći samo
onda kada se ispune uslovi izričito navedeni u
zakonu.
4.2.3.1. Razlozi za oduzimanje djeteta.
Razlog za izricanje ove mjere je

zanemarivanje dužnosti prema ličnosti djeteta.
Porodični zakon (čl. 100. PZ) normira da će se
dijete oduzeti od roditelja ako oni:
 zanemaruju njegovo vaspitanje ili

 ako đode do poremećaja u vaspitanju djeteta.
Zanemarivanje vaspitanja djeteta postoji
ako se roditelji:
 ne staraju o školovanju djeteta,

 ako ne prate njegov uspjeh u školi i pohađanje
nastave,
 ako ga ne sprječavaju da se oda skitnji,
alkoholizmu ili drugom
društveno neprihvatljivom ponašanju,
 ako ne razvijaju njegove sklonosti prema radu i
sl.
Poremećaj u vaspitanju postoji kad su kod
djeteta izražene sklonosti ka delinkvenciji, nasilju ili
drogiranju, tako da roditelji, i pored uloženog napora,
nisu u stanju sami ga vaspitavati i starati se o njemu.
Doduše, taj poremećaj može biti posljedica i
nepravilnog vršenja roditeljskog prava.
Do neizvršavanja dužnosti prema djeci može

doći krivicom roditelja, njihovim neodgovornim
ponašanjem i načinom života (uživanje alkohola,
kockanje i sl.), ali i zanemarivanjem i ugrožavanjem
interesa djece zbog okolnosti objektivne prirode,
naprimjer lošeg zdravstvenog stanja ili nesposobnosti i
nemogućnosti roditelja da osiguraju pravilan fizički i
psihički razvoj djeteta.
4.2.3.2. Postupak i dejstva oduzimanja djeteta
Organ starateljstva nadležan po mjestu
prebivališta djeteta, nakon što utvrdi potrebu za tim,
donosi rješenje o oduzimanju djeteta od roditelja.
Pošto roditelji više nemaju pravo da se staraju o
čuvanju i vaspitanju djeteta, to organ starateljstva u
rješenju o oduzimanju djeteta odlučuje i o tome kome
će se dijete povjeriti.
Po pravosnažnosti rješenja, a izuzetno i prije
toga (ako bi dijete zbog odlaganja izvršenja pretrpjelo
štetu), pristupa se izvršenju: dijete se oduzima od
roditelja i povjerava drugom roditelju ili nekom
drugom licu ili ustanovi na čuvanje i vaspitanje.
Za vrijeme trajanja ove mjere roditelji
nemaju pravo starati se o:
 podizanju,
 čuvanju,
 vaspitanju i
 obrazovanju djeteta, pošto su upravo u toj sferi i
izraženi njihovi propusti.
4.2.3.3. Prestanak
Po izvršenju ovog rješenja za organ

starateljstva nastaje obaveza da u saradnji sa
roditeljima nastoji otkloniti uzrok izricanja ove
mjere, kako bi se dijete, što je moguće prije, vratilo
roditeljima. Ukoliko se u tome uspije, roditelji
mogu tražiti vraćanje djeteta.
4.3. MJERE RADI ZAŠTITE IMOVINSKIH PRAVA
DJETETA
Nadzor nad vršenjem roditeljskog prava od

organa starateljstva, pored zaštite ličnih, treba da
osigura zaštitu i imovinskih prava i interesa
djeteta. Međutim, izricanje ovih mjera nije samo u
nadležnosti ovog organa, već je za neke od njih
uređena nadležnost suda.
Izricanjem i provođenjem mjera za zaštitu

imovinskih prava i interesa djeteta roditeljima se u
isto vrijeme i pruža pomoć u izvršavanju njihovih
dužnosti u pogledu upravljanja imovinom djeteta.
4.3.1. Zahtijevanje polaganja računa o
upravljanju imovinom djeteta
Ovu preventivnu mjeru organ starateljstva

izriče i provodi onda kada okolnosti ukazuju na
nepravilno upravljanje imovinom djeteta, koje se
još uvijek može otkloniti samim obavezivanjem
roditelja da polože račun o njenom upravljanju,
ukazivanjem roditeljima na njihove propuste i na
nepridržavanje zakonskih odredaba o upravljanju i
korištenju prihoda sa dječije imovine, te
pružanjem stručne pomoći.
4.3.2.Određivanje mjera obezbjedenja na imovini
roditelja
Kad su interesi djeteta ugroženi u većoj mjeri

nego kod izricanja prethodne mjere, odnosno kad
na osnovu računa o upravljanju dječijom
imovinom utvrdi veći stepen povrede interesa
djeteta, organ starateljstva može tražiti od suda da
dozvoli obezbjedenje na imovini roditelja (čl.
101/2 PZ).
4.3.3. Stavljanje roditelja u položaj staraoca
Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih

interesa djeteta, zahtijevati da sud u vanparničnom
postupku odluči da se roditelji u pogledu upravljanja
imovinom djeteta stave u položaj staralaca (čl. 101/3
PZ).
Izricanje ove mjere organ starateljstva će tražiti

onda kada prethodne dvije ne mogu obezbijediti
zaštitu imovinskih prava i interesa djeteta.
Odluku o stavljanju roditelja u položaj staraoca

donosi sud u vanparničnom postupku.
5. ODUZIMANJE RODITELJSKOG STARANJA
Oduzimanje roditeljskog prava je najstrožija

mjera koja se može izreći roditeljima zbog
nepravilnog vršenja roditeljskog prava.
Njenim izricanjem roditelji se najintenzivnije

ograničavaju u izvršavanju svojih prava i obaveza.
5.1. RAZLOZI ZA ODUZIMANJE RODITELJSKOG
STARANJA
Porodični zakon normira da će se roditeljsko

pravo oduzeti roditelju koji:
 zloupotrebljava roditeljsko pravo, ili

 je dijete napustio, ili
 je svojim ponašanjem očigledno pokazao da se
ne brine o djetetu, ili
 grubo zanemaruje svoje dužnosti (čl. 103).
5.2. NADLEŽNOST I POSTUPAK
Za donošenje odluke o oduzimanju

roditeljskog prava nadležan je opštinski sud, koji o
tome odlučuje u vanparničnom postupku. Mjesno
nadležan je sud na čijem području dijete ima
prebivalište, odnosno boravište.
5.3. DEJSTVO ODUZIMANJA RODITELJSKOG
STARANJA
S obzirom na razloge zbog kojih je izrečena

ova mjera, normalno je da roditelj više nema
pravo starati se o ličnosti djeteta, niti o njegovoj
imovini, niti ga može zastupati. Od svih prava i
obaveza tom roditelju ostaje samo dužnost
izdržavanja djeteta (čl. 233. PZ).
Dijete se stavlja pod starateljstvo (čl. 198.
PZ), ili može biti usvojeno (čl. 149/2 PZ), a može se
dati i na porodični smještaj ili povjeriti ustanovi.
5.4. VRAĆANJE ODUZETOG RODITELJSKOG STARANJA
Odluka o oduzimanju roditeljskog prava je

privremenog karaktera, budući da se ponašanje
roditelja može izmijeniti. Stoga zakonodavac reguliše
mogućnost vraćanja roditeljskog prava onda kada
prestane razlog zbog kojeg je ono oduzeto.
Pravo na pokretanje ovog postupka pripada

organu starateljstva i roditelju kojem je ono bilo
oduzeto (čl. 87. ZVP).
6. PRESTANAK RODITELJSKOG STARANJA
Roditeljsko pravo je priznato roditeljima radi zaštite

ličnosti, prava, interesa i imovine maloljetnog
djeteta.
Maloljetnik nema poslovnu sposobnost i nije u

stanju sam se starati o sebi, pa dok ta nesposobnost
traje o njemu se staraju roditelji vršeći roditeljsko
pravo.
Ovo pravo, znači, traje samo određeno vrijeme, dok

postoji potreba za njim. Stoga ono prestaje
punoljetstvom i emancipacijom djeteta.
6.1. PRESTANAK RODITELJSKOG STARANJA
PUNOLJETSTVOM DJETETA
Punoljetstvom dijete stiče potpunu poslovnu

sposobnost, pa može samostalno svojim radnjama
učestvovati u pravnom prometu, odnosno svojim
izjavama volje sticati prava i obaveze.
U našem pravu punoljetstvo nastupa sa

navršenom osamnaestom godinom života.
S punoljetstvom djeteta roditeljsko pravo

prestaje po sili zakona (čl. 105. PZ).
Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih
ili duševnih nedostataka nesposobno za rad, a
nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može
ostvarivati iz svoje imovine, roditelji su ga dužni
izdržavati dok traje ta nesposobnost (čl. 231/2 PZ).
EMANCIPACIJOM DJETETA
Emancipacija je zakonom utvrđen način sticanja

poslovne sposobnosti prije punoljetstva djeteta. S
obzirom na to da se po posljedicama izjednačava sa
punoljetstvom, ona će dovesti i do prestanka
roditeljskog prava.
Potpuna emancipacija nastaje sklapanjem braka
maloljetnika. Maloljetnik koji sa odobrenjem suda
sklopi brak, po sili zakona stiče potpunu poslovnu
sposobnost.
Samim tim prestaje i roditeljsko pravo, koje se više ne
može ponovo uspostaviti.
6.3. PRESTANAK RODITELJSKOG STARANJA USVOJENJEM
Zasnivanjem usvojenja prestaje roditeljsko pravo
prirodnih roditelja i nad usvojenikom roditeljsko pravo
stiču usvojioci.
Znači, roditeljsko pravo ne prestaje, kao u prethodna
dva slučaja, zato što je dijete steklo poslovnu
sposobnost, već zato da bi se omogućilo da roditeljsko
pravo prede na lica koja su pravnim putem zasnovala
roditeljski odnos sa usvojenikom.
Razlika između situacije kad je zasnovano potpuno i
one kod zasnovanog nepotpunog usvojenja je u tome
što se u prvom slučaju roditeljsko pravo definitivno
prenosi na usvojioce, dok se u drugom slučaju ono
može raskidom usvojenja vratiti prirodnim roditeljima
djeteta.
SMRĆU
Roditeljsko pravo je lično pravo roditelja koje

im pripada samo u odnosu na njihovo dijete, tako
daje ono vezano isključivo kako za ličnost roditelja,
tako i za ličnost djeteta.
Zbog toga ono i prestaje u slučaju smrti

jednog od subjekata roditeljsko pravnog odnosa.
Smrću maloljetnog djeteta prestaje

roditeljsko pravo oba roditelja, pošto više ne
postoji subjekt zbog kojeg je ovo pravo i
ustanovljeno.
7. PRODUŽENJE RODITELJSKOG STARANJA
Roditeljsko staranje u pravilu traje do
punoljetstva djeteta. Onda kada dijete
dostizanjem punoljetstva nije postalo sposobno
starati se o sebi, potrebno je da mu se i nakon
toga pruža zaštita.
Prirodna veza koja postoji između roditelja i
djeteta garantuje zaštitu interesa djeteta u većoj
mjeri nego odnos staralac - štićenik.
Ustanova kojom se omogućuje nastavljanje
vršenja roditeljskog prava i nakon punoljetstva
djeteta jeste produženje roditeljskog prava.
7.1. RAZLOZI ZA PRODUŽENJE
Do produženja roditeljskog prava dolazi ako dijete

zbog tjelesnog ili duševnog nedostatka nije
sposobno samo se starati o sebi i o svojim pravima i
interesima (čl. 102. PZ).
Duševni nedostatak postoji kad je dijete:
 duševno bolesno,
 mentalno zaostalo ili
 je nesposobno za rasuđivanje zbog drugog uzroka.
7.2. NADLEŽNOST I POSTUPAK
Za produženje roditeljskog prava stvarno je

nadležan opštinski sud, a odluka se donosi u
vanparničnom postupku. Mjesna nadležnost se
određuje prema prebivalištu, odnosno boravištu
djeteta.
Ako oba roditelja vrše roditeljsko pravo, a jedan

se protivi pokretanju ovog postupka, moguće je
da drugi roditelj sam podnese zahtjev.
7.3. DEJSTVO PRODUŽENJA RODITELJSKOG
STARANJA
Nakon donošenja odluke o produženju

roditeljskog prava roditelji i dalje imaju i vrše na isti
način sva prava i dužnosti prema djetetu kao i prije
njegovog punoljetstva.
Međutim, kako vršenje pojedinih prava i
dužnosti roditelja prema djetetu zavisi od djetetove
sposobnosti za rasuđivanje (isto kao i prema
maloljetnom djetetu), to u odluci o produženju
roditeljskog prava treba da se utvrdi da li lice nad
kojim je produženo roditeljsko pravo ima položaj
maloljetnika mlađeg ili starijeg od 15 godina.
7.4. PRESTANAK PRODUŽENOG RODITELJSKOG
STARANJA
Pošto razlozi zbog kojih se produžava

roditeljsko pravo mogu biti privremenog trajanja,
to i produženo roditeljsko pravo može prestati
odlukom suda. Postupak se vodi prema istim
pravilima kao i postupak za produženje
roditeljskog prava.
Produženo roditeljsko pravo prestaje i

prirodnim putem - smrću djeteta ili roditelja.
DRUGI DIO
STARATELJSKO PRAVO
1. POJAM I SVRHA STARATELJSTVA
Starateljstvo je posebna zaštita koju

društvena zajednica pruža maloljetnoj djeci koja
nisu pod roditeljskim staranjem i punoljetnim licima
koja nisu sposobna ili koja nisu u mogućnosti sama
se starati o svojoj ličnosti, pravima i interesima (čl.
13. PZ).
U rimskom pravu se zaštita lica koja se nisu

mogla starati sama o sebi ostvarivala putem dvije
ustanove, koje su u početku imale drugačiju svrhu i
cilj od današnje ustanove starateljstva, ali su se na
kraju razvoja rimskog prava izjednačile s njom:
Lica čija se zaštita ostvaruje starateljstvom su:
 maloljetnici koji nisu pod roditeljskim staranjem

(koji nemaju roditelje ili se oni ne staraju o njima),
 punoljetna lica koja nisu sposobna starati se o
sebi, a kojima je oduzeta ili ograničena poslovna
sposobnost i
 punoljetna lica koja nisu, iz bilo kog razloga, u
mogućnosti starati se o sebi.
Prema razlozima zbog kojih se lice stavlja pod
starateljstvo, razlikuju se tri vrste starateljstva:
 starateljstvo nad maloljetnim licima,

 starateljstvo nad punoljetnim licima kojima je
oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost i
 starateljstvo u posebnim slučajevima.
Svrha starateljstva je u prvom redu zaštita
ličnosti štićenika, pošto se on, kao poslovno
nesposobno lice, ne može sam starati o sebi.
Na značaj starateljstva ukazuje odredba čl. 13.

Porodičnog zakona (sadržana u Osnovnim odredbama
Zakona), u kojoj se normira da "društvena zajednica
starateljstvom pruža posebnu zaštitu maloljetnoj djeci
koja nisu pod roditeljskim staranjem i punoljetnim
licima koja nisu sposobna ili koja nisu u mogućnosti da
se sama staraju o svojoj ličnosti, pravima i interesima".
2. UREĐENJE USTANOVE STARATELJSTVA U NAŠEM PRAVU
Ustanova starateljstva se u našem pravu reguliše u
porodičnom zakonodavstvu. Zbog toga je starateljsko pravo,
čiji je predmet uređenje i izučavanje ove ustanove, sastavni
dio porodičnog prava kao pozitivnog prava i kao dijela
pravne nauke.
Subjekti ovog dijela porodičnog prava su fizička i
pravna lica. Pored lica koje se stavlja pod starateljstvo
(štićenika), kao subjekt se pojavljuje i organ starateljstva,
organ u čijoj je nadležnosti pružanje ovog oblika zaštite, bez
čijeg učešća i djelatnosti nije ni moguće ostvarenje svrhe i
zadataka starateljstva. Uz organ starateljstva, o štićeniku se
neposredno stara i lice koje ovaj organ odredi za staraoca.
Ustanova starateljstva je kod nas regulisana
Porodičnim zakonom, a kao dopunski izvori se u
ovoj oblasti primjenjuju:
 Zakon o upravnom postupku (ZUP),

 Zakon o obligacionim odnosima (ZOO),
 Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima
drugih zemalja
u određenim odnosima, te
 Zakon o socijalnoj zaštiti.
U našem pravu ustanova starateljstva ima
društveni karakter, za razliku od starijih prava i
dijela uporednog prava, gdje je ona porodičnog
karaktera. Njen društveni karakter se manifestuje u
slijedećem:
 izbor i postavljanje staraoca, rukovodeći se

interesom
štićenika, vrši nadležni organ, dok su to ranije
činili roditelji,
odnosno otac, birajući staraoca iz kruga srodnika;
 radi osiguranja pravilnog staranja o štićeniku,
organ
ORGAN STARATELJSTVA
1. STVARNA NADLEŽNOST
Pitanje organa koji će vršiti poslove organa

starateljstva je izuzetno važno i osjetljivo. Od
njegovog pravilnog rješenja zavisi uspješnost i
efikasnost ostvarivanja brojnih zadataka ovog
organa u oblasti starateljstva, u ostalim oblastima
porodičnog prava i u drugim granama prava.
Do donošenja Osnovnog zakona o

starateljstvu (OZS) iz 1965. godine pitanje stvarne
nadležnosti organa starateljstva bilo je uređeno
Porodični zakon (čl. 15/1) normira da poslove
zaštite i pomoći porodici i druge poslove (odnosno
poslove starateljstva), vrši opštinski organ uprave
nadležan za poslove socijalne zaštite, ako odlukom
skupštine opštine vršenje ovih poslova nije
povjereno drugom organu, organizaciji, odnosno
zajednici.
Porodični zakon normira mogućnost
osnivanja stručnog tijela pri organu starateljstva (čl.
174/3). Ovo tijelo, čiji su članovi:
 ljekar,
 pedagog,
 psiholog,
 pravnik,
 socijalni radnik i
 drugi stručnjaci,
razmatra stručna pitanja i predlaže organu

2. MJESNA NADLEŽNOST
Mjesna nadležnost organa starateljstva u

poslovima starateljstva određuje se prema
prebivalištu lica koje treba da se stavi pod
starateljstvo, a ako se ono ne može utvrditi, onda
prema njegovom boravištu. Prebivalište, odnosno
boravište određuje se prema vremenu kada su se
stekli uslovi za stavljanje pod starateljstvo (čl. 216.
PZ).
3. SARADNICI ORGANA STARATELJSTVA
Organ starateljstva ima brojne i složene

dužnosti, pa je za njihovo uspješno ostvarenje
neophodna njegova saradnja sa raznim subjektima.
Ova je saradnja, kao zakonom normirana obaveza
organa starateljstva, predviđena sa slijedećim
subjektima:
 organima društveno - političkih zajednica,

 mjesnih zajednica i organizacija,
 pravosudnim i drugim državnim organima,
 radnim ljudima i građanima (čl. 15/2 PZ).

4. NAČIN VRŠENJA STARATELJSTVA
Poslove u oblasti starateljstva organ

starateljstva može vršiti na dva načina:
 neposredno i
 posredno.
O posrednom vršenju starateljstva se radi

onda kada organ starateljstva cjelokupno staranje o
ličnosti, pravima, interesima i imovini štićenika
povjeri staraocu, koji tu dužnost obavlja pod
nadzorom ovog organa.
Neposredno vršenje starateljstva se sastoji u

tome da organ starateljstva sam, neposredno
5. ZADACI I OVLAŠTENJA ORGANA STARATELJSTVA
Organ starateljstva ima veliki broj zadataka i

ovlaštenja, kako u oblasti starateljskog prava,
tako i u ostalim oblastima porodičnog prava.
5.1. POSLOVI U OBLASTI STARATELJSTVA
Poslovi organa starateljstva u oblasti starateljstva

se mogu podijeliti u tri grupe:
 neposredne poslove,
 poslove rukovođenja i
 poslove nadzora i pomoći.

Ove poslove organ starateljstva obavlja
primjenom pravila upravnog postupka i metoda
stručnog socijalnog rada.
Prema odredbi čl. 224/1 PZ, organ

starateljstva postupa po odredbama Zakona o
upravnom postupku (ZUP-a) kad odlučuje o
stavljanju jednog lica pod starateljstvo, kad
postavlja i razrješava staraoca, kad odlučuje o
obimu ovlaštenja staraoca i o pravima i interesima
štićenika.
Organ starateljstva u svom radu - u

pripremanju, donošenju i provođenju svojih
rješenja, tj. pojedinih mjera, pored pravnih
5.2. POSLOVI U DRUGIM OBLASTIMA
PORODIČNOG PRAVA
Zadaci i ovlaštenja organa starateljstva u

ostalim oblastima porodičnog prava su brojni i
značajni, kako u smislu zaključenja i održavanja
brakova koji će moći ostvariti svoju svrhu, tako i u
smislu zaštite lica čiji su interesi ugroženi ili
povrijeđeni od drugih članova porodice.
Ti su zadaci organa starateljstva slijedeći:
U oblasti bračnog prava:
davanje mišljenja u postupku izdavanja dozvole za

sklapanje braka maloljetniku (čl. 76/2 ZVP);
pokretanje postupka za poništaj braka zbog
bračnosti (čl, 50. PZ),
nesposobnosti za rasuđivanje (čl. 51/1 PZ),
krvnog i adoptivnog srodstva (čl. 52. PZ),
maloljetstva (čl. 54. PZ) i fiktivnog braka (čl. 50.

PZ);
provođenje postupka mirenja bračnih drugova
U oblasti roditeljskog prava:
vršenje opšteg nadzora nad vršenjem roditeljskog

prava preduzimanjem preventivnih i represivnih
mjera za zaštitu ličnosti i imovinskih prava djeteta
(čl. 97-101. PZ);
učešće u postupku za oduzimanje (čl. 104. PZ) i za
produženje roditeljskog prava (čl. 102. PZ);
učešće u postupku ostvarivanja zakonske obaveze
izdržavanja (čl. 254, 255, 256, 261 i 262. PZ);
učešće u donošenju, odnosno donošenje odluke o
povjeravanju djeteta na čuvanje i vaspitanje (čl.
92/3 i 91. PZ);
odlučivanje o održavanju ličnih odnosa roditelja i
U oblasti usvojenja organ starateljstva je
gotovo isključivo nadležan:
odlučuje o zasnivanju i prestanku usvojenja, te

vrši nadzor nad ostvarivanjem cilja usvojenja.
U vezi sa porodičnim smještajem djece, organ

starateljstva također učestvuje u njegovom
zasnivanju, nadzoru i prestanku.
STARALAC
1. POJAM STARAOCA
Veliki broj poslova i zadataka organ starateljstva

obavlja preko staraoca, tj. lica kojeg ovlasti i
zaduži da se neposredno stara o licu koje je
stavljeno pod starateljstvo.
Staralac se određuje kao "poslovno sposobno

fizičko lice koje ima određena lična svojstva i
sposobnosti, postavljeno od organa starateljstva
ili po sili zakona, po svom prethodnom pristanku,
da se pod nadzorom organa starateljstva
Staralac je fizičko lice koje ima poslovnu
sposobnost, lična svojstva i sposobnosti za uspješno
obavljanje svoje funkcije.
Pravno lice se ne može postaviti za staraoca,

jer bi to bilo suprotno prirodi starateljske funkcije i
ustanove starateljstva, te sa zadacima i dužnostima
staraoca. Staralac u najvećem broju slučajeva
zamjenjuje roditelja maloljetnom djetetu, a i onda
kada je štićenik lice kojem je oduzeta poslovna
sposobnost, staralac je u položaju sličnom položaju
roditelja.
Zakonodavac u regulisanju svih pitanja koja se

Funkcija staraoca zasniva se na načelu
dobrovoljnosti. Svako lice ima pravo prihvatiti ili
odbiti starateljsku funkciju.
U interesu je štićenika da mu se za staraoca

postavi lice koje to želi i koje je prethodno pristalo
da bude staralac, pošto se samo tada može
očekivati da će savjesno, brižljivo i uspješno
izvršavati svoje obaveze.
Staralac svoju funkciju vrši samostalno, ali

pod nadzorom organa starateljstva. Njegova
samostalnost, inače manja od samostalnosti
roditelja, jeste ograničena interesom štićenika i
2. USLOVI ZA IZBOR STARAOCA
Za staraoca se može postaviti samo lice koje

posjeduje određena svojstva i sposobnosti koie
pružaju garanciju da će starateljsku dužnost
uspješno obavljati Osim utvrđenja ove opšte
podobnosti, organ starateljstva treba da utvrdi da
lije to lice podobno za staranje i o konkretnom
štićeniku, odnosno treba da utvrdi i njegovu
posebnu podobnost.
Porodični zakon (čl. 176/2) kao pozitivno

određene uslove normira lična svojstva i
sposobnost za vršenje dužnosti staraoca, te
U čl. 180. predviđa se da se za staraoca ne
može postaviti:
lice kome je oduzeto roditeljsko pravo,

lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna
sposobnost
lice čiji su interesi u suprotnosti sa interesima
štićenika, tj. koje ne pruža dovoljno jemstva da će
štićenika vaspitati tako da bude koristan član
društvene zajednice
lice od koga se, s obzirom na njegovo ranije i
sadašnje ponašanje, lična svojstva i odnose sa
3. VRSTE STARALACA
U našem pravu klasifikacija staralaca vrši se

prema više kriterija.
Prema broju štićenika prema kojima vrši

dužnost staraoca, razlikuju se:
 individualni i
 kolektivni staralac.
 Zavodski staralac vrši starateljsku dužnost
prema svim štićenicima smještenim u jednoj
ustanovi.
 Zajednički staralac obavlja starateljsku dužnost
Prema prirodi i obimu ovlaštenja razliku se:
matični,
staralac imovine i
naročiti staralac.
Matični staralac se postavlja svakom

štićeniku, pa se može označiti i kao osnovni
staralac.
Staralac imovine se postavlja pored matičnog,
odnosno pored zavodskog staraoca samo onda
kada za tim p.stoji potreba.
Posebni (kolizioni ili rearočit) staralac se
postavlja štićeniku onda kada između njega i
staraoca nastane sukob interesa, odnosno kada
nastane spor između njih ili kada treba da se
zaključe neki pravni posao.
Prema trajanju starateljske funkcije staraoci
se mogu podijeliti na:
 trajne i
 privremene.
Trajni (stalni) je staralac koji se postavlja

svakom štićeniku bez određivanja dužine trajanja
gjegove funkcije.
Privremeni staralac se postavlja za određeno,
obično kraće vrijeme, licu koje učestvuje u
postupku, a samo nije u stanju zastupati svoje
4. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO I
POSTAVLJANJE STARAOCA
Postupak za stavljanje pod starateljstvo

pokreće se i vodi po načelu oficijelnosti i hitnosti
(čl. 219. PZ).
Odmah po saznanju za potrebu stavljanja pod

starateljstvo, organ starateljstva je obavezan
preduzeti potrebne mjere za zaštitu ličnosti, prava i
interesa tog lica i pokrenuti postupak za njegovo
stavljanje pod starateljstvo.
Staralac vrši svoje obaveze u pogledu ličnosti

štićenika nakon što rješenje o postavljanju za
5. DUŽNOSTI STARAOCA
Porodični zakon dužnosti staraoca normira u

dva svoja dijela:
 u dijelu koji se odnosi na staraoca uopšte (čl. 176-

197) i
 u dijelu koji se odnosi na pojedine vrste
starateljstva (čl. 198-215).
5.1. STARANJE O LIČNOSTI ŠTIĆENIKA
Ova obaveza, normirana u čl. 183. PZ, jeste

najvažnija obaveza staraoca. Ipak, u nekim
posebnim slučajevima starateljstva staralac nije
dužan starati se o1ičnosti štićenika, pošto za tim ne
postoji potreba. To je slučaj sa kolizionim ili sa
staraocem nad imovinom čiji je vlasnik nepoznat.
5.2. STARANJE O IMOVINI ŠTIĆENIKA
Zaštita imovine štićenika nema onaj značaj kakav

ima zaštita njegove ličnosti. Ipak, pošto imovina
osigurava razvoj ličnosti štićenika, staralac je
dužan preduzimati mjere za njenu zaštitu.
Da bi se štićenik osigurao od mogućih

zloupotreba od staraoca, a u isto vrijeme da bi
staralac mogao odbiti neosnovane prigovore na
svoj rad, prije predaje štićenikove imovine
staraocu na upravljanje, vrši se njen popis i
procjena.
Nakon popisa i procjene imovina se predaje
staraocu na upravljanje, osim ako se ona nalazi
izvan područja organa starateljstva koji je
nadležan za štićenika (kad se za staranje o njoj
određuje staralac imovine), odnosno ako je
štićenik smješten u ustanovi (kad se za poslove
koje ta ustanova ne vrši u okviru svoje redovne
djelatnosti postavlja staralac).
5.3. ZASTUPANJE ŠTIĆENIKA
Zakonski zastupnik štićenika je staralac,

odnosno organ starateljstva ukoliko on neposredno
vrši dužnost staraoca ili je odlučio ograničiti
ovlaštenja staraoca i sam zastupati štićenika "(čl.
189. PZ).
Staralac je, znači, zakonski zastupnik štićenika,

isto kao što je roditelj zakonski zastupnik
maloljetnog djeteta.
5.3.1. Poslovi koje staralac samostalno obavlja
Prema čl.190. staralac samostalno vrši

poslove koji spadaju u redovno poslovanje i
upravljanje imovinom štićenika za preduzimanje
poslova koji se tiču održavanja i unapređenja
štićenikove imovine, a koji su potrebni radi
osiguranja interesa štićenika, staralac ne mora
tražiti odobrenje organa starateljstva, jer bi to išlo
nauštrb uspješnog i blagovremenog izvršavanja
njegovih obaveza.
Pri preduzimanju svakog važnijeg posla

staralac će se, kada je to moguće, posavjetovati sa
5.3.2. Poslovi za koje je potrebno odobrenje
organa starateljstva
Za obavljanje svih poslova koji prelaze okvire

redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom
imovinom staralac mora imati prethodno
odobrenje organa starateljstva (čl. 187. PZ).
Tako u pogledu raspolaganja i upravljanja
imovinom i pravima štićenika (čl. 188), staralac
mora imati odobrenje organa starateljstva za
slijedeće poslove:
za otuđenje ili opterećenje nepokretne imovine

štićenika,
za otuđenje iz imovine štićenika pokretnih stvari
veće i posebne lične vrijednosti, ili raspolaganje
imovinskim pravima veće vrijednosti,
za odricanje od nasljedstva ili legata, ili odbijanje
poklona i
5.3.3. Poslovi u kojima staralac ne može zastupati
štićenika
Određene poslove staralacne može

zaključivati u ime i za račun štićenika ni sa
odobrenjem organa starateljstva.
To su poslovi:
koji su strogo vezani za ličnost štićenika, zatim

oni koji se odnose na njegovu imovinu a nanose
mu očiglednu štetu i
oni u kojima postoji kolizija štićenikovih i
staraočevih interesa.
Staralac ne može zastupati štićenika ni u
poslovima u kojima su njihovi interesi u suprotnosti,
u sporu koji se vodi između štićenika i staraoca, kao
i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u
suprotnosti.
5.4. PRIBAVLJANJE SREDSTAVA ZA IZDRŽAVANJE
ŠTIĆENIKA
Staralac nije obavezan iz svojih sredstava

izdržavati štićenika,osim ako mu je on blizak
srodnik, kojeg je po osnovu srodstva dužan
izdržavati. Njegova obaveza je da se stara o
osiguranju sredstava potrebnih za izdržavanje,
odnosno za provođenje mjera u interesu štićenika
i ostvarenje svrhe starateljstva.
Staralac je dužan preduzeti sve potrebne

mjere radi pribavljanja tih sredstava, a pritom je
dužan koristiti izvore prihoda onim redom koji je
5.5. PODNOŠENJE IZVJEŠTAJA I POLAGANJE
RAČUNA O RADU
Staralac se u vršenju starateljsko dužnosti nalazi

pod stalnom kontrolom organa starateljstva, po
čemu se njegov položaj bitno razlikuje od položaja
roditelja dok vrše roditeljsko pravo prema svojoj
maloljetnoj djeci.
Jedan od načina nadzora nad njegovim radom je

upravo putem razmatranja izvještaja i računa koji je
staralac obavezan podnositi organu starateljstva.
Organ starateljstva je dužan savjesno
razmotriti izvještaj i po potrebi preduzeti
odgovarajuće mjere radi zaštite interesa štićenika
(čl. 192/4 PZ).
Pored prihvatanja izvještaja staraoca, organ

starateljstva je dužan i povremeno, ličnim uvidom,
kontrolisati kako staralac vrši svoje dužnosti prema
štićeniku (čl. 192/5 PZ).
Redovni izvještaj staralac podnosi početkom
godine za prethodnu godinu.
Pored tog redovnog, zakon propisuje i

podnošenje vanrednog izvještaja na zahtjev organa
starateljstva.
Po prestanku dužnosti staraoca ili po

prestanku starateljstva staralac je također dužan
podnijeti izvještaj i položiti račun o svom radu tj. o
stanju štićenikove imovine (čl. 196/3 i 197/1 PZ).
6. PRAVA STARAOCA
Uz sve dužnosti, na kojima i jeste težište pri

vršenju starateljstva, staralac ima i određena prava.
On ima pravo na naknadu opravdanih

troškova, a postoji mogućnost i da dobije nagradu
za svoj rad.
6.1. PRAVO STARAOCA NA NAKNADU
OPRAVDANIH TROŠKOVA
Staralac je obavezan starati se o štićeniku, ali

pritom nije dužan ulagati svoja sredstva, kako za
njegovo izdržavanje, tako ni za ostale izdatke. Stoga
on ima pravo od organa starateljstva tražiti naknadu
opravdanih troškova koje je imao u vršenju svoje
dužnosti (čl. 193/3 PZ).
6.2. MOGUĆNOST ODREĐIVANJA
NAGRADE STARAOCU
Porodični zakon predviđa da staralac svoju
dužnost, po pravilu, vrši bez nagrade (čl. 193/1 PZ).
Međutim, Zakon ostavlja mogućnost da organ

starateljstva nagradi staraoca ako se on posebno
zalagao i istakao u vršenju dužnosti (čl. 193/2 PZ).
Visinu nagrade određuje organ starateljstva

rukovodeći se uloženim naporima, teškoćama i
postignutim posebnim rezultatima.
Nagrada se isplaćuje iz istih sredstava iz kojih

7. PRIGOVOR NA RAD STARAOCA
Staralac i organ starateljstva su obavezni
preduzimati sve potrebne mjere radi zaštite ličnosti,
prava, interesa i imovine štićenika. Jedno od
sredstava za sprječavanje nesavjesnog postupanja i
nastanka štetnih posljedica za štićenika jeste
mogućnost ulaganja prigovora na rad staraoca i na
rad organa starateljstva.
Tako prigovor mogu podnijeti:
štićenik koji je u stanju to učiniti,

njegovi srodnici,
pravosudni organi,
zainteresovani organi i organizacije, kao i
svaki građanin (čl. 225. PZ).

Prigovor na rad staraoca podnosi se organu
starateljstva, a prigovor na rad organa starateljstva
organu nadležnom za rješavanje u drugom stepenu
u upravnim stvarima starateljstva.
8. MJERE ZA OBEZBJEĐENJE
ŠTIĆENIKOVE IMOVINE
U momentu preuzimanja starateljske

dužnosti, kao i kasnije, u vrijeme nastanka
opasnosti da staralac svojim radom štićeniku
prouzrokuje štetu, organ starateljstva može
preduzeti slijedeće mjere:
zalogu na pokretnim stvarima, nekretninama i

pravima (čl. 71. ZOSPO i čl. 966-996 ZOO) i
jemstvo trećeg lica koje se obavezuje da će
štićeniku naknaditi štetu ako to ne učini staralac (čl.
Pored ovih, za obezbjedenje štićenikovih
potraživanja se mogu primijeniti i mjere normirane
u Zakonu o izvršnom postupku (ZIP). Ove mjere,
međutim, može odrediti samo sud, a ne i organ
starateljstva.
ZIP kao sredstva obezbjedenja predviđa
založno pravo na nepokretnost, prethodne mjere i
privremene mjere.
9. ODGOVORNOST STARAOCA
Ukoliko se preventivnim mjerama ne uspije
osigurati zaštita interesa štićenika, već staralac
9.1. GRAĐANSKA ODGOVORNOST
STARAOCA
Staralac u obavljanju svoje dužnosti mora
uložiti više napora i pažnje nego pri staranju o
svojim interesima. Od njega se zahtijeva da se o
štićeniku, njegovim pravima, interesima i imovini
stara kao dobar roditelj. Stoga je on odgovoran
naknaditi štetu koja je nastala na imovini štićenika,
ako se dokaže da se nije ponašao kao dobar
roditelj.
Prema čl. 194. PZ staralac odgovara štićeniku

za štetu koju je skrivio u obavljanju dužnosti
9.2. KRIVIČNA ODGOVORNOST STARAOCA
Staralac krivično odgovara ako zlostavlja

maloljetnog štićenika ili ga grubim zanemarivanjem
svoje dužnosti zbrinjavanja i vaspitanja zapusti. Isto
tako, njegova krivična odgovornost se normira i za
slučaj kad prinuđava maloljetnog štićenika na
pretjeran rad ili rad koji ne odgovara njegovom
uzrastu, ili na prosjaćenje, ili ga iz koristoljublja
navodi na vršenje drugih radnji koje su štetne za
njegov razvoj (čl. 102. Krivičnog zakona BiH).
9.3. ADMINISTRATIVNA ODGOVORNOST
STARAOCA
Prema staraocu se mogu preduzeti i druge
mjere normirane Zakonom o upravnom postupku
(npr. smjenjivanje), kao i mjere predviđene u
Zakonu o prekršajima, za slučaj da staralac u vršenju
starateljske dužnosti učini prekršaj.
10. PRESTANAK DUŽNOSTI STARAOCA

Dužnost staraoca prestaje prestankom
starateljstva. Međutim, ona može prestati i
nezavisno od prestanka starateljstva, odnosno dok
10.1. SMRT STARAOCA
Staralac je izabran i postavljen (na osnovu
svojih ličnih kvaliteta i sposobnosti) da tu funkciju
vrši lično. Stoga njegovom smrću ova funkcija
prestaje, bez mogućnosti da se prenese na njegove
nasljednike. Punoljetni nasljednici staraoca koji su
živjeli s njim u zajednici obavezni su samo
obavijestiti organ starateljstva o njegovoj smrti,
kako bi ovaj preduzeo potrebne mjere.
Ovaj je organ, naime, dužan bez odlaganja

preduzeti mjere za zaštitu interesa štićenika do
postavljanja novog staraoca (čl. 195. PZ). Ta se
10.2. RAZRJEŠENJE STARAOCA PO
SLUŽBENOJ DUŽNOSTI
Organ starateljstva razrješava staraoca
dužnosti ako utvrdi daje u vršenju svoje funkcije
nemaran, da zloupotrebljava svoja ovlaštenja, da se
njegovim radom ugrožavaju interesi štićenika ili ako
smatra da bi za štićenika bilo korisnije da mu se
postavi drugi staralac (čl. 196. PZ).
U prva tri slučaja razrješenje (smjenjivanje)

staraoca je sankcija koja se izriče prema staraocu
zbog nepravilnog vršenja dužnosti dok se u
posljednjoj situaciji radi o tome da staralac savjesno
i u interesu štićenika obavlja svoje obaveze, ali je
10.3. RAZRJEŠENJE PO ZAHTJEVU
STARAOCA
Staralac svoju funkciju prihvata i obavlja
dobrovoljno, tako da od njegovog stava zavisi i
njeno trajanje: on sam odlučuje kada će je prestati
vršiti.
Organ starateljstva mora odmah po

podnošenju ovog zahtjeva preduzeti sve potrebne
mjere za zaštitu interesa štićenika, kako bi se po
prestanku staraočeve dužnosti moglo nesmetano
nastaviti pružanje starateljske zaštite.
10.4. PRESTANAK STARATELJSTVA
Po prestanku potrebe za starateljstvom organ
starateljstva donosi rješenje o prestanku
starateljstva i o razrješenju staraoca dužnosti. U
tom slučaju organ starateljstva poziva staraoca da u
određenom roku podnese izvještaj o svom radu i o
stanju štićenikove imovine, te da preda svu imovinu
na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili
usvojiocu.
Predaja imovine vrši se u:
 prisustvu staraoca,
STARATELJSTVO NAD MALOLJETNIM
LICIMA
Od sve tri vrste starateljstva normirane u

našem pravu, starateljstvo nad maloljetnicima je
najčešće i njemu se u zakonodavstvu posvećuje
najveća pažnja. Ustanovom starateljstva nadležni
organ preuzima staranje o maloljetnoj djeci onda
kada roditelji nad njima ne vrše roditeljsko pravo.
1. RAZLOZI ZA STAVLJANJE POD
STARATELJSTVO
Razlozi za stavljanje pod starateljstvo mogu se

odrediti na različit način. Jedna mogućnost je da se
oni izričito propišu, a druga da se ne vrši njihovo
preciziranje, već da se odrede opštom
formulacijom.
Prednosti prvog rješenja su što tu roditelji

unaprijed znaju u kojim će se situacijama njihovo
dijete staviti pod starateljstvo, a i što se za organ
starateljstva utvrđuje obaveza postupanja u ovim
U prilog drugog rješenja ide to što je u zakonu
nemoguće navesti sve konkretne slučajeve u kojima
treba da se otvori starateljstvo, kao i to što njihovo
taksativno navođenje može više štetiti nego koristiti
zbog njihove neprilagodljivosti različitim
situacijama u praksi.
Porodični zakon (čl. 198) normira da se pod
starateljstvo stavlja maloljetno lice:
 čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su

nepoznatog boravišta duže od jedne godine,
 čijim je roditeljima oduzeto roditeljsko pravo,
 čijim je roditeljima oduzeta poslovna sposobnost
ili je još nisu stekli ili im je ona ograničena,
 čiji su roditelji kroz duže vrijeme zanemarili
čuvanje i vaspitanje djece,
 čiji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti
redovno se starati o svom djetetu, a nisu ga
povjerili na čuvanje i vaspitanje licu za koje je
organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za
2. DUŽNOSTI STARAOCA MALOLJETNOG
ŠTIĆENIKA
Dužnosti staraoca normirane u dijelu Zakona
koji reguliše dužnosti staraoca uopšte već smo
obradili. Ovdje ćemo razmotriti drugu grupu
dužnosti, one koje se odnose samo na starateljstvo
nad maloljetnicima.
2.1. STARANJE O LIČNOSTI ŠTIĆENIKA

Porodični zakon (čl. 199) normira da je
staralac maloljetnog štićenika dužan kao roditelj
starati se o njegovoj ličnosti, a naročito o njegovom
Zaštita štićenika osigurava se time što staralac
važnije mjere ne može preduzimati samostalno, već
za njih mora dobiti odobrenje organa starateljstva.
Bez ovog odobrenja ne može preduzeti slijedeće

mjere:
 smjestiti maloljetnika u vaspitno-obrazovnu

ustanovu i dati ga nekom drugom licu na čuvanje i
vaspitanje,
 prekinuti školovanje maloljetnika i promijeniti
vrstu škole,
 donijeti odluku o izboru, vršenju i promjeni
zanimanja maloljetnika i
2.2. ZASTUPANJE ŠTIĆENIKA
Za zastupanje maloljetnog štićenika važi sve
ono stoje rečeno za zastupanje štićenika uopšte, pa
ćemo dodati ono što važi samo za zastupanje
maloljetnika (za sve ostalo upućujemo na dio o
zastupanju štićenika uopšte).
3. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD

MALOLJETNIM LICIMA
Starateljstvo nad maloljetnicima prestaje sa
prestankom potrebe za starateljstvom. Tako ono
prestaje osposobljavanjem maloljetnika da se sam
stara o sebi, preuzimanjem staranja o njemu od
Prema čl. 204. Porodičnog zakona ova vrsta
starateljstva prestaje iz slijedećih razloga:
 PUNOLJETSTVO MALOLJETNOG ŠTIĆENIKA

 ZAKLJUČENJE BRAKA
 USVOJENJE MALOLJETNOG ŠTIĆENIKA
 PRESTANAK RAZLOGA ZBOG KOJEG JE
MALOLJETNIK STAVLJEN POD STARATELJSTVO
 SMRT MALOLJETNOG ŠTIĆENIKA
POSLJEDICE PRESTANKA STARATELJSTVA
NAD MALOLJETNIM LICIMA
Nakon što donese rješenje o prestanku

starateljstva i prestanku dužnosti staraoca, organ
starateljstva poziva staraoca da u određenom roku
podnese izvještaj o svom radu i o stanju štićenikovc
imovine, te da preda imovinu na upravljanje
štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja se
vrši u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno
roditelja ili usvojioca i predstavnika organa
starateljstva (čl. 197. PZ).
STARATELJSTVO NAD LICIMA KOJIM JE ODUZETA
POSLOVNA SPOSOBNOST
Zaštita putem ustanove starateljstva se ne

pruža samo maloljetnim, već i punoljetnim licima
koja nisu u stanju sama se starati o ličnosti,
pravima, interesima i imovini. Međutim, između
stavljanja pod starateljstvo ovih dviju kategorija lica
postoji značajna razlika.
U savremenom uporednom pravu u

posljednje vrijeme je izražena tendencija
postepenog napuštanja ustanove starateljstva, kao
dosadašnjeg sistema zaštite punoljetnih lica koja se
ne mogu starati sama o sebi. Danas se uvode
ustanove drugačije od starateljstva, koje u manjoj
1. ODUZIMANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI
1.1. RAZLOZI ZA ODUZIMANJE POSLOVNE
SPOSOBNOSTI
Porodični zakon (čl. 13) kao razlog za

oduzimanje poslovne sposobnosti normira
nesposobnost lica da se samo brine o sebi, svojim
pravima i interesima. Ovo rješenje težište stavlja na
posljedicu, pa ne navodi uzroke koji dovode do nje.
Nadležni organ treba da utvrdi ovu nesposobnost, a
pritom je bez uticaja razlog koji ju je prouzrokovao.
Do oduzimanja poslovne sposobnosti mogu
dovesti:
 duševna bolest,
 duševna nerazvijenost,
 prekomjerno uživanje alkohola i droga,
 senilnost i
 drugi razlozi.
1.2. POSTUPAK ODUZIMANJA POSLOVNE
SPOSOBNOSTI
O oduzimanju i vraćanju poslovne

sposobnosti rješava sud u vanparničnom postupku.
Ovaj je postupak uređen Zakonom o vanparničnom
postupku (čl. 29-44.).
Stvarno nadležan za vođenje ovog postupka je

opštinski sud, dok je mjesno nadležan sud na čijem
području lice kome se oduzima (ili vraća) poslovna
sposobnost ima prebivalište, odnosno boravište (čl.
31. ZVP). Ovaj je postupak hitan. Mora se završiti
Prijedlog za njegovo pokretanje mogu
podnijeli:
(1) organ starateljstva,

(2) javni tužilac,
(3) bračni drug, dijete i roditelj lica za koje se
predlaže oduzimanje, odnosno vraćanje
poslovne sposobnosti,
(4) djed, baba, brat, sestra, unuci i druga lica koja
trajno žive u istom porodičnom domaćinstvu sa
tim licem,
(5) lice kome se oduzima ili vraća poslovna
sposobnost ako ono može shvatiti značaj i
pravne posljedice svog prijedloga i
2. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO
Sud je dužan pravosnažno rješenje o

oduzimanju, odnosno ograničenju poslovne
sposobnosti bez odlaganja dostaviti organu
starateljstva, koji ovo lice mora staviti pod
starateljstvo.
Organ starateljstva odluku o stavljanju pod

starateljstvo mora donijeti najkasnije u roku od 30
dana od prijema rješenja o oduzimanju poslovne
sposobnosti (čl. 206/2 PZ).
3. DUŽNOSTI STARAOCA LICA KOJEM JE
ODUZETA POSLOVNA SPOSOBNOST
Staralac lica kojem je oduzeta poslovna

sposobnost dužan je naročito se starati o njegovoj
ličnosti, vodeći računa o uzrocima zbog kojih mu je
oduzeta poslovna sposobnost. Uz to je dužan
nastojati da se ovi uzroci otklone i da se štićenik
osposobi za samostalan rad (čl. 207. PZ).
Staranje o ličnosti štićenika uglavnom

podrazumijeva staranje o njegovom smještaju,
liječenju, te osposobljavanju za samostalan život,
Dužnosti staraoca zavise od stepena
poslovne nesposobnosti štićenika, od toga da li mu
je potpuno ili djelimično oduzeta poslovna
sposobnost.
4. VRAĆANJE ODUZETE POSLOVNE

SPOSOBNOSTI
Kada prestanu razlozi zbog kojih je oduzeta
poslovna sposobnost, sud, po službenoj dužnosti ili
na prijedlog lica koja su ovlaštena predložiti
oduzimanje poslovne sposobnosti, sprovodi
postupak i zavisno od njegovih rezultata donosi
rješenje o potpunom ili djelimičnom vraćanju
poslovne sposobnosti.
5. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD
LICEM KOJEM JE ODUZETA POSLOVNA
SPOSOBNOST
Starateljstvo nad licem kojem je oduzeta

poslovna sposobnost prestaje vraćanjem poslovne
sposobnosti i smrću štićonika.
5.1. VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI
Starateljstvo prestaje kad se odlukom suda

donesenom u vanparničnom postupku štićeniku
Do prestanka dolazi u momentu kada ova
odluka postane pravosnažna, tako da je rješenje o
prestanku starateljstva koje donosi organ
starateljstva deklarativne, a ne konstitutivne
prirode.
Konstitutivnog je karaktera navedeno sudsko

rješenje, jer ono stvara promjene koje organ
starateljstva svojim rješenjem samo deklariše.
Pored rješenja o prestanku starateljstva,

organ starateljstva donosi i rješenje o razrješenju
staraoca od dužnosti, nakon čega ga poziva da u
određenom roku podnese izvještaj o svom radu i o
5.2. SMRT ŠTIĆENIKA
Smrću štićenika, odnosno njegovim

proglašenjem umrlim, prestaje postojati subjekt
zbog čije je zaštite otvoreno starateljstvo, tako da
više nema ni potrebe za starateljstvom.
Za posljedice prestanka ove vrste starateljstva

važi sve što je navedeno kod prestanka starateljstva
nad maloljetnim licima, pa upućujemo na taj dio.
STARATELJSTVO ZA POSEBNE
SLUČAJEVE
Ovdje se starateljstvom pruža zaštita licima

koja imaju poslovnu sposobnost, ali su faktički
spriječena da lično učestvuju u pojedinim
poslovima i sporovima, odnosno onemogućena su
za određeno vrijeme samostalno djelovati.
Pri postavljanju staraoca za posebne

slučajeve, organ starateljstva će odrediti obim
dužnosti i prava staraoca, vodeći pritom računa o
1. STARALAC ODSUTNOM LICU
Odsutnom licu se postavlja staralac ukoliko je

njegovo boravište nepoznato, a samo nije odredilo
zastupnika koji će štititi njegova prava i interese, i
ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa
odsutnog ili drugih lica (čl. 211. PZ).
Obim dužnosti i prava ovog staraoca se

određuje u rješenju o njegovom postavljanju, o
čemu organ starateljstva odlučuje, imajući u vidu
okolnosti svakog pojedinog slučaja.
2. STARALAC NEPOZNATOM VLASNIKU
IMOVINE
Nepoznatom vlasniku imovine staralac se

postavlja kada jo potrebno da se o toj imovini neko
stara.
Ovdje se, znači, radi o imovini čiji je vlasnik

nepoznat (a ne odsutan), tako da staraočeva
obaveza da se stara o ovoj imovini traje dok se ne
utvrdi njen vlasnik i dok je on ne preuzme.
3. POSEBNI (KOLIZIONI) STARALAC
Posebni staralac se postavlja u slučaju kada se
vodi spor ili kada treba da se zaključi pravni posao
između zakonskog zastupnika (roditelja, usvojioca,
staraoca) i djeteta, odnosno štićenika.
U tim slučajevima, a i u ostalim u kojim su

njihovi interesi u suprotnosti, upravo zbog
prisutnog sukoba interesa, zakonski zastupnik ne
može zastupati to lice.
Za svaki takav konkretan slučaj zastupanom

licu se postavlja posebni (ili kolizioni ili naročiti)
staralac (21. 212/1 i 2), čija se dužnost iscrpljuje
4. STARALAC NAD STRANIM
DRŽAVLJANINOM
Organ starateljstva preduzima potrebne

mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa stranog
državljanina samo za određeni period, odnosno
samo za vrijeme dok organ države čiji je on
državljanin ne donese potrebnu odluku i ne
preduzme određene mjere.
Ova mogućnost postoji samo ako

međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno
(čl. 213. PZ).
5. STARALAC NA ZAHTJEV
Porodični zakon predviđa da na zahtjev lica

koje zbog bolesti, starosti ili iz drugih opravdanih
razloga nije sposobno samo se starati o sebi, svojim
pravima i interesima, organ starateljstva može
postaviti staraoca za pojedine poslove ili za
određenu vrstu poslova.
Na zahtjev ovog lica organ starateljstva će i

razriješiti staraoca dužnosti (čl. 214).
6. OSTALI SLUČAJEVI STARATELJSTVA
Porodični zakon (čl. 211) ovlašćuje organ

starateljstva da "i u drugim slučajevima kad je to
potrebno radi zaštite prava i interesa određenog
lica" postavi staraoca za pojedine poslove ili
određenu vrstu poslova.
6.1. STARALAC TEŠKO BOLESNOM I
NEMOĆNOM LICU
Ukoliko ovakvo lice nije lišeno poslovne
sposobnosti i po tom osnovu stavljeno pod
starateljstvo, a ni samo nije imenovalo
punomoćnika, organ starateljstva će mu postaviti
posebnog staraoca.
Radi se uglavnom o licima koja boluju od teže

bolesti koja ih veže za postelju ili imaju više težih
fizičkih defekata (npr. sljepoća i gluhonijemost) koji
ih čine nesposobnim da se staraju o svojim pravima
i interesima.
6.2. STARALAC ZAČETKA
Začetom djetetu se priznaju određena prava,

odnosno ono se, kad je to u njegovom interesu,
smatra rođenim. Tako je nasciturus, ukoliko se živ
rodi, zakonski nasljednik, a može mu biti i priznato
vanbračno očinstvo.
U ova dva slučaja nasciturusu se postavlja

staralac, čija dužnost traje dok postoji potreba
zaštite njegovih interesa.
6.3. STARALAC LICA KOJE IZDRŽAVA
KAZNU LIŠENJA SLOBODE
Ovom licu se postavlja staralac ako postoji
potreba za zaštitom njegovih interesa, a ono samo
nije odredilo punomoćnika da ga zastupa. Naime,
lice koje je na izdržavanju kazne ne može samo
sklapati pravne poslove, niti lično kao stranka
učestvovati u sudskom postupku, tako da mu se za
zaključenje pravnog posla ili za vođenje sudskog
postupka postavlja staralac.
Njegova dužnost traje dok se ne zaključi

pravni posao, odnosno okonča sudski postupak ili
6.4. STARALAC UMRLOM LICU
Onda kada je potrebno zaštititi interese

umrlog lica, organ starateljstva mu postavlja
staraoca. Razlog za to može biti sudski postupak za
utvrđivanje očinstva pokrenut protiv lica koje nema
nasljednike.
6.5. POSTAVLJANJE STARAOCA OD SUDA
Postavljanje staraoca od suda a ne organa

starateljstva, predviđaju i propisi izvan porodičnog
Tako Zakon o nasljeđivanju normira
mogućnost postavljanja staraoca:
 nasljedniku nepoznatog prebivališta (čl. 225),

 staraocu zaostavštine čiji su nasljednici nepoznati
ili nepoznatog boravišta (čl. 132),
 staraoca nerođenom djetetu (čl. 221) i
 ostavini koja je na zahtjev povjerilaca odvojena od
imovine nasljednika (čl. 144).
Zakon o vanparničnom postupku reguliše
postavljanje staraoca nestalom licu da ga zastupa u
postupku koji se vodi radi njegovog proglašenja
umrlim, ili radi dokazivanja njegove smrti (čl. 65/1).
Zakon o parničnom postupku (čl. 84) i Zakon o

upravnom postupku (čl. 55) normiraju mogućnost
da sud pred kojim se vodi postupak postavi staraoca
licu protiv kojeg se vodi taj postupak.
Zakon o izvršnom postupku predviđa da

stranki koja umre u toku izvršnog postupka ili čiji
zakonski zastupnik umre, ako joj nasljednici nisu
poznati ili nije poznato njihovo boravište, sud bez
odlaganja postavlja privremenog staraoca (čl. 31).

HTTP DL - Iu-Travnik - Com Uploads 362 7955 Roditeljsko I Starateljsko Pravo - Prezentacija

Загружено:

Сведения о документе

Оригинальное название

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

HTTP DL - Iu-Travnik - Com Uploads 362 7955 Roditeljsko I Starateljsko Pravo - Prezentacija

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

Doc. dr. sc.

Roditeljsko pravo, zajedno sa bračnim i starateljskim

Posmatrano sa pozitivnopravnog aspekta, porodično

Karakteristika odredaba koje uređuju odnose

Roditeljsko pravo, kao dio porodičnog prava je i dio

Predmet roditeljskog prava su odnosi roditelja i

Subjekti ovih odnosa su, po prirodi stvari, samo

Formalni izvori roditeljskog prava su pisana pravna

Ova su pravila u našem pravu sadržana u:

 ustavima Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i

Ustavi BiH i FBiH nemaju posebne odredbe koje se

Ustav FBiH u katalogu prava i sloboda, čije se

Ovo se pravo direktno tiče djeteta, dok se pravo na

Na dijete i njegov položaj se odnose i odredbe

 Međunarodnom paktu o građanskim i političkim

 međunarodni multilateralni ugovori (Službeni list RBiH,

Zakoni koji su izvor roditeljskog prava se pojavljuju

Osnovni izvor je Porodični zakon Federacije Bosne i

U zakonima koji se označavaju kao dopunski izvori

 Zakon o matičnim knjigama (Službeni list BiH,

 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih

 Zakon o parničnom postupku (Službene novine FBiH,

Izvori roditeljskog prava su podzakonski akti u oblasti usvojenja i

Donesena su slijedeća uputstva:

 Uputstvo o metodama utvrđivanja podobnosti djeteta i osobe koja želi

 Uputstvo o vođenju matičnih knjiga (Službeni list RBiH,

Iz teksta ustava, međunarodnih ugovora i

Najvažnije promjene u uređenju odnosa roditelja i

U Justinijanovom pravu ovlaštenja oca su

Za razliku od starih pravnih sistema koji su

Međutim, ovo pravno izjednačenje ne znači i njihovo

Potpunoj ravnopravnosti roditelja koja je normirana u

To je posebno izraženo onda kada se radi o

Sada se više ne radi o ograničenju obaveza i prava

Zbog ovoga se očevi organizuju u posebna udruženja

Uređenjem roditeljsko-pravnog odnosa, te sadržine i

S obzirom na prirodnu vezu sa djetetom, od roditelja

Konvencija o pravima djeteta (član 20. stav 1.)

Za ovakvo dijete država, u skladu sa svojim

U ovoj Konvenciji se zabranjuje miješanje javne

Djetetu koje nema prirodne roditelje, odnosno

Izvan Porodičnog zakona, zaštita ove djece se postiže

 automatski po zakonu, primjenom pretpostavke o

Tako vještačkim putem nastaje adoptivni roditeljski

Kod roditeljskog odnosa nastalog na ovaj način

Prirodni put je rađanje djeteta, a pravni načinje

Rađanjem se roditeljski odnos može zasnovati u

Osim po načinu nastanka, ovaj se status, kada se

Roditeljski odnos ne nastaje uvijek u isto vrijeme,

Bračni status djeteta u našem pravu određuju

 dijete koje je rođeno u braku i

 da je dijete rođeno ili da je začeto za vrijeme trajanja

Iz člana 54. stav 1. PZ proizlazi da dijete potječe iz

Znači, za stjecanje bračnog statusa bitni su:

Može se desiti da u matičnu knjigu rođenih kao

Drugi elemenat bračnog statusa je bračno

Znači, da bi dijete dobilo bračni status treba da

Materinstvo se zasniva rađanjem djeteta.

U tim slučajevima nastaje spor o tome koje majka

Radi se o slučajevima oplodnje in vitro jajne ćelije

U ovim situacijama dolazi do razdvajanja genetskog

Ova odredba, znači, kao majku određuje ženu koja je

U rješavanju pitanja materinstva djece začete