Kolorimetrija I Multimedija - 2007

Veleučilište u Varaždinu
Studij “Multimedija, oblikovanje i primjena”
Kolorimetrija i multimedija
dr.sc. Marin Milković, dipl.ing.

Cilj kolegija
 razjasniti svrhu i ulogu boje kao univerzalnog jezika u

multimedijskim sustavim
 upoznavanje sa terminologijom vezanom uz sintetiziranje i
specificiranje boja
 stjecanje znanja iz područja mjerenja, modeliranja i upravljanja
informacijama o boji
 upoznavanje sa transformacijama informacija o boji između različitih
medija i prostora boja
U svakodnevnom životu, naviknuli smo vjerovati da su boje objekata

koji nas okružuju nepromjenjive i stalne.
To je posljedica naše sklonosti pamćenja boja, umjesto da zastanemo,
pobliže ih pogledamo i proučimo.
Evans, 1943.
Teme kolegija
 Što je kolorimetrija?
 definicija
 područje djelovanja
 podijela
 Pojam boje
 Zašto i kako vidimo boju?
 izvori svijetla i TBS
 promatrani obijekt i njihove površinske karakteristike
(apsorpcija, refleksija i transmisija)
 osijet vida i vizualni sustav čovijeka
 Miješanje boja
 aditivno
 suptraktivno
 rastersko i optičko
Teme kolegija
 Definiranje informacija o boji
 verbalna
 spektralna
 tristimulusna
 Definiranje karakteristika boja

 fizikalne (dominantna valna duljina, čistoća pobude, luminacija)
 psihofizikalne (ton, zasićenje i svjetlina)
 Određivanje (mjerenje) boje

 tehnike mjerenja
 denzitometrija
 vizualna i instrumentalna kolorimetrija
 spektrofotometrija
 područje primjene
 mjerni uređaji i aplikacije
Teme kolegija
 Modeliranje izgleda boje
 Intuitivni modeli boja
 Munsell, NSA
 HLS, HSB, HLS, CIE L*C*h°
 Pantone, Toyo, Trumach, HKS
 Kolorimetrijski modeli boja

 Tristimulusni prostor boja i CIE XYZ
 CIE dijagram kromatičnosti
 CIE UCS
 CIE L*u*v* i CIE L*a*b*
 Modeli boja uređaja

 aditivni ( RGB, sRGB ... )
 auptraktivni ( CMY i CMYK )
 modeli boja za video-signale (YUV, YcbCr, YPbPr, Kodak YCC)
 Modeli za opis pojavnosti boja

 Guth, Nayatani, Hunt, CIE CAM02
Zašto kolorimetrija?
U reprodukcijskom procesu boje i kolornih slika, osiguranje ispravne

pojave boje na reprodukciji ili usklađivanje jedne kolor reprodukcije sa
drugom (postizanje korespodentnosti), kroz čitavu našu povijest bio je
zadatak iskusnih i dobro obučenih majstora-eksperata, čiji je rad graničio
s umjetnošću.
Nevedeni proces bio je subjektivan u većini slučajeva te temeljen na

metodi pokušaja i pogrešaka.
Situacija se počela mijenjati tek krajem 19 stoljeća. Usljed brzog
napretka znanosti, dolazilo je do sve veće potrebe za komunikacijom, a
time i za umažanjem informacija koje su se opisivale različitim
karakteristkama boje (u prvom redu tiskani medij, a zatim fotografija, film,
video i računarska grafika-internet) što je rezultiralo potrebom za
razvojem eksplicitnijih i objektivnijih metoda opisa i kontrole (mjerenja)
karakteristika koje definiraju boju.
Potreba za egzaktnim opisivanjem i modeliranjem izgleda boje dovela

je do razvoja znanstvene discipline koju nazivamo kolorimetrija.
Definicija kolorimetrije
KOLORIMETRIJA je znanstvena disciplina koja se u

prvom redu bavi mjerenjem i uspoređivanjem boja
postavljajući pri tom modele boja u kojima se one
prezentiraju na način kako ih čovjek vidi.
Cilj kolorimetrije
Ultimativni (konačni) cilj kolorimetrije je izgradnja

objektivnih modela opisa boje (matematičkim putem),
kako bi se opisao ljudski doživljaj boje izazvan fizičkim
stimulusom (odnosno matematički opisala percepcija
karakteristika svijetlosti koja je reflektirana, transmitirana ili
emitirana od strane promatranoga objekata).
(usklađivanje fizikalno mjerljivih veličina stimulusa pa percepcijom doživljaja – osjećajem)

Podijela kolorimetrije
 Po području djelovanja:
 bazična
 napredna
 Po metodama analize
 vizualna
 vizualni kolorimetri ( Wright, 1928. )
 atlasi boja
 instrumentalna
 kolorimetri
 spektrofotometri
 spektokolorimetr
Podijela kolorimetrije
Objašnjenje podjele po području djelovanja:
 bazična kolorimetrija
ili kolorimetrija u užem smislu je postupak koji se koristi kako bi se
predvidjelo da li se dva vizualna stimulusa (sa različitim ukupnim
intenzitetom i spektralnom raspodjelom) mogu uskladiti u percepciji boje u
određenim i definiranim uvjetima gledanja. Ovaj postupak “predviđanja”
temelji se na određivanju tristimulusnih vrijednosti dvaju vizualnih stimulusa.
Ukoliko su tristimulusne vrijednosti jednoga vizualnoga stimulusa indentične
tristimulusnim vrijednostima drugog vizualnog stimulusa postići će se kod
standardnog promatrača (u definiranim i ograničenim ujetima promatranja)
usklađenost u percepciji boje navedenih stimulusa.
 napredna kolorimetrija
ili kolorimetrija u svom širem smislu podrazumjeva metode procjenjivanja
pojavnosti boje kolornih stimulusa, prezentiranih promatraču u složenim
uvjetima promatranja kakva su prisutna u svakodnevnom životu. Navedeno
se smatra konačnim (ultimativnim) ciljem kolorimetrije, ali poradi enormne
kompleksnosti, postignuti rezultati su još uvjek vrlo daleko od ciljanih.
Wysetzki, 1973.
Definicija boje
Pojam “boja” u hrvatskom jeziku obuhvaća više različitih značenja

od kojih razlikujemo tri osnovna:
Prvi je pojam materijalne naravi i vezan je za tvar kao nosioca

obojenja, te ga obično nazivamo imenom pojedinih pigmenata
(npr. kromova-zelena, cinkova-bijela ili kobalt-plava)
Drugi pojam odnosi se fizikalno mjerljiv stimulus (određena

dominantna valna duljina svjetlosti vidljivoga dijela spektra) koji
uzrokuje percepciju boje.
Specificiranje boja isključivo kao čisto fizikalni fenomen spada u domenu

spektrofotometrije i spektroradiometrije, čiji produkt je spektralna informacija.
To je potpuni i jasni opis boje koja napušta površinu, dobiven mjerenjem

energije na svakoj valnoj dužini, međutim, ona ne opisuje kako ljudsko oko
doživljava tu informaciju, niti razjašnjava odnose među bojama
Pojam boje
Pojam “boja” u hrvatskom jeziku obuhvaća više različitih značenja

od kojih razlikujemo tri osnovna:
Treći je pojam apstraktne naravi te izražava osjet u čovjeku

izazvan percepcijom svjetlosti emitirane od nekog izvora ili
reflektirane od površine nekoga tijela, koji se javlja kad
gledamo obojenu tvar (određeni stimulusi se pod određenim
definiranim uvjetima gledanja percipiraju kao njihova boja).
Taj percipirani osjet izražavamo riječima koje opisuju boju, pa

kažemo da je nešto zeleno, crveno ili žuto.
Na osnovi ovoga (trećeg) poimanja dane su mnogobrojne

definicije boje, od kojih su izdvojive sljedeće:
Definicija boje
Boja je subjektivan psihofizikalni doživljaj izazvan

elektromagnetskim zračenjem valne duljine u rasponu od 380 do
750 nm (psihički doživljaj nastao fizičkim stimulusom -
elektromagnetskim valom).
Boja je svojstvo sustava vizualne percepcije sačinjeno od

kombinacije kromatskog i akromatskog sadržaja.
Navedeno svojstvo može se opisati kromatskim nazivom boja

kao što je žuta, narančasta, smeđa, crvena, purpurna, zelena,
plava, ... ili akromatskim nazivom boja kao što je bijela, siva,
crna, uz dodatak pridjeva kao što su svijetla, tamna,
prigušena, ... ili kombinacijom navedenih naziva i pridjeva.
(CIE definicija 845-02-18)

Zašto i kako vidimo boju?
Postojanje doživljaja boje uopće uvijetovano je sa ?
U početku bjaše tama,

... i reče bog neka bude SVIJETLO.
Knjiga postanka
Zašto i kako vidimo boju?
Postojanje doživljaja boje uopće uvijetovano je sa ?
 izvorom svjetla (vidljivog dijela spektra elektromagnetskog zračenja) koji je

potreban za pobuđivanje osjeta vida,
 objekt koji se promatra i njegove osobine koje moduliraju svjetlost

(svojstva apsorpcije, refleksije, raspršivanja i transmisije
svjetlosti),
 osjet vida i vizualni sustav čovjeka.

Zašto i kako vidimo boju? - IZVORI SVIJETLA
Svjetlost je elektromagnetski val koji nastaje poremećajem

elektromagnetskog polja.
Kao i svaki drugi val i svjetlost se može opisati veličinom prostiranja

(amplitudom) i brzinom prostiranja (frekvencijom).
Valna duljina (velična prostiranja) je udaljenost koju svijetlost prijeđe u
smjeru širenja za jednu osnovnu periodu (izračunava se kao kvocijent
brzine elektromagnetskog vala i njegove frekvencije).
Vidljiva svijetlost je samo mali dio spektra elektromagnetskih valova, a

može se definirati kao energija zračenja nekog izvora čije se valne
dužine kreću u rasponu od 380 do 750 nm.
Dominantnu valnu duljinu svjetlosti unutar navedenog raspona čovijek

percipira kao njezinu boju.
Vidljiva svijetlost je samo mali dio spektra elektromagnetskih valova, a

može se definirati kao energija zračenja nekog izvora čije se valne dužine
kreću u rasponu od 380 do 750 nm, odnosno izraženo frekvencijom od
790 do 385 THz.
Dominantnu valnu duljinu svjetlosti u rasponu do 380 do 750 nm

čovijek percipira kao njezinu boju.
Elektromagnetsko zračenje ispod 380 nm nazivamo ultraljubičasto, a

iznad 750 nm infracrveno.
Pojam koji nazivamo bijela svjetlost nema svoju vlastitu valnu dužinu
već nastaje mješanjem valnih dužina svih vidljivih frekvencija.
Odnosno bijela svijetlost je kombinacija (zbroj) svih valnih dužina
koje su vidljive našem oku.
Navedeno se može prezentirati konkretnim eksperimentom koji je

proveo Issac Newton 1671. godine, propuštanjem bijele svjetlosti
kroz optičku prizmu (pri čemu se ona razlaže na svoje komponente).
Newton, 1671.
Moriotte, 1717.
Nastajanje svijetla
Svijetlo nastaje u “izvorima svijetla” koji se po općoj nomenklaturi

dijele na:
- primarne i sekundarne
- točkaste ili plošne
- hladni i temeljeni na zračenju crnoga tijela
 Primarni izvori svjetla su oni koji direktno emitiraju odnosno

isijavaju svjetlosnu energiju (sunce, žarulja, UV lampa). Primarni ili
izravni izvori svjetla emitiraju najčešće kontinuirani spektar koji
ljudsko oko vidi kao bijelo svjetlo.
 Sekundarni ili neizravni izvori svjetla su oni koji emitiraju,

reflektiraju ili transmitiraju već primljenu energiju zračenja. Oni su u
osnovi prenosioci energije zračenja (a to su gotovo sva tijela u
prirodi).
Nastajanje svijetla
Svijetlo nastaje u “izvorima svijetla” koji se po općoj nomenklaturi

dijele na:
- primarne i sekundarne
- točkaste ili plošne
- hladni i temeljeni na zračenju crnoga tijela
 Točkasti (ili hipotetski) izvori isjavaju svijetlost u raznim smjerovima.

To su u osnovi primarni izvori promatrani s determinirane udaljenosti.
Međutim oni su u osnovi matematička apstrakcija jer promjenom

udaljenosti (dovoljnim približavanjem) u stvari vidimo tijela pomoću
svjetlosti koja se emitira sa njihove površine. U tom slučaju govorimo o
plošnim izvorima.
Nastajanje svijetla
 Hladni (ili luminiscentni) izvori emitiraju svjetlost bez zagrijavanja.

Tekućine ili kruta tijela mogu se ugrijati do visokih temperatura i pri tome
emitirati svjetlost isijavanjem.
 Mnogi izvori koji emitiraju svjetlost isijanjem, emitiraju svjetlost čiji je

spektralni sastav (ili boja) u određenoj vezi s onim crnog tijela pa
govorimo o temperaturi boje svjetlosti (TBS).
 Temperatura boje svjetla (TBS) fizikalno se objašnjava kao emisija
odnosno spektralna gustoća zračenja crnog tijela. Svjetlina i boja
idealnog crnog tijela ovisi o njegovoj temperaturi.
 Velika energija izvora daje bijelu - svjetliju boju, a mala energija izvora
tamniju – crnu, odnosno što je veća energija zagrijavanja veća je i
temperatura boje svjetla, te se tako mijenja i njihova svjetlina.
 Za svaku temperaturu boje svijetla postoji dani izvora

Prikaz spektralne emisije različitih temperatura idealnoga crnog tijela u
vidljivom dijelu spektra, normaliziane na način da svi imaju istovjetnu
vrijednost kod valne dužine od 560 nm.
CIE standardni izvori svijetla (1931):
A izvor - klasično umjetno svjetlo - žarulja s volframovom niti (2856 ° K),
B izvor - filtrirano sunčevo svijetlo (4874 ° K),
C izvor - sunčevo dnevno svjetlo (6774 ° K),
D izvor - izvedeni izvori svjetla (5500 ° K, 6500 ° K, 7500 ° K),
E izvor - izoenergetsko svjetlo, hipotetski izvor koji na svim valnim

duljinama zrači jednaku količinu energije (5600 ° K),
F izvor - flourescentni izvori od F1 do F12 ( F2 = 4260 K, F8 = 5000 K,

F11 = 4000 K)


Modulacija svjetlosti od strane promatranih objekata
 Svjetlost dolazi do našeg oka iz izravnih ili neizravnih izvora.

Svjetlost koja dolazi do našega oka iz neizravnih izvora (objekata
koji nas okružuju) posjeduje određene karakteristike koje nam
omogućuju da te objekte vidimo “u boji”.
 Drugim riječima neizravni izvori svjetla moduliraju upadnu energiju

zračenja primljenu od primarnih izvora na način da je reflektiraju,
apsorbiraju, raspršuju ili transmitiraju.
 Tijela oko nas možemo vidjeti samo onda kada iz smjera

njihove površine u naše oko dopire određeni svjetlosni tok.
 Odnosno tijela možemo vidjeti samo onda kada zrače svjetlosnu

energiju (kada se ona reflektira ili transmitira od njih).
 Obojena tijela moduliraju upadni tok svjetlosti u smislu promjene
dominantne valne dužine i intenziteta.
 Boja nekog objekta upravo najviše ovisi o stupnju apsorpcije,
refleksije, raspršivanja i transmisije.
 Pri tome mora biti ispunjen zakon očuvanja energije koji kaže da
količina apsorbirane, reflektirane, raspršene i propuštene zračene
svjetlosne energije mora biti jednaka upadnoj zračenoj svjetlosnoj
energiji na svakoj valnoj duljini.
 Idealno prozirni ili transparentni objekti su oni koja

transmitiraju svo upadno zračenje.
 Idealno crno tijelo/površina je ono koje apsorbira sve upadno
zračenje, dok je idealno bijelo tijelo/površina ono koje
reflektirala sve upadno zračenje.
 Neutralna (akromatska) ili siva tijela/površine su ona koja
reflektiraju ili transmitiraju upadno zračenje podjednako na
svim valnim duljinama. To je cijeli raspon površina/tijela od
bijele preko sive do crne, koja ne izazivaju doživljaj boje u
užem smislu, već se doživljavaju kao bijela, siva ili crna.
 Međutim, takva idealna tijela (crno i bijelo) u prirodi ne postoje.

 Kod obojenih (kromatskih) tijela apsorpcija, odnosno refleksija ovisi

između ostalog i o njihovoj boji.
 Obojena tijela/površine reflektiraju ili transmitiraju selektivno

pojedine komponente (valne dulžine) upadne bijele svjetlosti,
koje ne apsorbiraju.
 Pri tome se selekcija upravo odnosi na boju koju vidimo.
 Obojena tijela imaju najveći stupanj refleksije pri onim valnim

dužinama koje odgovaraju boji tih tijela, odnosno uzorak je
onoga obojenja čije su valne duljine u najvećem iznosu
reflektirane odnosno transmitirane.
Apsorpcija, refleksija i transmisija u funkciji boje
Boja predmeta određena je spektralnom refleksijom koja je definirana

omjerom reflektiranog svjetla određene valne dužine i upadnog toka
svjetla.
R=Ir /Io
R – refleksija (reflektancija)
Ir – intenzitet reflektiranog svijetla
Io – intenzitet upadnog toka svijetla
Kada refleksija postoji, tada je uzorak onoga obojenja čije valne duljine najviše
reflektira, npr. u slučaju kada bijela svijetlost (sa svoje tri komponente: ljubičasto
plavom, zelenom i crvenom) padne na crvenu površinu, doći će do refleksije crvene
komponente, dok će se druge dvije komponente apsorbirati na površini tijela.
Ukoliko neko tijelo apsorbira sve upadno zračenje (idealno crno

tijelo), tada od njegove površine nema refleksije u smijeru našega
oka, pa to tijelo ne vidimo.
A=Ia/Io
A – apsorpcija (apsorbancija)
Ia – intenzitet apsorbiranog svijetla
Io – intenzitet upadnog toka svijetla
Ako je tijelo prozirno, ono će prenositi (transmitirati) primljenu

energiju zračenja. U tom slučaju prijenos je određen spektralnom
transmisijom.
Spektralna transmisija definirana je omjerom transmitiranog
svjetla određene valne duljine i upadnog toka svjetla (T=It /Io).
T=It /Io
T – transparencija (transmitancija)
It – intenzitet transmitiranog svijetla
Io – intenzitet upadnog svijetla
MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA
Pregled kroz povijesni razvoj
Helenski filozofi, sljedbenici Pitagore (582.-500. g.p.n.e) vjerovali su da je

vid neka vrsta osjeta, slično kao i dodir.
Da svjetlost putuje iz našega oka kako bi “dodirnula” objekte i omogućila
nam da ih vidimo.
Vjerovali su da je podrijetlo svjetlosti u našem oku nekakva unutarnja
“vatra” - ista ona koja zagrijava naše tijelo.
Platon (428.-348. g.p.n.e.) je smatra (ili vijerovao), stoga što objekte nije
mogao vidjeti noću, da naš vid uz “unutarnju vatru” omogućuje i dnevna
svjetlost ili neki drugi izvor svjetlosti (vatra).
– bio je vrlo blizu
Pregled kroz povijesni razvoj
Veliki arapski fizičar Ibn Al-Haithen (935.-1039.), odbacio je ideje
skolstičkih učenjaka i postavio hipoteze da svijetlost koja oslikava objekte
dolazi u naše oko od objekata samih.
Tek su u 15 stoljeću Leonardo da Vinci (1452.1519.) i kasnije Kepler

(1571.-1630.) dali prva “ispravnija” objašnjenja vezana uz anatomiju oka,
optiku i svijetlost, dovoljna da objasne ljudski vid terminima i načinima koje
koristimo i danas (pecepcija boje, sustavi odnosa među bojama, simultani
kontrast, kolorni filteri kojima se je ustanovljavala “smjesa” boja i sl).
U 18 stoljeću Isaac Newton je eksperimentalno razjasnio rastavljanje bijele

svijetlosti na pojedine boje pomoću prizme.
Newton je svojim eksperimentima dokazao da je boja objekata u direktnoj
vezi sa njihovom spektralnom refleksijom.
Da svijetlost nije obojena i da se percepcija boja odvija u ljudskom
vizualnom sustavu (ne samo u oku već da je u to uključen i mozak).
Objašnjenje osjeta odnosno doživljaja boja prema modernim

spoznajama razjašnjeno je “zonskom teorijom viđenja boja” koja
objedinjuje teoriju suprotnih procesa i trikromatsku teoriju.
Trikromatska teorija temelji se na radovima znanstevnika s kraja 19 stoljeća

(Maxwell, Yung i Helmholtz), koji su smatrali da je fundamentalna baza za sva
razmatranja vidljivosti i doživljaja boja pretpostavka trikromatskog dizajna ljudskoga
oka, odnosno činjenica da ljudsko oko (njegova mrežnica) posjeduje tri tipa
nezavisnih “senzora” za boje (čunjića) koji približno korespondiraju crvenom,
zelenom i ljubičasto-plavom dijelu spektra (što je naknadno dokazao MacNichol
1964. godine).
Stoga svaku boju koju želimo generirati ili reproducirati možemo dobiti miješanjem tri
vrste pigmenata. Young je pretpostavljao da se prilikom gledanja nekoga objekta tri
slike navedenoga objekta koje odgovaraju kromatskim primarnim područjima valnih
dužina stvaraju na trima tipovima receptora S,M i L, te da se navedne slike u mozgu
kombiniraju (zbrajaju) u obojeni doživljaj promatranoga objekta.
Objašnjenje osjeta odnosno doživljaja boja prema modernim

spoznajama razjašnjeno je “zonskom teorijom viđenja boja” koja
objedinjuje teoriju suprotnih procesa i trikromatsku teoriju.
Hering-ova teorija ili teorija suprotnih procesa (Ewald Hering “On the Theory of
Light Senese”, 1870) pretpostavlja da čunjići koji se nalaze u mrežnici ljudskoga oka
nisu osjetljivi na tri kromatska područja (crveno, zeleno i ljubičasto-plavo), već da
generiraju signal na osnovi principa suprotnih parova boja.
Promatrajući boje, Hering je ustanovio da se određeni tonovi nikada ne mogu
percipirati zajedno. Odnosno moguće je percipirati žućkasto-zelenu ili ljubićasto-
plavu boju ali ne i bijelo-crnu ili žuto-plavu.
Suprotni parovi boja su ljubičasto-žuta, crveno-zelena i bijelo-crna. Razlog ovoj teoriji
leži u činjenici da pojedini defekti koji uključuju sljepost na pojedine boje,
podrazumijevaju sljepost na parove suprotnih boja. Tako čovjek koji ne vidi ili
vremenom izgubi osjećaj za crvenu boju ujedno izgubi i osjećaj za njenu suprotnu
boju - zelenu. Isto vrijedi i za sljepilo na plavu boju pri čemu se gubi i osjećaj za
raspoznavanje žute boje.
POJAM TRIKROMATSKI I TRISTIMULUSNI
Trikromatsko i tristimulusno su dva povezana, ali vrlo često i dva pomiješana pojma.
Pojam trikromatsko (također poznat kao trikomponentna Young-Helmoltz -ova teorija

vidljivosti boja) odnosi se na teoretski model, u današnje vrijeme putem “zonske
teorije vidljivosti” na mnoge načine i verificiran, prema kojem ljudsko oko sadrži tri
vrste receptora (L, M i S čunjića) koji omogućavaju ljudsku percepciju boja.
Pojam tristimulusni odnosi se na eksperimente i mjerenja ljudskog sustava

percepcije boja, koji uključuju tri kolorna stimulusa, putem kojih se prilikom
eksperimenta koristimo da bismo ih uskladili što točnije s bojama testnog objekta.
Drugim riječima, pojam trikromatsko odnosi se na tri vrste kolor receptora koji čine
osnovu ljudskog vida boja, dok se pojam tristimulusni odnosi na veličine u
eksperimentu koji koristi tri stimulusa da bi se potvrdile i izmjerile trikromatske
vrijednosti.
PRINCIP MIJEŠANJA BOJA
Aditivno
Suptraktivno
Rastersko
Optičko
Princip nastajanja tri-kromatske smjese

ADITIVNO MIJEŠANJE BOJA
Aditivni sustav mješanja boja je temeljni sustav, a važan je stoga što se
temelji na fiziologiji ljudskog oka.
To je mješanje svjetlosnih podražaja, bez selektivne adsorpcije t.j.

modulacije pojedinih komponenti prije ulaska u oko.
Svjetlosni podražaji ulaze u oko istovremeno na isto mjesto mrežnice, a

do aditivnog mješanja dođe kada se aktiviraju čunjići koji su vrlo blizu.
Aditivno miješanje je
kombiniranje primarnih
podražaja boje koje
istovremeno emitiraju
primarni izvori svjetla.
Primarni podražaji, koje nazivamo i primarne boje aditivne sinteze,
odgovaraju trima spektralnim područjima, koje nazivamo:
ljubičasto-plavo (435,8 nm), zeleno (646,1 nm) i crveno (700 nm).
Mješanjem (zbrajanjem) dvaju primara aditivne sinteze, nastaje

jedna primarna boja suptraktivne sinteze.
Navedena novonastala primarna boja suptraktivne sinteze ujedno je i

sekundarna boja aditivne sinteze.
Zbrajanjem dvaju
Tako će miješanjem primara koji odgovaraju
(adiranjem) ljubičasto- kratkim (S) i srednjim
plave i zelene boje (M) valnim duljinama, a
(podražaja) nastati boja koje nazivamo
ljubičasto-plava i zelena
suptraktivne sinteze boja u istim omjerima,
koju nazivamo zeleno- sintetizira se doživljaj
plava ili CYAN. koji nazivamo zeleno-
plava (engl. cyan) boja.
Primarne boje aditivne sinteze su: ljubičasto-plava (435,8 nm),
zelena (646,1 nm) i crvena (700 nm).
Mješanjem (zbrajanjem) dvaju primarnih boja aditivne sinteze,

nastaje jedna primarna boja suptraktivne sinteze.
Tako će miješanjem
(adiranjem) ljubičasto-
plave i crven boje
(podražaja) nastati boja
suptraktivne sinteze
koju nazivamo
purpurana ili MAGENTA.
Zbrajanjem primara koji odgovaraju kratkim (S) i većim (L) valnim duljinama, a koje nazivamo ljubičasto-
plava i crvena boja u istom omjeru, sintetizira se doživljaj koji nazivamo purpurna (engl. magenta) boja.
Mješanjem (zbrajanjem) dvaju primarnih boja aditivne sinteze,

nastaje jedna primarna boja suptraktivne sinteze.
(adiranjem) crvene i zelene
boje (podražaja) nastati
boja suptraktivne sinteze
koju nazivamo žuta ili
YELLOW.
Zbrajanjem primara koji odgovaraju većim (L) i srednjim (M) valnim duljinama, a koje nazivamo crvena i
zelena boja, u istom omjeru, stvara se doživljaj koji se naziva žuta (engl. yellow) boja.
Mješanjem (zbrajanjem) svih triju primarnih boja aditivne sinteze, u

istom omjeru nastaje (potpunom aditivnom sintezeom) nastaje
doživljaj koji nazivamo bijela boja.
(adiranjem) ljubičasto-
plave, crvene i zelene boje
(podražaja) nastati bijela.
U aditivnoj sintezi nema crne boje.

Kao što sa optičkom prizmom rastavljamo bijelu svijetlost, zbrajanjem svih
triju boja aditivne sinteze koje u usnovi predstavljaju tri spektralana
područja ponovno dobivamo bijelu boju.
Svaka se nijansa određene boje može dobiti mješanjem tri osnovne

boje aditivne sinteze, ali se nijedna osnovna boja aditivne sinteze
ne može dobiti miješanjem druge dvije osnovne boje (bilo koje vrste
sinteze).
Definicija:
Postupak kombiniranja primarnih aditivnih podražaja koje nazivamo

ljubičasto-plava, zelena i crvena boja, a koje istovremeno emitiraju
primarni izvori svjetla u različitim omjerima i s različitim intenzitetima,
naziva se aditivna sinteza odnosno aditivno miješanje boja.
SUPTRAKTIVNO MIJEŠANJE BOJA
Suptraktivna sinteza također polazi od bijelog svjetla.
Međutim, u ovom se slučaju, bijelom svjetlu s pomoću filtera

oduzimaju pojedini dijelovi spektra.
Pa tako kada netko kaže da ima doživljaj cyan (zeleno-plave) boje, to je

ustvari nadimak za postupak kojim su bijelom svjetlu oduzete više valne
duljine (subtraktor viših valnih duljina), tako da u ljudskom oku ne dolazi
do podražaja L čunjića, već samo M i S čunjića.
Po istom se principu stvaraju doživljaji koje nazivamo zeleno-plava i žuta

boja.
Ako se bijelom svjetlu oduzmu sva tri područja, odnosno cjelokupna

svjetlost, tada nisu podraženi ni S, niti M niti L čunjići pa imamo doživljaj
koji nazivamo crna boja.
- uzrokuje promjenu doživljaja boje prolaskom svjetla ili refleksijom
svjetla sa obojene ili pigmentne površine.
Suptraktivna sinteza je miješanje svjetlosnih podražaja pomoću

selektivne adsorpcije, pri čemu postoji modulacija pojedinih
komponenti boja izvan ljudskog oka.
Pri tome se misli na miješanje obojenih otopina ili pigmenata u nekom

supstitutu, djelovanje obojenih filtera ili otisnutih obojenih površina jedne
preko druge, koje oduzimaju upadnoj svijetlosti određene dijelove
spektara.
Primarne boje suptraktivne

sinteze su: zeleno-plava,
purpurna i žuta.
Ko što je navedeno suptraktivna sinteza također polazi od bijelog svjetla.

Međutim u ovom se slučaju, kao što je navedeno bijelom svjetlu pomoću
svojstava “filtera” oduzimaju pojedini dijelovi spektra.
Tako se pomoću:
ŽUTOG filtera oduzima bijeloj svijetlosti LJUBIČASTO-PLAVA komponenta

PURPURNOG filtera oduzima bijeloj svijetlosti ZELENA komponenta
ZELENO-PLAVOG filtera oduzima bijeloj svijetlosti u CRVENA
komponenta
Totalnom suptraktivnom sintezom odnosno upotrebom sva tri filtera nastaje

CRNA BOJA odnosno nema boje.
Mješanjem dviju boja suptraktivne sinteze dobiti ćemo onu boju

aditivne sinteze koja je sudjelovala u izgradnji i jedne i druge.
PURPURNA + ŽUTA ----> CRVENA

ZELENO-PLAVA + ŽUTA ----> ZELENA
PURPURNA + ZELENO-PLAVA ----> LJUBIČASTO-PLAVA
Osnova suptraktivne sinteze je modulacija svijetlosnih podražaja

reflektiranih s pigmentirane površine.
Ta reflektirana svijetlost je obojena, odnosno neko tijelo/površina je

onoga obojenja čije valne duljine u najvećem iznosu reflektira.
Definicija:
Suptraktivna sinteza je postupak moduliranja vidljive svjetlosti koji se

zasniva na oduzimanju pojedinih područja valnih duljina koja odgovaraju
nižim (S), srednjim (M) i višim (L) valnim duljinama, u različitim omjerima i
intenzitetima, kako one ne bi mogle doći u ljudsko oko i izazvati osjećaj
doživljaja pojedine boje.
KOMPLEMENTARNE BOJE
Mješanjem dvaju osnovnih boja aditivne sinteze nastaje jedna od boja

suptraktivne sinteze.
Tada je ta novonastala boja suptraktivne sinteze komplementarna s

trećom bojom aditivne sinteze koja nije sudjelovala u miješanju.
Komplementarne boje su:
LJUBIČASTO-PLAVA i ŽUTA
ZELENA i PURPURNA
CRVENA i ZELENO-PLAVA
KOMPLEMENTARNE BOJE
Karakteristike komplementarnih boja su da svojim mješanjem daju crnu

boju, što bi značilo da na pigmentiranoj površini boje suptraktivne sinteze
apsorbiraju svoje komplementarne boje aditivne sinteze.
Tako cijan boja apsorbira crvenu, zelena boja apsorbira purpurnu, a žuta
ljubičasto-plavu boju.
Vrijedi i obrnuto.
OPTIČKO MIJEŠANJE BOJA
Optičko miješanje boja temelji se na ograničenjima ljudskog

vizualnog sustava (tromosti oka i nemoći razdvajanja).
Optičko miješanje je stapanje pojedinih osjeta boje do kojeg dolazi

zbog fizioloških ili psiholoških sposobnosti za osjet ili doživljavanje
boja.
RASTERSKO MIJEŠANJE BOJA
U pojedinim slučajevima krivo se interpretira – zamjenjuje sa suptraktivnom

sintezom.
Rastersko miješanje boja ne odgovara niti jednom od prethodno opisanih modela

(aditivni i suptraktivni).
Aditivni model ne odgovara jer se ne radi o direktnom miješanju podražaja boja.

Isto tako ne odgovara niti suptraktivni model jer on teoretski vrijedi samo za
optički homogene medije, kao što su optički filteri ili kolor materijali.
Različita odstupanja navedenih modela od rasterskog modela miješanja boja

javljaju se zbog površinske refleksije, totalne refleksije sa sloja tiskarske boje,
utjecaja debljine sloja tiskarske boje, pojave rasterskog polja do kojeg dolazi zbog
raspršivanja svjetla u papiru, utjecaja podloge i slično.
U rasterskom miješanju boja obojenost moduliramo kombiniranjem i

prekrivanjem rasterskih točkica, zasićenjem rasterskih točkica ili brojem
točkica (uporabom frekventne ili amplitudne modulacije), dok svjetlinu
korigiramo dodavanjem onih točkica koje su komplementarne osnovnoj
obojenosti.
Zbog moduliranja i prekrivanja točkica, gdje se radi uglavnom o suptraktivnom
miješanju u trikromatskom rasterskom polju nailazimo na elemente koji uzrokuju
žuti, purpurni, zeleno-plavi, ljubičasto-plavi, zeleni, crveni i skoro crni osjećaj boje.
Osim njih nailazimo i na neotisnute površine odnosno elemente bijelog ili
toniranog papira, stoga apsorpcija komplementarnih boja kao što je vidljivo iz
slike nije realna, ipak svi ti osjećaji se miješaju i dolazi do jedinstvenog osjećaja
boje.
Fw Ukupan doživljaj boje (F) u

Fc
rasterskom načinu miješanja
Fcm boja je zbroj u modelu 8
Fyc
osnovnih i 16 izvedenih
doživljaja boja, otisnutih
Fm
Fym rasterskih elemenata na nekoj
Fcmyk Fy
površini, koji mogu, ali ne
moraju dospjeti u naše oko.
F = Fy + Fm + Fc + Fym + Fmc + Fyc + Fw + Fcm

Naime, rastrirane (točkice) boje otisnute jedna pored druge mogu stvoriti u našem
oku iluziju mnogih drugih boja. Stoga, zbog kombinacije svih načina miješanja
govorimo o rasterskom miješanju boja.
Rastersko miješanje boja najjednostavnije možemo definirati kao

stapanje osjećaja boja koji su prouzročeni suptraktivnim
miješanjem primarnih podražaja, a modulirani su vrlo malim
elementima (rasterske točkice), tako da ih oko ne može razdvajati.
OPISIVANJE IZGLEDA BOJE
VIZUALNIM KOLORIMETROM
Vizualna kolorimetrija je najstarija, najdirektnija i najtočnija metoda objektivnog

procjenjivanja i kvalificiranja boja.
Temelji se na tristimulusnom vizualnom eksperimentu usklađivanja

percepcije i doživljaja boja. Ujedno je i najkompliciranija s obzirom na broj
ponavljana s ciljem postizanja točnih podataka.
Jedan od prvih kolorimetara, konstuirao je za potrebe primjene u kemijskoj analizi

spojeva Jules Duboscq (1817).
Prvi laboratorijski vizualni kolorimetar namjenjen isključivo za potrebe mjerenja i

određivanja boja, koji je radio na osnovi principa Grassmanovih (Hermann
Gunther Grassmann) zakona iz 1853. godine, konstruirao je W. D. Wright 1928.
godine na Londonskom kraljevskom koledžu.
Negdje u isto vrijeme (oko 1931. godine) John Guild iz Nacionalnoga laboratorija
za fiziku iz Londona konstruirao je prvi komercijalni vizualni kolorimetar.
OPISIVANJE IZGLEDA BOJE
VIZUALNIM KOLORIMETROM
Vizualni kolorimetar je instrument za mjerenje boje na način sličan

ljudskom doživljaju koji principe svoga rada temelji na vizulanom
tristimulusnom eksperimentu usklađivanja boja.
U vizualnom tristimulusnom eksperimentu promatrač gleda vidno

polje kroz otvor u zastoru, čime se osigurava da vidi samo
ispitivanu plohu, bez utjecaja okoline na subjektivni osjet boje.
VIZUALNA KOLORIMETRIJA
Svjetlo koje pada na gornju polovinu bijelog zaslona dolazi iz bijelog izvora svjetla, dok je donji
dio zaslona osvijetljen pomoću bijelog svjetla koje dolazi iz tri različita izvora (tri stimulusa ili
podražaj) koji emitiraju primare aditivne sinteze (crveni, zeleni i ljubičasto-plavi).
Oba dijela zaslona promatraju se istovremeno. Podešavanjem količine pojedinih komponenti na

donjoj polovini zaslona moguće je dobiti boju jednaku onoj na gornjoj polovini zaslona, odnosno
boji uzorka.
VIZUALNA KOLORIMETRIJA
Sam mjereni uređaj sadrži u sebi sustav uspoređivanja i usklađivanja boja po

jednakosti, pa ako su postignuti uvjeti za jednakost boja pomoću dva para
boja vrijedi jednakost zbroja.
Ukoliko se jednakost ne može postići nikakvom kombinacijom zbrajanja tri primara
odnosno aditivnom sintezom (slučaj kada su ispitivane boje više zasićene od boja
koje se mogu dobiti u kolorimetru), tada se boja koja se uspoređuje osvjetljava
komplementarnim svjetlom, pri čemu postaje manje zasićena te se može
uspoređivati s primarima.
Međutim primjena komplementarnih boja i njihovih filtera (kolorimetar sa 6 filtera)
proizilazi iz suptraktivne sinteze, odnosno predstavlja računanje sa negativnim
tristimulusnim vrijednostima.
Upotrebom vizualnih kolorimetara mogu se dobiti apsolutni rezultati, ali oni vrijede
samo za jednog promatrača, odnosno za njegov osjet vida i percepciju boja.
Ponovljive tristimulusne vrijednosti mogu se izmjeriti samo pomoću fotoelektričnih

kolorimetara kojima je princip rada identičan.
Pri tome se koriste isključivo standardizirani izvori svjetala i filtera, dok je ljudsko oko
zamjenjeno optoelektroničkim senzorom sa ugrađenim specifikacijama standardnog
promatrača.
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA
Mjerenje boja instrumentalnim kolorimetrom temelji se na prethodno opisanom

vizualnom tristimulusnom eksperimentu, odnosno na uspoređivanju ispitivane
boje s bojom nastalom u kolorimetru miješanjem triju osnovnih stimulusa
(crvenog, zelenog i ljubičasto-plavog) prema Grassman-ovim zakonima koji
glase :
I. zakon: Svaki doživljaj boje može se imitirati s tri nezavisna primarna

stimulusa (podražaja) koji su odgovarajuće izabrani, tako da se svaki osjet
može imitirati samo jednom kombinacijom određenih osnovnih stimulusa.
Svaka boja, nezavisno od spektralnog sastava svjetlosti koje ju je izazvalo
može se jednoznačno odrediti s tri broja, odnosno omjerom u kojem treba
aditivno pomiješati osnovna tri stimulusa da bi se dobo doživljaj tražene boje.
II. zakon: Ako dva različita stimulusa daju isti doživljaj boje, on ostaje isti ako se
promijeni intenzitet zračenja obaju podražaja (bez promjene spektralnog
sastava). Prema tom zakonu, ton i zasićenje boje koji zajedno definiraju
kromatičnost boje nezavisni su od svjetline.
III. zakon: Dva stimulusa koji imaju različiti spektralni sastav, a daju isti doživljaj
boje vladaju se jednako i pri miješanju s nekim trećim stimulusom.
Uz Grassman-ove zakon, osnovu instrumentalne kolorimetrije čine:
• definirani spektralni sastav filtera koji se koriste za generiranje R, G i B

primara,
• definirani spektralni sastav svjetla kojim se osvjetljava uzorak
• definirani promatrač, odnosno "standardni promatrač".
Standardni promatrač je hipotetski promatrač koji percipira boje po nekakvoj

statističkoj raspodjeli svih ljudi (bez vidnih anomalija) koji kod instrumentalne
kolorimetrije prilikom tristimulusnog vizualnog eksperimenta zamjenjuje
čovjeka.
Prilikom mjerenja za standardnoga promatrača ujedno su definirana i dva kuta

promatranja s obzirom na veličinu vidnog polja u vizualnom tristimulusnom
eksperimentu i to kut od 20 (CIE, 1931.) i kut od 100 (CIE, 1964.).
- tristimulusna informacija
Iz prethodno navedenoga, jasno je da se za kvantitativno opisivanje boje u
vizualnim i instrumentalnim kolorimetrijskim mjerenjima koristimo
kombinacijama triju primarnih stimulusa, odnosno tzv. tristimulusnim
funkcijama.
Tristimulusna informacija predstavlja opis pojave boje kako ona

izgleda pod određenim uvjetima gledanja, predočena u obliku
tristimulusne funkcije kojima odgovaraju tri dijela spektra.
Tristimulusna informacija jednoznačno određuje boju na taj način da dvije boje s

jednakim tristimulusnim funkcijama, pod jednakim uvjetima promatranja,
standardni promatrač doživljava kao jednake.
Takve dvije boje nazivaju se bezuvjetno jednakima. Vrijedi i obratno, u slučaju

kada dvije boje standardni promatrač pod jednakim uvjetima promatranja,
doživljava kao jednake, tada i njihove tristimulusne funkcije moraju biti
jednake.
Dvije boje koje standardni promatrač doživljava kao jednake, a imaju različite
stimulusne funkcije, nazivaju se uvjetno jednakima (ovisne o uvjetima
- temeljena na spektrokolorimetriji
Osim tristimulusnom informacijom (koja je u osnovi psihofizikalna informacija)

opis neke boje može biti dan i fizikalnom, u mjerenjima točnijom
spektralnom informacijom.
Primjena preciznih spektrometrijskih metoda, čiji je rezultat spektralna
informacija u kolorimetrijskim mjerenjima kojima je osnova tristimulusna
informacija naziva se spektrokolorimetrija.
Spektrokolorimetrija (stariji naziv je

spektrofotometrija) je znantno pospiješila
kvalitativnu i kvantitativnu točnost mjerenja
boje.
Spektrokolorimetrijska mjerenja temelje se na

CIE standardima pri čemu su definirano:
•geometrija osvjetljavanja,
•izvori svjetla kojima osvjetljavamo uzorke,
•pojam spektralne osjetljivosti i standardnog
promatrača
•spektralni sastav filtera za dobijanje boja.
Mjerenja spektrometrima temelje se na sljedećem principu:
U spektrometru se iz bijelog svjetla pomoću monokromatora (uređaj koji iz

polikromatske svjetlosti izdvajaju monokromatsku svjetlost) izdvoje
pojedinačne valne duljine te se s njima osvjetljava ispitivani uzorak i etalon
bijelog (površina koja reflektira praktično sve upadno svjetlo).
Postupak se provodi redom s monokromatskim svjetlima duž čitavog spektra (od

380 do 750 nm, najčešće korakom od 20 nm).
Reflektirani tokovi svjetla s mjerenoga uzorka i bijelog etalona su različiti i mogu

se usporediti različitim postupcima (jedan od načina je dovođenje tih tokova
na fotoćeliju koja ih pretvara u električne impulse koje zatim na mjernoj skali
očitavamo kao reflektanciju).
Iz dobivenih reflektancija i njima odgovarajućih valnih dužina određujemo

vrijednost spektralne informacije (koja daje potpuni i jasni fizički opis boje
objekta) iz čega je moguće konstruirati krivulju koja prikazuje stimulusnu
funkciju, odnosno spektrometrijsku krivulju.
Prikaz spektrokolorimetrijske krivulje.
Navedenu funkciju
možemo konstruirati
povezivanjem
rezultata mjerenja
faktora refleksije ili
relativnog zračenja u
pojedinim valnim
područjima, odnosno
u pojedinom
monokromatskom
svjetlu.
- spektralna informacija
Karakteristike:
Spektralna informacija je potpuni i jasni opis boje dobivena mjerenjem energije

svjetla na svakoj valnoj dužini.
Ona predstavlja iznos svake od boja spektra sadržane u svjetlosti koja se ovisno
o vrsti objekta reflektira, transmitira ili emitira.
To je informacija o fizikalnim karakteristikama svjetla koja napušta površinu.
Ona ne opisuje kako ljudsko oko doživljava tu informaciju.
Spektralna informacija ne dozvoljava jednostavno matematičko rukovanje s

ciljem rasvjetljavanja odnosa među bojama (nije moguće napraviti grafikone
više boja i izračunati kako njihova međusobna blizina utječe na njih).
Grafički prikaz spektralne informacije je spektrometrijska krivulja (funkcija) koja

pokazuje promjene u refleksiji, transmisiji ili apsorpciji duž valnih duljina
vidljivog dijela spektra.
- karakteristike spektrokolorimetara
Spektrometar koji je dovoljno osjetljiv za otkrivanje malih promjena u intenzitetu

svjetla i koji ima odgovarajuće filtere kao što su npr. status T i status A
može izvršavati sve denzitometrijske funkcije.
Spektrometar koji posjeduje informacije o CIE standardnom promatraču,

krivuljama spektralne emisije za standardne iluminatore, te pomoćne
algoritme za izračunavanje CIE tristimulusnih vrijednosti može izvršavati sve
kolorimetrijske funkcije.
- relacije između tristimulusne i spektralne informacije
Relacije između spektralne informacije kao fizikalnoga načina opisa boje i

tristimulusne informacije kao piskofizikalne metode opisa boje, moguće je
sažeti usljedeći nekoliko rečenica:
Tristimulusnu informaciju nije moguće prevesti u spektralnu informaciju.
Svaka spektralna informacija proizvedena iz tristimulusne informacije bila

binešto proizvoljno.
Postoji neodređeni broj prostora koji će proizvesti dobivene tristimulusne

vrijednosti pod određenim uvjetima.
Spektralna informacija može biti prevedena u bilo koji oblik tristimulusne

informacije za bilo koji uređaj, pod bilo kojim uvjetima.
ODREĐIVANJE OPTIČKE GUSTOĆE BOJE
Temelji denzitometrije
različito obojene
podloge imaju različiti
stupanj refleksije
upadnog svijetla
Određivanje optičke gustoće obojenih uzoraka provodi se postupcima koji se

svrstavaju u denzitometrijske mjerne metode.
Denzitometrijske metode temelje se na određivanju stupnja refleksije i

transmisije s ciljem izračunavanja optičke gustoće izražene u obliku
bezdimenzionalnih logaritamskih vrijednosti.
Denzitometrijske veličine su sa razine perceptualne uniformnosti puno

jednostavnije za rukovanje u matematičkim izrazima, nego što je uporaba
vrijednosti faktora refleksije i transmisije.
Razlog tomu je što je i ljudski vizualni sustav ne-linearan, odnosno mi

vidimo jednake razlike između tonova ili jednakomjerno stupnjevanje tonova
od bijelog, preko različitih nijansi sivog, pa sve do crnog u sličnom
međusobno odnusu kao i vrijednosti izražene u logaritamskim jedinicama).
ODREĐIVANJE OPTIČKE GUSTOĆE BOJE I NELINEARNOST U PERCEPCIJI
Nelinearnost je stalna pojava u ljudskoj percepciji, i to ne samo u vizualnom

sustavu nego i kod mnogih drugih osjetila (npr. ukoliko dodamo dvije žličice
šećera umjesto jedne ili za dvostruko pojačamo intenzitet zvuka na radiju,
nećemo ostvariti osjet nečeg duplo slađeg ili glasnijeg), slično je i sa drugim
perceptualnim sposobnostima.
Nelinearnost se naročito očituje u percepciji u odnosu između intenziteta

svjetlosti (koji predstavlja broj fotona koji dolaze do osjetilnih stanica oka) i
svjetline (koja je ustvari osjećaj koji se generira u ljudskom mozgu - naša
percepcija intenziteta).
U slučaju kada se npr. za dvostruko poveća intenzitet nekoga svjetla, ljudski

mozak navedenu pojavu neće percipirati kao dvostruko svjetlije, odnosno nema
linearnog odnosa između intenziteta i svjetline, već je taj odnos u obliku krivulje
slične logaritamskoj.
ODREĐIVANJE OPTIČKE GUSTOĆE BOJE I NELINEARNOST U PERCEPCIJI
Receptorske stanice u ljudskom oku (štapići) mogu se pobuditi u varijacijama

do čak 1 000 000 različitih intenziteta, međutim ljudski mozak ne radi toliku
diferencijaciju u doživljaju.
Niz sukcesivnih tonova od bijele do crne, koje prosječni promatrač može osjetiti,
iznosi oko 200.
U slučaju da neki otisak na kojem se nalazi otisnuta crna točka na bijeloj

podlozi, promatramo pod dnevnim svjetlom ili pak pod mjesečinom, razlika u
intenzitetu svjetlosti može biti i do 1 000 000 : 1, međutim, mi nećemo imati ni
približno toliku razliku u doživljaju.
Razlog tome je što ljudski mozak ne obrađuje toliki raspon intenziteta, koliko osjetila
mogu percipirati, već informacije obrađuje na način da veći broj različitih ulaznih
informacija (inputa) mapira u mnogo manji broj doživljaja.
Jednostavno se smatra da nam nije potrebna tolika diferencijacija, jer te informacije s
evolucijskog stajališta nisu bitne za funkcioniranje čovjeka.
IZRAČUNAVANJE OPTIČKE GUSTOĆE BOJE
Denzitometar je fotoelektrični uređaj koji mjeri refleksiju odnosno transmisiju,

određujući pritom veličinu optičke gustoće (logaritamsku vrijednost opaciteta ili
neprozirnosti) koju označavamo sa D. (od engleske riječi Density = gustoća)
Denzitometri imaju, za razliku od spektrofotometara nedefiniran izvor svjetla, a

mogu imati ugrađene polarizirajuće filtere ili filtere boja aditivne sinteze pomoću
kojih se mjeri gustoća obojenja njihovih komplementarnih boja suptraktivne
sinteze.
Vrijednosti optičke gustoće određuju se putem sljedećih formula:
D = log O D - optička gustoća (gustoća zacrnjenja/obojenja)

O - opacitet ili neprozirnost
O=1/T ili O=1/R T - transparencija (propusnost)
T=It/Io R - reflektancija (refleksija)
R=Ir/Io Io - intenzitet upadnog toka svjetlosti
D=log 1/T = log (Io/It) It - intenzitet transmitiranog (propuštenog) svjetla
Ir - intenzitet reflektiranog (odbijenog) svjetla
D=log 1/R = log (Io/Ir)
ODNOS IZMEĐU OPTIČKE GUSTOĆE BOJE TE REFLEKSIJE I TRANSMISIJE
Transparentna
podloga
Neprozirna
podloga
ODNOS IZMEĐU OPTIČKE GUSTOĆE BOJE TE REFLEKSIJE I TRANSMISIJE
Transparentna Neprozirna
podloga podloga
PRINCIP RADA REFELEKSIONIH I TRANSPARENTNIH DENZITOMETARA
Transparentna
podloga
Neprozirna
podloga
Kod denzitometrijskih mjerenja važno je napomenuti da su refleksija i

transparencija u osnovi funkcije valne dužine, te je stoga za određivanje optičke
gustoće, prilikom mjerenja potrebno koristiti funkcije koja opisuje na koji način
refleksija i transparencija moraju biti definirane za jednadžbu optičke gustoće.
Navedene funkcije nazvane prema imenima pripadajućih filtera, jer djeluju na način
da odvoje jednu krivulju od ostalih.
ANSI (American National Standards Institute) je odredio grupe poznatih krivulja

nazvanih ANSI status kvalifikacije za usklađivanje denzitometara prema vrstama
materijala u boji.
Status T (refleksni) koristi se za mjerenje materijala u umjetničkoj grafici; kao što su probni otisci i
reprodukcije.
Status E (refleksni) koristi se u Europi umjesto statusa T za mjerenje materijala u umjetničkoj
grafici
Status A (refleksni ili transparentni) koristi se za mjerenje fotografskih materijala u boji
Status M (transparentni) koristi se za mjerenje negativ filma u boji
Status A (refleksni ili transparentni) koristi se za mjerenje fotografskih materijala u boji

Status E (refleksni) koristi se u Europi umjesto statusa T za mjerenje materijala u umjetničkoj grafici
Status M (transparentni) koristi se za mjerenje negativ filma u boji

Status T (refleksni) koristi se za mjerenje materijala u kao što su probni otisci i reprodukcije.
ANALITIČKA I INTEGRALNA OPTIČKA GUSTOĆA
S obzirom na primjenu (vrstu uzoraka koji se mjeri) optička gustoća se može razdijeliti
na analitičku i integralnu.
Analitička optička gustoća mjeri se na jednoslojnim uzorcima i to filterom

komplementarne boje. Ovo mjerenje se prakticira u proizvodnji kolor
fotomaterijala za isptivanje pojedinačnih slojeva.
Integralna optička gustoća prdstavlja postotak prekrivenosti površine Di (%), a

mjeri se na višeslojnim uzorcima u kojima su slojevi nanošeni jedan iznad
drugog. Integralna optička gustoća predstavlja zbroj analitičkih optičkih
gustoća i pratećih optičkih gustoća nastalih uslijed neželjene apsorpcije.
Također je važno napomenuti da se integralna optička gustoća često mjeri u tri

spektralna područja: ljubičasto- plavom, zelenom i crvenom, te one se često nazivaju i
trobojne gustoće (ili gustoće obojenja).
Transparentno mjerenje (na filmu) daje direktnu veličinu za Di, dok mjerenja na
tiskovnoj podlozi nisu tako jednostavna jer radi različitih debljina nanosa boje zrake se
ne reflektiraju pravilno nego raznoliko.
Integralnu integralnu optičku gustoću možemo odrediti kao logaritam omjera

ukupne površine rasterskog polja (elementarnog kvadrata) So i nepokrivenog
dijela te površine (nepokriveni dio elementarnog kvadrata) So -Sg.
Di = log ((So / (So - Sg))
gdje Di označava integralnu optiču gustoću, S ukupnu površinu koja se mjeri, Sg udio prekrivene
(zacrnjene) površine, odnosno vrijednost RTV.
Odnos između raster tonske vrijednosti (RTV) i integralne gustoće zacrnjenja

(Di) može se izraziti pomoću formule:
RTV (%) = (1 - 1 / 10Di) * 100
Raster tonska vrijednost predstavlja udio jedinične površine koji je prekriven

bojilom, izražen u postotcima.
Važno je napomenuti da odnos između RTV i Di nije linearan, već više nalikuje
logaritamskoj krivulji.
REFLEKSIONA DENZITOMETRIJA
U praktično primjeni, poradi svoje jednostavnosti, denzitometrijska mjerenja koriste se

kao sredstvo kontrole različitih parametara tiskarskog procesa.
Mjerenje karakteristika boja u tiskarskom procesu vrši se pomoću filtera u tri

spektralna područja: ljubičasto-plavom, zelenom i crvenom (RGB) kako bi se odredile
vrijednosti njima komplementarnih boja; žuti, purpurni i zeleno-plavi (CMY).
Mjerenjem kroz filtere komplementarnih boja, uzorak koji se određuje, s obzirom na

refleksiju, definira se kao “crno tijelo”, te se stoga često određivanje optičke gustoće
naziva i određivanje “gustoće zacrnjenja”.
Konkretno, u grafičkoj tehnologiji mjerenje se najčešće provodi na nizu precizno

definiranih polja (poznate RTV) koje nazivamo mjerni klinovi.
Rezultati mjerenja karakteristika otisnutih boja suptraktivne sinteze (sa mjernih

klinova) u tiskarskom procesu provodi se u tri spektralna područja (ljubičato-plavom,
zelenom i crvenom).
Prikupljeni rezultati najčešće se prezentiraju putem tablice na sljedeći način:
Iz prezentiranih rezultata, moguće je odrediti niz karakteristika tiskarskog procesa koje su

vezani uz karakteristike reprodukcije boja.
Nakon provedenih mjerenja, na osnovi dobivenih vrijednosti (prezentiranih u

prethodnoj tablici) moguće je izračunati sljedeće karakteristike:
1) Ukupni nanos
2) Ton boje i pogreška tona
3) Sivoća boje
4) Efikasnost
5) Nalijeganje boje na boju
6) Prirast geometrijske veličine rasterskog elementa
7) Optički efikasnu površinu
1) Ukupni nanos - odnosno maksimalni ton boje
Ukupni nanos je podatak o maksimalnom tonu koji se može reproducirati u

konkretnom tiskarskom procesu.
To je u osnovi vrijednost maksimalne optičke gustoće Dmax koja se ostvaruje

na reprodukciji te time određuje intenzitet boje, ali indirektno predstavlja i
vrijednost ukupnog nanos bojila.
Naročito je važan podatak o nanosi bojila istog tona jer

time se ujedno pokazuje i kvaliteta tiskarskog procesa.
Važno je napomenuti da nanos bojila možemo mjeriti

pomoću denzitometra samo indirektno (ali nikako ne
možemo reći da denzitometrom mjerimo nanos bojila)
jer zbog nepoželjne refleksije koja se uvijek događa
(bez obzira na kvalitetu bojila) nije moguće precizno
direktno određivanje debljine nanosa bojila iz razloga
što relacije između debljine nanosa bojila i optičke
gustoće nisu linearne, ali je moguće određivanje
efektivne vrijednosti optičke gustoće.
2. Ton boje i pogreška tona (Hue & Hue error)
Određivanje pogreške tona moderni denzitometri imaju u pravilu ugrađen u sebi.
Vrijednos koju nazivamo ton boje određujemo putem iznosa svjetla koje se reflektira
odnosno apsorbira.
Idealna boja suptraktivne sinteze na reprodukciji bi apsorbirala 1/3 spektra, a

reflektirala 2/3.
Odnosno konkretno:
Purpurna boja apsorbira zeleni dio spektra a reflektira ljubičasto-plavi i crveni.
Zeleno-plava boja apsorbira crveni dio spektra a reflektira ljubičasto-plavi i zeleni.
Žuta boja apsorbira ljubičasto-plavi dio spektra a reflektira crveni i zeleni.
Pogreška tona je veličina koja određuje iznos boje u kojem njena

refleksija nije idealna, odnosno gdje postoji pomak prema drugom
dijelu spektra. Velična pograške tona se izražava u postotcima (%).
Praktično određivanje pogreške tona zasniva se na uspoređivanju idealnog stanja s

realnim, odnosno, potrebno je odrediti standard koji se naknadno prati u
reprodukcijskom procesu.
Primjer.
Određuje se pogreška tona od 0% i od nje se prate pomaci.
Purpurna boja sa pogreškom od 0%, kao što je gore navedeno, reflektirala bi sve crvene i
ljubičasto-plave zrake. Ako bi imala pogrešku 100% prema crvenoj boji, tada bi crvenu
reflektirala 100%, a plavu 0%, te bi tada imali doživljaj crvene, a ne purpurne.
Pogreška tona može se odrediti denzitometrijskim mjerenjem kroz crveni, zeleni i

ljubičasto-plavi filter i uvrštavajući te vrijednosti u formulu:
pogr T - pogreška tona

L - Low - najniža optička gustoća
pogr T = [ ( M – L ) / ( H – L ) ] * 100% M - Medium - srednja optička gustoća
H - High - najviša optička gustoća
Primjer izračunavanja pogreške tona za purpurnu boju, na osnovi rezultata mjerenja

prezentiranih u prethodnoj tablici.
pogr T = [ ( M - L ) / ( H - L ) ] * 100%
pogr T = (0,7-0,1) / (1,3-0,1) * 100% = 50 %
Usmjerenje pogreške tona ovisi o tome koja od tri izmjerene optičke gustoće srednja,
koja je najniža, a koja je najviša.
Pograške tona za žutu i purpurnu boju, u pravilu su usmjerene prema crvenoj boji,
dok je pogreška tona plavo-zelene boje, u pravilu usmjerena prema ljubičasto-
plavoj.
3. Sivoća boje (Grayness)
Čistoća boje, odnosno zasićenje, određuje se kao mjera za odsustvo sive.
Doživljaj boje postaje siv kada boja reflektira manje zraka svjetla onih osnovnih
boja sa kojima je otisnut, nego li bijela tiskovna podloga.
Čista boja ima malu optičku gustoću, pri mjerenju kroz najmanje jedan filter boja
aditivne sinteze u odnosu na ostale boje.
Što je manje sivog u osnovnim bojama, njihova čistoća je veća, odnosno manji je
akromatski udio u tim bojama.
Akromatsko ili sivo područje boje je svako područje koje je izvedeno (otisnuto) sa sve
tri boje suptraktivne sinteze u bilo kojem omjeru.
Primjer:
Otisnuta purpurna boja bi trebala reflektirati kompletni ljubičasto-plavi i crveni
dio spektra (koje ju izgrađuju), a postaje siva kada počne reflektirati manje
navednih zraka boja nego li bijeli papir na kojem je otisnuta.
3. Sivoća boje (Grayness)
Sivost se može odrediti (u postotnim vrijednostima) pomoću najmanje i najveće

optičke gustoće ostvarene mjerenjem pripadajućeg uzorka, prema formuli:
g = L / H * 100 %
Primjer izračunavanja sivosti za zeleno-plavu boju, na osnovi rezultata mjerenja

prezentiranih u u prethodnoj tablici.
g = [L / H ] * 100% = 0,3 / 1,5 * 100% = 20%
Izračunavanjem pogreške tona i sivoće ujedno određujemo i nečistoću tiskarskih

procesnih bojila, budući da nije moguće koristiti idealno čista bojila (boje se
onečišćuju mješanjem sa ostalim bojama, nečistoćom stroja, i sl..).
HEG dijagram
Ukoliko, naprimjer pretpostavimo da je neka boja otisnuta različitim omjerima zeleno-

plave, purpurne i žute boje.
Mjerenjem boje kroz sva tri filtera boja aditivne sinteze moguće je prikazati udjele svih
boja na izmjerenoj površini pomoću grafikona koji se naziva HEG dijagram (Hue
Error i Grayness).
4. Efikasnost boje
Prilikom razjašnjavanja denzitometrijske karakteristike koju nazivamo “ton

boje” narečeno je da bi jedno idealizirano procesno bojilo apsorbiralo 1/3, a
reflektiralo 2/3 spektra.
Odgovor na pitanje kako dobro se ta apsorpcija i refleksija događaju u
stvarnosti je, zapravo mjera efikasnosti procesnog bojila.
Uglavnom je iznos reflektiranog svjetla manji od iznosa koji bi se trebao reflektirati,

odnosno apsorpcija je veća.
Efikasnost osnovnih boja može se odrediti kao udio nepoželjnog dijela apsorpcije
prema željenom dijelu apsorpcije.
Ef = [ 1 - ( L+ M ) / 2H ] * 100 %
Ef - efikasnost boje
oznake L, M i H istovjetne kao i u prethodnim formulama.
4. Efikasnost boje
Primjer određivanja vrijednosti “efikasnosti” za zeleno-plavu boju uzorka na

osnovi vrijednosti iz prethodne tablice.
Ef = [ 1 - (L+M) / 2H] * 100 %
Ef = (0,3 + 0,6) / (2 x 1,5) * 100% = 70%

4. Naljeganje boje (Trapping)
Kao rezultat lošeg međusobnog prihvaćanja boje na prethodno već otisnutu

boju, u procesu višebojnog tiska, može doći do pomaka boje u opsgu
obojenja, odnosno do nepravilnog nalijeganja boje na boju (tzv. iskliznuće
boje).
Za određivanje trapinga često se koristi Preucil-ova jednadžba:
Tp = (Dop - D1) / (D2 - Do) * 100%
u kojoj oznaka: D1 predstavlja vrijednost optičke gustoće prve boje

D2 predstavlja vrijednost optičke gustoće druge boje
Do predstavlja vrijednost optičke gustoće tiskovne podloge
Dop (Dover print) predstavlja vrijednost gustoće obojenja obje boje,
koja bi trebala iznostiti Dop=D1+D2, ali je zbog odgovarajuće
neaditivnosti i nekvalitetnog naljeganja uvjek manja od definirane
(zbrojenih vrijednsti) Dop < D1+D2.
4. Naljeganje boje (Trapping)
Osim Prencilove jednadžbe za određivanje vrijednosti pravilnog nalijeganja boja

moguće je još koristiti i sljedeće formule:
Childers -ova metoda:

Tp = 10 - (Dop-D1-D2) * 100%
Brunner -ova metoda

Tp = (1 - 10 Dop-Do) / (1 - 10 - ((D1-Do)+D2-Do))) * 100%
Ritz -ova metoda:

Tp = (1 - 10 -(Dop-D1)) / (1 - 10 -D2) * 100%
5. Prirast veličine rasterskog elementa (Doot gain)
Prirast veličine rasterskog elementa (Doot gain) podrazumijeva promjenu veličine

rasterske točkice u obliku pozitivske deformacije, odnosno prirasta veličine
površine kružnog vijenca na rasterskoj točkici.
Sam prirast veličine rasterske točkice sastoji se od optičkog dijela prirasta -

deformacije i mehaničkog dijela prirasta, odnosno geometrijske deformacije.
6. Optički efikasna površina
Optički efikasna (aD) površina je karakteristika koja procjenjuje raster tonske

vrijednosti onako kako ih oko vidi.
Izražava se bezdimenzionalnim jedinicama (poput relativne rasterske površine).
Optički efikasna površina je veličina koja pokazuje koliki dio ulazne svjetlosti
apsorbira rastersko polje, bez obzira na veličinu rasterskih točkica.
Optički efikasna površina jednaka je relativnoj rasterskoj površini samo ukoliko su

ispunjeni sljedeći uvjeti:
- ukoliko su sve rasterske točkice jednakomjerno obojene,
- ukoliko koristimo idealno transparentna bojila,
- ukoliko se svjetlost u 100% iznosu reflektira s površine tiskovnog elementa.
4. Optički efikasna površina
Optički efikasna površina izračunava se prema formuli (Murray-Davies):
aD= (1-10-(Dt-Do)) / (1-10-(Ds-Do))
Dt predstavlja optičku gustoća polja rasterske boje,

Ds predstavlja optičku gustoću polja punog tona,
Do predstavlja optičku gustoću podloge na kojoj se izvodi otisak.
Ukoliko npr.
- kažemo da aD neke otisnute površine izosi 0,75 to znači da rastersko polje

apsorbira 75% ulazne svjetlosti, a njegova integralna optička gustoća odgovara
75%-tnoj raster-tonskoj vrijednosti, bez obzira kakva je ona stvarno.
7. Optička deformacija
Optička deformacija je razlika između optički efikasne površine i teoretski definirane

relativne površine.
OD = aD - aT
Integralna optička gustoća rasterskog polja na otisku ovisi o relativnoj rasterskoj

površini na kopirnom predlošku, optičkoj gustoći punog polja, deformaciji rasterske
točkice na tiskovnoj formi, kao i o deformaciji tiska.
Ako je nanos boje takav da se rastersko polje počinje zatvarati, dobivamo osjet
(doživljaj), kao da integralna gustoća zacrnjenja/obojenja pripada nekom drugom
resterskom polju s većom relativnom rasterskom površinom.
U području tankih nanosa boja, slučaj je obrnut.
Tu drugu zamišljenu rastersku površinu definira optički efikasna površina.
Osjetljivost na optičku deformaciju najviše je izražena kod RTV-a od 70% do 80%, jer ljudsko
oko najslabije osjeća razliku među njima.
Važno je napomenuti da je optička deformacija uvijek veća od geometrijske deformacije.
MODELIRANJE IZGLEDA BOJE
 Intuitivni modeli boja
 Munsell, NSA
 HLS, HSB, HLS, CIE L*C*h°
 Pantone, Toyo, Trumach, HKS
 Kolorimetrijski modeli boja

 Tristimulusni prostor boja i CIE XYZ
 CIE dijagram kromatičnosti
 CIE UCS
 CIE L*u*v* i CIE L*a*b*
 Modeli boja uređaja

 aditivni ( RGB, sRGB ... )
 auptraktivni ( CMY i CMYK )
 modeli boja za video-signale (YUV, YcbCr, YPbPr, Kodak YCC)
 Modeli za opis pojavnosti boja

 Guth, Nayatani, Hunt, CIE CAM02
INTUITIVNI MODELI BOJE
Intuitivni modeli boja u pojedinoj lieraturi još se nazivaju i sustavi notiranja
(označavanja) boja (Colour Notation Systems) ili sustavi poređenja boja
(Colour Oreder Systems) i dijele se u tri osnovne kategorije:
 intuitivni modeli temeljeni na aditivnoj sintezi (Ostwaldov krug boja)

 intuitivni modeli temeljeni na suptraktivnoj sintezi (Tintometar)
 intuitivni modeli temeljeni na percepcij boja i pojavnosti boja (Munsell, NCS, ...)
Intuitivni modeli boja pokušavaju izostavljajući fizikalne karakteristike

boja, isključivo na osnovi ljudske intuicije o međusobnom odnosu
među bojama, iste razvrstati i organizirati prema definiranom
redosljedu temeljenom na određenim perceptualnim karakteristikama
boja koje se opisuju riječima kao što su: sličnost, ton, zasićenje,
kromatičnost, svjetlina, jačina, komplementarnost, redosljed i sl.
Stoga, u većini slučajeva intuitivni modeli boja posjeduju i svoja tzv. fizička
redosljedna utjelovljenja, odnosno svoje atlase, čipseve i slično.
Problemom razvrstavanja boja i postavljanja odnosa među njima, među

prvima ozbiljnije su se počeli baviti šveđani Frosius i Brenner koji su
početkom 17 stoljeća zasebno objavili prve krugove boja odnosno mape
boja postavljajući pri tome boje u određene međusobne relacije.
Newton je 1671. godine na osnovi eksperimeta razlaganja bijele svijetlosti

putem optičke prizme na spektarske boje, te na osnovi njihovog tona,
odnosno poređaja u spektru konstruirao zatvoreni krug boja koji je
sadržavao sedam osnovnih boja: crvena, narandžasta, žuta, zelena, plava,
indigo i purpurna.
Goethe je kasnije (Theory of Colours, 1840), otkrićem komplementarnosti

boja, navedeni Newtonov krug boja reducirao na šest boja.
U Gotheovom krugu boje su bile poredane na način da su se
komplementarne boje nalazile nasuprot jedna drugoj.
Daljnjim razvojem zanosti o percepciji boja i pojavom trikromatske ili
Helmholtz-ove teorije (sve boje mogu nastati mješanjem triju osnovnih
boja i mogu se percipirati zahvaljujući postojanju tri vrste fotoreceptorskih
stanica u ljudskom oku) i teorije suprotnih procesa ili Hering-ove teorije
(mehanizmi viđenja suprotnih parova boja), krajem 19 stoljeća dolazi do
razvoja novih modela poređenja i razvrstavanja boja s obzirom na
karakteristike boja koje su bile razjašnjene navedenim teorijama.
Na osnovi Heringove teorije, švedski fizičar Tryggve Johansson (1905-

1950), razvio je sustav poređenja boja, koji je pošto se temeljio na prirodi
viđenja boja čovjeka nazvan NCS sustav (Natural Colour System).
Navedeni sustav sastoji se od 4 elementarne boje: crvene, žute, zelene

i plave koje su tvorile krug boja te crne i bijele koje su tvorile nivoe.
Međutim, u njemu niti ton, a niti i zasićenje nisu postavljeni kao

fundamentalni atributi boje, već su boje poredane kao relacije između
suprotnih parova i to crveno - zelenog i žuto - plavog.
NCS je postao standard za opisivanje boja švedskih arhitekata i dizajnera u prvoj
polovici dvadesetog stoljeća.
NAČINI INTUITIVNOG OPISA BOJA
Jedan od najčešćih načina intuitivnog opisa boje temelji se na osnovnim
uvjetovanim subjektivnim pereceptualnim karakteristikama koje nazivamo :
ton, zasićenje i svjetlina.
Tonom boje nazivamo atribut vizualnoga doživljaja na osnovi kojega je

neka promatrana površina ili objekt sličan jednoj od percepcija
suprotnih parova boja koje nazivamo (crvena, zelena, žuta i ljubičasto-
plava) ili određenoj kombinaciji dviju od navedenih percepcija boja.
Ton boje je uzrokovan različitim valnim

duljinama i opisuje boju koju osjeća naše
oko.
Za razliku od ostalih elektromagnetskih

valova kod elektromagnetskih valova
duljina od 380 do750 nm postoji mogućnost
izdvajanja pojedinih valnih dužina, a time i
dobivanja monokromatskog svjetla.
Zasićenje je karakteristika koja pokazuje stupanj odstupanja boje od
akromatske boje iste svjetline, odnosno predstavlja odstupanje boje
od svoje potpune vrijednosti (ne sadrži akromatsku komponentu).
Zasićenje je to manje što se miješaju boje udaljenije u spektru.

Zasićenje se još može definirati i kao stupanj sivosti u boji.
Boja nastala miješanjem uvijek je manje zasićena od boja od kojih je

nastala.
Prikaz promjene zasićenja prilikom mješanja različito udaljenih boja

(Boja l1+2 je više zaićena od boje l1+3. Što se više povećava udaljenosti boja koje se
mješaju, njihovom produktu smanjuje se zasićenje).
Svjetlina je atribut vizualnoga doživljaja na osnovi kojega neka
uspoređivana površina u odnosu na neku definiranu površinu emitira
(reflektira) više ili manje svjetla.
Svjetlina boje je karakteristika koja opisuje sličnost boje s nizom

akromatskih boja, od crne preko sive do bijele.
Svjetlina određuje stupanj crne boje u određenoj boji. Količina crne

boje u određenoj boji određuje njenu refleksiju.
Što je veličina reflektancije veća to je boja svjetlija.

Za ton i zasićenje se kaže
da su to veličine koje
predstavljaju kromatične
vrijednosti boje ili kvalitete,
dok svjetlina (ili veličine
koje se odnose na
luminaciju), najčešće,
predstavlja kvantitetu boje.
ODNOSI IZMEĐU OSNOVNIH PSIHOFIZIKALNIH I
FIZIKALNIH VELIČINA BOJA
Sve navedene perceptualne subjektivne karakteristike opisa boje (ton,

zasićenje i svjetlina) ovisne su o promatraču, uvjetima promatranja,
osvjetljenju i sl.
Međutim, navedenim subjektivnim perceptualnim karakteristikama mogu se
procesom karakterizacije pridružiti objektivne fizikalno mjerljive veličine.
Odnosno perceptualnoj karakteristici koju nazivamo ton boje odgovara

fizikalna veličina dominantne valne duljine.
Perceptualnoj karakteristici koju nazivamo zasićenje odgovara
fizikalna veličina koju nazivamo čistoća pobude.
Čistoća pobude definira se kao odnos luminancije svjetlosti pojedine frekvencije
prema luminanciji pomiješane te iste svjetlosti s akromatskom svjetlošću.
Perceptualnoj karakteristici koju nazivamo svjetlina odgovara fizikalno
mjerljiva veličina koju nazivamo luminancija.
Luminacija se definira kao odnos luminantnog toka emitiranog po jediničnom
prostornom kutu izvora svjetlosti prema površini izvora projiciranog na ravninu
okomitu na liniju svjetlosti.
Munsell-ov sustav prikaza boja
Munsellov sustav prikaza boja (Albert H. Munsell, 1858.-1918.) ili HVC
model boja jedan je od prvih intuitivnih modela za prikaz perceptualnih
atributa boja.
Ujedno to je i jedini intuitivni model za koji od dana predstavljanja (1905.) do
današnjih dana postoji kontinuiranost primjene obojenih fizičkih uzorka (tzv.
obojeni Munsell-ovi čipsovi i Munsell-ov atlas boja) koji su prihvaćeni u vrlo
velikom broju od strane mnogih nacionalnih standardizacijskih ustanova i
organizacija.
Munsell-ov model organiziranosti i poređaja boja zasnovan je na ljudskoj
osjetljivosti za razlike i odnose među bojama koji omogućuje određivanje
komplementarnih boja, balansa i kombinacije boja.
Uz navedeno definirane su i sljedeće karakteristike: mogućnost izdvajanja
komponenti ovisno o boji (kromatičnosti), odnosno odvajanje svjetline od
tona boje i zasićenja što omogućuje prikaz boje u dvije dimenzije.
Također postoji jedinstvenost u zapažanjima između boja. Razmak između
uzoraka boje odgovara ljudskim razlikama percepcije među bojama
(perceptualna uniformiranost). Omogućeno je jasno i precizno označavanje
boja za potrebe komunikacije (Munsell-ov atlas boja, izveden je na različitim
podlogama: mat ili sjajnim).
Munsellov atlas boja prvi puta komercijalno je predstavljen 1915. godine.

Konačna unaprijeđena verzija atlasa koja je i danas u uporabi predstavljena
je 1931. godine, od strane Optičkog udruženja Amerike (OSA - Optical
Society of America).
OSA je kolorimetrijski specificiralo Munsell-ov atlas boja (Munsell Book of

Colors) sa CIE standardnim C izvorom i kutem gledanja od 20.
Munsell-ov atlas boja sadrži oko 1500 uzoraka raspoređenih na 40 stranica
konstantnoga tona, pri čemu je svaka stranica tona uređena na način da se
svjetlina povećava od nogu prema glavi a zasićenje od hrpta knjige do
vanjskog ruba.
Atlas je standardno dostupan otisnut na papiru u matt i sjajnoj izvedbi, ali
postoje i opširnije izvedbe i na drugim materijalima.
U Munsellovom modelu svaka je boja određena s tri veličine:
 tonom – Munsell hue,
 zasićenjem – Munsell chroma i
 svjetlinom/sjajnošću - Munsell value .
Veličina Munsell Hue (ton) podijeljena je 10 integralnih cijelina i to u pet osnovnih

tonova boja: 5R (crvena), 5Y (žuta), 5G (zelena), 5B (plava) i 5P (purpurna) i pet
međutonova sa oznakama 5YR, 5GY, 5BG, 5PB i 5RP.
Svaka od integralnih cjelina podjeljena je u daljnjih deset cjelina, odnosno ukupno
100 tonova.
Veličina Munsel Chroma (zasićenost) predstavlja stupanj pomaka veličine Munsel

Hue (tona) prema neutralnoj akromatskoj osi u rasponu od 0 (neutralna siva) u
središtu do 10 ili 14 na obodu (ovisno o gamutu medija).
Veličina Munsell Value predstavlja sivi stepenasti klin koji ima nivoe između nula (0
= idealna crna boja) i deset (10 = apsolutna bijela boja) i koji su vizualno prema
navedenom principu perceptualno uniformirano razmaknuti.
Osnova veličine Munsell Value uzima u obzir činjenicu da ljudsko oko ne registrira svjetlinu
linearno, već logaritamski. U Munsell-ovom atlasu boja zbog ograničenja vezanih za gamut
(nemogućnost postizanja idealnih boja - crne i bijele na fizičkim objektima), predočene su
vrijednosti Munsell Value u rasponu od 0.5 do 9.5.
U navedenom sustavu ton boje (Munsell Hue) označava se slovima i
brojem, drugi broj koji označava boju predstavlja zasićenje (Munsell
Chroma) u rasponu od 0 do 14 i raste od središta prema obodu.
Svjetlina boje (Munsell Value) nanosi se okomito kroz centar sustava i
označava se brojevima od 0 (bijela) do 10 (crna).
Npr. neka boja u

Munsellovom
sustavu označava
se na sljedeći način:
10R 4/6
gdje 10R označava

ton boje, broj 4
označava svjetlinu
boje, a posljednji
broj 6 zasićenje
boje.
HSB I HLS MODELI BOJA
Model boja pod nazivom HSB sustav konstruirao je A. R. Smith, 1978.
godine derivacijom direktno iz RGB modela boja.
Naziv HSB model boja temelji se na engleskim kraticama perecptualnih

atributa Hue, Saturation i Brightness, što prevedeno na hrvatski jezik
znači: ton, zasićenost i svjetlina (bjelina).
HSB model boja je organiziran tako da se u krugu boje na međusobnoj

udaljenosti od 1200 nalaze tri aditivna primara R, G i B raspoređena u
obliku trokuta (tako da su što je moguće više udaljeni jedan od drugoga).
Između aditivnih primara nalaze boje koje nastaju njihovim mješanjem,
odnosno primari suptraktivne sinteze C, M i Y.
Na opisani način omogućeno je da su suprotne boja u krugu
komplementarne.
Zelena se nalazi nasuprot purpurnoj, plava nasuprot žutoj, a crvena nasuprot
zeleno-plavoj.
Navedenim razmještajem boja percepcija njihovoga tona usklađena je s

mehanizmima ljudske perecpecije prema Hering-ovoj teoriji suprotnih
procesa.
Nedostatci HSB modela boja:

Jedan od većih problema HSB modela boja je u tome što ne uzima u obzir
nelinearnost svjetline, odnosno nije postignuta perceptualna uniformiranost
svjetline.
Tako svjetlina od npr. 50% zapravo ovisi o tonu boje o kojoj se radi.
Nije postignuta ni neovisnost kromatičnosti o svjetlini, pa tako npr. žuta
ispada šest puta intenzivnija od plave boje s istom svjetlinom.
Razlog je u tome što se maksimalna vrijednost svjetline nalazi na istoj
ravnoj plohi heksagona zajedno sa svim ostalim čistim bojama.
HSB sustav iako je pogodan za periferne jedinice računala kao što su

monitori i skeneri, nije intuitivan i praktičan za primjenu u aplikacijama.
Intuitivni model boja pod nazivom HLS model boja, čije ime tvore kratice
atributa: Hue, Luminescance i Saturation (ton, svjetlina i zasićenje) razvila
je tvrtka Tektronix 1977. godine s ciljem primjene u računalnim sustavima
kao alternativu HSB modelu boja zbog neuspjšnog u definiranja vrijednosti
svjetline.
HLS model boja pokušao je riješiti probleme svjetline koji su se javljali

u HSB modelu na način da je model izveden sa dva heksagona koja su
spojena na svojim ravnim gornjim plohama.
Na taj je način za dvostruko je povećana vrijednost koja opisuje svjetlinu, u

odnosu na prethodni HSB model.
Tvrka Tekstronix je 1990. godine razvila je još jedan intuitivni model

boja TekHVC (Hue, Value, Chroma), koncipiran geometrijski na HLS
modelu boja s razlikom da se vrijednost svjetline (V) izračunava iz
uniformirane veličin L* iz CIE kolorimetrijskoga modela boja CIE L*u*v*.
Prikaz konstrukcije HSB modela boja (lijevo) i HLS modela boja (desno)
Obojenje (H) se kod oba modela, definira kao kut u rasponu od 0° do
360°, i to na sljedeći način:
0° - crvena (R),
60° - žuta (Y),
120° - zelena (G),
180° - zeleno-plava (C),
240° - plava (B),
300° - purpurna (M).
Zasićenost (S) raste s odmicanjem od središta tijela, tako da je na obodu

najveća. Izražava se u postotcima, od 0% do 100%.
Zasićenost u središtu iznosi 0%, a na obodu 100%.
Svjetlina (B) kod HSB modela, odnosno (L) kod HLS modela prikazuje se
u postotcima u rasponu od 0% do100%.
Matematički gledano HSB i HLS modeli boja su sustavi s polarnim

koordinatama koji imaju diskontinuitet na vrijednosti od 0 do 359,9
stupnjeva.
INTUITIVNI ATLASI BOJA
Pantone sustav boja jedan je od najznačajnih s obzirom na grafičku struku, a

temelji se na dva atlasa i recepturama mješanja boja.
Prvi atlas boja (Pantone Color Formula Guide) sastoji se od 1012 uzoraka otisnutih
kombinacijama Pantone spot boja sa pripadajućim formulama omjera miješanja,
izvedenih na premazanim i nepremazanim papirima.
Drugi atlas boja (Pantone Process Color Imaging Guide) sastoji se od 924 uzorka
otisnutih na sjajnim ili mat papirima, sa formulacijom omjera procesnih boja
suptraktivne sinteze (CMYK) za postizanje navedenih uzoraka.
Trumach sustav boja (Trumach ColorFinder) je atlas boja temeljen na preko 2000
uzoraka otisnutih procesnim bojilima (CMYK), koji su međusobno organiziranai
(poredani) nešto malo perceptualno uniformiranije nego li Pantone sustav.
Druga prednost Trumach sustava je da u svom digitalnom obliku omogućuje
korisnicima računalnih aplikacija, odabir pojedinog uzorka iz ponuđenih te otiskivanje
istih na pisaču, stroju za digitalni tisak ili tiskarskom stroju, kako bi se odredila
korelacija percepcije između CRT prikaza i CMYK otiska te na taj način omogućio
točniji odabir željene boje, s obzirom na njezinu pojavnost u drugom mediju.
Tvrtla Agfa je na način sličan prethodno opisanom, odnosno otiskivanjem 16 000

uzoraka procesnih boja u kombinacijama od 0% do 100% i korakom od 5%, na
osnovi PostScript koda izradila atlas boja (PostScript Proces Colour Guide) na
premazanim i nepremazanim papirima.
MODELI BOJA UREĐAJA
Modeli boja uređaja najčešće su orijentirani na sklopovnu podršku pojedinog

uređaja te im nije prioritet prikazivati boje u svezi sa psihofizikalnim
veličinama, već sa veličinama i karakteristikama koje su bitne za
funkcionalnost pojedinog uređaja.
Tipični primjeri takvih modela predstvljaju:
RGB prostor boja (koristi se za procesiranje vizualnih signala na uređajima

koji prilikom interpretacije boja koriste primare aditivne sinteze kao što su
zasloni računala, skeneri, digitalne kamere i sl.)
CMY prostor boja (koristi se za modeliranje boje na pojedinim uređajima ili

medijima koji se služe primarima suptraktivne sinteze, u prvom redu grafički
otisci).
Za navedene modele boja često kažemo da su zavisni jer ovise o

značajkama uređaja na kojem se primjenjuju.
RGB model boja je trodimenzionalno tijelo koje se predočava kao

heksaedar (kocka), kojemu su tri osnovne koordinate boje aditivne sinteze:
crvena (Red), zelena (Green) i ljubičasto-plava (Blue).
U ishodištu sustava nalazi se crna

boja, a nasuprot (s obzirom na
prostornu dijagonalu kocke) nalazi se
bijela boja.
Na bridovima kocke koji su nastali

spajanjem koordinata koje odgovaraju
kombinaciji dvaju primara aditivne
sinteze nalaze se tri sekundarne boje:
zeleno-plava, purpurna i žuta.
Prethodno spomenuta prostorna

dijagonala, kojoj su krajnje točke crna i
bijela boja, naziva se još i akromatska
dijagonala i na njoj su smještene sve
nijanse sive boje.
CMY model boja je također trodimenzionalno tijelo (heksaedar) u čijem se

ishodištu nalazi bijela boja, a na suprotnom kraju dijagonale crna (suprotno
od RGB modela).
Osnovne koordinate predstavljaju

primari suptraktivne sinteze:
zeleno-plava (Cyan), purpurna
(Magenta) i žuta (Yellow),
a na bridovima koje tvore dva primara

suptraktivne sinteze nalaze se crvena,
zelena i ljubičasto-plava boja.
Pojedine boje u navedenim modelima označavaju se koordinatama na

tijelu kocke kojoj je dužina brida predstavljena jediničnom vrijednošću,
koja ujedno predstavlja apsolutnu vrijednost pojedinoga primara R, G i
B odnosno C, M i Y. Ishodište kocke označeno je sa nula, a ukupna
vrijednost sva tri primara sa (1,1,1).
Kod računalnih aplikacija, poradi jednostavnijeg opisa, bridovi kocke

raspodjeljeni su na 256 jednakih dijelova, u rasponu od 0 do 255
(vrijednost od 8 bita po boji) što omogućuje definiranje raspona od
16.7 miliona boja.
Problem u trodimenzionalnim RGB i CMY modelima boja je u tome što

nisu zorni i intuitivni. Kada se navedu tri broja (0 do 255) nemoguće je
zamisliti koja je to boja.
Uz navedeno, u takvom koordinatnom sustavu slične boje nisu susjedne.
Prostorna udaljenost između boja u dijagaramu ništa nam ne govori o

njihovom odnosu, pa relativno mala razlika u numeričkoj vrijednosti jedne
od komponenti boje rezultira često relativno velikom razlikom u percepciji
boja.
Opseg boja koji se mogu prikazati RGB i CMYK modeli boja definiran je
kromatskim vrijednostima njihovih primara.
Najveći nedostatak svih modela boja koji su ovisni o uređaju je različito

prikazivanje boja na različitim uređajima.
Riješenje navedenoga problema postiže se postupcima koje nazivamo

kalibracija i karakterizacija.
Kalibracija je podešavanje (ugađanje) medija, uređaja ili procesa tako da

on daje ponovljive vrijednosti. Kako bi se ostvarila visoka vjernost u procesu
reprodukcije boja prvi korak koji se mora poduzeti je da se osigura da medij
može konzistentno reproducirati istovjetne boje iz istovjetnih ulaznih
podataka (informacija o boji).
Karakterizacija definira odnose između prostora boja medija, uređaja ili

procesa i uniformiranih prostora boja CIE sustava na kojima se temelji
kolorimetrija.
U prethodnim dijelovima knjige navedeno je da su svi RGB modeli zavisni

prostor boja, odnosno da njihove karakteristike reproduciranja ovise o
pojedinom uređaju.
Kako bi se izbjegla opisana situacija IEC (International Electrotechnical
Commission) je 1998. godine definirao (karaktrizirao) standardni prostor
boja (sRGB) za primjenu kod aditivnih uređaja te njegove karakteristike
reproduciranja stavio u usku vezu sa CIE sustavima.
Izračunavanje sRGB vrijednosti iz CIE XYZ veličina izvodi se putem
sljedeće matrice:
KOLORIMETRIJSKI MODELI BOJA
Iako RGB modeli imaju najširi spektar od svih modela u kojima je moguć
prikaz boja, oni su usko vezani za geometriju osvjetljavanja i temperaturu
boje svjetla te svaki prelaz u drugi mod rada znači gubitak dijela tonova,
zasićenosti ili svjetline.
Između ostalog, RGB modele karakterizira preobilje tonova u plavo-
zelenom rasponu, te mali raspon u tonovima između zelene i crvene.
S druge strane CMY i CMYK modeli temeljeni na suptraktivnoj sintezi su

modeli boja refleksivne površine koji u odnosu na RGB modele imaju suženi
spektar tonova i smanjenu svjetlinu.
Uniformirani kolorimetrijski modeli (kao što su npr. CIE L*u*v* i CIE L*a*b*)
omogućuju kompromis između RGB i CMYK modela popunjavajući procjep
u svjetlini i broju tonova između ova dva osnovna sustava rješavajući
problem perceptualne neuniformiranosti.
Zanjih podrazumijevamo da su nezavisni od uređaja (Device independent

models), odnosno da su u mogućnosti prikazati sve realne gamute boja te
omogućiti lagan i kvalitetan prijelaz iz modela u model.
Za razliku od intuitivnih modela boja koji analiziraju primarno perceptualne

atribute i njihovu pojavnost ili pak modela boja za uređaje kojima je primarna
manipulacija fizikalnim veličinama kolorimetrijski modeli boja su ograničeni
psihofizikalni postupci definiranja i modeliranja izgleda boje.
Pri tom se promatra utjecaj fizikalnoga stimulusa (obojene svjetlosti koja

dopire u ljudsko oko) i njegovih karakteristika u definiranim uvjetima, na
ljudsku percepciju boje.
Konačni cilj kolorimetrije kao znanstvene discipline je izgradnja

psihofizikalnog modela ljudske percepcije boja.
 Izgradnja takovoga modela boja podrazumjeva ispunjenje sljedećih
osnovnih zahtjeva:
 1. Svaka pojedna boja mora imati jedinstvene koordinate

opisa unutar modela, odnosno dvije boje koje imaju iste
kolorimetrijske vrijednosti moraju imati i istu pojavnost te se
moraju percipirati kao jednake (u definiranim uvjetima). Vrijedi
i suprotno, dvije boje sa različitim koordinatama moraju se
percipirati kao različite (u definiranim uvjetima).
 2. Kolorimetrijske vrijednosti trebaju se prezentirati unutar
koordinatnoga sustava čije su dimenzije perceptualno
ortogonalne i u određenoj mjeri u korelaciji s karakteristikama
koje definiraju osnovne perceptualne atribute boja.
 3. Stupanj (veličina) različitosti između numeričkih vrijednosti

koje prezentiraju dvije boje treba biti proporcionalno usklađen
s percipiranom različitosti između navedenih boja.
Prvi od prethodno postavljenih zahtjeva (svaka pojedna boja mora imati
jedinstvene koordinate opisa, odnosno dvije boje koje imaju iste
kolorimetrijske vrijednosti moraju imati i istu pojavnost te se moraju
percipirati u definiranim uvjetima kao jednake) može se smatrati ostvarenim
primjenom funkcija usklađivanja boja na osnovi CIE standardnog
promatrača ( CIE 1931. za 20 i CIE 1964. za 100 ).
Za ostvarenje navedenoga, odnosno s ciljem modeliranja perecptualne

reakcije standardnoga promatrača, korišteni su eksperimentalni
podatci dobiveni iz funkcija usklađivanja R, G i B primara u
tristimulusnom vizualnom eksperimetu (usklađivanje odnosa triju
primarnnih stimulusa s ciljem postizanja jednakosti sa testnim
stimulusom) na osnovi Grassmanovih zakona.
Koncept ovako postavljenoga tristimulusnog eksperimenta omogućava

opisivanje i definiranje svake boje kombinacijom udjela (RQ , GQ i BQ )
triju osnovnih aditivnih primara R, G i B.
Q = RQ R+ GQG+ BQ B
Tristimulusne funkcije usklađivanja boja r (), g () i b () kojima je
moguće opisivanje cijelokupnog vidljivog spektra izračunate su kao funkcije
spektralne distribucije tristimulusnih primara R, G i B koji bi odgovarlali
monokromatskoj svjetlosti sa sljedećim dominantnim valnim duljinama:
R (=700 nm), G (=546.1) i B (=435.8).
Funkcije usklađivanja
boja pokazuju količinu
(udio) svakog od triju
osnovnih primara R, G i
B na svakoj od valnih
dužina potrebnih da bi
se uskladila percepcija
doživljaja kombinacije
triju osnovnih primara
sa testnim
(usklađivanim)
monokromatskim
stimulusom na toj istoj
valnoj dužini.
Tristimulusne funkcije usklađivanja boja r (), g () i b () kojima je moguće
opisivanje cijelokupnog vidljivog spektra izračunate su kao funkcije
spektralne distribucije tristimulusnih primara R, G i B koji bi odgovarlali
monokromatskoj svjetlosti sa sljedećim dominantnim valnim duljinama:
R (=700 nm), G (=546.1) i B (=435.8).
Na osnovi prethodno navedenog opis neke tražene boje Q može biti

definiran sljedećom formulom:
Q = r() R +g() G + b() B
Ukoliko koncept tristimulusnoga opisa boje, koji omogućava definiranje

svake boje kombinacijom udjela triju osnovnih aditivnih primara R, G i B,
predočimo putem modela u tri dimenzije (koje tvore upravo navedeni
primari) tada se neka boja Q može prikazati s tri točke u prostoru, putem
skalarnih vrijednosti njenih triju primarnih stimulusa RQ, GQ i BQ kao
koordinata u odnosu na osi R, G i B.
Stimulus koji uzrokuje doživljaj neke boje Q (definiran kao elektromagnetska
energija danog intenziteta i spektralnog sastava) moguće je prikazati
vektorima u trodimenzionalnom RGB prostoru, koji nazivamo tristimulusni
prostor boja, na sljedeći način:
Jedinični vektori R, G i B koji predstavljaju

primarne stimuluse definiraju tordimenzionalni
prostor koji nazivamo tristimulusni prostor
boja.
Navedeni vektori imaju zajedničko ishodište,

ali različite smjerove. Njihove veličine
odgovaraju udaljenostima duž tri smjera.
Vektor Q ima isto ishodište kao R, G i B
vektori.
Njegove tri komponente smještene su duž osi

definiranih sa R, G i B, i imaju definirane
duljine (skalarne vrijednosti) koje su označene
s RQ, GQ i BQ i određuju veličine tristimulusnih
vrijednosti za boju Q.
Stimulus koji uzrokuje doživljaj neke boje Q (definiran kao elektromagnetska
energija danog intenziteta i spektralnog sastava) moguće je prikazati
vektorima u trodimenzionalnom RGB prostoru, koji nazivamo tristimulusni
prostor boja, na sljedeći način:
Tristimulusne vrijednosti nekoga traženog stimulusa Q sa spektralnom
raspodjelom S(λ) izračunavaju se iz funkcija usklađivanja boja r(λ), g(λ) i
b(λ) putem sljedećih formula:
R = ∫λ S(λ) r(λ) d(λ)

G = ∫ λ S(λ) g(λ) d(λ)
B = ∫ λ S(λ) b(λ) d(λ)
Trodimenzionalno prikazivanje boja u tristimulusnom prostoru putem

vektora je točno i informativno, ali nepraktično i presloženo (računanje s
vektorima) u svakodnevnoj kolorimetrijskoj praksi.
Stoga je iz opisanog trodimenzionalnog modela prikazivanja stimulusnih
vrijednosti generiran jednostavniji, dvodimenzionalni model temeljen na
skalarnim vrijednostima tristimulusnih vektora.
Dvodimenzionalni model prikazivanja boja (Trikromatski RGB dijagram) modelira
se na jediničnoj plohi koja je omeđena s tri stimulusna vektora R, G i B koji su
definirani kao jedinični pri čemu vrijedi da je njihov zbroj jednak jedan (R+G+B=1).
Model predstavlja površina istokračnog

trokuta (vidljiv iz slike od prije dva slajda).
Visina trokuta prema konvenciji iznosi jedan,
a zbroj okomica iz neke točke na stranice
trokuta u ovakvom istokračnom trokutu
također je jedan.
Koordinatne osi dvodimenzionalnog prikaza
predstavljaju linije presjecišta jedinične plohe
s tri ravnine koje su definirane parovima tri
stimulusna vektora. Iz toga proizilazi da je
R=RQ , G=GQ , a B=BQ.
Vrijednosti kromatičnih koeficijenata r, g i b nanose se na stranice nasuprot kutu na

kojem se nalazi boja i predstavljaju mjerilo za udio te komponente u nekoj boji.
Dvodimenzionalni model prikazivanja boja (Trikromatski RGB dijagram) modelira
se na jediničnoj plohi koja je omeđena s tri stimulusna vektora R, G i B koji su
definirani kao jedinični pri čemu vrijedi da je njihov zbroj jednak jedan (R+G+B=1).
Kromatični distribucijski koeficijenti

(kordinate) izračunavaju se tako da se dio
svakog primarnog stimulusa podijeli sa
zbrojem svih dijelova, odnosno vrijednosti
svih triju stimulusa:
r = R / (R+G+B)
g = G / (R+G+B)
b = B / (R+G+B)
iz čega slijedi da je:
r+g+b=1
Prednost ovakvog prikazivanja, proizilazi iz formule r+g+b=1, pri čemu ukoliko znamo
dvije kromatične vrijednosti, treću možemo jednostavno odrediti na osnovi prethodne
jednakosti, putem sljedećih formula:
r = 1 - b - g, g = 1 - r - b, b = 1 - r - g.
Ukoliko detaljnije promotrimo prikaze funkcija usklađivanja boja r(), g() i b() za 20
polje promatranja iz 1931. godine vidljivo je da su u pojedinim područjima spektra,
tristimulusne vrijednosti pojednih primara negativne, odnosno navedeno implicira
dodavanje negativnih stimulusnih vrijednosti u tristimulusnom vizualnom
eksperimentu kako bi se uskladile određene boje.
Opsivanje određenih boja sa negativnim tristimulusnim vrijednostima je nužno jer

spektarske boje, kao i neke realne boje, imaju samo po "jednu" vrijednost što znači
da se navedene boje ne mogu dobiti miješanjem triju osnovnih primara.
Međutim, ukoliko neka

tristimulusna funkcija za
usklađivanje boja u
određenom spektralnom
području počne dobivati
negativni predznak to znači
da ona počinje dobivati
karakteristike
komplementarne boje.
 Iz funkcija usklađivanja boja je vidljivo da određena negativna količina
primara R je potrebna kako bi se u tristimulusnom vizaualnom eksperimentu
uskladio doživljaj sa stimulusom koji bi odgovarao monokromatskom svjetlu
valne dužine od 500 nm.
 Isto tako, iz slike je vidljivo da je određena vrlo mala negativna količina

primara G potrebna kako bi se uskladio doživljaj a stimulusom koji bi
odgovarao monokromatskom svjetlu valne dužine od 425 nm.
Razlog tomu je visoka čistoća

pobude (zasićenosti) kod
navedenih stimulusa da bi se oni
mogli uskladiti s trima pozitivnim
vrijednostima definiranih
primara, odnosno testna boja je
izvan gamuta (mogućnosti opisa)
tri osnovna primara.
Međutim, također je jasno da nije

moguće dodati negativnu
količinu svjetlosti.
Kako bi se izbjeglo računanje s negativnim tristimulusnim vrijednostima CIE

komisija je definirala primare koji mogu svojim pozitivnim vrijednostima
opisati sve potencijalno moguće fizikalne stimuluse, odnosno stimuluse koji
su zasićeniji, (imaju veću čistoću pobude od monokromatskoga svijetla).
Monokromatsko svijetlo je fizikalni stimulus sa najvećom čistoćom pobude.

Boje koje nastaju mješanjem monokromatskih svjetala uvijek su manje
zasićene od boja od kojih su nastale.
Iz prethodno navedenih razloga jasno je da tako nešto nije moguće ostvariti

sa stvarnim realnim stimulusima.
Stoga je CIE komisija matematičkom derivacijom iz R, G i B stimulusa i

podataka vezanih uz standardnog promatrača te širinu vidnog polja od 20
definirala funkcije usklađivanja boja x(), y() i z() na temelju CIE
standardnog promatrača (iz 1931.) za imaginarne stimuluse X, Y i Z.
Funkcije usklađivanja boja x(), y() i z() pokazuju količinu svakog od triju
imaginarnih primara X, Y i Z na svakoj od valnih dužina, potrebnih da bi se
za hipotetskog CIE standardnoga promatrača za kut gledanja od 20
uskladila percepcija doživljaja kombinacije triju imaginarnih primara s
testnim (usklađivanim) monokromatskim stimulusom na toj istoj valnoj
dužini.
Imaginarne tristimulusne vrijednosti X, Y i Z, nekoga obojenog stimulusa
moguće je izračunati putem sljedćih formula:
X=k ∫ λ S(λ) x(λ) d(λ)
Y=k ∫ λ S(λ) y(λ) d(λ)
Z=k ∫ λ S(λ) z(λ) d(λ)
gdje se oznaka S(λ) odnosi na spektralnu distribuciju

energije izvora svjetla po pojedinim valnim duljinama,
x(λ), y(λ) i z(λ) su funkcije usklađivanja boja, dok oznaka
k predstavlja faktor normalizacije koji se izračunava
sljedećom formulom:
Imaginarne tristimulusne vrijednosti X, Y i Z nekoga traženog stimulusa
mogu se izračunati i pomoću R, G i B tristimulusnih vrijednosti upotrebom
sljedećih formula:
X = 0,49000R + 0.31000G + 0,20000B
Y = 0,17697R + 0.81240G + 0,01063B Z = 0,00000R + 0,01000G +
0,99000B
Koeficijenti korekcije (brojevi) u prethodnim jednadžbama su izabrani tako da

vrijednosti X, Y i Z budu uvijek pozitivne za sve boje.
Razlog tako odabranih koeficijenata jest težnja da budu u istom odnosu kao i
jedinice luminancije u kojima se izražavaju udjeli primarnih komponenti R, G i
B kod izračunavanja luminancije.
To znači da je vrijednost Y proporcionalna luminanciji boje, odnosno da daje

svjetlinu boje kao funkciju valne duljine.
U jednadžbama koje povezuju vrijednosti imaginarnih X, Y i Z stimulusa sa

R, G i B stimulusima, koeficijenti korekcije za imaginarne stimuluse X, Y i Z
kada se zbroje daju vrijednost 1. To znači da u slučaju izoenergetskog izvora
svjetlosti (CIE E izvor svjetla), kada je R = G = B tada je i X = Y = Z.
Istovjetno kao i kod tristimulusnog RGB prostora boja i trodimenzionalni CE
XYZ sustav imaginarnih stimulusa posjeduje izvedni dvodimenzionalni način
prikazivanja određenih karakteristika boja unutar CIE dijagrama
kromatičnosti.
CIE dijagram kromatičnosti izveden je

dirktno iz CIE XYZ sustava imaginarnih
stimulusa i koristi se za grafičko
prikazivanje boja u dvije dimenzije
neovisno o osvjetljenu.
Veličina Y je indentična imaginarnoj

tristimulusnoj veličini Y u CIE XYZ
prostoru boja i predstavlja svjetlinu boje,
a x i y veličine nazvane su kromatske
koordinate boje i izračunavaju se
direktno iz tristimulusnih veličina XYZ.
CIE dijagram kromatičnosti naziva se

yoš i CIE Yxy model boja.
Spektarske boje (monokromatska svjetlost) unutar CIE dijagrama kromatičnosti

smještene su na krivulji i rubovima dijagrama (proširenom dijelu u odnosu na jedinični
trokut X+Y+Z=1).
Realne boje nalaze unutar

dijagrama u trokutnom prostoru
boja.
Izoenergetski izvora svjetla (E), s
obzirom na koji je okomita os
svjetline, smješten je u centru
trokuta X, Y, Z s koordinatama X/3
i Y/3.
Komplementarne boje postavljene
su tako da leže na presjecištu
pravca koji prolazi od boje kroz
izoenergetski izvor svjetla (E) do
rubne linije dijagrama.
Na donjoj slici, prikazani su različiti položaji akromatske točke, u ovisnosti o izvoru

svjetla (njegovoj temperaturi).
Razlog tomu je činjenica da su

svi tristimulusni modeli ovisni o
izvoru svjetla.
Da bi odredili tristimulusne
informacije za bilo koju boju
moramo odrediti uvjete svjetla
pod kojima mora biti postignuta
usklađenost.
Moguće je da će se dvije različite

boje uskladiti pod jednim
uvjetom osvjetljenja, ali ne pod
drugim.
Tu pojavu nazivamo
matemetrija.
Kromatske koordinate kojima se određuje položaj pojedine boje u CIE

dijagramu kromatičnosti izračunavaju se uvažavajući činjenicu da je
x + y + z = 1 putem sljedećih formula:
x = X / (X+Y+Z)
y = Y / (X+Y+Z)
z = Z / (X+Y+Z)
pri čemu s obzirom da se radi o dvodimenzionalnom prikazu za

predstavljanje boje unutar dijagrama koriste isključivo x i y veličine.
Iz kromatskih koordinata x, y i z moguće je izvesti i obrnutu operaciju

odnosno izračunati imaginarne tristimulusne vrijednosti X, Y i Z, putem
sljedećih formula:
X = x/y*Y, Y = Y, Z = z/y*Y=(1-x-y)Y/y.
CIE dijagram kromatičnosti, usvojen je 1931. godine od strane CIE komisije kao
prvi kolorimetrijski model boja.
Međutim CIE dijagram kromatičnosti ne udovoljava većini zahtjeva kolorimetrije:

nije u stanju neovisno prikazati perceptualne atribute (ton i zasićenje iz kojih
proizilazi kromatičnost kao i odnos navedenih atributa sa svjetlinom) te nije
perceptualno uniformiran (područja MacAdam-ovih elipsi unutar kojih pomaci u
koordinatama ne daju proporcionalnu percepciju različitost među boja).
Pomak u koordinatama s obzirom na neku boju A unutar CIE dijagrama
kromatičnosti (u bilo kojem smjeru) neće producirati istovjetni pomak u doživljaju
tona i zasićenja.
Zbog navedenih problema s razmakom između susjednih boja unutar CIE

dijagrama kromatičnosti 1960. godine uveden je sistem koji daje ravnomjernija
tolerantna područja, pod nazivom CIE UCS model boja.
CIE UCS model boja nastao je kao pokušaj rješavanja jednog od bitnih
nedostataka ostalih dotadašnjih sustava, koji se zove perceptualna
neuniformiranost, odnosno pokušaj oblikovanja osjetilno jedinstvenog prostora boje
u kojem udaljenost između bilo koje dvije boje u prostoru odgovara osjetilnoj blizini
te dvije boje.
Perceptualna uniformiranost podrazumjeva da jednake linearne promjene
jednog parametra uvijek rezultiraju jednakim promjenama perceptualne
vrijednosti standardnog promatrača.
CIE UCS model boja (u pojedinoj literaturi naziva se i CIE Luv model boja)
nastao je pokušajem jednostavnog iskrivljenja i rotiranja CIE kromatskog dijagrama
tako da standardizirani izvor svjetla pada upravo u centar koordinatnog sistema,
dok se oko njega ovija spektralni luk.
Opisanim postupkom postignuta je veća perceptualna uniformnost. MacAdam-ove

elipse su smanjene i to neproporcionalno (ovisno o području u kojem su se
prvobitno nalazile) na međusobno sličnu veličinu.
Koordinate za prikazivanje boja unutar CIE UCS modela boja izračunavaju se

jednostavnom linearnom transformacijom:
u = 4x / (-2x+12y+3) = 4X / (X+15Y+3Z)
v = 6y / (-2x+12y+3) = 6Y / (X+15Y+3Z)
Veličina Y je nepromijenjena, istovjetna je veličini Y u CIE xyY modelu boja.

CIE UCS model boja je bio prvi pokušaj oblikovanja standardiziranog osjetilno
jedinstvenog modela boja, a izašao je iz uporabe uvođenjem njegovih derivata, u
prvom redu CIE Lù`v` modela boja (1964. i 1967.) odnosno, nešto kasnije
CIE L*u*v* modela (1976.).
CIE Lù’v’ je još jedna linearna

transformacija CIE Yxy modela boja kod
koje veličina Y ostaje nepromijenjena, dok
se kromatične koordinate u’ i v’
izračunavaju putem sljedećih formula:
u’ = u,
v’ = 3/2 v
odnosno izraženo x i y kromatskim

koordinatama i X i Y imaginarnim
stimulusima:
u` = 4x / (-2x+12y+3) = 4X / (X+15Y+3Z)
v` = 9y / (-2x+12y+3) = 9Y / (X+15Y+3Z)
Vremenski paralelno sa razvojem CIE UCS i CIE Lù`v`modela boja, R.S. Hunter
dizajnirao je uniformirani prostor boja temeljen na Munsell-ovom modelu
prikazivanja svjetline te Heringovoj teoriji suprotnih procesa.
Hunter-ov Lab model uz određene preinake (dane od strane D. MacAdamsa)

prihvaćen je od CIE komisje (zajedno sa CIE L*u*v* modelom), kao standardni CIE
model boja pod nazivom CIE L*a*b*.
CIE L*a*b* također je trodimenzionalni perceptualno uniformirani i o uređaju

neovisan model prikazivanja boja temeljen na tri kanala veličina L*, a* i b* čije se
koordinate dovode u vezu sa psihičkim karakteristikama boje prema principu
Heringove teorije suprotnih procesa boja (svijetlo-tamno, crveno-zeleno i žuto-
plavo).
Kanal L* prikazuje svjetlinu (u rasponu

od 0=idealno bijelo do 100=idealno
crno).
Kanal a* prikazuje raspon boja između

zelene i crvene (od -200 do +200).
Kanal b* raspon boja između žute i

ljubičasto-plave boje (također od -200
do +200).
Točka u kojoj je a*= b*=*L*=0

predstavlja ishodište CIE L*a*b*
modela.
Najvažnije prednosti CIE L*a*b* modala boja vezane su za uvođenje svjetline kao
treće dimenzije i koordinata koje slijede zonsku teoriju te formule za izračunavanje
kolorimetrijske razlike boja koje su pridonijele širokoj primjeni u upravljanju bojama.
Izračunavanje koordinata za opisivanje

boje unutar CIE L*a*b*modela boja
zasniva se na sljedećim formulama:
L* = 116 ( Y / Yn )1/3 – 16
a* = 500 [ ( X / Xn )1/3 - ( Y / Yn )1/3 ]
b* = 200 [ ( Y / Yn )1/3 – ( Z / Zn )1/3]
pod uvjetom da su omjeri X/Xn, Y/Yn i
Z/Zn veći od 0,008856.
U slučaju da su vrijednosti omjera X/Xn,

Y/Yn i Z/Zn manje ili jednake 0,008856,
tada se koriste sljedeća modificirana
formula:
Lm* = 903.3 Y / Yn
gdje X, Y i Z predstavljaju tristimulusne vrijednosti podražaja, a oznake Xn, Yn i

Zn odnose se na stimuluse (podražaj) bijelog objekta koji je određen energijom
zračenja standardnog izvora svjetla.

Kolorimetrija I Multimedija - 2007

Загружено:

Сведения о документе

Оригинальное название

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Kolorimetrija I Multimedija - 2007

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

Veleučilište u Varaždinu

Studij “Multimedija, oblikovanje i primjena”

dr.sc. Marin Milković, dipl.ing.

 razjasniti svrhu i ulogu boje kao univerzalnog jezika u

U svakodnevnom životu, naviknuli smo vjerovati da su boje objekata

 Definiranje karakteristika boja

 Određivanje (mjerenje) boje

 vizualna i instrumentalna kolorimetrija

 Kolorimetrijski modeli boja

 Modeli boja uređaja

 Modeli za opis pojavnosti boja

U reprodukcijskom procesu boje i kolornih slika, osiguranje ispravne

Nevedeni proces bio je subjektivan u većini slučajeva te temeljen na

Potreba za egzaktnim opisivanjem i modeliranjem izgleda boje dovela

KOLORIMETRIJA je znanstvena disciplina koja se u

Ultimativni (konačni) cilj kolorimetrije je izgradnja

(usklađivanje fizikalno mjerljivih veličina stimulusa pa percepcijom doživljaja – osjećajem)

Objašnjenje podjele po području djelovanja:

Pojam “boja” u hrvatskom jeziku obuhvaća više različitih značenja

Prvi je pojam materijalne naravi i vezan je za tvar kao nosioca

Drugi pojam odnosi se fizikalno mjerljiv stimulus (određena

Specificiranje boja isključivo kao čisto fizikalni fenomen spada u domenu

To je potpuni i jasni opis boje koja napušta površinu, dobiven mjerenjem

Pojam “boja” u hrvatskom jeziku obuhvaća više različitih značenja

Treći je pojam apstraktne naravi te izražava osjet u čovjeku

Taj percipirani osjet izražavamo riječima koje opisuju boju, pa

Na osnovi ovoga (trećeg) poimanja dane su mnogobrojne

Boja je subjektivan psihofizikalni doživljaj izazvan

Boja je svojstvo sustava vizualne percepcije sačinjeno od

Navedeno svojstvo može se opisati kromatskim nazivom boja

(CIE definicija 845-02-18)

Postojanje doživljaja boje uopće uvijetovano je sa ?

U početku bjaše tama,

Postojanje doživljaja boje uopće uvijetovano je sa ?

 izvorom svjetla (vidljivog dijela spektra elektromagnetskog zračenja) koji je

 objekt koji se promatra i njegove osobine koje moduliraju svjetlost

 osjet vida i vizualni sustav čovjeka.

Svjetlost je elektromagnetski val koji nastaje poremećajem

Kao i svaki drugi val i svjetlost se može opisati veličinom prostiranja

Vidljiva svijetlost je samo mali dio spektra elektromagnetskih valova, a

Dominantnu valnu duljinu svjetlosti unutar navedenog raspona čovijek

Vidljiva svijetlost je samo mali dio spektra elektromagnetskih valova, a

Dominantnu valnu duljinu svjetlosti u rasponu do 380 do 750 nm

Elektromagnetsko zračenje ispod 380 nm nazivamo ultraljubičasto, a

Navedeno se može prezentirati konkretnim eksperimentom koji je

Svijetlo nastaje u “izvorima svijetla” koji se po općoj nomenklaturi

 Primarni izvori svjetla su oni koji direktno emitiraju odnosno

 Sekundarni ili neizravni izvori svjetla su oni koji emitiraju,

Svijetlo nastaje u “izvorima svijetla” koji se po općoj nomenklaturi

 Točkasti (ili hipotetski) izvori isjavaju svijetlost u raznim smjerovima.

Međutim oni su u osnovi matematička apstrakcija jer promjenom

 Hladni (ili luminiscentni) izvori emitiraju svjetlost bez zagrijavanja.

 Mnogi izvori koji emitiraju svjetlost isijanjem, emitiraju svjetlost čiji je

 Za svaku temperaturu boje svijetla postoji dani izvora

CIE standardni izvori svijetla (1931):

A izvor - klasično umjetno svjetlo - žarulja s volframovom niti (2856 ° K),

B izvor - filtrirano sunčevo svijetlo (4874 ° K),

C izvor - sunčevo dnevno svjetlo (6774 ° K),

D izvor - izvedeni izvori svjetla (5500 ° K, 6500 ° K, 7500 ° K),

E izvor - izoenergetsko svjetlo, hipotetski izvor koji na svim valnim

F izvor - flourescentni izvori od F1 do F12 ( F2 = 4260 K, F8 = 5000 K,

CIE standardni izvori svijetla (1931):

CIE standardni izvori svijetla (1931):